Portal „Novi vjetar“ jedan je od prvih anonimnih “medija” kojima smo se bavili na “Raskrinkavanju”. U prvoj analizi koju smo objavili, bavili smo se upravo naslovima ovog i portala “Informativa”, koji su pokazali da su obje stranice zapravo kvazi-medijske ispostave dvije političke stranke, SDA i SBB, preko kojih se obračunavaju jedna sa drugom. Njihovo se pisanje mahom svodi na huškačke tekstove (“Novi vjetar” o SBB-u, “Informativa” o SDA) i klevetanje političkih protivnika ili neistomišljenika.
Kao takav je po svoj prilici prepoznat i Aldin Širanović, koji je nedavno objavio članak sličnog tipa o “Raskrinkavanju”, u kom je, da stvar bude zanimljivija, napisao da nas finansiraju SDA i HDZ kako bismo vodili “propagandu protiv nerežimskih medija” (analizu članka možete pročitati ovdje).
Ubrzo nakon toga se i sam našao na meti sličnog “novinarstva”, u tekstu “Novog vjetra” naslovljenom „Politički plaćenik: Ko je agresivni azilant Aldin Širanović koji širi lažne vijesti?“. Još u prvoj analizi pisanja “Novog vjetra” ustanovili smo da se njegove objave skoro istovremeno pojavljuju na nekoliko povezanih portala, kao što su “Saff” i “Faktor” i da je često nemoguće utvrditi koji je od ova tri portala izvor, a koji prenositelj nekog teksta. Sličan slučaj je bio i sa ovim člankom: njega je zapravo objavio “Saff” još u oktobru 2016. godine, da bi ga “Novi vjetar” reciklirao nakon što je “Raskrinkavanje” objavilo analizu teksta sa Širanovićevog “Koktela”, uz dodatak informacija preuzetih (bez pitanja) sa naše stranice. “Saff” je istog dana (9.3.2018.) bio na istom “zadatku” i također je objavio članak o Širanoviću na osnovu informacija iz analize “Raskrinkavanja”.
Evo šta “Saff” i „Novi vjetar“ odgovaraju na pitanje o tome ko je Aldin Širanović, koje su sami postavili:
„Aldin Širanović iz Tuzle je u februaru 2014. poveo proteste sa antidemokratskim ciljem – osam mjeseci pred izbore legalno izabranu vlast zamijeniti novom, sa ljudima koje bi predložili nekakvi fantomski plenumi. Sve je bilo spremno: molotovljevi kokteli, SBB članstvo, pomenuti plenumi.“
Nesumnjivo je da je Širanović bio jedno od prepoznatljivih lica sa tuzlanskih protesta. Protesti mogu i vrlo često za cilj imaju upravo smjenu vlasti, no ne postoji nijedan dokaz da su protesti u februaru 2014. koji su planuli širom zemlje i za rezultat imali ostavku nekoliko kantonalnih vlada, imali veze sa bilo kojom političkom strankom, uključujući i SBB (koji je, uostalom, i tada kao i danas, bio član vladajuće koalicije). Dok, sa jedne strane, autor ne nudi baš nikakve dokaze za Širanovićevu vezu sa SBB-om, sa druge strane ga potpuno neutemeljeno povezuje sa “plenumima” o kojima se isti izjašnjavao vrlo negativno, što se vidi iz izjava koje je davao u februaru 2014. godine. Jedino što je nesumnjivo tačno u ovom dijelu je dakle njegovo učešće u protestima, što je Ustavom garantovano pravo svakog građanina BiH.
Autor ne ostaje samo na Tuzli i Aldinu Širanoviću, nego u nastavku članka „širi front“ i na Sarajevo i proteste koji su se istovremeno održavali i u prijestonici, a zatim i na osobe koje su u proteklih nekoliko godina napustile BiH, povezujući ih sa Širanovićem bez ikakvog konkretnog dokaza i razloga, u skladu sa standardnim postupcima kakve koriste teorije zavjere. Među njima se, tako, našao vlasnik još jednog portala (“Slavenski jutarnji”) čije smo članke do sada više puta negativno ocjenjivali; ali i Boro Kontić, novinar iz Sarajeva, isključivo zbog činjenice da je nazočio pokušaju održavanja prvog “plenuma” u Sarajevu:
„Bojan Nikola Svrdlin bio je jedan od kolovođa iste stvari u Sarajevu. I ovdje je bilo sve spremno kao u Tuzli. Za organizovanje plenuma pobrinuo se Boro Kontić, čovjek iz medija, direktor Medija centra (u javnosti nikada nije problematizirano to što jedna medijska NVO organizuje ovakve političke i antidemokratske skupove). Sarajlije uviđaju da su glavnina protestanata registrovani narkomani, a cilj njihovih paljevina i tragikomičnih plenuma nije poboljšanje stanja pa sva ujdurma propada.“
Nije nikakva tajna ni da je Svrdlin učestvovao u sarajevskim protestima u februaru 2014, o čemu je i sam govorio u intervjuu za magazin “Start” u decembru 2014. u kojem je govorio i o prijetnjama i pritiscima s kojima se suočavao tokom i nakon protesta. Ponovo, Ustav i zakoni Bosne i Hercegovine građanima daju pravo na slobodu okupljanja, a čin protesta nije sam po sebi ni nelegalan, ni nedemokratski, iako ga ovaj i slični “mediji” takvim uporno predstavljaju. Dalje, Boro Kontić, direktor Media Centra u Sarajevu i dugogodišnji novinar, bio je moderator na prvom i neuspjelom pokušaju sarajevskog plenuma, što ne znači da je iste “organizovao Media Centar” a bez sumnje se nije radilo ni o kakvom “antidemokratskom skupu” zbog kojeg bi trebalo “problematizovati” ulogu ove organizacije (šta god to značilo).
Tvrdnja, pak, da su „glavnina protestanata registrovani narkomani“, nadovezuje se na dobro poznate navode o „kilogramima speeda“ koji su diskreditovani čim su objavjeni, još u februaru 2014. Pozivanje na jednu od najpoznatijih lažnih vijesti objavljenih u BiH četiri godine kasnije, pokazuje da ne samo da se laž širi brže od istine, nego – barem u lažnim medijima – i duže traje.
„Novi vjetar“ dalje širi listu navodnih zavjerenika koje jedva da ikako povezuje sa Širanovićem, ali ih svejedno stavlja u isti kontekst, ponovo bez ikakvih dokaza.
“Azilanti Širanović, Svrdlin, Bačanović i Čolak su dio istog projekta”
„Sudbine“ ove četvorke imaju nekoliko identičnih momenata. Jedan je provociranje i omalovažavanje Sarajeva i sredina gdje Bošnjaci žive. Drugo je njihovo „spašavanje žive glave“. Zatim, svi su poslije bijega od „krvoločnih“ Bošnjaka-muslimana o njima i njihovim gradovima govorili najcrnje, potvarali ih za netoleranciju, brutalnost i niz ostalih pogrešnosti. Dodajmo da sve pobjegulje bivaju ekspresno zbrinute pa dobijaju smještaj, novac za život, kanale za medijsko sataniziranje BiH i Bošnjaka. Previše je identičnosti, previše su im iste sudbine i djelovanja da bi se moglo povjerovati u slučajnost. Oni su dio projekta koji proizvodi ili već etablirane mrzitelje Bošnjaka prepoznaje i daje im azil kako bi preko njihovih „tragičnih sudbina“ pokazao kako je ovaj narod brutalan i krvožedan.
Teorije zavjere obično imaju neki “centar moći” kojemu se pripisuje štetno djelovanje, no autor se tome nije posvetio, možda smatrajući da je prethodnim spominjanjem protivničke političke partije (SBB) već odgovoreno na pitanje o centru “projekta” koji je obezbijedio zbrinjavanje, smještaj, itd. za ove četiri osobe; tj. koji “proizvodi mrzitelje Bošnjaka”. Umjesto toga, fokusira se na huškačke tvrdnje i stavljanje mete na leđa proklamovanim neprijateljima, pa tako opisujući Vuka Bačanovića i Lejlu Čolak, za prvog navodi da “intenzitetom i mržnjom pretiče Neleta Karajlića, Emira Kusturicu i Radovana Karadžića”, dok se u obračunu sa Lejlom Čolak obrušava i na mnogo širu grupu ljudi:
„Lejla Čolak, novinarka Klixa (još uvijek piše za ovaj medij), na privatnom FB piše kako kao ateista ne podržava nošenje nikaba. Obrazlaže kako je to za nju kao da neko na glavi nosi umjetni penis. Dolazi očekivana reakcija, mnogi negoduju, pojedini joj šalju uvredljive i prijeteće poruke (Saff osuđuje prijetnje), a to ona vješto koristi i preuveličava (ostaće zabilježeno i nikada se ta mrlja neće saprati sa građana, ateista i ljevičara jer su više osudili neostvarene prijetnje silovanjem, nego hiljade stvarnih koje su pretrpjele naše žene tokom rata).“
Tvrdnja da su „građani, ateisti i ljevičari“ u BiH više osudili prijetnje koje je dobila Lejla Čolak nego silovanje desetine hiljada žena tokom rata, nema presedana. Ova potpuno neutemeljena tvrdnja vrijeđa stotine hiljada građana u BiH koji ili nisu vjernici, ili se deklarišu kao ljevičari i tipičan je primjer govora mržnje, kao uostalom i cijeli ovaj članak.
U zaključku originalnog teksta “Saff” nastavlja potragu za neprijateljima direktno udarajući na slobodu medija, posredno napadajući njihove urednike, redakcije i “uprave”:
„Pitajmo se, kakvo je naše javno mnijenje kada u njegovom kreiranju aktivno učestvuju osobe poput Bačanovića i Čolak? Iako imaju iznad sebe urednike i upravu medija, nije zanemariv slobodan prostor kojeg svaki novinar posjeduje u svojoj redakciji. Zamislimo koliko ima sličnih Vuku i Lejli koji su taktičniji i nisu otkrili svoje pravo lice, a koji upravljaju javnim mnijenjem. Zbog toga ne čudi što su mnogi mediji najdominantnije kote sa kojih se bljuje islamofobija, antibošnjaštvo i ostale vrste mržnje i neistina.“
Nakon ovakvog teksta preuzetog iz “Saffa”, “Novi vjetar” dodaje svoj dio o Širanoviću, za koji je iskorištena objava sa Facebook stranice “Raskrinkavanja” (koja je, čak, ostavljena u prvom licu) i ne propustivši da spomene suparnički “Dnevni avaz”:
Aldin Širanović, vlasnik više od 40 web portala i facebook stranica o čijim lažnim vijestima su izvijestili javnost svi osim Dnevnog Avaza, ovaj put se obrušio na portal Raskrinkavanje.ba i slao vulgarne i agresivne poruke.
Prijetio je otvoreno fizičkim nasiljem, te je poslao i prijetnju da će srušiti web stranicu Raskrinkavanja ukoliko “ne skinemo ime njegovog sajta”.
Tako se ovaj “medij” koji i sam objavljuje lažne vijesti i suštinski se ne bavi ničim osim političkom propagandom, huškanjem i pronalaženjem “neprijatelja”, paradoksalno postavio kao branik medijskih sloboda i tačnog izvještavanja, ne izlazeći pri tome iz svoje standardne prakse agresivnog obračunavanja sa neistomišljenicima. Oba članka ocjenjujemo kao lažnu vijest i teoriju zavjere, dok članku “Novog vjetra” dajemo i ocjenu manipulacija činjenicama, jer je istinite navode, preuzete od “Raskrinkavanja” pokušao da predstavi kao dokaz za svoje neutemeljene tvrdnje. Usput naglašavamo da ćemo, kao i do sada, zadržati isti odnos prema svim lažnim medijima i da ćemo i ubuduće svaki pokušaj da se analize “Raskrinkavanja” iskoriste u ovakve svrhe tretirati na isti način i ocjenjivati na temelju svoje metodologije.
(raskrinkavanje.ba)