Iako se i svi obični smrtnici trude živjeti što kvalitetnije i dulje, a znanstvenici prestižnih sveučilišta ulažu napore da bi proniknuli u tajne dugovječnosti, možda je zanimljivo podsjetiti na još uvijek mnogima nepoznatu ‘oazu mladosti‘, odnosno dolinu rijeke Hunza na granici Indije i Pakistana čiji stanovnici žive u prosjeku između 110 i 120 godina, a najstariji među njima, po nekim izvorima, doživjeli su nevjerojatnih 150 - 160 godina.
Bitno je istaknuti da su ostarjeli ali su zadržali pritom vitalnost. Gledano statistički, njegovi se pripadnici vrlo malo razbolijevaju i izgledaju mladoliko. Iako su geografski daleko, sličniji su Europljanima nego svojim susjedima. Možda se odgovor krije u legendi koja kaže da je to malu planinsku državu osnovala grupa vojnika Aleksandra Velikog tijekom pohoda na Indiju koji su na tom području uspostavili i strogu vojnu disciplinu - takvu da su stanovnici s mačevima i štitovima spavali i jeli, pa čak se i igrali... Možda bi narod Hunze i zbog tih navodnih genetskih veza mogao modernim Europljanima poslužiti kao uzor kad je riječ o prehrani i životnom stilu, i dati koju ideju kreatorima strategija za dulji i zdraviji život.
Pažnju znanstvenika ovaj je narod privukao još sredinom prošlog stoljeća kada ga je posjetila francuska medicinska ekspedicija. Oni su 1963. godine i službeno utvrdili da je prosječni životni vijek Hunza 120 godina, dakle dvaput dulji nego kod Europljana, a 1977. godine na Međunarodnom kongresu o raku u Parizu objavljeno je da se prema kriterijima i podacima geokancerologije potpuna odsutnost raka javlja samo kod naroda Hunza, što je bila nevjerojatna vijest u medijima.
Navodno ne obolijevaju ni od kardiovaskularnih bolesti i dijabetesa.
Oni malo stariji vjerojatno će se sjetiti da su Hunze Europi približili pripadnici hipi pokreta koji su 70-ih godina prošlog stoljeća na Istoku tražili istinu i egzotiku, ali i indijsku konoplju. Tada su ‘djeca cvijeća‘ otkrila i Hunza marelice, za koje se vjeruje da kriju tajnu dugovječnosti ovog naroda. Na zapadu su se proslavile pod nazivom ‘Hunza marelice‘, koje s osobitom pažnjom spominju kao glavni i autohtoni plod tamošnjih vrtova na terasastim poljima uz hladnu rijeku.
Narod Hunza
Hladna ledenjačka rijeka još je jedan mogući izvor zdravlja i vitalnosti ovih stogodišnjaka, vjeruju oni koji su promatrali njihov životni stil. ‘Dolina mladosti ‘ nalazi se na 2500 metara nadmorske visine, pa čist zrak blagotvorno djeluje na organizam, a stanovnici se bez problema kupaju u ledenoj vodi, čak i na minus 15 stupnjeva. Sa sto godina Hunze plešu, njihove 40-godišnje žene izgledaju kao djevojke, sa 60 godina imaju skladno tijelo bez viška kilograma i sa 65 godina rađaju djecu, što je samo jednoj Europljanki uspjelo, i to zahvaljujući medicinski potpomognutoj oplodnji.
Hunze su vjerojatno inspiriirale brojne moderne nutricioniste koji često savjetuju podvrgavanje postu, kao dobro iskušanoj metodi čišćenja organizama. Poštujući prirodne ritmove, Hunze se u razdoblju kada plodovi još nisu zreli (zovu ga ‘gladnim proljećem‘ koje traje od dva do četiri mjeseca) podvrgavaju postu - ništa ne jedu, a samo jednom dnevno piju napitak od suhih marelica. Konzumiraju vrlo malo proteina, u prosjeku samo 1933 kalorije (cca 50 g proteina, 36 g masti, 365 g ugljikohidrata), što je ispod granice normale.
Prema mišljenju škotskog liječnika i nutricionista Roberta McCarrisona, koji je punih 14 godina živio u njihovoj neposrednoj blizini, u načinu prehrane leži tajna njihove dugovječnosti. Utvrdio je da njihovi susjedi koji se hrane drukčije, a žive također u hladnoj klimi, žive upola kraće.
Narod Hunza
Nakon povratka u Veliku Britaniju napravio je pokus na velikom broju životinja i utvrdio da se u skupini koja se hranila normalnom hranom londonske radničke obitelji koja je uključivala bijeli kruh, haringu, rafinirani šećer, konzerve i kuhano povrće, pojavljuju različite "ljudske bolesti", dok su životinje hranjene hranom Hunza tijekom pokusa ostale savršeno zdrave.
Do zanimljivih rezultata došli su i američki kardiolozi dr. Paul White i dr. Edward Toomey koji su ‘sretnu dolinu‘ posjetili 1964. godine i u časopisu ‘American Heart Journal‘ objavili članak pod nazivom ‘A brief survey of the heart of aged Hunzas‘ u kojemu su iznijeli rezultate ispitivanja provedeno na 25 pripadnika Hunza u dobi od 90 do 110 godina.
Utvrdili su da su baš svi ispitanici uključeni u istraživanje zdravi, da imaju normalan krvni tlak, normalnu razinu kolesterola u krvi i pravilan rad srca.
Pripisali su to jendostavnom načinu prehrane koji se temelji na voću, orašastim plodovima, mahunarkama i žitaricama koji se konzumiraju u samo dva obroka dnevno. To su doručak i ručak, dok se večera kod Hunza ne prakticira.
Smrt je sastavni dio života, pa joj naravno ne mogu pobjeći ni Hunze. Kod njih su degenerativne bolesti vrlo rijetko zabilježene, a među bolestima koje ih najčešće pogađaju i od kojih umiru jesu one izazvane bakterijama i virusima, kao što je malarija ili dizenterija. Stručnjaci ih dovode u vezu s velikim barama koje se nalaze na području ‘doline mladosti‘ i u kojima se množe komarci, prijenosnici malarije. Naravno, njima kumiju i loše higijenske navike.
Svim tim nedaćama uprkos, jednostavni i skromni život pretežitih vegetarijanaca koji naporno rade i smiju se, žive bez stresa i ne isrpljuju se u svađama, čini Hunze najzdravijim stanovnicima na Zemlji.