Foto: Freepik
U pojedinim dijelovima Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije 5. novembra ove godine bila je vidljiva polarna svjetlost (aurora borealis). Na društvenim mrežama masovno su dijeljene fotografije crvenog noćnog neba. Fotografije su često bile praćene opisima u kojima se izražava sumnja da je u pitanju polarna svjetlost.
U nekim objavama na Facebooku i društvenoj mreži X navodi se da je aurora borealis samo zelena ili plava te da pojava zabilježena 5. novembra nije mogla biti polarna svjetlost jer je bila crvena (1, 2).
Foto: Screenshot/Facebook
U nekim objavama tvrdilo se ili insinuiralo da se aurora borealis javlja samo u polarnim krajevima te da ju je nemoguće vidjeti u ovom dijelu svijeta. (1, 2, 3)
Foto: Screenshot/Facebook
Foto: Screenshot/Twitter
U objavi s društvene mreže X od 5. novembra insinuira se da je objašnjenje da je riječ o polarnoj svjetlosti samo paravan za nešto maliciozno.
Neobična crvena svetlost nad Ukrajinom, Slovenijom, Srbijom... Kažu da je "polarna" to je slično objašnjenje kao kad nas je zasuo "pesak iz Sahare".
Šta je i kako nastaje aurora borealis?
Kako se navodi na stranici Hrvatske enciklopedije, polarna svjetlost je “svjetlosna pojava u visokim slojevima atmosfere u obliku lukova, korona, pruga, zavjesa i difuznih svijetlih ploha”. Ovaj izvor navodi da je uglavnom vidljiva u polarnim krajevima te da je njena pojava rjeđa kako raste udaljenost od magnetskih polova.
Polarna svjetlost u Zemljinoj atmosferi nastaje kada brze (300 do 1200 km/s), električki nabijene čestice (npr. ioni, elektroni) Sunčeva vjetra uđu u Zemljino magnetsko polje pa se ubrzavajući se prema Zemljinim magnetskim polovima sudaraju s česticama zraka i pobuđuju ih na emisiju svjetlosti, najčešće na visinama između 90 i 150 km.
Polarna svjetlost na sjevernoj hemisferi naziva se aurora borealis, a na južnoj aurora australis.
Docent doktor Nemanja Rakić s Prirodno-matematičkog fakulteta u Banjaluci objasnio je za ATV da, iako karakteristična za polove, nije neuobičajeno da se aurora borealis vidi kod nas.
"Kada dolaze ti atomi, naše magnetno polje nas štiti od naelektrisanih čestica iz cijelog svemira, i te čestice šalje ka magnetnim polovima, koji se nalaze na sličnim mjestima kao i Sjeverni i Južni pol. Ovo što mi vidimo nije neuobičajno, tj. neuobičajno je jer je rijetko, ali nije ništa strašno, nije nikakva kataklizma, ni smak svijeta. Jednostavno, kada imamo jake magnetne oluje, mi njih možemo vidjeti na južnom dijelu, zbog same konfiguracije zemljinog magnetnog polja. Kada je dovoljno vedro i kada se ta, eksitacija dešava na višim visinama, od 200-300 kilometara, to znači da mi možemo vidjeti taj sloj atmosfere sa većih udaljenosti. Ovo što je crvena boja, pokazuje daje aurora borealis pojavila na višim visinama" (...).
Dušan Vukadinović, doktorand na “Maks Plank” institutu za istraživanje Sunčevog sistema u Getingenu, za portal Danas takođe je objasnio zašto se aurore uglavnom vide na sjeveru i jugu Zemlje.
„Ove naelektrisane čestice su izbačene u visokoenergetskim procesima iz Sunčeve atmosfere i čine Sunčev vetar. Pri naletu Sunčevog vetra na Zemljino magnetno polje, naelektrisane čestice bivaju zarobljene i to uglavnom u blizini Zemljinih polova. Ovo je i razlog zbog koga se aurore uglavnom vide daleko na severu ili jugu Zemlje“, objašnjava Vukadinović.
Kako on dalje navodi ovakve pojave se mogu javiti i na nižim geografskim širinama kada je Sunčev vetar dovoljno brz.
„U slučaju kada je Sunčev vetar veoma snažan, iliti brz, on može da savlada jako magnetno polje Zemlje. Time se čestice Sunčevog vetra spuštaju na niže geografske širine i omogućavaju nam da vidimo aurore i iz naših krajeva“, kaže Vukadinović.
Kako se navodi u članku portala Danas, koliko će se aurora spustiti dalje od polova zavisi od intenziteta eksplozija na Suncu, koje i proizvode Sunčev vjetar, te od jačine magnetnog polja Zemlje.
„Snažnije eksplozije dovode do oslobađanja veće količine čestica koje imaju i veliku brzinu. Veći broj čestica i njihova velika brzina im omogućavaju da svaladaju magnetnog polje Zemlje“, priča Vukadinović.
On dodaje i da ne može svaka eksplozija na suncu da prouzrokuje auroru borealis na geografskim širinama van Zemljinih polova.
„Sunčevom vetru treba oko 1-2 dana da dođe do Zemlje. Da bi nas Sunčev vetar pogodio, potrebno je da se Zemlja nađe na putu ovog vetra. Veliki broj eksplozija koji se desi na Suncu ne stigne do Zemlje“, navodi Vukadinović.
Dakle, iako rijetko, polarna svjetlost može se vidjeti i na nižim geografskim širinama.
Kako se navodi u članku portala Vojvodina meteo, polarna svjetlost u Srbiji posljednji je put viđena 2003. godine, prije toga 2000, 1991. i 1958. godine. Aurora borealis je 2003. bila vidljiva i u Hrvatskoj.
Prema podacima sa stranice Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta u Nišu, tokom najveće zabilježene solarne oluje, 1859. godine, aurora borealis viđena je u Honoluluu na Havajima, 21° sjeverno od ekvatora.
Crvena aurora
Kako se navodi na stranici Kanadske svemirske agencije, sjeverna polarna svjetlost najčešće se pojavljuje na visinama od 100 do 300 km u atmosferi, ali ponekad se može pojaviti i na visinama do 600 km od tla. Njenu boju određuje nekoliko faktora: sastav gasova u Zemljinoj atmosferi, nadmorska visina na kojoj se javlja aurora, gustina atmosfere te nivo uključene energije. Ovaj izvor navodi uslove za nekoliko boja sjeverne polarne svjetlosti:
Zelena: Zelena je najčešća boja koja se vidi s tla i nastaje kada se naelektrisane čestice sudare s molekulama kiseonika na visinama od 100 do 300 km.
Ružičasta i tamno crvena: Povremeno će donja ivica aurore imati ružičasti ili tamnocrveni rub, koji proizvode molekuli azota na visinama od oko 100 km.
Crvena: Malo visočije u atmosferi (na visinama od 300 do 400 km) sudari s atomima kiseonika proizvode crvene aurore.
Plava i ljubičasta: Konačno, molekuli vodika i helijuma mogu proizvesti plavu i ljubičastu auroru, ali naše oči obično teško vide te boje na noćnom nebu.
U članku objavljenom 2013. godine na Elementarijumu, portalu Centra za promociju nauke koji je osnovalo Ministarstvo nauke Srbije, detaljno je objašnjeno kako nastaje svjetlost u sudaru naelektrisanih čestica sa Sunca s atomima u Zemljinoj atmosferi.
Sudari sa česticima iz Sunčevog vetra, naime, predaju izvesnu energiju atomu tako da se elektroni koji su zatečeni u elektronskom omotaču elektrona „penju“ na više elektronske nivoe. Oni se potom prirodno vraćaju u osnovno stanje, a atom „oslobađa“ energiju zračenjem fotona, odnosno svetlosti.
Pogođeni, odnosno pobuđeni atomi, emituju svetlost. Naravno, ne emituju bilo kakvu svetlost, već svetlost tačno određene talasne dužine i, što je najvažnije, to ne čine odmah. Atom kiseonika je, na primer, vrlo trom – da bi elektroni „sišli“ u osnovno stanje i emitovali zelenu boju, treba mu skoro sekund, a da bi „ispustili“ malo manje energije sa crvenkastom svetlošću, čekaće i do dve minute.
To je prilično dugo u svetu atoma, tako da se kod običnih gasova ova energija najčešće izgubi u gužvi i uzajamnim sudarima atoma. No, ako je gas atoma kiseonika redak kao što jeste na 80 kilometara od tla, onda je sudara malo i ima vremena da pobuđeni kiseonik „ispusti“ svoje zeleno zračenje. Na većoj visini gas je još ređi, pa se zato ovde češće emituje crvena boja.
Budući da se crvena boja javlja na većoj visini, logično je da će stanovnici/e koji/e žive na nižim geografskim širinama vidjeti crvenu boju. Ovo je za Indeks potvrdio i Bojan Vršnak iz opservatorija “Hvar” Geodetskog fakulteta u Zagrebu.
Vršnak, koji prema sveučilištu Stanford spada među 2% najutjecajnijih znanstvenika svijeta, kaže da je za očekivati da se u južnijim područjima vidi samo najviši, crvenkasti dio aurore.
"Niži dijelovi aurore sastoje se više od zelenih, ljubičastih i plavih boja koje se dinamično mijenjaju i šaraju nebom. Viši dijelovi su uglavnom crveni. Na nižim geografskim širinama donji dio aurore je zaklonjen Zemljom zbog njezine zakrivljenosti pa vidimo samo gornji dio", kaže Vršnak.
Shodno navedenom, najraniju objavu tvrdnje da pojava zabilježena 5. novembra nije bila polarna svjetlost jer ona može biti samo zelena ili plava ocjenjujemo kao lažnu vijest. Istu ocjenu dobija i tvrdnja da ova pojava nije bila polarna svjetlost jer se ona može vidjeti samo u polarnim krajevima. Druge objave ovih tvrdnji ocjenjujemo kao prenošenje lažnih vijesti.
(Raskrinkavanje.ba)