Foto: Freepik
Na Facebook profilu “Greška U Sistemu” 15. januara 2026. godine objavljen je videosnimak u kojem se tvrdi da su gasne komore u nacističkim logorima zapravo bile samo velike kupaonice. Snimak prikazuje intervju na engleskom jeziku, preveden na naš, s neimenovanom ženom koja je “preživjela holokaust” i “potvrđuje da su gasne komore zapravo bile prostorije za sanitaciju”.
Foto: Screenshot/Facebook
Sapun i voda počeli su padati po nama u ovoj velikoj, kako smo mi to zvali, banji, to je ruska riječ za kupaonicu. Bilo je to velika kupaonica, veliko zajedničko kupatilo. Bilo je ogromno, rekla bih, koliko se sjećam, naravno bila sam vrlo mala, ali koliko se sjećam rekla bih da je bilo bar 30 sa 30. Moralo je biti izgrađeno sa svrhom da nas opere kao pse.
(...)
Svi smo bili ošišani na ćelavo kako bismo zaustavili vaške, problem sa vaškama koji smo imali. Svi su imali vaške u ratu, znaš, to je bilo općepoznato da smo svi imali vaške i naravno morali smo biti dezinfikovani i poslani u Njemačku.
Voditelj: Znači Jevreji ne mogu sebi pripisati status posebne žrtve?
Sagovornica: Ne, ne mogu. I kada čujem priče o tome kako su izgubili kosu… Velika stvar, niko od nas nije imao kosu.
Snimak o “potvrdi” da su gasne komore u nacističkim logorima samo preuveličana priča o kupatilima za zatvorenike pregledalo je hiljade ljudi na Facebooku do vremena pisanja ove analize.
Ko je žena sa snimka?
Snimak žene koja priča o kupatilima u nacističkim logorima dijelio se ranije na stranim jezicima, uglavnom na stranicama posvećenim glorifikaciji nacista i Adolfa Hitlera (1, 2).
Žena koja govori na snimku je Ingrid Rimland-Zundel i, suprotno tvrdnjama u videu, nije “preživjela holokaust”. Rimland je rođena 1936. godine u Ukrajini, u menonitskoj zajednici. Menoniti su kršćanska denominacija koja se u to vrijeme suočavala s represijom sovjetskog režima. Njena porodica izbjegla je iz Ukrajine u Njemačku 1943. godine, za vrijeme Drugog svjetskog rata, prateći nacističke trupe koje su se povlačile pred Crvenom armijom. Nakon rata preselili su se u Paragvaj. Rimland se poslije preselila u Sjevernu Ameriku i napisala roman inspirisan vlastitim životom 1977. godine pod nazivom “The Wanderers”. Nakon braka s poznatim neonacistom i negatorom holokausta Ernstom Zündelom, i sama je ‘90-ih godina počela otvoreno negirati holokaust. Preminula je 2017. godine (1, 2, 3).
Dakle, Ingrid Rimland-Zundel nije bila zatočena u nekom nacističkom koncentracionom logoru ili logoru smrti niti se tuširala u gasnoj komori. Štaviše, menoniti su zajednica koja je uglavnom govorila njemački iako su stoljećima živjeli na području Ruskog Carstva, odnosno Sovjetskog Saveza. Za vrijeme Drugog svjetskog rata u određenim periodima sarađivali su s nacistima, te nisu bili žrtve njihovog progona.
Snimak koji se dijeli na društvenim mrežama isječak je iz intervjua koji je Rimland dala svom suprugu Ernstu Zündelu 1998. godine, koji je dostupan ovdje (arhiva ovdje). U njemu Rimland, između ostalog, prepričava svoje izbjeglištvo u Njemačkoj, za koje naglašava da je bilo u potpunosti dobrovoljno, odnosno da su menoniti napustili Ukrajinu zajedno s njemačkom vojskom u strahu od sovjetskih vlasti. Opisuje da su njena porodica i zajednica podržavali Hitlera i “njegovu borbu” i da je Treći rajh za njih predstavljao mjesto iz mašte. Tvrdi da su za vrijeme puta prošli proces potvrde etničke pripadnosti njemačkom narodu i podrške nacističkom režimu te naglašava “velikodušnost” tadašnje Njemačke, koja je, kako tvrdi “bila pod napadom 51 države”. Opisuje da su pri ulasku na teritoriju pod kontrolom nacističke Njemačke bili odvedeni u velika kupatila, te da su, dok su boravili u njima, počele kružiti glasine da je riječ o gasnim komorama, ali je zapravo bila riječ o običnim tuševima. Razlog za to grupno “tuširanje” bila je dezinsekcija protiv vaški, a nakon tuširanja uslijedilo je i šišanje iz istog razloga.
Insinuira da su i gasne komore u logorima za ubijanje također bili tuševi te odbacuje svjedočanstva o holokaustu, tvrdeći da su u ratu svi bili šišani zbog vaški, svi su se vozili stočnim vagonima i spavali u krevetima na sprat i da takve priče iz svjedočanstava žrtava holokausta ne predstavljaju ništa.
Rimland nije za sebe tvrdila da je “žrtva holokausta” niti da je bila u logoru smrti. Naprotiv, iz njenog intervjua sasvim je jasno da njena ljubav prema nacistima seže još iz ranog djetinjstva. Dio njenog intervjua manipulativno je predstavljen kao svjedočanstvo nekoga ko je preživio nacističke logore smrti.
Tragična realnost holokausta
Tvrdnje da su gasne komore u nacističkim logorima izmišljene dijelile su i ranije na našem govornom području. Raskrinkavanje je već pisalo o tome u analizi objavljenoj 11. oktobra 2024. godine.
Kako je u njoj objašnjeno, nema nikakve sumnje da je nacistički režim koristio trovanje gasom kao metodu masovnog ubijanja u Njemačkoj i u zemljama koje su okupirali za vrijeme Drugog svjetskog rata. Upotreba gasa počela je još prije Drugog svjetskog rata, u proljeće 1939. godine, u svrhu ubijanja Nijemaca i Njemica s fizičkim ili mentalnim zaostacima (najčešće djece). Ova ubistva odvijala su se u sklopu, kako su ga zvali, “programa eutanazije”. Provodio se pod izgovorom “poboljšanja njemačkog rasnog integriteta”. Ovaj program odobrio je lično Adolf Hitler potpisanom naredbom, dostupnom ovdje.
Nakon napada na Sovjetski Savez 1941. godine, Nijemci su u upotrebu stavili tzv. gasne kombije za masovno ubijanje sovjetskih civila, uglavnom Jevreja, Roma i osoba s poteškoćama u razvoju. Na ovu, kako su smatrali, efikasniju ideju došli su nakon što su se nacistički vojnici počeli žaliti nadređenima na mnoštvo negativnih emocija koje u njima izaziva masovno strijeljanje žena i djece. I u kombijima i u objektima korištenim za “program eutanazije” koristio se ugljenmonoksid.
Godine 1941. započele su i masovne deportacije evropskih Jevreja u logore smrti, kreirane s ciljem “efikasnog” sprovođenja “Finalnog rješenja”. Gas se u svrhu masovnog ubijanja koristio u nekoliko logora smrti, među kojima su Chelmno, Sobibor, Treblinka i Belzec. Manje gasne komore postavljene su i u nekoliko radničkih logora, među kojima su Mauthausen, Stutthof i Sachsenhausen. Najzloglasniji među logorima smrti svakako je bio Auschwitz Birkenau, kompleks u Poljskoj, u kojem su nacisti počeli eksperimentisati Zyklonom B, njemačkim pesticidom na bazi cijanida. Prvi je put korišten 1941. za ubistvo 600 sovjetskih zarobljenika, a kasnije za masovna ubistva Jevreja u tom logoru. Procjenjuje se da je 1943. i 1944. godine u Auschwitzu u gasnim komorama ubijano oko 6.000 Jevreja dnevno (link).
Dokazi za postojanje gasnih komora su mnogobrojni. U analizi Raskrinkavanja objavljenoj u oktobru 2024. godine navodi se sljedeće:
Dokazi da su gasne komore i kombiji zaista postojali su mnogobrojni. Oni podrazumijevaju nacističku dokumentaciju (nacrte i naredbe za njihovu izgradnju), hiljade svjedočanstava preživjelih zatvorenika/ca, bivših stražara/ki i forenzičke dokaze prikupljene odmah po završetku rata (1, 2, 3). U Auschwitzu je, naprimjer, pronađeno mnoštvo praznih limenki Zyklona B, a u Majdaneku su pronađene zalihe ovog gasa nakon što je kamp oslobođen 1944. godine, što je zabilježeno i na fotografiji ovdje. U Auschwitzu doslovno i danas postoje neki objekti koji su se koristili kao gasne komore. Poljski naučnici su ‘90-ih godina prošlog vijeka, nekoliko decenija nakon završetka rata, pronašli ostatke jedinjenja cijanida u ruševinama i zidovima objekata koji su se koristili kao gasne komore u Auschwitzu (link).
Shodno činjenicama, tvrdnju da su gasne komore u nacističkim logorima smrti izmišljene, odnosno da je bila riječ samo o kupatilima za zatvorenike, ocjenjujemo kao lažnu vijest i teoriju zavjere.
(Raskrinkavanje.ba)