Ruska propaganda u programu javnog emitera: Kako Danijel Simić izvještava o ratu u Ukrajini

Novinar Danijel Simić već mjesecima izvještava za RTRS s ratišta u Ukrajini, uglavnom šireći ruske propagandne narative.

Foto: RTRS

Od početka rata u Ukrajini, Radio-televizija Republike Srpske gotovo svakodnevno objavljuje izvještaje reportera Danijela Simića iz regije Donbas ili iz samoproglašene Donjecke Narodne Republike. Njegovi izvještaji prožeti su ruskim propagandnim tvrdnjama, često sadrže dezinformacije, a Simić učestalo otvoreno staje na stranu ruske vojske.


Ko je RTRS-ov dopisnik iz Ukrajine?

Danijel Simić je novinar i predsjednik Udruženja novinara Republike Srpske. Poznat je po svojim radikalnim nacionalističkim stavovima. Ranije je negirao da je u Srebrenici počinjen genocid i tvrdio je da je Haški tribunal za bivšu Jugoslaviju “estradni sud koji za cilj ima da nametne krivicu srpskom narodu”.

Također je u više navrata tvrdio da su događaji tokom preuzimanja Prijedora od snaga bosanskih Srba 1992. godine, kada je nesrpskom stanovništvu naređeno da nosi bijele trake, što je označilo početak etničkog čišćenja na tom području, “izmišljeni” i “zlonamjerna laž” (1, 2).

Početkom maja ove godine organizacija Institut za istraživanje genocida Kanada (IGK) podnijela je krivičnu prijavu protiv Simića nakon što je komemoraciju u Potočarima nazvao “teferičem”.


Propagandno tumačenje događaja iz 2014. godine

U svojim izvještajima s ratišta u Ukrajini Simić je u nekoliko navrata tvrdio da je 2014. godine u toj zemlji izvršen “vojni puč na demokratski izabranu vlast”.

U javljanju u program RTRS-a 11.5.2022. godine Simić je govorio o obilježavanju formiranja samoproglašene Donjecke Narodne Republike te je iznio sljedeće:

Ona je proglašena 7. aprila 2014. godine, nakon masovnih demonstracija koje su bile usmjerene protiv vojnog puča u Kijevu kada je srušena demokratski izabrana vlast u zemlji i nasilnici sa trga Majdan su ušli nasilno u institucije i počeli da prebijaju državne službenike i izdaju naređenja ukrajinskoj vojsci da silom slomi sav otpor.

Tvrdnja da se u Ukrajini 2014. desio “vojni puč” dio je ruskog propagandnog narativa već godinama, a danas se koristi kao opravdanje za invaziju na ovu zemlju s demokratski izabranom vladom.

O događajima u Ukrajini 2014. godine Raskrinkavanje je pisalo u analizi koju možete pročitati ovdje. Suprotno ruskim propagandnim tvrdnjama, smjena ukrajinske vlasti nije bila rezultat “vojnog puča”, nego demonstracija protiv odluka bivšeg ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča

Kako se navodi u analizi Raskrinkavanja, njegova odluka da odbije da potpiše Sporazum o približavanju Evropskoj uniji u novembru 2013. godine izazvala je val protesta širom zemlje. 

Naime, kako se navodi u časopisu Our World, sporazum je trebao da otvori trgovinu i integrira Ukrajinu s Evropskom unijom te je bio vezan uz zajam od 17 milijardi dolara od Međunarodnog monetarnog fonda (MMF). Umjesto toga, Janukovič je odabrao ruski paket pomoći vrijedan 15 milijardi dolara i popust od 33 posto na ruski prirodni plin.

U članku objavljenom na web stranici Centra za istočne studije navodi se da je Rusija vršila veliki ekonomski pritisak na Ukrajinu prije nego se trebalo desiti potpisivanje Sporazuma. U augustu 2013. godine je čak uvela embargo na ukrajinske proizvode, što je rezultiralo sedmodnevnim blokiranjem većine ukrajinskog izvoza u Rusiju. Vjeruje se da je embargo bio ključni momenat koji je naveo ukrajinsku vladu da revidira svoju postojeću politiku kada je riječ o potpisivanju Sporazuma.

U analizi je objašnjeno zbog čega je takva odluka izazvala burne reakcije javnosti:

Polovina stanovništva Ukrajine je u 2013. godini podržavala potpisivanje Sporazuma o približavanju EU.

Nakon što je obznanjeno da Ukrajina ipak neće potpisati Sporazum, u novembru 2013. godine započeli su protesti u Kijevu, na kojima su učestvovale hiljade ljudi.

U članku portala Vox objavljenom u septembru 2014. godine navodi se da je primarni razlog za proteste bila Janukovičeva odluka da ne potpiše sporazum, ali da je dublji razlog protesta bilo to što su mnogi Ukrajinci Janukoviča vidjeli kao korumpiranog i autokratskog vođu i kao marionetu Rusije.

Protesti su brzo postali nasilni. U noći sa 29. na 30. novembar policija je nasilno otjerala mirne demonstrante s trga Majdan u Kijevu.

Nasilje je eskaliralo u februaru 2014. godine. U nemirima koji su se odigrali između 18. i 20. februara u Kijevu, vladine snage otvorile su vatru na demonstrante, što je dovelo do pogibije gotovo stotinu ljudi.

Ubrzo nakon toga, 22. februara, parlament je glasao za opoziv Janukoviča, koji je potom otišao u Rusiju.

Kako se navodi u članku portala EU vs DISINFORMATION, majdanski protesti bili su istinski ustanak ukrajinskog naroda protiv Janukoviča koji je odlučio da ne potpiše sporazum koji je godinama obećavao.

Nakon Janukovičevog opoziva, formirana je privremena vlada, a u maju iste godine održani su demokratski predsjednički izbori na kojima je pobijedio Petro Porošenko. Parlamentarni izbori održani su u oktobru


Izvještavanje o događajima u Ukrajini

Prvog dana ruske invazije na Ukrajinu, 24. februara, Simić se javio u program RTRS-a na putu iz rostovske oblasti u Rusiji ka samoproglašenoj Donjeckoj Narodnoj Republici. 

Već u prvom javljanju, Simić je ponovio sada već poznate ruske propagandne narative kojima se agresija na Ukrajinu nastoji opravdati.

Invaziju je nazvao “specijalnom vojnom operacijom” i tvrdio da njome Rusija samo štiti svoje nacionalne interese. U svom prvom javljanju također je ustvrdio da Ukrajina već odavno nije suverena zemlja i da je “smiješno” što se EU i države NATO pakta pozivaju na “nekakav” suverenitet Ukrajine.

Od svog prvog javljanja, pa do datuma pisanja ove analize Simić predstavlja rat u Ukrajini iz ugla Rusije, koristeći uglavnom ruske izvore, dok drugu stranu, Ukrajinu, u potpunosti zanemaruje, pa čak i negira njeno samo postojanje.

U svom daljem izvještavanju iz Donjecka proteklih mjeseci, Šimić tretira samoproglašene narodne republike Donjeck i Lugansk kao nezavisne, suverene države, a suverenitet i samostalnost Ukrajine negira. Ukrajinske vojnike naziva “nacionalistima” (1, 2, 3).

U saradnji s našim partnerskim portalima iz regije, Raskrinkavanje se osvrnulo na propagandne nazive rata u Ukrajini u analizi koju možete pročitati ovdje. Kako se u analizi navodi, pojedini mediji iz regiona, mahom iz Srbije i Republike Srpske, rat u Ukrajini od početka opisuju eufemizmima poput ”specijalna vojna operacija” i “ruska vojna operacija”.

Korištenje takvih termina, preporučenih od Kremlja, relativizira ratna dešavanja u Ukrajini i predstavlja ih na iskrivljen način.

U analizi je objašnjeno:

Uprkos činjenici da ruski zvaničnici tvrde da ono što se dešava u Ukrajini nije rat i nije invazija, parametri međunarodnog zakona tvrde drugačije. 

Kako se navodi na web stranici organizacije Savjet za međunarodne odnose, Rusija napadom na Ukrajinu direktno krši član 2. stav (4) Povelje UN-a, koji zahtijeva od država članica UN-a da se suzdrže od „upotrebe sile protiv teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti bilo koje države”.

Na web stranici se također navodi da su Putin i drugi ruski zvaničnici tvrdili da je njihovo korištenje sile u Ukrajini opravdano prema članu 51. Povelje UN-a. Član 51. propisuje da „ništa u ovoj povelji ne može narušiti inherentno pravo na individualnu ili kolektivnu samoobranu ako se dogodi oružani napad protiv člana Ujedinjenih naroda”. Ipak, kako je objašnjeno, Ukrajina nije počinila niti zaprijetila da će počiniti oružani napad na Rusiju ili bilo koju drugu državu članicu UN-a, stoga ovaj argument sa ruske strane nema nikakvu činjeničnu ili zakonsku osnovu.

Čak i kada bi Rusija uspjela da dokaže da je Ukrajina počinila ili planirala napade na Ruse u ukrajinskim regijama Donjeck i Lugansk, član 51. ne bi dopuštao akciju u kolektivnoj samoobrani, jer Donjeck i Lugansk nisu države članice UN-a. One se čak ne kvalifikuju kao države prema međunarodnom pravu, uprkos njihovoj navodnoj secesiji od Ukrajine i ruskom priznanju njihove nezavisnosti, navodi se na web stranici organizacije Savjet za međunarodne odnose.

Dakle, prema međunarodnom zakonu, Rusija je izvršila invaziju na Ukrajinu. Ignoriranjem ove činjenice u svom izvještavanju, mediji se stavljaju u službu ruskog političkog interesa.

Kako je već rečeno iznad, samoproglašene narodne republike Donjeck i Lugansk nisu međunarodno priznate države, uprkos tome što ih Simić na taj način tretira. U članku Al Jazeere od 4.2.2022 navodi se da su ove dvije “narodne republike”, koje se nalaze na istoku Ukrajine, na granici s Rusijom, proglasile nezavisnost 2014. godine i od tada su se separatističke snage, uz pomoć paravojnih trupa iz Rusije, sukobljavale s ukrajinskom vojskom. Rusija je 21. februara ove godine, tri dana prije početka invazije na Ukrajinu, priznala nezavisnost ove dvije samoproglašene narodne republike. Nijedna druga država članica UN-a ne priznaje ih kao nezavisne države.

Simić je u svojim izvještajima u nekoliko navrata pravio poređenja između rata u Ukrajini i rata u BiH 90-ih godina prošlog vijeka. 

U izvještaju od 7.3.2022. Simić je tvrdio da neki ljudi koji se nalaze u mjestima koje kontrolišu ukrajinske snage, poput Kijeva i Harkova, prave “atmosferu humanitarne krize i ratnih zločina”, koja je, prema njegovim riječima, viđena i u “sarajevskoj priči”.

I ove tvrdnje dio su šireg propagandnog narativa kojeg već mjesecima šire proruski mediji iz regiona, a kojim se istovremeno negiraju i već dokazani i presuđeni ratni zločini iz BiH, kao i zločini za koje se optužuje ruska vojska u Ukrajini. 

Ruski medij Sputnik je, recimo, na početku ruske invazije u članku plasirao optužbe da Kijev “režira” pogibiju civila u tom gradu, kao što je navodno bio slučaj i u Sarajevu.

Nakon što su svjetski mediji objavili potresne prizore iz ukrajinskog grada Buča početkom aprila, pojedini mediji tvrdili su da je taj masakr insceniran, kao što su, prema njihovim riječima, bili masakri na sarajevskoj pijaci Marakle i genocid u Srebrenici (1, 2, 3).

Riječ je o spajanju dva propagandna narativa, jednog u kojima se negiraju i relativiziraju sudske činjenice o zločinima u BiH i drugog u kojem se pravdaju ruska agresija i potencijalni ratni zločini u Ukrajini.

Preklapanje lokalnih nacionalističkih narativa s ruskom propagandom može se vidjeti i u Simićevom izvještaju od 26. februara, u kojem on tvrdi da su Republika Srpska i samoproglašena Donjecka Narodna Republika slične, odnosno da je i RS “država unutar složene države”.

Danijel Simić u svojim izvještajima pretežno prezentuje informacije iz ruskih izvora, čak i kada se radi o navodima koji su opovrgnuti, te koristi termine osmišljene za širenje ruskih propagandnih narativa koji ne daju objektivnu sliku gledaocima javnog servisa.

(Raskrinkavanje.ba)

Autorica: Nerma Šehović Objavljeno: 17. 05. 2022 | Zadnji put osvježeno: prije 2 mjeseca

Posljednje objavljene analize

Lažna vijest
Izjave o “potkožnom nadzoru” i “hakiranju ljudi” Yuvala Hararija nemaju veze s mikročipovima

Nerazumijevanje stvarnog značenja koncepta "potkožnog nadzora", kojeg Yuval...

Lažna vijest Prenošenje lažnih vijesti Manipulisanje činjenicama Teorija zavjere
Lažna vijest
Snimak iz 2019. ne prikazuje posljedice vakcina protiv Covid-19

Snimak koji prikazuje nepomične ljude u parku dijeli se društvenim mrežama...

Lažna vijest Prenošenje lažnih vijesti
Lažna vijest
Teorije zavjere o Gatesu još uvijek popularne: Patenti, vakcine i Epsteinovo ostrvo

Na društvenim mrežama kruži spisak tvrdnji o Billu Gatesu, od kojih su neke...

Lažna vijest Prenošenje lažnih vijesti
Raskrikavanje.rs Istinomjer.ba Analiziraj.ba NewsMavens.com Raskrinkavanje.me