Uz COVID bolnicu, najviše pacijenata zaraženih koronavirusom prolazi kroz vaš odjel, odnosno, vi brinete o njima. Kakvo je trenutno stanje?
Problem COVID-a je u njegovoj neizvjesnosti i nemogućnosti prepoznavanja simptoma. Područje koje pokriva SKB Mostar trenutno je osigurano i imamo sve što treba našim pacijentima. Niti u jednom trenutku nismo došli u situaciju da ne možemo primiti sve pacijente i o njima brinuti na odgovarajući način. Problem je bio na početku i sa brojem respiratora i centralnim dovodom plinova, ali sada možemo reći kako imamo više od 50 respiratora za one bolesnike koji su u teškom obliku ove bolesti i kojima je potrebna mehanička potpora u izmjeni plinova u plućima.
Mnogo pričamo o respiratorima zadnjih mjeseci…
Respirator nije uređaj koji će omogućiti bolje liječenje, ali će osigurati mehaničku ventilaciju bolesnicima kojima je potreban i pružiti priliku bolesniku sa prebrodi vrijeme kada nije u mogućnosti izvršiti izmjenu plinova u plućima. Sama COVID bolnica je trenutno na dvije lokacije. Jedna je u središtu grada gdje imamo i respiracijski centar i imamo na 5. katu u središnjoj zgradi COVID odjel gdje isto imamo respiracijski dio. U svakom trenutku možemo imati 16 pacijenata na respiratoru u COVID bolnici, odnosno, toliko imamo spremnih kreveta, a u središnjoj zgradi na 5. katu imamo šest mjesta za pacijente kojima je potreban respirator.
To je dovoljno?
To je trenutno dovoljno. Postoji mogućnost proširenja. Rekao sam, imamo preko 50 respiratora i možemo brzo širiti kapacitete u slučaju potrebe. Ipak, nadam se da to neće biti potrebno. Niti u jednom trenutku do sada nismo imali problem sa manjkom respiratora. Pacijenti koji su u teškom stanju ne ovise samo od respiratora. Najvažnija je osposobljenost kadra. Medicinsko osoblje mora pružiti pacijentu odgovarajući higijensko-dijetalni režim jer on ima ogromnu ulogu u ozdravljenju pacijenata zaraženih koronavirusom. Kada bi ta karika bila jača u fazi prije nego pacijenti dođu nama, siguran sam da bi još više smanjili broj bolesnika koji dolaze u respiracijski centar.
Medicinsko osoblje nam je slaba karika?
Ono što nam treba se ne može postići za dan/dva. Govorimo o razvoju intezivnog liječenja ukupno u BIH. Mi u liječničkom dijelu imamo smanjen broj intezivista. Kod nas je nepisano pravilo da su intezivisti samo anesteziolozi. U suvremenim zemljama intezivnom medicinom se bave svi u svome području djelatnosti. Znači, intezivnom medicinom se bave i pulmolozi i infektolozi i svi ostali. Kao najbolji primjer u susjedstvu mogu navesti bolnicu ‘Dr. Fran Mihaljević’ u Zagrebu koji su prva kuća u mnogo toga, a ne samo u strojnoj ventilaciji. Znači, oni već 50 godina rade na tome. Zbog toga što kod nas toga nema, onda imamo stanje u kakvom se sada nalazimo. Dok se god ne promijeni vrednovanje ljudi koji rade u Intezivnoj njezi, mi ne možemo očekivati poboljšanja.
Mislite da ne cijene dovoljno vaš rad?
Ne možete nešto cijeniti ako ne znate to raditi, odnosno, ne znate mane i prednosti te jedne priče.
Mnogo zaraženih koronom prolazi kroz vaš Odjel. Što vam podaci govore, oboljevaju li više pušači ili nepušači, koje kategorije ljudi imaju najteže kliničke slike?
Ono što je sigurno jest da je odnos muškaraca i žena jedan naprema pet. Ili čak šest. Znači, muškarci su pet do šest puta više pogođeni teškom formom koronavirusa nego žene. To je činjenica. Često nas pitaju oboljevaju li manje pušači ili nepušači? Ja mogu reći kako mi nismo primijetili nikakvu značajnu razliku. Vidimo da postoji u pojedinim obiteljima sklonost prema težem oboljenju od koronavirusa. Znači, imamo 5-6 članova jedne obitelji koji imaju teži oblik zaraze koronavirusom, a npr. niti jedna nevjesta koja skrbi o njima nije bolesna ili ima neki lakši oblik bolesti. Znači, sigurno postoji razlika i u tome dijelu. Mnogo toga svijet još ne zna o ovome virusu. Svi učimo u hodu. Svakodnevno!
Javnost je mišljenja kako se skoro nitko ne oporavi ako je priključen na respirator. Je li to zaista tako, što kažu brojke?
Mi ne odstupamo u odnosu na ostale bolnice. Od 50, pa čak do 80 posto je smrtnost ljudi koji završe na respiratoru. To nisu ljudi kojima je samo koronavirus problem nego skoro svi imaju i neka druga oboljenja, te se u velikom broju slučaja radi o starijim ljudima.
Često slušamo kako je zdravstveni sustav ba rubu pucanja. Je li tako i na vašem Odjelu?
Ljudi u svome životu samo sebi postavljaju granice i one uglavnom nisu visoke. I onda pričamo o iscrpljenosti. Trebamo znati da uvijek može biti gore. Kada smo zadovoljni s nečim što radimo, onda granice ne postoje. Ako smo nezadovoljni, onda i mali napor proglašavamo dovoljnim za iscrpljenost. Možda trebamo zaključiti kako se veliki broj ljudi bavi medicinom jer nemaju nikakvu drugu mogućnost za posao i onda rade ovdje samo zbog plaće, a ne zbog humanog odnosa i pomoći drugima. Takvi nemaju stav da su oni neiscrpni. Ljudi u svome životu ostvare možda 30 posto svojih sposobnosti, ali sigurno preko toga ne. Jedino ako vas netko natjera. S druge strane, imamo ljude koji nemaju nikakve veze sa medicinom, a nude nam svoju pomoć i volontiranje. Kako oni nisu iscrpljeni od svojih poslova i obveza nego žele još i volontirati u bolnici?
Vaše mišljenje uvelike odstupa od većine onoga što vaše kolege govore…
Recite čovjeku da ponese vreću od 50 kilograma, odmah će se žaliti kako ne može i kako je to teško. A što ako mu kažete da je zlato unutra? Vjerojatno bi otplesao sa tom vrećom u rukama. Takvi moramo biti i u ovom poslu ako želimo dobro našim pacijentima. A i sebi. Moramo želiti pomoći ljudima.
Zašto izlazite na izbore kao jedan od kandidata za Gradsko vijeće Mostara?
Većina ljudi želi pomoći općem dobru jednoga društva. I bez obzira kakvo znanje imamo, većina nas može razlikovati što je dobro, a što je loše. Još od Sokratovog vremena su govorili da se čovjek ne kažnjava nego da kaznu ostave njegovoj duši. I mislim da u ovome našem gradu možemo mnogo toga promijeniti. Ali smo ravnodušni. I ta ravnodušnost vlada već dugo vremena. To je teža bolest od COVID-a. Ne smijemo biti ravnodušni. Moramo svi izaći na izbore za početak. To je početak promjene stvari. Nedavno smo govorili kako je brojka umrlih od posljedica COVID-a kod nas veća od 150. A koliko je naših sugrađana otišlo u druge zemlje zadnjih godinu dana? Mnogo više od 150. To je veća bolest od COVID-a, Kao i frustracija mladih ljudi. To što se mladi odriču vlastitih ideja i planova je najveći problem Mostara. Sa obje strane Neretve.
Mislite da možete nešto promijeniti?
To nitko drugi ne može promijeniti osim nas samih. Mislim da bi nekada trebali izaći iz Mostara kako bi spoznali njegove ljepote i prednosti. Dok smo mi u njemu, to ne vidimo. Uđemo u masu nezainteresiranosti koja ne žele ništa mijenjati. To se mora okončati ako želimo promjene.
Znači li vaš ulazak u politiku odmak od medicine?
Ne! Medicina je nešto iz čega ne možete izaći. Ja samo želim svojim radom i svojim idejama pomoći razvoju i kvalitetnijem životu u ovome gradu. Medicina je kao dijete koje odgajate godinama, pratite njegov odgoj i nakon niza godina vidite rezultate svoga rada. To je nešto što se ne može ostaviti.
Kad već govorimo o djeci, vi ih imate troje i koliko znam svi su krenuli vašim stopama u medicinu. Nemamo baš mnogo takvih primjera …
Ne znam koliko je često, ali je pokazatelj ovoga što sam prije govorio. Svojim djelima pokazujemo društvu u kojem živimo kakvi smo. A to što spominjete je nešto čime mogu biti ponosan. Ali ne bi govorio samo o svojoj djeci nego i kolektivu u kojem radimo. Svi ovdje mlađi od mene u kojim očima su kao moja djeca. Samo tako mogu iz njih izvući ono najbolje u njima. Može biti da se ne slažemo najviše do pet posto, ali nećemo radi toga rušiti odnose. Idemo raditi na temeljima onoga u čemu se slažemo i izvući najbolje iz ljudi. Ako kao voditelj odjela dolazite na posao u 7 sati, onda će i svi mladi dolaziti u 7 sati. Iako je radno vrijeme od 7:30. Samo primjerima treba govoriti. Ako jedno govorite, a drugo radite, ljudi će to vrlo brzo primijetiti i ništa dobro iz toga ne može izaći. To vrijedi i za moju djecu i za sve ostale koji su u mojoj blizini.
Vi ste već dugo vremena dio projekta pružanja stomatoloških usluga djeci sa posebnim potrebama. Što je sa tom pričom?
Karitativno sam počeo još 1992. godine u Konjicu, nastavio ovdje u Caritasu u Mostaru pružanjem anestezioloških usluga u procesima stomatoloških zahvata kod djece sa posebnim potrebama. I dalje radimo na tome projektu, tu populaciju želimo približiti nama i osigurati im da imaju odgovarajuću zdravstvenu skrb. Ti ljudi su dio našega društva, naše okoline i moramo ih uvažavati više nego sada.
I dalje dolaze djeca iz cijele BiH?
Ne samo BiH nego cijelog okruženja. Dolaze iz Hrvatske, Crne Gore, Srbije. Ne odbijamo niti jednog pacijenta. Želim jasno reći kako djeca sa posebnim potrebama nisu pitanje kojim se treba baviti samo obitelj ili uža zajednica. Cijelo društvo kroz razmjenu iskustava i rad mora tim osobama osigurati što višu razinu kvalitete života. Mi to možemo i moramo, to je naša obveza.