To je nešto što mi se prije više od godine dana jednostavno pojavilo u svijesti kao fascinantna ali istodobno i vrlo zanimljiva mogućnost. Naime, što ako niti jedna država na svijetu ne posjeduje atomsku bombu, i ako ju nikada nije posjedovala i ako je cjelokupna priča o nuklearnom oružju samo mit?!?
Atomska Bomba - Samo Bomba Straha?!?
Jeste li spremni čuti nešto uistinu nesvakidašnje i u prvi mah toliko nevjerojatno i nepojmljivo što će, prilično sam siguran, u svakome od vas automatski izazvati neku vrstu instant reakcije – od podsmjeha, nevjerice, zaprepaštenja pa možda čak i ljutnje – tvrdnju koja će izazvati jedno od vaših temeljnih uvjerenja o prirodi stvarnosti u kojoj živimo? To je nešto što mi se prije više od godine dana jednostavno pojavilo u svijesti kao fascinantna ali istodobno i vrlo zanimljiva mogućnost. Naime, što ako niti jedna država na svijetu ne posjeduje atomsku bombu, i ako ju nikada nije posjedovala i ako je cjelokupna priča o nuklearnom oružju samo mit?!?
Zvuči suludo, zar ne? Čak i nečuveno! Sve što znamo o životu i nuklearnoj energiji od rođenja nam bez sumnje ukazuje na to da je nuklearno oružje stvarno, sve novine i televizije nam to potvrđuju. U toj mjeri da to uopće nikada ni ne propitujemo. U krajnjoj liniji, imamo i nuklearne elektrane, zar ne? Prije nego što nastavim, reći ću vam kako sam uopće došao na tu ideju. Znam da sam prije nešto više od godinu dana razmišljao o tome kako je prije dvije godine, nakon onog incidenta kad je Sjeverna Koreja napala Južnu, dan poslije zaprijetila da će upotrijebiti i nuklearno oružje ako se ovi približe njihovoj granici čak i milimetar. No, zanimljivo, sve je ostalo samo na tome i cijela se priča vrlo brzo stišala. Znam da me u tom trenutku pogodila jedna zapanjujuća misao: nije li čudno da u 67 godina dugom periodu nakon II. Svjetskog rata nitko nikada nije upotrijebio nuklearno oružje niti u jednom jedinom slučaju, a vođeno je toliko ratova! Razmislite malo o tome. Zar je moralno pitanje upotrebe takvog oružja samo po sebi dovoljno da zaustavi one koje ga imaju da ga upotrijebe u svoju korist, i da li je moralno pitanje ikada igralo kakvu ulogu u bilo kojem ratu?
Glavno pitanje je, kako uopće možemo znati da atomska bomba doista postoji? Uostalom, što mi zapravo i znamo o atomskoj bombi? Osim toga da je navodno bačena na Hirošimu i Nagasaki i da su ju kao veliki pobjednici rata bacili Amerikanci i kroz tešku medijsku propagandu o njezinoj razornoj moći i sposobnosti da uništi svaki oblik života stvorili mit o svojoj vojnoj nadmoći, te ogromne tajnovitosti, kao i fame "hladnog rata" gdje je u Americi i SSSR-u desetljećima vladala trajna histerija od straha tko će ju prvi aktivirati, pojačana brojnim živopisnim scenarijima i "nabrijavanjima" od strane Hollywoodske "tvornice snova", znamo vrlo malo. Zašto snimati toliko mnogo filmova o nuklearnom oružju i katastrofama, ako se ne pokušava nekoga uvjeriti u nešto. Ili, još bolje, zastrašiti nekoga? To je vrlo slično masovnom snimanju filmova i serija o islamskim terorističkim napadima da bi se u kolektivnom umu poduprla tanka priča da je terorizam stvarna prijetnja.
Jednako tako, ta ideja o nuklearnom oružju je toliko duboko usađena u našu psihu da odmah kad spomenemo atomsku bombu, u umu većine ljudi se pojavi slika famoznog "gljivastog oblaka" koji se najčešće povezuje s njezinom eksplozijom i scene iz postapokaliptičnih filmova gdje sve leži smrvljeno u ruševinama.
Klasični primjer takve službene teatralne indoktrinacije sa specijalnim efektima možete vidjeti u sljedećem isječku koji prikazuje navodno bacanje bombe na Hirošimu.
Ali onda mi se postavilo jedno još jače pitanje: Ako je to doista tako snažno i destruktivno oružje da u trenutku pretvori svakoga u pepeo i izloži smrtonosnom djelovanju radijacije i nezamislive topline, tko je bio dovoljno lud da snima testove atomskih bombi koji su navodno provedeni u 40-im i 50-im godinama? I kako su te iste snimke preživjele u kameri koja je trebala biti rastaljena zajedno sa svim ostalim objektima koji su se nalazili u neposrednoj blizini? A ako već ne rastaljena, onda bi barem trebala prestati funkcionirati pod utjecajem elektromagnetnog pulsa koji atomska eksplozija navodno generira. I uostalom, ako testiranja tih bombi imaju podjednak učinak u vidu radijacije i stvaranja enormne topline kao i prava bomba, kako to da se ona provode sasvim bezbrižno i nikog to ni najmanje ne zabrinjava?!
Ja se sjećam da su mi kao malome rekli da moram biti u kući nakon što je eksplodirala nuklearna elektrana u Černobilu jer je navodno radioaktivni oblak nošen vjetrom došao do Hrvatske! Ako je to onda bila tragedija i opasnost, ne vidim kako detonacija bombi na testiranju nikome ne predstavlja problem, štoviše, to se čak i snima!
Tada mi je pala na pamet ideja da sigurno mora postojati još netko tko je došao do sličnih zaključaka ili izrazio slične sumnje o postojanju nuklearnog oružja.
Surfajući netom, naišao sam na stranicu Nukelies.org (nuklearne laži) koja pruža detaljan i opširan pristup ovoj tematici. (Preporučam da istražite taj forum. Ovdje je link na vodič foruma). Izmeđuostaloga, na stranici je izloženo nekoliko zaista zanimljivih teza koje ukazuju da nešto doista ne štima u cijeloj toj priči o atomskim bombama. Primjerice, počevši od evidentno montažiranih pokusa atomskih eksplozija iz 50-ih godina koje sadrže pregršt sitnih nedoslijednosti i "readateljskih propusta".
Zatim, tu su slike iz Hirošime i svjedočanstvo Japanke Atsuko Tsuijoke iz knjige Arate Asade "Djeca atomske bombe" koja je živjela 600 metara od epicentra eksplozije i koja tvrdi da je sve bilo u vatri, što ukazuje da su Hirošima i Nagasaki bili bombardirani običnim bombama, a da je "slavna" eksplozija gljivastog oblaka bila tek bomba napravljena vjerojatno od TNT-a i kombinacije drugih vrsta eksploziva.
Štoviše, govori se o tome da je već tri dana poslije eksplozije u Hirošimi obnovljen promet i da rezultati testiranja pokazuju da nema nikakvih genetskih mutacija u potomcima onih koji su preživjeli eksploziju. Zapravo, na toj stranici tvrde da je ideja radijacije tek kasnije uvedena kako bi se atomskoj bombi i svemu što nosi naziv "nuklearno" dalo auru straha i iznimne opasnosti.
I doista, ideja o tome da se radijacija prenosi vjetrom je iznimno snažan način da se utjera strah u kosti, a postavljanje jednog od ovakvih znakova odličan način da se bez objašnjenja i muke određena mjesta zaštite od znatiželjnih pogleda, inspekcija i osigura potrebna privatnost. Stavite znak radijacije ili bio-hazard i nitko živ se neće približavati.
Prilikom prvog testiranja atomske bombe pod nazivom Trinity, postoji slika J. Roberta Oppenheimera i generala Lesliea Grovesa kako stoje i promatraju ostatke tornja na kojemu je navodno bilo izvedeno testiranje i to sasvim bezbrižni, u košulji i hlačama, bez ikakve zaštite, bez ičega!
Ali, ako se posljedice radijacije osjećaju godinama kasnije i cijelo područje navodno predstavlja tešku prijetnju po ljudsko zdravlje, kako to da ovi bezbrižno časkaju i smiju se? (Možda se smiju vicu o atomskoj bombi?:D)
Na Nuklies.org forumu, oni čak dovode u pitanje i postojanje nuklearnih elektrana kao takvih, spominjući mogućnost da su one samo paravan za odlaganje toksičnih materijala, ulazi u podzemne vojne komplekse i slično. Prema toj teoriji, možda je moguće da je nesreća u Černobilu izazvala širenje toksičnih materijala i otrova koji su utjecali na ljude okolnog područja, a ne nužno radijacija.
Ja ne pokušavam ovdje decidirano tvrditi da ne postoji nuklearna energija i da se doista možda ne koristi u elektranama za proizvodnju topline. Iako, treba se doista zapitati, tko je od vas uistinu prisustvovao fisiji i koliko vas zna kako rascijepati atom i izazvati lančanu reakciju prilikom koje se oslobađa nuklearna energija? Mi samo znamo ono što smo bili uvjetovani naučiti u školi i prihvatiti bezuvjetno i preko medija, ali dalje od toga je sve magla. Zanimljiv je podatak da nuklearne elektrane, kojih ima preko 400 u svijetu proizvode tek 6% ukupne svjetske energije, kao i činjenica da ne postoji niti jedno mjesto na svijetu koje je u potpunosti ovisno isključivo o nuklearnoj energiji. Postavlja se pitanje, zašto ulagati toliki ogromni novac, trud, vrijeme i energiju u izgradnju postrojenja, koje, pored toga što navodno sadrži toliko mnogo potencijalno katastrofalnih posljedica po okoliš i život ljudi, i gdje se koriste ogromne količine vode samo da bi se hladili reaktori, pruža toliko malo rezultata i stvarne koristi?
No, dobro, uzmemo li i činjenicu da nuklearne elektrane uistinu funkcioniraju na principu fisije, i da to sve uistinu funkcionira tako kako nam kažu, to ne podrazumijeva da je samim time automatski moguće proizvesti nuklearnu eksploziju. A ono što je još manje vjerojatno je to da je kao na traci moguće naštancati toliko mnogo "bojevih glava" koje je moguće ukrcati na avion i baciti ih kao obične a da one eksplodiraju baš u željenom trenutku... Jer, nije li baš prikladna i fascinantna činjenica da se detalji njezine izrade drže u "strogoj tajnosti"? Nije li također zanimljivo da je od svih elemenata jedino uran pogodan za stvaranje eksplozije, odnosno njegov izotop 235 koji sačinjava tek 1% urana koji je pogodan za fisiju?
Objašnjenja dostupna o detonaciji atomske bombe daju samo teorijske modele, po principu, ovo se spoji s ovim, to se sve skupa izmiješa i kad se dostigne kritična masa, bomba eksplodira! Ali to je objašnjenje na razini rekla-kazala. Kako se uistinu na praktičnoj razini stvara instant detonacija ako ovisi o toliko mnogo "laboratorijskih" faktora?
Na Forum.hr-u je baš netko postavio upravo to pitanje - kako se detonira atomska bomba. Ovdje je link!
Onda je počela rasprava i serija objašnjenja koja zapravo nije ništa objasnila osim već poznatih šema koje svi ponavljaju poput papiga. Jedan je član u zadnjem postu dao prilično zanimljivo objašnjenje koje ukazuje na činjenicu da sam proces konstruiranja atomske bombe podrazumijeva dugotrajan trud i vrlo složen postupak. Radi jasnoće, ovdje prenosim taj komentar u cijelosti. Boldani tekst je moj:
"PITANJE: Znači li to da se a-bomba može aktivirati jednostavno vrlo jakim mehaničkim podražajem (udarac npr.) ili postoji neka sofisticiranija metoda detonacije?
Inače, o kojim vremenskim intervalima uopće govorimo, koliko mi je poznato vrijeme poluraspada radioaktivne tvari traje prilično dugo. Kako se spontana fisija događa, tj. koliko treba vremenski barem cca?
I zar nije fisijski proces moguć samo pri vrlo visokim temperaturama (za spajanje deuterijum i tricijuma potrebna je temperatura od 50,000,000°C a za spajanje tricijuma i tricijuma, 400,000,000°C)? Kako se ta temperatura uopće postigne? Šibicama?
ODGOVOR:
Pa zamisli to ovako: imaš kuglice koje se mogu raspasti. Njihove krhotine mogu razbiti druge kuglice. No ako je tih kuglica premalo, krhotine neće pogađati, tj. bit će ih premalo i mnoge će ostati nerazbijene.
Ako ih imaš puno, onda kada razbiješ određeni broj njihove krhotine će morati pogoditi bar neku kuglicu jer ih ima PUNO uokolo. Dalje će sve ići jednostavno. Što ih više bude razbijeno, više će biti i krhotina koje će razbijati one preostale.
E sad: prve inicijalne "krhotine" su BRZI NEUTRONI koje neposredno nakon sabijanja kritične mase klasičnim eksplozivom emitira izvor neutrona.
One RAZBIJU NEKE JEZGRE, te jezgre emitiraju nove brze neutrone i oni razbijaju ostale. Jezgra ima dovoljno u okolini da velik broj neutrona uspije pogoditi neku drugu. Treba napomenuti da neutroni moraju biti brzi (odnosno imati veliku energiju) inače neće uspjeti razbiti jezgru. Zato treba imati kritičnu masu.
Što vam vrijedi 2 jezgre od kojih jednu razbijete. Tko vam garantira da će krhotine jedne pogoditi drugu?
No ako ju okružite sa tisuću jezgri, krhotine će neku MORATI pogoditi.
Mehanički podražaj NIJE DOVOLJAN. Spajanje kritične mase nije dovoljno. Naime, nitko vam ne garantira da ćete moći aktivirati bombu baš kada hoćete. Zato još gorivo morate izbombardirati brzim neutronima.
Ni to nije dovoljno. Eksploziv koji spaja kritične mase NE SMIJE RAZNIJETI GORIVO. Mora ga sabiti. Zato postoje deflektori eksploziva i to je najzahtjevniji posao: izračunati udarni val klasičnog eksplozivnog punjenja, i točno poslagati eksploziv oko goriva da se gorivo sabije a ne razbije (ako ste gledali film, to vam je ona šipka koja je morala u prvim eksperimentima ostati nedeformirana).
Eto, nemojte me sad napasti što neutrone nazivam krhotinama.
Dakle, atomska bomba vam je gorivo koje morate maznuti sa svih strana tako da se sabije, i onda u mikrosekundi upaliti neutronski top pa ga zgađati. Iako se čini jednostavno, opako je složeno. Da nije tako već bi Zagreb i mnogi drugi gradovi bili u ruševinama. Teroristi bi napravili bombu."
On je, čak nenamjerno i možda bez shvaćanja, došao do istog zaključka koji sam naveo na početku posta.
Navodno, prema posljednjim podacima, SAD posjeduje 2500 aktivnih bojevih glava, Rusija 1800, zatim slijede Francuska, VB i Kina sa otprilike 200-400 i onda ostale. Trenutačno, u 2012. godini postoji 4.400 aktivnih i 19.000 ukupno bojevih glava, za razliku od 1985. kada ih je bilo čak 65.000! Čekaj malo! Zašto treba toliko bojevih glava kad je za potpuno uništenje dovoljan daleko manji broj. Kome treba ostalih 19.000. i još fascinantnije, zašto je "deaktivirano" čak 46.000 njih u posljednjih 27 godina? Kako u cijelom tom vremenu nije zabilježen niti jedan slučaj nesreće ili eksplozije prilikom njihovog deaktiviranja, prijenosa i slično? Štoviše, sve je prošlo u najboljem redu. I mi bismo u sve to trebali povjerovati, na temelju - čega? Nekoliko režiranih filmića iz 50-ih i 60-ih godina, ogromne medijske i holivudske propagande, stroge tajnovitosti koja stoji iza postupka njihovog sastavljanja, pompoznih prijetnji i zastrašivanja i činjenice da niti jedna nije aktivirana posljednjih 67 godina? Sve mi je to izrazito klimavo... Svakim danom sve više i više. Nije li možda to naglo i doista nelogično inzistiranje na redukciji nuklearnog oružja samo izlazna strategija da se izbjegne potencijalno raskrinkavanje čitavog tog mita o nuklearnom oružju?
A s druge strane, zanimljivo je, iz ove nove perspektive, vidjeti kako je cijeli svijet u strahu i grču od vječne prijetnje "nuklearnog rata" čija vjerojatnost desetljećima lebdi u zraku. Svako malo se javi potencijalna prijetnja u vidu "ekstremističke" (najčešće islamske) države koja "razvija nuklearni program" i provodi obogaćivanje urana, radeći neumorno na stvaranju atomske bombe, odnosno "oružja za masovno uništenje".
Opet, zanimljivo je da se posjedovanje "oružja za masovno uništenje" koristi kao odlična izlika da se demoniziraju i napadnu ciljane ili nepodobne zemlje, poput Iraka, gdje je Bush navodno tražio Sadamovo oružje za masovno uništenje (koje, vidi čuda, nikada nije pronašao) ili Irana, koji je u zadnje vrijeme vrlo popularan po tom pitanju. Prema službenim vijestima, Iran posjeduje količinu urana dovoljnu za izradu čak 5 atomskih bombi! Vau, po nekoj čudnoj matematici to je stvarno puno u usporedbi s (navodnih) američkih 2500 i ruskih 1800!
Slika doista govori više od tisuću riječi!
Čini se da ta atomska bomba stvara najsnažniju i najučinkovitiju eksploziju u našim glavama i emocijama – eksploziju straha, čiji radijus u sekundi zahvaća masovnu svijest svjetske populacije! Putem straha je najlakše kontrolirati ljude i države, ucjenjivati ih, držati u neizvjesnosti i u tom stanju im podvaliti nešto što nikada ne bi prihvatili pod normalnim okolnostima. Razlog zbog kojeg vam sve ovo možda zvuči toliko čudno i zaprepašćujuće je vjerojatno taj što nikada do sad niste ni razmišljali previše o ovome na ovakav način, kao ni ja, svi smo progutali mamac i jednostavno iz razloga što danas postoji tolika količina "običnog" eksplozivnog oružja i što je vojna industrija toliko zastupljena, svi mislimo automatski da ako su mogli napraviti sve to, sigurno nema razloga da ne naprave i atomsku bombu. Ali, čim se riješite tog mentalnog oklopa neupitne dogme i zagrebete po površini, odjednom nailazite na niz, u najmanju ruku čudnih i logički nedoslijednih (dez)informacija koje vas natjeraju da se zapitate.
A ako mislite da je ova ideja nemoguća samo zato što ne vjerujete da bi sve države mogle biti uvučene u zavjeru o nuklearnom oružju, samo se prisjetite 11.9. i napada na WTC i provjerite kakva je danas službena verzija priče.
Svjestan sam da će vjerojatno u nekima koji pročitaju ovaj post ovakvo viđenje stvari izazvati nevjericu, podsmjeh, ljutnju, srdžbu ili čak i frustraciju, kao i potrebu da odmah skoče u obranu službene priče, i naravno, to je sasvim razumljivo. No, možda bi bilo korisno, prije nego što to učinite, zapitati se koji je pravi razlog zašto ovakva informacija u vama izaziva takve reakcije? Je li to doista zbog prezentiranih ideja ili zbog činjenice da bi razmatranje i možebitno prihvaćanje ove mogućnosti značilo priznati samima sebi da smo cijeli život vjerovali u laž?
To je zapanjujuće slično priči o Svetom Nikoli i Krampusu koja se prodaje djeci. Ako ćete biti dobri, Sveti Nikola će vam donijeti darove, a ako budete zločesti, Krampus će vam ostaviti šibu ili vas odnijeti sa sobom. I dok je neosporno da je ta priča stvarno čarobna i istinita za vas u to vrijeme, nakon što malo porastete, shvaćate da je to bila samo priča koju su vam roditelji pričali, ne nužno zato da bi vas plašili, nego više iz navike, po tradicijskoj inerciji koja prelazi s generacije na generaciju, ali čija je izvorna zamisao u suštini uvedena da bi kontrolirala vaše ponašanje! I dok su vam, u trenutku kad ste saznali da ta priča nije istinita i kako vam zapravo tata i mama stavljaju poklone u čizmicu, sigurno bile razbijene sve iluzije o priči u koju ste i dalje očajnički željeli vjerovati, na kraju ste ipak to prihvatili kao sastavni dio odrastanja.
Ja ne pokušavam ovim postom nikoga "uvjeriti" u ništa. Jednostavno slijedim svoj unutarnji osjećaj za istinu i držim otvoren um prema raznim mogućnostima... Ono što vam iskreno mogu preporučiti je da i vi učinite to isto, da istražujete i dođete do svoje vlastite istine.
Obratite posebnu pozornost na indoktrinirajuću reklamu iz 50-ih na kraju sljedećeg videa.