Foto: Wikimedia Commons
Na Facebook stranici “Liberal.hr” 12. novembra 2025. godine objavljen je kratki videosnimak na engleskom jeziku u kojem se “objašnjava” zašto su socijalizam i fašizam “slični”. Snimak je podijeljen uz prevod na naš jezik.
Foto: Screenshot/Facebook
U snimku su upoređene neke navodne karakteristike socijalizma i fašizma kao ideologija i političkih sistema. Navodi se da socijalizam i fašizam stavljaju kolektiv iznad pojedinca, zahtijevaju apsolutnu kontrolu države nad svim procesima, ne trpe slobodno tržište i različitost, i slično. Zaključak izveden iz ovih poređenja jeste da ove dvije ideologije imaju više sličnosti nego različitosti.
Razlog 1: I jedan i drugi će te ubiti ako se ne slažeš s njima.
Razlog 2: Oboje vjeruju da su želje pojedinca beznačajne.
Razlog 3: Oboje zahtijevaju državnu kontrolu nad svime.
Razlog 4: Oboje mrze slobodna tržišta.
Razlog 5: Oboje mrze sve što je drukčije.
Razlog 6: Oboje su pobili miljune ljudi.
Razlog 7: Oboje traže od tebe da slijediš Velikog vođu.
“Dokaze” za ove tvrdnje autorica snimka pronalazi u liku i djelu italijanskog fašističkog vođe Benita Mussolinija. Navodi da je 1939. godine Italija imala najviše državnog vlasništva poslije Sovjetskog Saveza, da je cijene i plate u Italiji određivala država, da je Mussolini bio urednik marksističkih novina prije dolaska na vlast te da je socijalizam nazivao svojom “duhovnom majkom”. Na koncu, tvrdi da je “radnik” u socijalizmu zamijenjen “nacijom” u fašizmu, ali da je riječ o istim ideologijama jer zagovaraju više moći za državu i bore se protiv ideje pojedinca.
Snimak je do datuma pisanja ove analize imao 28.000 pregleda, a podijeljen je gotovo stotinu puta.
Izjednačavanje fašizma i socijalizma u doba društvenih mreža
Sudeći prema sadržaju koji se objavljuje na Facebook stranici i istoimenom portalu s kojim je povezana, Liberal.hr zagovara političke i ekonomske ideje libertarijanizma, uključujući slobodno tržište s minimalnim zakonskim regulacijama i individualizam. Na stranici i portalu kritikuju se i desničarske ideologije poput nacizma i fašizma, ali i ljevičarske ideologije poput socijalizma (1, 2).
Izjednačavanje socijalizma i fašizma, pak, neutemeljeno je i kada se uzmu u obzir historijske činjenice i politička teorija i filozofija. Fašizam je radikalno desničarska ideologija i politički pokret koji je dominirao u Evropi od početka 20. stoljeća do kraja Drugog svjetskog rata. Karakterišu ga ultranacionalizam i vjerovanje u nacionalne i rasne hijerarhije, autoritarizam, militarizam, prezir prema demokratiji i socijalizmu, kao i vjerovanje da je svrha pojedinca da služi naciji (1, 2). Dvije najpoznatije fašističke države bile su Italija pod vodstvom Benita Mussolinija (prvi evropski fašista koji je i svojevrsni izumitelj izraza “fašizam”) i nacistička Njemačka. Osim ovih država, fašistički režimi postojali su i u Japanu, Hrvatskoj, Španiji, Mađarskoj, Austriji, Portugalu, Poljskoj, Grčkoj i drugim zemljama, a fašističke političke stranke i pokreti početkom 20. stoljeća postojali su u većini evropskih zemalja, kao i u nekim afričkim i azijskim zemljama (link).
Nakon Drugog svjetskog rata, fašizam je prepoznat kao ideologija suprotna univerzalnim ljudskim vrijednostima, te su ga za vrijeme hladnog rata, koji je uslijedio, sukobljeni blokovi često koristili da opišu jedan drugi. Izraz “crveni fašizam”, koji su prvobitno koristili ljevičari i socijalisti u 20-im godinama 20. stoljeća kako bi kritikovali Boljševike i njihovu autoritarnu vlast, počeo se koristiti na kapitalističkom Zapadu, primarno u Americi, kao antikomunistički slogan (1, 2). S druge strane, sovjetski blok i komunističke vlade van njega optuživali su kapitalističke države da su fašističke ili tvrdili da je kapitalizam omogućio uspon fašizma (1, 2).
“Razbacivanje” optužbama za fašizam donekle je prisutno i danas u pokušajima da se diskredituju neke ideologije. Ljevičari optužuju konzervativce da su fašisti, a konzervativci to govore za ljevičare (1, 2). Slično je i s objavom na stranici Liberal.hr. Riječ je, pak, o uglavnom površnim poređenjima.
Socijalizam je politička i ekonomska doktrina koja zagovara društveno vlasništvo i kontrolu nad sredstvima proizvodnje s ciljem ravnopravne distribucije bogatstva u korist cijelog društva i svih njegovih pripadnika/ca. Riječ je o ideologiji koja je u suprotnosti s kapitalizmom, sistemom koji zagovara privatno vlasništvo nad sredstvima proizvodnje i postojanje slobodnog tržišta koje određuje raspodjelu dobara i usluga (1, 2, 3). Ova ideologija nastala je za vrijeme industrijske revolucije, a njen nastanak pripisuje se primarno njemačkim filozofima Karlu Marxu i Friedrichu Engelsu, koji su 1847. godine objavili “Manifesto komunističke partije”.
Pobornici/e socijalizma generalno smatraju da kapitalizam dovodi do eksploatacije i nepravednog gomilanja bogatstva i moći u rukama manjine koji to bogatstvo i moć potom koriste da utječu na slobodno tržište u svoju korist, a na štetu siromašnih. Ovo, smatraju, ograničava ličnu slobodu radnika/ca. Vjeruju da, stoga, društvo treba posjedovati i kontrolisati sredstva proizvodnje te usmjeravati tržište ka ispunjavanju potreba stanovništva, a ne ostvarivanja profita, kako bi se ostvarila istinska sloboda (1, 2). Krajnji cilj socijalizma u teoriji je komunizam, sistem u kojem društvo funkcioniše bez novca, bez države i bez klasnih razlika.
Riječ je, pak, o vrlo širokoj ideologiji unutar koje postoje različite škole mišljenja oko toga kako bi socijalističko društvo i ekonomija trebali biti organizovani, što dovodi do mnoštva pravaca unutar socijalističke političke teorije – od klasičnog marksizma, preko marksizma-lenjinizma, do demokratskog socijalizma, anarhizma i drugih.
Pravac koji se možda i najčešće povezuje sa socijalizmom generalno je marksizam-lenjinizam, ideologija na kojoj je bio zasnovan sistem Sovjetskog Saveza, najveće socijalističke države u historiji. Za razliku od klasičnog marksizma, koji tvrdi da će radnička klasa nakon izvjesnog vremena steći “svijest o klasi” i započeti socijalističku revoluciju kako bi preuzela kontrolu nad sredstvima proizvodnje, marksizam-lenjinizam zagovara ideju da revoluciju ne trebaju predvoditi radničke mase, već obrazovani intelektualci koji rade u njihovu korist, te da nakon revolucije treba uspostaviti “diktaturu proletarijata [radničke klase]”. Ova škola mišljenja koju je počeo vođa ruskih Boljševika Vladimir Lenjin dovela je do uspostave autoritarnog režima u Sovjetskom Savezu, u kojem je Komunistička partija u potpunosti kontrolisala državu, a država gotovo u potpunosti kontorlisala sredstva proizvodnje, kao i brojne aspekte života svojih građana/ki.
Iako su različiti fašistički režimi različito izgledali i funkcionisali, svi su dijelili određene karakteristike, poput totalitarne vlasti, vjerovanja u rasnu hijerarhiju i militarizam. Mržnja prema socijalistima i onima koji su zagovarali demokratski socijalizam, te onima koji su zagovarali autoritarno državno uređenje, bila je univerzalna u ovim pokretima, a pobornici/e socijalizma bili/e su među prvim žrtvama fašističkih režima u Italiji i Njemačkoj.
Dakle, u ideološkom aspektu, fašizam i socijalizam su dvije vrlo različite ideologije. Socijalizam zastupa društveno vlasništvo nad sredstvima proizvodnje s ciljem postizanja ravnopravnosti među različitim društvenim klasama, dok fašizam zastupa ultranacionalizam i militarizam.
Socijalistički režimi u praksi mogu (mnogobrojni su i bili), ali ne moraju, biti autoritarni, dok je autoritarizam jedna od osnovnih ideoloških karakteristika fašizma.
Na koncu, u socijalizmu postoji čitav pravac koji se naziva “demokratski socijalizam”, dok je, recimo, izraz “demokratski fašizam” oksimoron.
Historija o socijalističkim režimima, fašističkoj ekonomiji i diktaturama
Za razliku od socijalizma, kojem ekonomija čini okosnicu ideologije, fašizam nema precizno definisanu ekonomsku politiku. Nekolicina malih fašističkih režima jeste implementirala određene socijalističke ekonomske politike, ali većina je imala kapitalističke ekonomije u kojima su interesi kompanija bili značajno prioritizirani u odnosu na radnička prava (link).
Za vrijeme svoje vladavine Italijom od 1922. do 1943, fašistički vođa Benito Mussolini uveo je sistem koji se danas naziva “korporatizam”. Riječ je o praksi organizovanja društva u velike korporacije u kojima bi učestvovali i poslodavci i radnici, a koje su bile pod velikim utjecajem države, odnosno režima. Mussolini nije doslovno nacionalizovao mnoštvo kompanija, odnosno stavljao ih pod državno vlasništvo. Ipak, kompanije iz važnih ekonomskih sektora, poput bankarstva, naoružanja i prerade čelika, bile su pod značajnom količinom državne kontrole zahvaljujući državnim holdinzima koji su im finansijski pomagali da izađu iz krize ukoliko bi se u njoj našli i osiguravali im kapital za nove investicije.
Za vrijeme svoje vladavine, Mussolini je zabranio nezavisne sindikate i zamijenio ih korporacijama i fašističkim sindikatima pod direktnom kontrolom partije. Zabranjeni su bili i štrajkovi i radnički protesti (1, 2). Dakle, ekonomija u fašističkoj Italiji nije bila ni ekonomija slobodnog tržišta ni socijalistička ekonomija. Politike su bile naklonjene vlasnicima velikih kompanija koje su bile lojalne režimu, na štetu manjih biznisa i radnika/ca.
Ekonomija u nacističkoj Njemačkoj bila je još povoljnija za velike privatne kompanije od one u Italiji. Nacisti su zabranili djelovanje sindikata i zaledili radničke plate, na oduševljenje poslodavaca. Također su sproveli privatizaciju brojnih prethodno javnih grana ekonomije. Ipak, kao i u fašističkoj Italiji, režim je kontrolisao poslovni sektor kako kroz državne investicije, tako i kroz politički utjecaj (1, 2).
Dakle, iako se u videu tvrdi da su socijalizam i fašizam isti jer podrazumijevaju državnu kontrolu nad ekonomijom, iz historijskih primjera jasno je da je riječ o vrlo različitim ekonomijama koje su imale vrlo različitu svrhu. Iako fašistički režimi jesu tipično kontrolisali dijelove ekonomije, ona je i dalje bila bazirana na privatnom vlasništvu i kapitalizmu.
Pored toga, dok su bili u usponu, fašističke režime podržavali su i finansirali vlasnici i direktori uspješnih kompanija, zemljoposjednici i drugi članovi društvene i ekonomske elite, smatrajući fašiste obranom od socijalista (1, 2). Ovi historijski podaci otvaraju pitanje oko kojeg se vode žustre rasprave i dan-danas: da li je poslovna zajednica bila u službi fašističkih režima ili su fašistički režimi bili u službi poslovne zajednice?
U snimku se također insinuira da je fašizam baziran na socijalizmu, a kao “dokaz” za to navodi se činjenica da je Mussolini bio urednik marksističkih novina i da je tvrdio da je socijalizam njegova “duhovna majka”. Ove informacije izvučene su iz konteksta.
Tačno je da je Benito Mussolini u mladosti bio pobornik socijalizma i urednik novina Italijanske socijalističke partije početkom 20. stoljeća. Ipak, za vrijeme Prvog svjetskog rata, Mussolinijeva lična ideologija se promijenila i počeo je posmatrati nacionalizam i militarizam u vrlo pozitivnom svjetlu. Nakon rata je osnovao paravojnu grupu naziva “Fasci Italiani di Combattimento”, čija je primarna svrha bila da provodi nasilje nad socijalistima koje je duboko prezirao i smatrao da treba istrijebiti. Ove paravojne formacije, poznate kao “crnokošuljaši”, finansirali su bogati zemljoposjednici (link). Ne postoje dokazi da je Musolini ikada zaista izjavio da je “socijalizam njegova duhovna majka”.
U analiziranom snimku na Facebooku, socijalizam se nastoji izjednačiti s fašizmom i tvrdnjom da je autoritarna vladavina njegova neizbježna karakteristika, kao i kod fašizma. Gledatelji/ce se nastoje navesti na zaključak da je totalitarna vlast karakteristika isključivo socijalističkih i fašističkih režima.
Iako se sa socijalizmom uglavnom povezuju brutalni autoritarni režimi, kao što je onaj u nekadašnjem Sovjetskom Savezu ili u Sjevernoj Koreji, kroz historiju su djelovali mnogobrojni demokratski izabrani socijalistički lideri i vlade, poput predsjednika Čilea Salvadora Allendea, aktuelnog brazilskog predsjednika Luiza Lule de Silve, francuskog premijera Leona Bluma, bolivijskog predsjednika Juana Eva Moralesa i mnogih drugih samodeklarisanih socijalista koji su provodili socijalističke politike.
S druge strane, iako pobornici/e neoliberalnog ekonomskog modela nerijetko zastupaju stav da su slobodno tržište i demokratija praktično nerazdvojni, kroz historiju su postojali i mnogi diktatori i autoritarni režimi koji su vladali državama s vrlo slobodnim tržištem i kapitalističkom ekonomijom. Augusto Pinochet je 1973. godine izvršio puč u Čileu uz pomoć SAD-a i svrgnuo s vlasti demokratski izabranog socijalistu Salvadora Allendea, započevši tako svoju četiri decenije dugu brutalnu diktaturu tokom koje je uveo niz neoliberalnih reformi. Pinochetove vojnom silom provedene ekonomske reforme poslužile su kao osnova po čijem su uzoru uređene mnoge neoliberalne ekonomije danas (link).
Veliki ljubitelj minimalno regulisanog kapitalizma i slobodnog tržišta bio je i zloglasni južnokorejski diktator Park Chung-Hee, koji je vladao ovom državom 18 godina, od 1963. do 1979. godine. Za vrijeme svoje vladavine, Chung-Hee značajno je proširio korejsku ekonomiju, ali po cijenu demokratije, slobode i ljudskih prava.
Primjere autoritarne vladavine u kombinaciji s tržišnom ekonomijom možemo vidjeti i u državama kao što su Rusija pod vladavinom Vladimira Putina, Peru pod vladavinom Alberta Fujimorija i Singapur, koji je na granici totalitarne vladavine već decenijama, uprkos svojoj otvorenoj ekonomiji.
Dakle, autoritarna vladavina nije nužna posljedica socijalizma, baš kao što ni demokratija nije nužna posljedica kapitalizma, kao što se može vidjeti iz navedenih primjera. Socijalizam i fašizam su dvije vrlo različite ideologije koje zagovaraju različite stvari i imaju suprotne krajnje ciljeve. Svođenje kompleksnih društvenih sistema na generalizacije u svrhu poređenja s fašizmom, u pokušaju da se prikažu kao “podjednako zli”, manipulativno je.
Shodno navedenim činjenicama, tvrdnju da su fašizam i socijalizam vrlo slične ili iste ideologije i sistemi, na osnovu uprošćenih poređenja nekih odlika, ocjenjujemo kao manipulisanje činjenicama.
(Raskrinkavanje.ba)