Davali su im plin i druge stimulanse kako bi ostali budni. Na početku eksperimenta im je obećana sloboda ako uspiju ostati budni punih 30 dana.
U početku je sve bilo normalno
Naučnici su ih promatrali kroz dvostruko staklo smješteno iza ogledala, a soba je bila ozvučena kako bi se mogli pratiti njihovi razgovori. U početku, sve je bilo normalno, no već petog dana moglo se primijetiti da je nivo stresa veći. Potom su međusobno prestali pričati jedni s drugima, a u mikrofon su počeli šaptati kompromitirajuće stvari jedni o drugima.
Devetog su dana počeli vrištati. Dvojica među njima satima su trčali po sobi i urlali bez prestanka. Ni ponašanje ostalih nije bilo ništa manje zabrinjavajuće. Počeli su drapati stranice iz knjiga i fekalijama ih lijepiti na ogledalo pa ih naučnici više nisu mogli pratiti.
Kada su već mislili prekinuti eksperiment, situacija se naglo smirila. Tri dana nisu urlali, niti razgovarali pa su odlučili ući u sobu. Preko razglasa su im poručili da je eksperiment gotov. Naredili su im da legnu na pod i obećali da će ih pustiti na slobodu ako učine ono što im kažu.
Zatvorenici su onda saopćili nešto što je naučnike zaprepastilo.
– Više ne želimo da nas oslobodite -kazali su zatvorenici.
Idućih nekoliko dana, naučnici su razmišljali o sljedećem koraku, a 15. dan su zaključili da će prekinuti eksperiment. U sobu je pušten svjež zrak kako bi isparili plinove za stimuliranje nesanice. Zatvorenici su shvatili da će ih uskoro osloboditi, no uopće nisu djelovali sretno zbog toga. Naprotiv, počeli su vrištati i moliti naučnike da im vrate plin za stimuliranje. Kada su vrata otpečaćena, u prostoriju je ušla vojska i zatekla uznemirujuć prizor.
Jedno mrtvo tijelo ležalo je na podu u lokvi krvi. S lica su mu nedostajali koža i meso. I drugi su bili osakaćeni, a ono što je bilo najjezivije, činilo se da su si ozljede zadali sami, svojevoljno. Abdomen im je svima bio otvoren i proždirali su vlastito meso. Četvorica koji su bili i dalje u životu grozničavo su se opirali pokušajima da ih iznesu iz prostorije. Jedan od njih izgubio je previše krvi i umro nakon što je tri minute tijelom udarao u zid u pokušaju da izbjegne izvlačenje.
Ostali su hitno prebačeni u bolnicu. Kada su ljekari pokušali operirati jednog zatvorenika, imao je toliki strah od anestezije da se pokušao otrgnuti sve dok nije slomio većinu kostiju. Kada su mu konačno uspjeli ubrizgati anestetik, srce mu je stalo i umro je na bolničkom stolu.
Preostala dvojica operirana su na živo. Intenzivna bol im uopće nije smetala i luđački su se smijali što je izluđivalo ljekare. Kada su ih upitali zbog čega se žele vratiti u sobu za eksperiment, obojica su odgovorila da moraju ostati budna.
Sve je zataškano
Naučnici su ih namjeravali eutanazirati, no s vrha im je naređeno da nastave eksperiment. Štoviše, dobili su uputstvo da trojica naučnik uđu u sobu sa zatvorenicima za kaznu zbog loših rezultata eksperimenta.
U tom je trenutku vođa tima naučnika poludio. Uzeo je pištolj, ubio vojnog oficira koji je nadgledao eksperiment i jednog od preostalih zatvorenika.
U tom trenutku upala je vojska. naučnik je uhapšeni poslan u Sibir, a čitavo naučno postrojenje spaljeno do temelja skupa s kompletnom dokumentacijom. Esksperimenti sa spavanjem više se nisu provodili, ali spomen na događaj ostao je u visokim vojnim krugovima i prerastao u legendu koja se prepričava i danas, a inspirirala je nekoliko horor filmova koji su danas hit na internetu.
mostarski.ba/avaz.ba