Otkrivena prava istina o novom predsjedniku Hrvatske Zoranu Milanoviću

Izvor/medij: BH dijaspora
Ocjena: Klikbejt
Raskrinkano u: Nije otkrivena nikakva “istina” o Zoranu Milanoviću

Hrvatska vanjska politika u ovom je trenutku determinirana članstvom u EU, članstvom u NATO savezu, strateškim partnerskim ugovorima s SAD-om, te trenutno predsjedavajućom ulogom u Europskoj uniji. Milanović u tom pogledu neće pretjerano da se slikovito izrazim “ljuljati brod”

Domagoj Margetić istraživački je novinar i autor brojnih novinarskih tekstova, kolumni, komentara u printanim i online medijima u Hrvatskoj, ali i u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Makedoniji.

 

Zbog svog novinarskog rada, Margetić je više od pet stotina puta privođen na razne obavještajne razgovore i policijska ispitivanja, devet puta je zatvaran, a protiv njega je vođeno čak četrdesetak različitih sudskih postupaka zbog njegovog pisanja, a sedam je puta bio krivično prijavljen zbog odaje državne i vojne tajne.

 

Bio je meta više napada zbog pisanja i istraživanja. Margetić je saradnik i član brojnih međunarodnih i regionalnih organizacija i institucija.

U razgovoru za agenciju Patria Domagoj Margetić komentarisao je predsjedničke izbore u Hrvatskoj i politiku koju možemo očekivati od novog predsjednika Zorana Milanovića.

Očekujete li da će nakon pobjede Zorana Milanovića na predsjedničkim izborima doći do promjene vanjske politike Hrvatske i prioriteta te politike?

Kratko, ali jasno – ne očekujem. Nažalost Milanović dolazi iz istog diplomatskog miljea Ministarstva vanjskih poslova kao današnji HDZ-ov premijer Andrej Plenković, ili odlazeća predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, ili pak aktualni predsjednik Sabora, a nekad ministar vanjskih poslova Gordan Jandroković. Teško je i mislim nerealno očekivati ikakav veliki vanjskopolitički zaokret dolaskom Milanovića u Predsjedničke dvore, osim možda iako je i to pitanje u odnosu na tzv. Višegradsku skupinu i tzv. Inicijativu tri mora.

Ali i tu će po mojoj procjeni Milanović kao predsjednik znatno ublažiti i izmijeniti svoju retoriku kojom je kao predsjednički kandidat napadao Kolindu Grabar-Kitarović upravo zbog sudjelovanja u tim inicijativama. U odnosu na okruženje, odnosno susjedne zemlje kao što su Slovenija, Bosna i Hercegovina i Srbija, ili pak Crna Gora, Milanović će vjerojatno voditi naizgled opušteniju politiku i naizgled će više poticati dijalog od njegove prethodnice, a pogotovo u odnosu na još uvijek aktualnu HDZ-ovu vlast.

Međutim u pogledu nekih ključnih otvorenih pitanja, kao što su granični sporovi, spor oko Pelješkog mosta, režim na granici, energetska strategija preko Balkana, pitanje spornog modela financiranja tzv. pomoći za Hrvate u BiH, koje financijske tokove uglavnom kontrolira Čovićev HDZ, u pogledu otvorenijeg pristupa Hrvatske primanju susjednih država u članstvo EU i ubrzanja tih procesa; Milanović tu da kažem sasvim sigurno neće puno talasati, pogotovo ne u prvih godinu dana dakle u godini predstojećih parlamentarnih izbora da SDP-u i koalicijskim partnerima ne otežava predizbornu startnu poziciju u utakmici s HDZ-om Andreja Plenkovića.

U prvoj godini mandata Milanović će sasvim sigurno sudjelovati u nekim simboličnim vjerojatno kadrovskim promjenama u diplomaciji, pojedinim diplomatskim postavljenjima i izmjenama ekipa po diplomatskim predstavništvima i misijama, ali i tu su njegove stvarne ovlasti usko povezane suradnjom s aktualnim premijerom Plenkovićem. Uostalom, hrvatska vanjska politika u ovom je trenutku determinirana članstvom u EU, članstvom u NATO savezu, strateškim partnerskim ugovorima s SAD-om, te trenutno predsjedavajućom ulogom u Europskoj uniji. Milanović u tom pogledu neće pretjerano da se slikovito izrazim “ljuljati brod”.

Možda će ostavljati javni dojam istupima, izjavama i medijskim nastupima kako u pogledu njegove vanjske politike postoji nekakav zaokret, ali suštinski ne vjerujem u bitne promjene. Jedino će retorika i pristup problemima i opći nastup biti znatno drugačiji od Kolinde Grabar Kitarović, što će svakako ostavljati puno bolji opći dojam, ne vjerujem da će toliko poticati sukobe, ali neće niti riješiti godinama postojeća otvorena pitanja.

Koliko Milanović može utjecati na unutrašnju politiku Hrvatske i tako napraviti otklon spram korupciono-kriminalnog miljea, s obzirom na to da su mnogi bivšu predsjednicu često pominjali u tom kontekstu?

Milanović niti kao premijer nije napravio neke značajnije pomake u otklonu od korupcionaško – kriminalnog miljea, koji u Hrvatskoj egzistira kao svojevrsna paralelna i paradržavna podzemljaška infrastruktura kojom se uglavnom koristi HDZ i njegovi tranzicijski moćnici. On će svakako napraviti otklon u smislu da osobno sigurno neće biti uključen u te krimogene, koruptokratske, mafijaške, podzemljaške strukture niti će s njima raditi, surađivati i s njima slagati ikakve svoje kombinacije.

 

Dakle, to jest dovoljno u odnosu na Kolindu Grabar Kitarović koja je osobno bila direktni eksponent upravo tih opasnih tranzicijskih struktura, koje u Hrvatskoj predstavljaju i dalje vrlo značajan centar moći i možemo govoriti o tome da upravo te strukture jesu i dalje i ne vidim da u perspektivi neće biti – paralelna vlast koja diktira ključne procese u ovoj zemlji. O tome se nakon dvodesetljetne medijske šutnje čak i počelo govoriti prije nekih godinu dana u Aferi oko Vase Brkića, kad se spominjalo fenomen i strukture te “duboke države”, ali kao što ste vidjeli iako je prvotno izgledalo kako će se javna vlast obračunati s tom paralelnom vlasti, do toga nije došlo i podzemljaške su strukture moći iz toga izašle snažnije nego prije.

Mišljenja sam da su nakon inicijalnog sukoba s Plenkovićem krajem 2018. godine te strukture čiji je Milijan Brkić samo jedan od reprezentanata, procijenile kako moraju ići na preuzimanje HDZ-a i političkih pozicija moći pod svaku cijenu, i da su se u toj svojoj kombinatorici okrenuli i protiv svoje igračice Kolinde Grabar Kitarović, te da je sukob na desnici kojim je Kolinda izgubila desne glasove upravo u režiji tog njezinog podzemlja. Jer procijenili su da jedino gubitkom predsjedničkih izbora mogu dobiti platformu za novi sukob unutar HDZ-a, rušenje Plenkovića i preuzimanje HDZ-a.

Ne bi me čudilo niti da svim tim iz sjene kombinira Tomislav Karamarko, koji je također dio tog miljea. A to je ujedno i fenomen “pobjede” Zorana Milanovića. Ironično, ali sve suvisle i analize hladne glave, pokazuju kako je Milanović pobijedio s dosad najmanjim brojem glasova kojim je ijedan kandidat do sad dobio predsjednički mandat, i drugo pobijedio je zbog kombinacija, igara, i orkestriranog sukoba na desnici, koji sukob nije ideološko – političke prirode da ne bi bili u zabludi, nego se radi o financijsko-interesno-ekonomsko-paraobavještajnom sukobu.

Izbor Milanovića neće time bitnije odrediti niti izmijeniti odnose u unutarnjoj politici Hrvatske, osim što će s jedne strane dovesti do prividnog sukoba na desnici, u kojem će podzemljaške strukture nastojati uzeti što veći dio utjecaja u političkim strukturama javne vlasti, ali će s druge strane Milanovićev izbor utjecati i na zbijanje redova ekstremnije desnice s umjerenom i desnim centrom, pa će sasvim sigurno do parlamentarnih izbora doći do ponovnog okupljanja desnih birača, koji su i po matematici ovih izbora nažalost i na opću štetu Hrvatske očito stvarna politička većina, ako izuzmemo veliki postotak neglasača. Milanovićev izbor neće riješiti taj sivi, podzemljaški, paradržavni milje, niti će se on upuštati u obračun s tim centrima moći, niti on taj fenomen uopće razumije, niti ima snage i volje za obračun s tim strukturama.

 

To je, nažalost, pokazao i njegov premijerski mandat, kad je i imao stvarnu moć koju u tom smislu niti je koristio niti iskoristio. Milanoviću je zapravo predsjednička dužnost idealna. Ima platformu da javno nastupa, šarmira, ispada duhovit ili neduhovit, da javno s pozicije kaže što o čemu misli i da se time igra i poigrava, a nema neku stvarnu i tešku odgovornost. I drugo, ima poziciju na kojoj se ne mora “vruć napit vode”, kao što to kaže narod, odnosno ne treba se pretrgnut od posla, što je za njega također idealno, obzirom da ga ne prati baš neki glas velikog i teškog radnika i nekoga tko se u životu “vruć vode napio”.

Dakle, njemu je pala sjekira u med, bez puno posla i još manje odgovornosti, a mi ćemo i dalje plaćati cijenu neučinkovite, skupe, korumpirane, neuređene, poludivlje, sukobljene, podijeljene, osiromašene i opljačkane, devastirane države, koja u suštini po mnogočemu to i nije, nego je jedna banditska poludržava kojom u stvarnosti upravlja parapolitičko i paraobavještajno, ratnoprofitersko podzemlje koje kontrolira tranzicijske poluge moći u onome što od milja nazivamo Republikom Hrvatskom.

Kakvu politiku Milanovića možemo očekivati prema Bosni i Hercegovini, očekujete li da će barem umanjiti miješanje u unutrašnje stvari BiH, u odnosu na ono što su radili i rade kadrovi HDZ-a Hrvatske?

Mislim da i u prošlosti Milanović kao premijer pokazao da njegova politika prema Bosni i Hercegovini suštinski, dakle ne na ovoj deklarativno-marketinško-propagandno-javnopolitičkoj razini, nego doista suštinskoj razini, nije drugačija od politike Andreja Plenkovića. Je li Milanovićeva Vlada ikad zavrnula financijske pipe Draganu Čoviću? Nije. Sjetite se samo kad su tijekom protesta zapaljene prostorije Čovićevog HDZ-a, prvi je u pomoć i podršku Čoviću odjurio upravo tadašnji premijer Milanović. Zar to nije bilo miješanje u unutarnje stvari BiH? Na tragu toga treba između redaka čitati i Čovićevu znakovitu čestitku Milanoviću, gdje i spominje dobru suradnju u prošlosti, o čemu je tijekom izbora Čović naravno šutio. Milanović, doduše sigurno neće podržati, ili ja to tako naivno vjerujem, nikakve sulude ideje o tzv. trećem entitetu. Ne vjerujem da bi Milanović ikad podržao takve daljnje podjele Bosne i Hercegovine, ali neće s pozicije predsjednika niti spriječiti dosadašnje političke, ekonomske i financijske zakulisne igre Zagreba i Banja Luke, dakle raznorazne kombinacije s Dodikom, koje su išle mimo BiH i mimo Sarajeva.

Njegova retorika prema BiH će biti prijateljskija i pomirljivija, i on je svakako čovjek koji će podržavati cjelovitost i državnost Bosne i Hercegovine, nasuprot kojekakvim drugim idejama, što je već dovoljno dobro. Dakle, neće biti faktor rušenja i podrivanja stabilnosti u Bosni i Hercegovini to je sigurno, niti će se pretjerano miješati, barem ne onako bahato i javno kako to rade Plenković i ekipa i kako je to radila Kolinda Grabar-Kitarović.

Ali neće biti niti od neke velike pomoći, i svakako neće biti netko tko će frontalno ići na razbijanje krimogenih struktura pod kontrolom Čovićevog HDZ-a i netko tko će hrabro razotkriti kako Čovićeva politika u HDZ nema veze ni s kakvim nacionalnim nego krimogeno-mafijaškim interesima. Dakle, ne vjerujem da ćemo od Milanovića čuti išta takvo, kao što je i u sučeljavanjima rekao da nije bilo ništa sporno u sudjelovanju hrvatskog ambasadora na proslavi 9. januara u Banja Luci, dakle Milanović će tu održavati status quo i javno ostavljati dojam velikog prijatelja BiH, ali sve će to ostati samo na retoričkoj razini i u okvirima političko-državničke kurtoazije, bez stvarne volje, želje i hrabrosti za stvarni zaokret.

Je li pobjeda Milanovića odraz činjenice da su ljevičarski blok i on s njima dobili stvarnu većinu biračkog tijela Hrvatske ili su samo iskoristili iscjepkanost desnice, naročito Škorinu kandidaturu i stav njegovih birača spram Kolinde Grabar Kitarović.

Milanovićev dolazak na dužnost predsjednika Republike nije niti njegova, a kamoli ne pobjeda ikakvog ljevičarskog bloka u Hrvatskoj, ako takvo što uopće postoji. Stvarnu većinu biračkog tijela nije dobio nitko, iz jednostavnog matematičko-fizičkog pokazatelja što većina birača u Hrvatskoj – nije izašla na birališta. Dakle, većina glasača nisu glasali. Odnosno matematika pokazuje vrlo rubne i poražavajuće rezultate. Naime, od 3 734 115 birača, glasovalo je tek 54,99%, a od tog postotka gotovo 5% birača svoj je listić poništilo, čime su također pokazali kako ne žele glasati, ali su eto poništili na razne načine listiće iz uvjerenja da bi u protivnom ti listići mogli biti zloupotrijebljeni.

Dakle, od jedva polovine birača, Milanović je dobio 52,73%, odnosno od 3 milijuna 734 tisuće 115 birača, Milanović je dobio tek milijun 34 tisuće 389 glasova. Time nije demonstrirana niti njegova niti pobjeda SDP-a i njihovih partnera (namjerno ne govorim ljevičarski blok, jer apsolutno nisam siguran da bi se o njima moglo govoriti kao o stvarnoj i suštinski pravoj ljevici), nego se pokazalo nekoliko bitnih stvari.

Prvo, desnica očito kontrolira puno veći postotak birača nego što smo mislili i očekivali, i to upravo ona krajnja i ekstremnija desnica, a kojoj je čak i Kolinda Grabar-Kitarović kao apsolutno desničarska kandidatkinja, čak i takva s njenim okruženjem bila neprihvatljiva pa nisu glasali za nju. I drugo, pokazalo se da jedan značajan postotak birača koji nisu klasični apstinenti, i to je ono što mediji i analitičari prešućuju, nije opet glasao. Ne radi se tu o onome što analitičari i mediji nazivaju apstinentima, nego se radi o značajnom postotku birača koji smatraju da postojeće uređenje i sistem naprosto nisu okvir u kojem se mogu dogoditi značajne i stvarne promjene i smatraju da sudjelovanjem na izborima ne mogu niti utjecati na bilo što niti išta promijeniti, odnosno smatraju u konačnici da izbori u pravilu ne dovode do promjena i ne dovode do onakvog uređenja državnih i društvenih odnosa koji bi zadovoljili njihove kriterije i viđenje stvarnih i potrebnih promjena.

To naličje ovih izbora nitko ne želi nazvati pravim imenom, niti se želi o tome u javnosti govoriti. A pobjednik ovih izbora je upravo ta grupacija birača, jer se barem po matematici ovih izbora pokazalo da bi oni mogli biti relativna većina, koja rješenje ne vidi u ovom sistemu, nego u njegovom rušenju i mimo izbornih procesa čekaju okolnosti u kojima će moći ostvariti svoje pravo za sudjelovanje u stvarnim promjenama onako kako ih oni vide, žele i očekuju.

 

Ti birači nisu ni birači Kolinde Grabar-Kitarović, a još manje Milanovićevi. Ironija ovih izbora je da je Milanović u stvari gubitnik kao i Kolinda. Nije se ovdje dogodila niti promjena, niti pobjeda. Ovdje je pobijedila većina koja ne vjeruje, niti ovom sistemu, niti ovoj državi, niti mehanizmu izbora, ničemu. Oni čekaju priliku za promjenu sistema, a tu većinu nitko od analitičara, a još manje političara ne uvažava, što ne znači da oni ne postoje.

 

Članak indeksiran 22. 01. 2020 Zadnji put osvježen prije 5 mjeseci
Raskrikavanje.rs Istinomjer.ba Analiziraj.ba NewsMavens.com Raskrinkavanje.me