Raskrinkavanje.ba

“Porodična tragedija” u Tuzli: Neprekinuta banalizacija porodičnog i rodno zasnovanog nasilja

O nedavnom slučaju femicida u Tuzli mediji u BiH većinom su izvještavali neprofesionalno, opet umanjujući ozbiljnost problema.

Foto: N1

Mediji iz Bosne i Hercegovine i regiona proteklih dana izvještavali su o slučaju ubistva i samoubistva koji je počinjen u Tuzli 13.11.2022. godine, kada je Salko Mehmedović ubio svoju suprugu iz vatrenog oružja, a potom pucao u sebe.

Mnogi su mediji izvještavanju o ovom slučaju femicida pristupili neprimjereno i na način koji banalizuje i relativizira rodno zasnovano nasilje. U člancima objavljenim na desetinama portala ovaj slučaj opisan je kao “porodična tragedija” ili tragedija do koje su dovele “porodične razmirice”.

Porodična tragedija potresla Tuzlu: Zlatni ljiljan i otac fudalera Slobode ubio suprugu pa sebe (Faktor)

Porodične razmirice dovele do tragedije: Muškarac ubio suprugu, pa sebi pucao u glavu (Srpska info)

Jeziva porodična tragedija u Tuzli: Ubio suprugu, pa sebi pucao u glavu! (24 sedam)

U fokusu izvještavanja o ubistvu i samoubistvu u Tuzli bio je počinitelj. Značajan broj članaka posvećen je detaljima iz njegovog života i činjenici da je bio dobitnik ratnog priznanja Zlatni ljiljan te da je otac igrača FK Sloboda. O ubijenoj supruzi u ovim člancima ne navodi se ništa – čak ni njeno ime.

Savez se oprostio od Mehmedovića: Bio je pripadnik Armije RBiH, dobitnik “Zlatnog ljiljana” (Tuzlanski)

Detalji tragedije u Tuzli: Preminuo zlatni ljljan nakon zadobijenih povreda (Informer.ba)

Ko je muškarac koji je ubio suprugu pa pucao u sebe? Dobitnik “Zlatnog ljiljana” i otac sjajnog bh. reprezentativca (Haber)

Detalji tragedije u Tuzli: Zlatni ljiljan Salko Mehmedović koji je ubio suprugu pa sebe, otac je nogometaša Slobode (Pressmedia)


Nasilje i femicid, ne “porodične razmirice” i “tragedija”

Ovaj slučaj femicida još jedan je u nizu slučajeva rodno zasnovanog nasilja u BiH koji su dobili neadekvatnu medijsku pažnju. 

Femicid se definiše kao ubistvo žene, djevojke ili djevojčice zbog njenog spola, a termin se koristi da opiše ubistva žena koja su počinili njihovi intimni partneri ili članovi porodice, kao i da se opišu rodno motivisana ubistva u određenim zajednicama.

U članku portala Radio Slobodna Evropa iz augusta 2020. godine navodi se da je 56 žena ubijeno u BiH od 2015. do 2020. godine, a da su počinitelji uglavnom bili muževi ili vanbračni partneri. Uprkos tome, femicid još uvijek nije pravno definisan u BiH.

Više o femicidu u BiH za RSE tom prilikom rekla je Lana Jajčević, pravnica u Fondaciji Udružene žene “Duga”, objasnivši da se u većini slučajeva femicid dešava nakon dugotrajnog nasilja.

Kada je u pitanju teško ubistvo, odnosno femicid-ubistvo supruge, koje je nastalo u najvećem broju slučajeva kao rezultat dugotrajnog trpljenja nasilja, tu imamo situacije da sudovi to kvalificiraju kao nasilje u porodici jer je blaža kazna, a ne kao teško ubistvo, za šta je moguća kazna zatvora i do 45 godina. Konvencija Savjeta Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici, takozvana Istanbulska konvencija, čiji je potpisnik i BiH, Femicid definiše kao teži oblik ubistva koji se uzima kao dodatna otežavajuća okolnost prilikom izricanje kazne za počinioca.

Partnersko nasilje, odnosno nasilje u porodici, duboko je ukorijenjen i rasprostranjen problem u BiH. Prema podacima Agencije za ravnopravnost spolova, svaka treća žena u BiH žrtva je nasilja u porodici, a svaka druga starija od 15 godina iskusila je neki vid fizičkog, psihičkog ili ekonomskog maltretiranja.

Medijsko izvještavanje o ovoj temi, nažalost, u značajnom broju slučajeva praktično relativizuje nasilje, umjesto da ukazuje na problem, što se ponovilo i s izvještavanjem o slučaju iz Tuzle. 


Medijsko izvještavanje o rodno zasnovanom nasilju – od problema do rješenja

Raskrinkavanje je u dvije analize skrenulo pažnju na preporuke o izvještavanju o rodno zasnovanom nasilju, koje je objavila agencija UN Women 2016. godine. U analizi iz augusta 2020. godine navodi se:

Problem neadekvatnog pristupa femicidu i generalno nasilju nad ženama prisutan je i u medijskom izvještavanju, zaključak je istraživanja UN Women iz 2016. godine. U njemu se navodi da bh. mediji izvještavaju o rodno zasnovanom nasilju često, ali površno. Mahom se radi o člancima koji obrađuju konkretne slučajeve, dok su dublje analize ovog društvenog problema sporadične. Površno izvještavanje ogleda se i u fokusiranju na počinioce, što nerijetko rezultira neetičnim pristupom temi. U takvim slučajevima muškarci su subjekti medijske priče, koja se predstavlja iz njihove vizure. 
(...)
Umjesto informisanja ili senzibilizacije javnosti, izvještavanje o ovom problemu pretvara se u “lov na klikove” putem senzacionalističkog pristupa kreiranju medijskog sadržaja.

Analiza iz januara 2021. godine sadrži niz uputa za medije o tome kako izvještavati o seksualnom nasilju, ali i drugim oblicima rodno zasnovanog nasilja, kao što je partnersko. Navodi se da u izvještajima ne treba banalizovati nasilje koristeći klikbejt naslove i senzacionalistički, tabloidni pristup, te da ne treba koristiti jezik koji romantizira i prikriva nasilje.

Također, u medijskim izvještajima neprimjereno je “zastupati” nasilnika:

Za razliku od bilo kog drugog krivičnog djela, kod velikog broja medija postoji tendencija da se u slučajevima čak i najekstremnijeg nasilja nad ženama kao što je ubistvo - naročito ako ga je počinio član njihove porodice ili partner - “raspituju u komšiluku” o počiniocu i zatim objavljuju niz svjedočanstava o tome da je nasilnik bio ljubazan i dobar komšija, za koga “nikada ne bi ni pomislili da je u stanju učiniti tako nešto”. Među brojnim varijacijama na ovu temu jesu i napisi o profesionalnim uspjesima, omiljenosti kod kolega, pa čak i “oplakivanje” prekinute karijere nasilnika.

Takvi članci često izgledaju kao da ih je pisao advokat odbrane optuženog, čiji je posao da pronađe olakšavajuće okolnosti kako bi njegov klijent bio oslobođen ili blaže kažnjen. Ne postoji nikakav razlog da taj posao za njih obavljaju i novinari/ke i usput potiču čitatelje/ke da se identifikuju sa nasilnikom izvještavajući o njegovim navikama, hobijima i “dobrim stranama”.

U publikaciji UN-a iz 2016. navodi se da mediji kontinuirano trebaju da rade na podizanju svijesti o rodno zasnovanom nasilju nad ženama, uz određene smjernice koje mogu pomoći u tome. Između ostalog, mediji se trebaju proaktivnije baviti ovom temom tako da koriste duže novinarske forme, trebaju se suzdržati od senzacionalizma i ohrabriti žene da progovore o nasilju, te trebaju dati prostor stručnjacima/kinjama (sociolozima/ginjama, psiholozima/ginjama, socijalnim radnicima/ama) i češće podsjećati na kazne za nasilnike.

O brojnim nedostacima medijskog izvještavanja o femicidu u BiH još 2019. godine pisao je portal Prometej. U njihovom članku navodi se:

Uloga medija u društvenom problemu rodno zasnovanog nasilja i femicida kao njegovog najekstremnijeg oblika trebala bi biti jasna: osvještavanje javnosti i doprinos borbi protiv nasilja i rodnih stereotipa na kojima nasilje počiva. No, sudeći po izvještavanju o slučajevima femicida u prošloj godini, bh. mediji dio su problema, a ne rješenja, zbog onoga što pišu ali i onoga što – ne pišu.

O slučajevima femicida u prošloj godini, dobar dio medija u Bosni i Hercegovini izvještavao je tek kao o pojedinačnim incidentima u crnoj hronici, senzacionalistički otkrivajući identitet i fotografije žrtve, zadirući u njenu privatnost i iznoseći informacije koje nisu od interesa javnosti, tendenciozno pišući o prošlosti žrtava, navodeći špekulacije susjeda kao relevantne, nerijetko okrivljujući žrtvu za trpljenje prethodnog nasilja, ali ne i okolinu za njegovo tolerisanje.

Istovremeno, mediji su odreda propustili imenovati ubistvo žene femicidom, a rodno zasnovano nasilje rodno zasnovanim nasiljem, objavljivati tematske priloge o društvenom problemu nasilja prema ženama i obavezi prijavljivanja saznanja o nasilju, a nisu navodili ni brojeve SOS telefona na koje se nasilje može prijaviti, niti na bilo koji drugi način ohrabrivali osobe koje nasilje upravo proživljavaju da potraže pomoć.

Tri godine kasnije femicid i partnersko nasilje i dalje su široko rasprostranjeni problemi u bh. društvu. Institucije ne daju znakove ozbiljnog planiranja rada na unapređenju zaštite žena i djevojčica od ovakvog vida nasilja. Mediji i dalje temi pristupaju neprofesionalno i senzacionalistički. Nakon brojnih preporuka, edukacija i apela, mahom nastavljaju biti dio problema te se čini da je preostalo još dosta rada da bi postali dio rješenja.

(Raskrinkavanje.ba)