Foto: Ilustracija/Raskrinkavanje
U oktobru 2015. godine, tek nešto više od 18 mjeseci od okupacije i pripajanja ukrajinskog Krima Rusiji, u izdanju ruskog glasila Sputnik na srpskom jeziku objavljen je tekst u kome se navodi da je "Rusija jedna od najvećih zemalja izvoznica" na svijetu.
"Statistički podaci pobijaju stereotipe da su sirovine i energenti, pre svega nafta i gas, jedina konkurentna roba koju Rusija može da ponudi svetu". "Brojke pokazuju da je Rusija prošle godine izvezla robe u vrednosti od skoro 500 milijardi dolara, a da više od polovine (51,5 odsto) ruskog izvoza čine gotovi proizvodi, a ne sirovine. Pre svega, to se odnosi na proizvode iz nuklearne, kosmičke, vojne i avionske industrije. Tako se ruske nuklearne elektrane, avioni (vojni i civilni) i brodovi mogu naći u svakom kutku planete."
Iza opširnog nabrajanja svih izvoznih artikala, autorica zaključuje: "U svakom slučaju, Rusija je jedna od 10 najvećih ekonomija sveta, a stručnjaci joj uprkos krizi prouzrokovanoj uvođenjem zapadnih sankcija i padom cena nafte prognoziraju ekonomski rast."
Nekoliko mjeseci ranije, Milorad Dodik se, uz izjavu da je "Rusija veliki i istorijski prijatelj Srba" i zahvalnost za političku podršku u Savjetu bezbjednosti UN-a, osvrnuo i na ekonomsku saradnju s ovom državom:
"Rafinerija nafte u Brodu, ruske banke, aktivnosti koje su zaustavljene na projektu 'Ruski tok' i one u vezi s istraživanjima novih nalazišta nafte govore da je Rusija veoma dobrodošla što se tiče poslovnih angažmana i da joj Republika Srpska daje potpunu podršku", rekao je Dodik, tadašnji predsjednik Republike Srpske (RS).
Iste 2015. godine, još uvijek je bila aktuelna najava političkog vrha Republike Srpske o ruskim kreditima za taj bh. entitet – "malom" od oko 65 miliona i "velikom" od 500 do 700 miliona eura. Najave ovih kredita počele su godinu ranije, nakon što su propali pregovori o aranžmanu s Međunarodnim monetarnim fondom (MMF), kojem je Republika Srpska do kraja 2014. godine trebala isplatiti 500 miliona KM dospjelih obaveza. Milorad Dodik je tada najavio da je u dogovoru s Rusijom za RS uspio obezbijediti kredit koji, i prema izjavi Željke Cvijanović, nije uključivao "politička uslovljavanja", za razliku od drugih aranžmana. Po povratku sa sastanaka u Ruskoj Federaciji, Dodik je kazao da je saglasnost za kredit dala ruska vlada, a u razgovoru s Vladimirom Putinom "bilo je govora o više političkih i ekonomskih tema važnih za RS". Djelovalo je kao da će se najavljeni aranžman zaista realizovati "uskoro", kako je tada rekao Dodik.
Opisi ruskog ekonomskog uspona, prijateljska dobrodošlica ruskim investicijama u Republiku Srpsku te uvjeravanja o "politički bezuslovnim" pozajmicama mogli su kod čitatelja/ki stvoriti opravdani utisak da bi jačanje Rusije na ekonomskom polju bilo korisno i za njih. No, kontinuirane priče o prijateljstvu s Rusijom nisu se materijalizovale u vidu najavljivanih kredita, a slično će se ponoviti i s drugim manje ili više eksplicitno najavljenim investicijama.
Godinu nakon Dodikove najave, Željka Cvijanović, koja je u to vrijeme obnašala funkciju predsjednice Vlade RS-a, ponovo je spomenula ruske kredite, rekavši kako će "mali" kredit dobiti neku drugu formu, a "veliki" ostati veliki. Do kraja te godine nije bilo govora o isplati ruskih pozajmica, pa se počelo naslućivati da od kredita neće biti ništa. Milorad Dodik je 2017. godine ponovo najavio traženje kredita od Rusije, naglasivši "da je Ruska Federacija ranije obećala da će finansijski pomoći Republiku Srpsku", ali su tada, kako je naveo, "dobili sankcije EU i do toga nije došlo". Tako je ostalo do danas.
Dobrodošlice ruskim investicijama ipak su se nastavile u godinama koje su uslijedile. Revnosno su ih željeli predstavnici vlasti i finansijskih institucija Republike Srpske nakon svake svoje poslovne ekskurzije u Moskvu iako su rezultati bili gotovo jednaki kao i s obećanim kreditima.
Nakon poslovnog foruma održanog 2015. godine u ruskoj prijestolnici, ministar industrije, energetike i rudarstva RS-a Petar Đokić izjavio je da postoji "veliki interes za saradnju Rusije s kompanijama iz Republike Srpske, posebno sada u uslovima kada je Rusija izložena sankcijama". Ekonomska saradnja s Rusijom našla se i među obećanjima koja je Socijalistička partija Republike Srpske, čiji je Đokić predsjednik, dala u izbornoj kampanji za Opšte izbore 2018. godine.
Foto: Screenshot/Analiza Istinomjera
Najave su se nastavile i u mandatu koji je uslijedio. Dodik je 2018. godine ponovio da je Rusija prijatelj Republike Srpske, a 2022. naglasio da "Rusija ne napušta svoje prijatelje". Saradnja s regijom Nižnji Novgorod najavljena je 2019, saradnje u oblastima turizma i poljoprivrede s Uralskom regijom 2021, a iste godine Dodik je, nakon susreta s Vladimirom Putinom, izvijestio javnost o njegovom interesovanju za to "kako se razvijaju zajednički ekonomski projekti s Rusijom".
Dražen Vrhovac, tadašnji vršilac dužnosti direktora Investiciono-razvojne banke RS-a, ocijenio je 2022. godine da je posjeta delegacije IRBRS-a Rusiji bila veoma uspješna.
"Privrednici iz ove zemlje Srpskoj su ponudili saradnju čija bi vrijednost godišnje trebalo da bude 200 miliona dolara", kazao je tada.
Ni dvije godine nakon posjete Rusiji, na stranici Investiciono-razvojne banke Republike Srpske nema podataka o realizaciji najava uprkos nizu sastanaka s ruskim predstavnicima na kojima je potvrđena postojeća saradnja (1, 2, 3).
Мinistar Đokić je iste godine istaknuo poseban značaj spremnosti "velike Rusije da pomogne prijateljski srpski narod i Republiku Srpsku, time što je još jednom potvrđeno da ostaju dosljedni svemu onome što je dio ranijih političkih dogovora u pogledu ekonomske saradnje, i svih drugih saradnji", kako je naveo.
U avgustu 2024. godine, Centralna banka BiH saopštila je da je Ruska Federacija bila najveći investitor u našoj zemlji kroz direktne strane investicije u 2023. godini. Da li je to potvrda ostvarenja svih najava i obećanja, koji se ponavljaju već cijelu deceniju?
Koliko su značajne ruske investicije u BiH?
Prema kumulativnim podacima Centralne banke o direktnim stranim investicijama, koji se bilježe od 1994. godine, do kraja 2023. godine najveći investitori u BiH bile su Hrvatska (2,80 milijardi KM, ili 14,4% od ukupnog stanja investicija), Srbija (2,68 milijardi KM, ili 13,8%) te Austrija (2,67 milijardi KM, ili 13,7%). Prema posljednjim dostupnim godišnjim podacima Agencije za unapređenje stranih investicija u BiH za 2021. godinu, Rusija se nalazila na 11. mjestu najznačajnijih investitora u BiH.
Prema podacima Centralne banke BiH, iz Rusije je 2023. godine došlo najviše stranih investicija u BiH, u iznosu od 376,3 miliona KM. U ranijim izvještajima Agencije za unapređenje stranih investicija navođeno je da je većina ruskih investicija bila registrovana u Republici Srpskoj.
Direktne strane investicije se, pragmatično gledano, u malim ekonomijama poput naše očekuju s velikom dobrodošlicom, pa ne čudi da na državnom nivou postoji agencija za unapređenje takvih investicija. O tome kakva je priroda ruskih investicija u Bosni i Hercegovini i koje su realne koristi od direktnih stranih investicija za domaću ekonomiju pričali smo s magistrom ekonomije Damirom Miljevićem. U izjavi za Raskrinkavanje, Miljević je ukazao na zabludu da direktne strane investicije u BiH uopšte čine značajan udio u ekonomiji:
"Što se tiče ukupne ekonomske slike u BiH, bilo kakve direktne investicije, pa i ruske direktne investicije, nemaju veliki utjecaj, s obzirom na to da su male. Ukupne strane direktne investicije u BiH prošle godine bile su svega 3% društvenog bruto proizvoda, a onda, kad u tome pogledate ruske investicije, one su 1%. Prema tome, bez obzira na to što političari vole da govore o značaju direktnih stranih investicija, mi ne možemo reći da direktne strane investicije imaju ozbiljan utjecaj na ekonomiju u BiH."
Miljević naglašava i da se pod direktnim stranim investicijama ne računa "samo ono što mi obični građani podrazumijevamo – da je neko došao, kupio komad zemlje, kupio fabriku i zaposlio ljude".
"Pod direktnom stranom investicijom računa se i kada se neka banka dokapitalizuje, kada postojeće firme u inostranom vlasništvu uzmu kredit izvana ili ih njihovi vlasnici dokapitalizuju", kaže on.
U komentaru koji je dao u januaru 2024. godine, predsjednik Privredne komore FBiH Mirsad Jašarspahić ukazao je na mogućnost da su investicije koje je evidentirala Centralna banka zapravo finansijske transakcije ka postojećim ruskim firmama u Republici Srpskoj:
"Prema dostupnim podacima, učešće investicija iz Rusije odnosi se uglavnom na ruski 'NeftegazInKor', državnu kompaniju koja je odranije u vlasništvu većinskog paketa Rafinerije Brod i distributivne mreže. Može biti i da su to finansijske transakcije, pozajmice njihovim kćerkama kompanijama. Znat će se, pak, šta je u pitanju, jer su prava direktna strana ulaganja ona gdje se izgradi novi proizvodni pogon, otvore radna mjesta."
Komentarišući ruske investicije za N1, ekonomista Zoran Pavlović sumirao je ranije zaključke o metodologiji bilježenja stranih investicija u BiH i prirodi onih ruskih:
"Kad god strana firma iznese dobit na koji je platila porez, taj novac koji je ostao u funkciji rada ili pokrivanja troškova, gubitaka, smatra se stranom investicijom. Po tom osnovu, Rusi imaju ozbiljnu investiciju u RS-u, a ustvari, samo pokrivaju gubitke koje na rafineriji prave. U suštini, nemamo stranih investicija, što je najveći problem."
Ruske investicije koje su bile najavljivane nisu donijele obećane koristi građanima/kama jer se većina nije ni realizovala. Predsjednik Narodne skupštine RS-a Nenad Stevandić u razgovoru za Raskrinkavanje, pak, ističe da postoji plan za investicije iz Ruske Federacije, naglašavajući da je riječ o investicijama koje nisu politički uslovljene:
"Ja, koliko znam, da su neke već u toku, da se to radi, da će biti investicija, bit će nekih tehnoloških parkova koji smo dogovori s Rusijom. Bit će nekih investicija i s Kinom. Treba da znate da je Kineska privredna komora otvorila kancelarije u Banjaluci prije osam mjeseci i da oni već rade sondaciju terena i ponudit će investicije. Ponavljam, investicije koje nisu politički uslovljene, a koje rješavaju ljudima infrastrukturne probleme, zapošljavaju ljude, povećavaju BDP, unose novac ovdje koji se obrće u domaćem stanovništvu, u domaćim firmama su dobrodošle."
Foto: Nenad Stevandić/Raskrinkavanje
Investicije koje su na kraju ipak sprovedene uz posredovanje entitetske Vlade – konkretno, privatizacija entitetske naftne industrije kao najveća i najznačajnija ruska investicija u RS-u – do danas su kontraverzne. Predstavnici/e vlasti opisuju ih kao potez koji je spasio naftnu industriju; iz civilnog društva, pravne i ekonomske struke čuju se drugačije ocjene.
"Najznačajnija investicija bila je privatizacija naftne industrije RS-a i ona je ostvarena vrlo uspješno u takvim okolnostima. RS je ostvarila iznimno visok prihod po osnovu privatizacije državnog kapitala u naftnoj industriji, ali ono što je od posebne važnosti jeste nastavak rada i poslovanje naftne industrije Republike Srpske, koju čine dvije rafinerije nafte i mreža benzinskih stanica u Republici Srpskoj i Federaciji Bosne i Hercegovine", kazao je za Raskrinkavanje ministar Petar Đokić.
Damir Miljević saglasan je da su najbitnija ulaganja bila u energetskom sektoru, ali ističe da su se konkretne investicije desile davno, dok se novije najave nisu ostvarile:
"Najznačajnije ruske investicije u BiH su investicije u energetiku, koje su bile poodavno. Radi se o rafinerijama i o benzinskim pumpama i bilo je prije dvije godine riječi o tome da će Gazprom da gradi gasnu elektranu u Zvorniku, ali očito od toga nema ništa. Njihove investicije u BiH prvenstveno su u energetskom sektoru, odnosno u nafti i naftnim prerađevinama."
Đokić navodi i da je Optima grupa, firma koja je objedinila naftnu industriju u RS-u, do sada u budžet BiH uplatila šest milijardi KM poreza, ističući to kao neospornu korist za oba entiteta.
No, uprkos Đokićevim navodima, privatizacija naftne industrije Republike Srpske odvijala se uz niz problema koji su bili tema intenzivnog medijskog izvještavanja u proteklih 15 godina.
Privatizacija naftne industrije
Naftnu industriju Republike Srpske su prije privatizacije činila preduzeća Rafinerija nafte AD Bosanski Brod, Petrol AD Banjaluka i Rafinerija ulja AD Modriča. Rafinerija u Brodu, jedno od najstarijih preduzeća u BiH, stradala je u posljednjem ratu, a zatim je osposobljena za rad uz ograničene ljudske i finansijske resurse, kako navodi poslovni portal Capital.
Prije privatizacije, koja je počela 2006. godine, rafinerija je sarađivala s engleskom kompanijom Vitol. U decembru 2003. godine, rafinerija je zaključila ugovor na godinu, s mogućnošću produženja za još jednu godinu, koji je podrazumijevao preradu nafte isključivo za Vitol. Ova kompanije je, s druge strane, bila u obavezi da svakog mjeseca obezbijedi između 60.000 i 100.000 tona sirove nafte po cijeni prerade od 28 dolara po toni. Rafinerija je u aprilu 2004. godine tražila raskid ugovora, pa je Vitol, zajedno s kompanijom Galaksi, ponudio Vladi RS-a preuzimanje rafinerije, no pregovori su propali. Vitol je potom 2006. godine u Londonu tužio Republiku Srpsku i rafineriju za 115 miliona dolara zbog izgubljene dobiti. Proces pregovora vođen je pod oznakom "strogo povjerljivo", a Vlada RS-a je 2007. godine dogovorila poravnanje i isplatila Vitolu iznos od 27,398 miliona dolara.
U avgustu 2006. godine, Vlada RS-a potpisala je protokol o namjerama privatizacije, rekonstrukcije i upravljanja rafinerijom nafte u Brodu, rafinerijom ulja u Modriči i kompanijom Petrol. Protokol je potpisan s ruskom kompanijom Zarubežnjeft, kao operatorom projekta, i Vnješekonom bankom, kao investitorom.
U februaru 2007. godine, Vlada Republike Srpske zaključila je Ugovor o prodaji akcija državnog kapitala i Fonda restitucije preduzeća iz oblasti naftne industrije Republike Srpske s ruskom kompanijom Njeftegazinkor.
Sam proces privatizacije od početka je bio obilježen nizom kontroverzi. U javnosti su postojale sumnje oko stvarnog učešća ruskog državnog kapitala u kompanijama koje su se pojavljivale kao kupci rafinerija. Firma Zarubežnjeft, koja je u stopostotnom državnom vlasništvu, u trenutku kupovine rafinerije bila je vlasnik 40% dionica Njeftegazinkora, dok je ostalih 60% bilo u privatnim rukama. U svojoj analizi ugovora o privatizaciji naftne industrije RS-a iz 2009. godine, Transparency International BiH (TIBiH) je, između ostalih, postavio i pitanje kako kao kupac naftne industrije Njeftegazinkor može biti "pod kontrolom" Zarubežnjefta i Vnješekonom banke ako oni nemaju kontrolni paket u ovoj kompaniji. TIBiH je zbog analize niza problematičnih aspekata privatizacije i njihovih mogućih posljedica uskoro okarakterisan kao "neprijateljska organizacija" u dokumentu "Lažno prikazivanje društvenih i ekonomskih prilika u Republici Srpskoj", koji je objavila Vlada RS-a.
Foto: Damir Miljević/Raskrinkavanje
Na pitanje koliko je korisna bila ova privatizacija za domaću ekonomiju, Damir Miljević odgovorio nam je sljedeće:
"Pa, to je jako teško reći. U kakvoj su situaciji bile rafinerije? To je ono prethodno pitanje. Znači, ono što se dešavalo u procesu privatizacije u procesu BiH jeste da mi dovedemo firmu do propasti i onda je ili totalno upropastimo, pa se rasproda imovina, ili uđe neki od investitora. Kad su u pitanju rafinerije, upravo to se i desilo. Znači rafinerije su – ne pitajte zašto – bile u propasti, a onda je uveden ruski investitor. Pa, s tog stanovišta, da li je bolje da rafinerija radi ili ne radi, uvijek je bolje da radi, bez obzira na to čija je, ali generalno posmatrano, ništa se tu ozbiljno nije dešavalo. Rad ovih kompanija vidi se iz njihovih bilansa, odnosno iz finansijskog rezultata. Sve te ruske kompanije posluju negativno. Neke čak nemaju ni kapitala, kapital je negativan, pa je bilo neke dokapitalizacije par godina. Očito je da je to "drži vodu dok majstori odu". Drugim riječima, tu se dugoročno ne može ozbiljno računati da će biti mnogo bolje nego što je sad."
Ruska državna naftna kompanija Zarubežnjeft kasnije je zaista postala većinski vlasnik Njeftegazinkora, što je, kako navodi Capital, "išlo u prilog zvaničnicima Republike Srpske koji su tvrdili da je rafineriju kupila Rusija preko svojih državnih kompanija". Prema istraživanju ovog portala, međutim, Zarubežnjeft se povukao iz vlasništva Njeftegazinkora 2022. godine, kada je bio vlasnik svega 20% njegovih dionica. Netransparentno vlasništvo, kako ističe i Ivana Korajlić, izvršna direktorica TIBiH, nije jedini problem koji je pratio ovu privatizaciju:
Kompletan profit je izvučen. O tome postoje dokazi i o tome postoje i medijski izvještaji i istraživanja. Mi smo upozoravali u samom početku, kada je ugovor o privatizaciji s Rusima zaključen, da je zapravo štetan za Republiku Srpsku, a ima višestruke koristi za ruske investitore. Da ne govorimo da jedan dio vlasnika nikada nije bio poznat i da se sve vrijeme sumnja da su u pitanju i lokalni akteri koji su se na neki način u cijelom tom poslu ugradili. Radilo se o manipulaciji transfernim cijenama, izbjegavanju plaćanja poreza, izvlačenju kapitala iz Republike Srpske, odnosno u inostranstvo, a da, s druge strane, nisu ispoštovane one obaveze ulaganja i svega ostalog koje su trebale da se ispune, što je na kraju dovelo, na neki način, i do potpunog kolapsa naftne industrije, gašenja određenih postrojenja i sl.
U izvještaju TIBiH navedeno je da je Vlada RS-a uplatila više od 219 miliona KM na ime obaveza prema povjeriocima, neto plata radnicima i ostalih obaveza, što je bio uslov prodaje. S druge strane, ekonomistica Svetlana Cenić za Capital je podsjetila da u pregovorima o prodaji Rafinerije Brod nije bilo govora o dugovanjima koje je to preduzeće do privatizacije imalo akumulirano prema budžetu i fondovima. Da bi se pogodovalo kupcu, Narodna skupština RS-a je 2007. godine donijela više zakona kojima su izmijenjeni uslovi prodaje akcija preduzeća iz oblasti naftne industrije Republike Srpske (Službeni glasnik RS br. 20/07, 68/07), kojima je regulisano da će se reprogramirati obaveze prema budžetu RS-a po osnovu poreza i doprinosa sa stanjem na dan prenosa vlasništva (17. 9. 2007) .
Ovo reprogramiranje omogućilo je ruskom kupcu odlaganje plaćanja obaveza, isplatu bez kamata kroz devet godina s grejs periodom od četiri godine i otpis obaveza preko reprogramiranog iznosa koji je definisan zakonom (133.335.046 KM). Izmjenama zakona, Vlada je na sebe i svoje građane/ke preuzela obavezu i plaćanja neto zarada radnicima rafinerije od 1. 10. 2006. do prenosa vlasništva. Kako je zaključio TIBiH, kada se saberu iznosi po osnovu poreza i doprinosa koji je reprogramiran, te otpisanih kamata, dobija se iznos od oko 146.000.000 KM koje je Vlada, faktički, poklonila ruskom partneru. Vraćanje ovog iznosa je, navodi TIBiH, u najmanju ruku neizvjesno, s obzirom na to da je Vlada nizom drugih poteza praktično onemogućila prinudnu naplatu u slučaju neisplaćivanja dugovanja.
Vlada RS-a se, dakle, obavezala isplatiti obaveze prema povjeriocima te dodatno izašla u susret kupcu veoma povoljnim reprogramiranjem akumuliranih poreskih dugova na štetu budžeta i svojih građana/ki, kako bi ruski partneri izvršili kupovinu i privatizaciju naftne industrije ovog entiteta.
Informacije o pogodovanju Vlade RS-a ruskim partnerima u naftnoj industriji dolazile su i nakon što je proces privatizacije okončan. Odgađanje izmirenja obaveza prema Poreskoj upravi, novi reprogrami dugovanja, neplaćanje komunalne takse rafinerije Opštini Brod, primjeri su koji su navođeni u medijskim izvještajima.
Da li su sve ove povlastice i ustupci ruskom kupcu proizveli dugoročne benefite po budžet i građane/ke Republike Srpske, najbolje se može vidjeti iz poslovanja preduzeća nakon privatizacije.
Koliko građani/ke osjećaju efekte ekonomske saradnje s Rusijom?
U revizorskom izvještaju za 2006. godinu naveden je podatak da je akumulirani dug rafinerije u Brodu iznosio gotovo 176 miliona KM, a u firmi su radila 1.372 radnika/ce. Sedamnaest godina kasnije, prema revizorskom izvještaju za Rafineriju nafte Brod za 2023. godinu, u preduzeću je bilo zaposleno 327 radnika/ca, a akumulirani gubitak društva iznosio je gotovo 823 miliona KM.
Porast finansijskih gubitaka i pad broja radnika/ca evidentirani su u revizorskim izvještajima i za Rafineriju ulja Modriča. Kada je privatizovana 2006. godine, u rafineriji je radilo 520 osoba, a taj se broj – kao i u slučaju rafinerije u Brodu – do 2023. trostruko smanjio, pa je te godine zapošljavala svega 184 radnika/ce. Produkt privatizacije bilo je i osnivanje društva Optima grupa d.o.o. iz Banjaluke kao upravljačke kompanije koja rukovodi poslovima rafinerija u Brodu i Modriči, te Nestro Petrol benzinskim pumpama. Prema pisanjima medija, finansijski izvještaji i za ovo preduzeće pokazuju gubitke u poslovanju. Portal Capital je 2021. godine pisao o transferu 1,77 milijardi KM za potrebe dokapitalizacije Optima grupe u periodu od nepune tri godine do tada.
"Dokapitalizacija je omogućila optimizaciju strukture bilansa Optima grupe, između ostaloga smanjujući iznos dugovanja unutar grupacije. To je, sa svoje strane, povećalo investicionu atraktivnost kompanije i njenu finansijsku stabilnost", navedeno je u saopštenju iz Optima grupe.
Foto: Siniša Vukelić/Raskrinkavanje
RIječ je o direktnim stranim ulaganjima koje bi Centralna banka zabilježila i predstavila u godišnjem izvještaju. Međutim, Capital naglašava da se sve odvilo pod velom tajni te da nadležne institucije nisu bile previše upućene u te transfere. Sve ove stvari bacaju sjenu na tvrdnje iz Vlade da je privatizacija rafinerija uz pomoć ruskih investitora bila uspješna, kako ističe i naš sagovornik, glavni i odgovorni urednik ekonomskog portala Capital Siniša Vukelić:
"Pa, zapravo, ne znamo koje su najznačajnije velike investicije ruske u Bosni i Hercegovini u smislu da su bile uspješne. Ono što smo do sada imali prilike da vidimo to je kupovina naftne industrije RS-a na zatvorenoj sjednici Narodne skupštine; tada je Republika Srpska prodala rafineriju nafte u Brodu, rafineriju ulja u Modriči i lanac, maloprodajni lanac benzinskih pumpi. Danas, nakon toliko godina od prodaje, samo je rafinerija u mnogo većim gubicima, oko tri puta nego koliko je imala gubitaka kada je prodata ruskom investitoru. Ništa bolje ne stoji ni rafinerija ulja, koja jedina radi od te dvije rafinerije. Njezin kumulirani gubitak je oko 100 miliona KM. Karakteristično je za obje rafinerije da najviše potražuju od Optima grupe, to je četvrta kompanija koju su Rusi osnovali i preko koje ide kompletan uvoz sirovina koji se daje na preradu rafinerije nafte i rafinerije ulja i preko kojih se gotov proizvod prodavao na inostranom ili domaćem tržištu. Nestro Petrol, maloprodajni lanac benzinskih pumpi, također ne ostvaruje neku značajnu dobit, ne vidimo da se tu razvija, da se ulaže."
U oktobru 2018. godine, u rafineriji u Brodu došlo je do eksplozije u kojoj je poginuo jedan, a povrijeđeno više radnika. Havarija je dovela do obustave proizvodnje, koja do danas nije obnovljena u punom kapacitetu. Godinu kasnije, radnik rafinerije Zoran Đukić za Al Jazeeru Balkans kazao je da se njegovo ime našlo na listi od 70 radnika koji su proglašeni tehnološkim viškom.
"Volim ovdje da živim, volim svoj kraj, i volio sam da i dalje radim tu u rafineriji. Ja sam i ratni vojni invalid i imam obavezu da budem ovdje, jer sam se borio za ovu državu, međutim, njih to zapravo i ne interesuje, Ruse to uopšte ne interesuje jesi li ti iz porodice poginulih, koliko imaš djece, i to sve skupa njih ne interesuje", kazao je Đukić.
Prema tadašnjim navodima Sindikata rafinerije, do 2022. godine planirano je bilo otpuštanje još 88 radnika.
U sličnoj situaciji našla se i modrička rafinerija. Radnici su, nakon što je došlo do smanjenja radnih kapaciteta na pogonima koji su bili vezani za rafineriju u Brodu, otpuštani uz obrazloženja ekonomske prirode. Pojedinim radnicima otkaz je uručivan iznenada, navedeno je u reportaži koju je 2022. godine objavio Radio Slobodna Evropa (RSE). Otkaze su pratila nelogična zapošljavanja ljudi koji, prema izjavama oštećenih radnika, nisu stručni za pozicije na koje su imenovani. Osam radnika je u februaru te godine podnijelo tužbu protiv kompanije zbog otkaza ugovora o radu, a Okružni sud u Doboju je za tri radnika utvrdio da se radilo o protuzakonitom otpuštanju.
Pored direktnih gubitaka za ekonomiju i društvo, problematizovane su i ponešto manje direktne, ali značajne i potencijalno dugoročne ekološke posljedice poslovanja dviju rafinerija. Naime, zagađenje zraka u susjednom Slavonskom Brodu pripisivano je brodskoj rafineriji u periodu dok je radila, što je iz Optima grupe redovno negirano. Nakon spomenute eksplozije, u rijeci Savi, koja razdvaja dva Broda, pojavila se pet kilometara duga naftna mrlja. Da li je naftna mrlja bila porijeklom iz brodske rafinerije, na kraju nije bilo potvrđeno. Međutim, incidenti s ispuštanjem otpadnih voda iz brodske rafinerije dešavali su se i ranije. Jedanaest godina prije eksplozije, naftna mrlja koja se pojavila na rijeci Savi potekla je iz postrojenja brodske rafinerije. Iako je u početku negirao, potvrdu da je do izlijevanja otpadnih voda došlo iz Rafinerije nafte Brod dao je tadašnji direktor preduzeća Drago Bačić.
Ekološke katastrofe nisu zaobišle ni Modriču. Polovinom avgusta 2024. godine došlo je do požara u Gudronskoj jami, u blizini izbjegličkih naselja, u koju je do 1996. godine odlagan toksični otpad iz rafinerije. Iako je direktor Zarubežnjefta 2012. godine govorio da je rješavanje problema jame s otpadom iz rafinerije jedan od prioriteta kompanije, načelnik Modriče je nakon incidenta izjavio da Zarubežnjeft ne smatra to svojom obavezom, bazirajući taj stav na tvrdnji da Gudronska jama nije ušla u privatizacionu masu. Ispitivanje kvalitete zraka Instituta za zaštitu i ekologiju Republike Srpske nakon požara pokazalo je prisustvo otrovnih supstanci. U izjavi inspektorice Instituta navedeno je da povećano prisustvo azot-dioksida, benzena, toluena, akroleina i hlorovodonika utiče na zagađenje zraka, na zdravlje ljudi i na životnu sredinu.
Foto: Petar Đokić/Raskrinkavanje
Ponovo, u razgovoru s predstavnicima vlasti, situacija je predstavljena značajno drugačije. Petar Đokić tako za Raskrinkavanje navodi da je zbog svojih napora da riješi ekološke probleme izazvane radom rafinerije neopravdano sankcionisan od strane SAD-a.
"Cilj te investicije (op.a. gasifikacija postrojenja rafinerije nafte u Brodu) kada je ona zamišljena kao ideja i kada je počela njena realizacija, bio je da se obezbijedi zamjena energenta. Tada je kao energent u procesu prerade nafte korišten azot, a sada je moguće koristiti i gas i s tim ciljem je izvršena gasifikacija rafinerija u Brodu, a poseban razlog, osim tog ekonomskog interesa, jeste da se razriješe vrlo složeni ekološki problemi koji su do tada postojali u regionu i Broda RS-a i Slavonskog Broda, a i šireg regiona, jer je preradom naftnih derivata dolazilo do oslobađanja velikih količina gasova i materija koje su dolazile do šireg pojasa, ne samog dijela rafinerije nego dijela Hrvatske i dijela RS-a, koji su se negativno odražavali na stanovništvo. Imali smo vrlo ozbiljne reakcije i mislim da je to bio ključni razlog što je rafinerija nafte krenula u proces gasifikacije", naveo je ministar energetike, industrije i rudarstva RS-a.
Dodao je da je Vlada Republike Srpske tada odobrila zaključivanje protokola o saradnji kojim se predviđaju izgradnja gasovoda i gasifikacija postrojenja nafte u Brodu.
"Zato je malo čudno bilo da su se u javnosti i medijima pojavile te priče kako je nekako došlo do kršenja Dejtonskog sporazuma, zbog čega su Amerikanci proglasili neke sankcije meni, pozivajući se na to da je kršen Dejtonski mirovni sporazum u realizaciji ovog projekta gasifikacije postrojenja nafte u Brodu. To je jedan stravičan apsurd koji se desio, koga je učinila tako velika država, koja se očito nije ni dobro informisala o tome šta smo, šta se ustvari desilo, dakle nije ugovor, nije sporazum, nego protokol za rad. Ako je protokol kršenje Dejtonskog sporazuma, onda je ozbiljno pitanje kako ko čita Dejtonski sporazum i kako ga tumači, odnosno njegov pravni dio, šta ko ima kao pravo i obavezu. Dakle, ja smatram da smo mi uradili jako dobar i koristan posao gasifikacijom. Meni je jako žao što je poslije toga rafinerija nafte u Brodu prestala da vrši preradu sirove nafte", naveo je Đokić.
"Materijalizacija" prijateljstva s Rusijom trebala se desiti i kroz srpsko-ruski pravoslavni centar s hramom u Banjaluci, čija je izgradnja započela uoči Opštih izbora 2018. godine. Slavljenje izgradnje hrama upriličio je na njegovim temeljima Milorad Dodik tokom posjete ministra vanjskih poslova Ruske Federacije Sergeja Lavrova.
Međutim, i ovaj će spomenik "prijateljstva", za koji bi se očekivalo da će se finansirati od objektivno većeg i bogatijeg prijatelja, čini se, biti podignut opet na račun domaćih poreskih obveznika/ca. Izvještavajući o tome da se tri godine od polaganja kamena temeljca na gradilištu nije mogao vidjeti predviđeni završetak hrama, RSE je istaknuo da je u septembru 2018. godine Vlada RS-a odobrila tri miliona maraka za izgradnju ovog objekta te dodatnih milion maraka u maju 2019. godine. Iz Ambasade Ruske Federacije u BiH za navedeni medij nisu željeli komentarisati ništa u vezi s finansijskim dijelom projekta.
Krajem maja 2023. godine, pet godina od polaganja kamena temeljca srpsko-ruskog hrama, Milorad Dodik kazao je da je Republika Srpska dala 20 miliona za izgradnju i da tu neće stati. Dodik je u julu 2024. godine kazao da će hram, koji sada već ima obrise građevine, biti završen do kraja godine. Pitanje da li je njegovo finaliziranje obezbijeđeno samo budžetskim novcem građana i građanki RS-a ostaje nerazjašnjeno.
Da se obećanja zasnovana na prisnosti i prijateljskim vezama s Rusijom često izvrnu naglavce i odbiju iz džepova sopstvenih građana/ki, ističe i Siniša Vukelić:
"Nikada nismo vidjeli obećani veliki i mali, kako je to tadašnja premijerka RS-a Željka Cvijanović najavila, kredit iz Rusije. Nikada nije došla neka pomoć budžetu, nikada nismo vidjeli da je izgrađen most, osnovna škola ili neki vrtić, ali vidimo da RS sa svojim novcem gradi ruski dom u Banjaluci, kao dokaz tog prijateljstva koje nas veže, slavenskog između Srba i Rusa, ali to radimo svojim sredstvima. To nije nešto što smo dobili, tako da ne vidimo nikakve konkretne projekte velike da su tu došli i grade se.
(...)
Imali smo najavljivanu investiciju, gradnju novog termobloka u Ugljeviku firme Comstar Rašida Serdarova, međutim, on je odustao od toga. Sada prodaje RS-u, Elektroprivredi nudi da otkupi za četiri puta veću cijenu njegova ulaganja koja je on imao pripremna u otkrivanje rude u Ugljeviku. Elektroprivreda Republike Srpske i Ministarstvo ozbiljno to razmatraju da se sve to otkupi za negdje 95 miliona eura, kako smo mi to pisali na Capitalu i saznali."
Cijena plina u državi i na spoljnopolitičkoj sceni
Nakon početka ruske invazije na Ukrajinu, Bosna i Hercegovina se, poštujući Strategije vanjske politike i obaveza iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju EU, pridružila sankcijama Evropske unije (EU) prema Ruskoj Federaciji. Nominalno pridruživanje sankcijama zapelo je u praktičnoj primjeni u Vijeću ministara BiH, gdje ih, prema navodima iz Kabineta tadašnjeg člana Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića, blokiraju Zoran Tegeltija, tadašnji predsjedavajući ovog tijela, i ministri iz RS-a.
Ovakav paradoks, uslovljen ideološkom razjedinjenošću u vladajućoj koaliciji na državnom nivou, Miloradu Dodiku postao je politički adut tokom čestih susreta s predsjednikom Ruske Federacije Vladimirom Putinom. Dodik je i nakon susreta s Putinom u junu 2022. godine izjavio da je "Rusija zauzvrat i Sarajevu dala plin po nižoj cijeni, te BiH nije stavila na listu neprijateljskih zemalja". Dodikovo geopolitičko strategisanje pozdravile su njegove stranačke kolege, ne libeći se nazvati potez "državničkim i liderskim djelovanjem".
Grad Sarajevo je najveći korisnik plina koji se uveze iz Rusije preko Turskog toka u BiH. Teško je sa sigurnošću reći koliko je jeftiniji gas Milorad Dodik obezbijedio građanima i građankama Sarajeva i Istočnog Sarajeva, drugog grada koji koristi velike količine plina u BiH, zahvaljujući opstruisanju sankcija protiv Rusije. Dva preduzeća koja uvoze plin u BiH, Gas-Res iz Banjaluke i Energoinvest iz Sarajeva, nakon Dodikove posjete Rusiji potvrdila su da će se cijena plina, za koji su tada postojale potvrde da je obezbijeđen za BiH, kao i do sada korigovati na kvartalnom nivou i u zavisnosti od promjene cijena naftnih derivata.
"Ugovorni uvjeti s Gazprom Eksportom predviđaju kvartalno usklađivanje cijene po osnovu kretanja cijene naftnih derivata na svjetskim tržištima. Ovakav vid usklađivanja cijena primjenjuje se od početka izravne isporuke prirodnog plina u Republici Srpskoj. Samim tim, u ovisnosti od kretanja cijena naftnih derivata, cijena prirodnog plina u narednom periodu može rasti, stagnirati ili padati. Drastična poskupljenja prirodnog plina na europskim plinskim burzama izravno ne utječu na našu cijenu prirodnog plina". (Gas-Res)
"Potpisivanjem ovog aneksa osnovni ugovor je potpisan na uobičajeni način, što podrazumijeva da će se cijena za isporučeni plin korigirati kao i do sada kvartalno, isključivo na bazi devetomjesečne promjene cijena naftnih derivata". (Energoinvest)
Iz odgovora dvaju preduzeća može se zaključiti da je Bosna i Hercegovina u povlaštenijem položaju od ostalih zemalja uvoznica ruskog plina budući da na promjenu cijene ne utječe promjena cijene na (evropskom) tržištu plina, nego promjena u cijeni naftnih derivata. Istovremeno, u odgovoru Gas-Resa navodi se da je ovakvo formiranje cijene gasa prisutno od samog početka isporuke plina u RS-u, pa onda ostaje pitanje u kojoj je mjeri Dodikova upotreba "poluge" u razgovoru s Putinom ustvari imala efekta na to da je "Rusija Sarajevu dala jeftiniji plin".
Međutim, u julu 2022. godine, Vlada Federacije BiH usvojila je informaciju o povećanju cijena plina od Energoinvesta za 23,3%, koja je, prema tvrdnjama iz Vlade, došla kao "direktni zahtjev za povećanje cijene od Gazproma".
Sadašnji predsjednik Republike Srpske s Vladimirom Putinom sastao se i u maju 2023. godine, a jedan od zaključaka sastanka, barem prema Dodikovim izjavama, bio je "da i dalje ostaje povoljna cijena gasa za Srpsku". Istaknuo je kako je predsjednik Ruske Federacije svjestan da BiH nije uvela sankcije "zbog stava Srpske" iako ovu spoznaju nije direktno povezao s benefitom "povoljne cijene plina", kako je to bio slučaj godinu ranije.
Istoga dana mediji su objavili vijest da cijena gasa ostaje "gotovo identična za Srpsku" budući da je ipak najavljeno povećanje cijene, za koje je Dodik naveo da "nije vezano za cijenu ovdje, nego za tranzit koji je složen, takav kakav jeste". Precizne informacije o "dogovorenim" cijenama plina, i u odnosu na koje su cijene one upoređene, kako bi se moglo zaključiti da su one niže ili i dalje povoljne, izostale su u izjavama Milorada Dodika.
Vlada Federacije BiH je u oktobru te godine usvojila Energoinvestovu informaciju o povećanju cijene plina, i to za 4,96%. Federalni ministar trgovine Amir Hasičević je povodom novog povećanja cijene plina izjavio da je do korekcije cijene došlo na osnovu podataka Gazproma o cijenama na tržištu.
"Na osnovu zahtjeva Energoinvesta, podataka koje je 4. oktobra dostavio Gazprom na svjetskom tržištu, kao i praćenjem kursa dolara, formirali smo cijenu gasa", rekao je.
Uprkos informacijama da su cijene gasa nakon Dodikovih sastanaka s Putinom rasle, u razgovoru za Raskrinkavanje i predsjednik Narodne skupštine RS-a Nenad Stevandić kazao je da je plin u BiH i dalje među najjeftinijim.
"Pa plin, kao što znate, i dalje je među najjeftinijim u BiH, i zamislite kako sad, poslije ovih par laganih zima, bude par teških zima, a svake zime, da kažemo, ljudi mogu da se smrznu, a ne možete prije podne pljuvati po Rusiji, a popodne koristiti najjeftiniji plin", dodao je.
Portal Istinomjer se u 2024. godini bavio ocjenom istinitosti izjave Denisa Šulića, Dodikovog stranačkog kolege, kada je kazao da građani/ke Federacije BiH i Sarajeva plaćaju najjeftiniji plin u Evropi zbog toga što Republika Srpska ima dobre odnose s Ruskom Federacijom.
Prema grafičkom prikazu EUROSTAT-a, piše Istinomjer, vidljivo je da je BiH od 2010. do 2023. godine bila među zemljama koje imaju povoljniju cijenu gasa, ali nikada nije imala najjeftiniji gas u Evropi. Države koje su imale povoljniju cijenu bile su Turska, Gruzija, Mađarska i Hrvatska, dok su neke države, kao npr. Srbija i Rumunija, u određenim periodima imale nižu, a u nekim periodima višu cijenu prirodnog gasa. Prema podacima iste agencije, među zemljama koje su obuhvaćene periodom posmatranja u drugoj polovini 2023. godine evidentno je da Mađarska, Turska, Hrvatska, Srbija i Belgija imaju niže cijene gasa od BiH. Stručnjak za energetiku Almir Bečarević je za Bloomberg Adriju u aprilu ove godine potvrdio da Hrvatska i Srbija plaćaju nižu cijenu plina nego što to čine građani i građanke Sarajeva.
U kontekstu ovoga vrijedi spomenuti sankcije koje je Zapad, primarno Savezna Republika Njemačka, nametnuo RS-u kroz obustavljanje finansiranja infrastrukturnih projekata, posebno onih u oblasti energetike. Razlog za ovakav potez bila je secesionistička politika vlasti Republike Srpske, saopšteno je iz Ambasade SR Njemačke. Upravo je Vladimir Putin podržao Dodika u potezima koji se definitivno mogu smatrati gradivnim elementima jedne secesionističke politike, kao što je bio slučaj s referendumom o Danu RS-a, uoči kojeg je politički lider tog entiteta bio u Moskvi. Sankcije koje su uvedene zbog Dodikovog provođenja destruktivnih politika nanose štetu Republici Srpskoj i cijeloj Bosni i Hercegovini, dok, s druge strane, odluka o blokadi sankcija Ruskoj Federaciji, koja je čedo Dodikove politike dodvoravanja Putinu, ne donosi opipljive koristi za građane i građanke ove države.
Kako naši/e sagovornici/e vide posljedice ovakvih politika, poslušajte u videoprilogu.
Planiranje razvoja ili propaganda?
Pragmatično posmatranje ekonomskih politika koje se realno realizuju unutar ovakvih "prijateljstava" dovodi u pitanje cijeli takav koncept. No, rijetki su oni koji u Bosni i Hercegovini razmišljaju isključivo na pragmatičnom osnovu. Prema podacima ankete International Republican instituta za 2024. godinu, Rusija uživa pozitivno viđenje kod 40% populacije Bosne i Hercegovine. Među etničkim grupama postoje značajne oscilacije u podršci, pa čak 94% Srba Rusiju vidi u pozitivnom svjetlu, dok tek 13% Bošnjaka i 17% Hrvata imaju pozitivan stav prema Ruskoj Federaciji.
Foto: Ivana Korajlić/Raskrinkavanje
Ivana Korajlić za Raskrinkavanje kaže da se o realnim posljedicama problematičnih privatizacija ne priča niti su one u fokusu interesovanja samih građana i građanki:
"Građani mnogo o tome ne znaju i ne prate. Njima se plasira neka druga priča. Njima je bitno da Putin spomene Republiku Srpsku u ovom ili onom kontekstu. I s te strane im se već decenijama zapravo gura taj narativ da je to bratski narod koji podržava i s kojim treba stvarati mnogo prisnije odnose nego s nekim drugim državama u svijetu. A opet, s druge strane, nemaju konkretno ništa od tog odnosa i mislim da s vremenom i građani počinju shvatati da je to zapravo samo jedna krinka i samo jedna priča od koje oni zapravo nemaju ništa."
Sličan stav ima i Gordana Katana, novinarka i aktivistica iz Banjaluke:
"Zapravo, BiH može samo dugoročno da trpi zbog tog Dodikovog vezivanja za aktualnu politiku Rusije i predsjednika Vladimira Putina jer, u suštini, mi kada pogledamo, naša država u ekonomskom smislu nema nikakve koristi od jedne takve politike osim što ona služi da bi Milorad Dodik ovdje nekako sprovodio tu svoju politiku uz navodno veliku podršku Rusije."
Siniša Vukelić je u izjavi za naš portal naglasio da jedinu korist narativa o bliskošću s Ruskom Federacijom i privida koristi takve veze ima isključivo Milorad Dodik:
"Pa, mislim da građani i Republike Srpske i BiH ne vide nikakvu tu korist, tu se vidi politička korist koju ostvaruje Milorad Dodik samim tim što se pokazuje kao prijatelj Vladimira Putina, pošto on ima vrlo malo prijatelja. Kaže, ima ih mnogo u svijetu; u tom društvu odabranom je samo Viktor Orban, neko iz Azerbjedžana, jer je rekao da će od njih tražiti pomoć, i predsjednik Bjelorusije, tako da je to jedna mala skupina s istoka izabrana kojom on pokušava svom biračkom tijelu da pokaže da je još uvijek cenjen u međunarodnim krugovima. S druge strane, nema nikakvih konkretnih pomaka."
Rusija je, kako se navodi u analizi Atlantskog vijeća, svjetski lider u iskorištavanju nestabilnosti i disfunkcionalnosti u drugim zemljama zarad sopstvene dobiti u šahovskoj igri zvanoj vanjska politika. Politika podjela u Bosni i Hercegovini, čije je produbljavanje bez sumnje dio Dodikovog retoričkog, ali i političkog arsenala, odgovara ruskoj geopolitičkoj strategiji po kojoj što više zemalja treba udaljiti od zapadnih institucija, primarno NATO saveza, ali i Evropske unije. Razjedinjenost u političkim stajalištima u vezi s euroatlantskim integracijama BiH za Rusiju znači usporavanje ulaska države u zagrljaj zapadne sfere interesa. Kako zaključuje Dimitar Bechev u radu objavljenom početkom 2024. godine u Carnegie Europe, "glavni cilj Moskve jeste zamrznuti status quo i osigurati da Bosna ostane u limbu".
Bechev navodi da, "uprkos svojoj glasnoj retorici, Kremlj nije ulio značajna finansijska sredstva u RS. Umjesto toga, miješao je bosanski lonac najbolje što može jeftino, kroz propagandu, sve vrste političkih vatrometa i podršku radikalnim srpskim nacionalističkim grupama."
Dodik, pak, ne preza od ulaganja značajnih budžetskih sredstava niti od raznih drugih pogodovanja ruskim investitorima kako bi održao kult bratstva naroda koji samo njemu donosi korist. Računica koristi od "srpsko-ruskog" bratstva, na kraju, ima samo dvije promjenljive: Vladimir Putin, koji legitimizira Dodikovu domaću, i Milorad Dodik, koji pomaže Putinu u ostvarivanju ciljeva ruske vanjske politike. Računanje s tri nepoznate nije opcija budući da treća varijabla – poreski/e obveznici/e Republike Srpske, a posljedično, i cijele Bosne i Hercegovine – nisu dio jednačine.
Ministar Đokić u razgovoru za Raskrinkavanje više je puta naglasio da RS smatra Rusiju za "svoju prijateljsku državu i prijateljski narod".
"Oni su uvijek bili prijateljski orijentisani prema nama, nisu nikad bili država koja je izdavala bilo kakve naloge ili dolazila s bilo kakvim zahtjevima da moramo nešto raditi ili da nešto ne treba da radimo", kaže Đokić.
Posmatrajući proteklih petnaestak godina, može se zaključiti da je Rusija ostala dosljedna u održavanju prijateljskih odnosa s Republikom Srpskom isključivo u pogledu političke i geopolitičke međusobne podrške. Na ekonomskom planu, kada su u pitanju interesi Republike Srpske, "rusko prijateljstvo" je značajno podbacilo, što i priču o neuslovljavanju čini upitnom budući da je značajna ekonomska saradnja zapravo izostala.
Foto: Milica Kovačević/Raskrinkavanje
Predsjednica Centra za demokratsku tranziciju (CDT) Milica Kovačević za Raskrinkavanje ukazuje na to da se radi o dugoročnim spoljnopolitičkim strategijama, koje uključuju i različite propagandne narative čiji je cilj da projektuju moćniju i snažniju Rusiju, "vojno i ekonomski, i u smislu razvoja nauke, i tehnologije, i medicine nego što ona stvarno jeste".
"Recimo, imali smo prije par godina situaciju u Crnoj Gori, koja je članica NATO-a, da je većina stanovništva bila uvjerena da je Rusija vojno superiorna u odnosu na NATO, što je daleko od istine."
Kovačević navodi da je Rusija u svojoj istoriji često imala autokratske lidere koji su održavali istu politiku prema ovom regionu:
"Ona se mijenjala u smislu nekih trenutnih političkih okolnosti. Ali uvijek je za Zapadni Balkan, mi smo bili predaleko da bismo bili dio imperije ili Sovjetskog Saveza, ili današnje Rusije, ali je bilo bitno ovaj region prevenirati od dalje zapadne integracije. Je li to u nekom trenutku bila Austro-Ugarska ili neki drugi državni oblici, danas su to Evropska unija i NATO. Playbook je isti. Strategija za ovaj region bila je učiniti ga nestabilnim, onemogućiti demokratski razvoj i stabilizaciju, približavanje Zapadu, i ona se uspješno ponavljala u više navrata. Nažalost, mi izgleda kao društvo i kao političke elite jako sporo učimo, vrlo smo malo naučili iz toga prethodnog. I postoje neke druge države koje nose, recimo, iznenađenja. Mi ne razumijemo dobro motive, interese Kine, a ono što dolazi od Rusije isto je vjekovima."
(Amar Karađuz, Tijana Cvjetićanin i Alena Beširević za Raskrinkavanje/Istinomjer)