Foto: Freepik
Na portalu novinske agencije Srna je 24. novembra 2025. godine objavljen članak o Prednacrtu zakona o radu u Federaciji BiH. Kao izvor je naveden Večernji list, a u članku se tvrdi sljedeće:
"VEČERNjI LIST": UVODI SE DISKRIMINACIJA NEMUSLIMANA
Novim nacrtom zakona o radu u Federaciji BiH uvodi se sedmična jednočasovna pauza za upražnjavanje vjerskih potreba kao pravo svih radnika, ali u praksi ono odgovara samo muslimanima, jer ostale vjerske zajednice to čine van radnog vremena, piše Večernji list, izdanje za BiH.
Dnevnik navodi da jedini vjerski obred koji se redovno održava usred radnog dana "jeste džuma-namaz, petkom oko podneva, u terminu koji se direktno preklapa sa radnim vremenom većine zaposlenih".
"Tu se dolazi do jednostavnog zaključka da će od svih radnika u FBiH, samo oni koji imaju obred u radnom vremenu moći, realno koristiti ovu odredbu", piše "Večernji list", konstatujući da ostalim radnicima to pravo ostaje na papiru.
Članak je prenijelo nekoliko portala, uključujući i portal javnog emitera RTRS.
Večernji list, izdanje za BiH, objavio je članak o navodno diskriminatornim odredbama u prednacrtu federalnog zakona u štampanom izdanju 24. novembra 2025. Članak je na portalu objavljen 27. novembra 2025. godine pod naslovom “KAD DŽUMA ‘KROJI’ ZAKONE U BiH Radnicima 60 minuta u radnom tjednu za vjerski obred”. U članku se navodi da je uvođenje sedmične pauze do 60 minuta za obavljanje vjerskih potreba novina u Prednacrtu zakona o radu u Federaciji BiH, predstavljena kao pravo svih radnika.
No, kada se odbace političke fraze i analiziraju konkretni učinci u stvarnome vremenu, postaje jasno da to pravo, iako napisano široko, nije zamišljeno tako da ga jednako koriste svi.
(...)
Jedini vjerski obred koji se redovito održava usred radnoga dana jest džuma-namaz, petkom oko podneva, u terminu koji se izravno preklapa s radnim vremenom većine zaposlenih. Tu se dolazi do jednostavnog zaključka da će od svih radnika u Federaciji samo oni koji imaju obred u radnom vremenu moći, realno, koristiti ovu odredbu. Ostalima postoji samo na papiru. A papir može dati pravo, ali ne i mogućnost - i upravo tu nastaje ključna razlika. Kada se taj "jedan sat tjedno" pretoči u godišnji zbroj i oduzmu u prosjeku četiri tjedna godišnjeg odmora, dobije se 48 radnih sati, odnosno punih šest radnih dana. Riječ je o ozbiljnoj i mjerljivoj pogodnosti koju će moći koristiti samo radnici muslimani čiji se obredi odvijaju tijekom radnog vremena.
U zaključku se navodi da se “hrvatski dužnosnici moraju jasno suprotstaviti” zakonu koji će dovesti do diskriminacije u praksi. Ako je namjera zakona bila da se reguliše pravo odlaska na džumu u toku radnog vremena, sugeriše se u članku, to je trebalo riješiti posebnim zakonom.
Šta su činjenice?
Federalno ministarstvo rada i socijalne politike u septembru 2025. uputilo je kantonalnim vladama na razmatranje Prednacrt zakona o radu FBiH. Dakle, nije u pitanju nacrt zakona, kako se navodi u članku Srne, pa je i tvrdnja da se “uvode” odredbe iz ovog prednacrta preuveličana.
Kontaktirali smo Federalno ministarstvo rada i socijalne politike molbom da nam pošalje tekst prednacrta kako bismo imali uvid u predložene odredbe. Iz Ministarstva su nam kazali da to trenutno nije moguće jer prednacrt još uvijek nije javno dostupan i usaglašen u Vladi FBiH, što znači da je podložan promjenama.
Portali koji su pisali o prednacrtu također nisu objavili citirane odredbe, ali u članku portala Bloomberg Adria objavljenom 28. oktobra 2025. godine prepričan je član koji se odnosi na pauzu predviđenu za ispunjavanje vjerskih potreba.
Prema članu 93 prednacrta koji sada definira pitanje pauze, poslodavac je dužan, na zahtjev radnika, omogućiti korištenje odmora radi zadovoljavanja vjerskih potreba, u trajanju od najviše 60 minuta za jedan dan u toku radne sedmice.
Vrijeme korištenja ove pauze, kako stoji u tekstu, uračunava se u radno vrijeme.
Ova odredba predstavlja novinu u odnosu na važeći Zakon o radu iz 2016. godine, koji ne prepoznaje vjerske potrebe kao osnov za pauzu tokom radnog vremena.
Uvođenje ovog prava, navodi se u obrazloženju Ministarstva, usklađeno je s međunarodnim konvencijama o slobodi vjere i praksom Evropskog suda za ljudska prava.
Član 44. Zakona o radu iz 2016. godine navodi da svi radnici imaju pravo na pauzu od 60 minuta u jednom danu u radnoj sedmici. Ova i redovne dnevne pauze od 30 minuta za radnike koji rade duže od šest sati dnevno ne ulaze u radno vrijeme. Novina u prednacrtu koji bi mogao postati zakon jeste da ove pauze ulaze u radno vrijeme. Iz Ministarstva su nam na upit pojasnili da je pravo na jednosatnu plaćenu pauzu sedmično dodatno precizirano odredbom da se pauza može koristiti za vjerske potrebe. Naglasili su ipak da je u pitanju prednacrt zakona koji tek treba da se usaglasi.
Ipak, ova je odredba privukla pažnju jednog broja medija (1, 2, 3).
Šta bi bilo kad bi bilo
Suprotno tvrdnjama iz članaka Večernjih novosti i Srne, ali i njihovih prenošenja, islamski vjerski obredi nisu jedini koji se održavaju u radnom vremenu većine radnika. Raspored misa u katoličkim i liturgija u pravoslavnim crkvama, naprimjer, pokazuje da se neke od njih održavaju radnim danima unutar radnog vremena.
Ali i pored toga, odredba u prednacrtu ne definiše koje “vjerske potrebe” radnici mogu upražnjavati tokom svoje jednosatne sedmične pauze. To je navedeno i u analiziranim člancima i u odgovoru iz Ministarstva koji smo dobili. Odredba se odnosi na sve radnike i ne favorizuje nijednu vjersku grupu, rekli su iz Ministarstva.
Jednosatna sedmična pauza nije nikakva novina, obzirom da ona već postoji i u važećem Zakonu o radu FBiH (član 44.) i odnosi se na sve radnike.
Naime, u članu 44., stavu 2., aktuelnog Zakona o radu stoji: Poslodavac je dužan radniku, na njegov zahtjev, omogućiti odmor iz stava 1. ovog člana u trajanju od jednog sata za jedan dan u toku radne sedmice.
U Prednacrtu Zakona o radu samo je dodatno pojašnjeno da se pauza može koristiti i zbog vjerskih obaveza, ali ta formulacija niti je konačna, niti mora biti prihvaćena kroz proces davanja mišljenja i javne rasprave.
Dakle, ne radi se o favoriziranju bilo koje vjerske skupine, nego o preciziranju već postojeće odredbe koja važi za sve radnike jednako.
Dakle, tvrdnja da odredba o jednosatnoj pauzi u prednacrtu ne bi u praksi bila primjenjiva na sve radnike, odnosno da bi je u praksi mogli koristiti samo radnici koji idu na džumu, nije tačna. Ukoliko bi takav zakon stupio na snagu, poslodavci ne bi imali pravo da odbiju zahtjev radnika/ca za ispunjavanje ličnih vjerskih potreba, šta god one bile i na koji god se način iskazivale. Osim toga, zakonska obaveza poslodavca da obezbijedi radniku/ci četiri slobodna dana godišnje za vjerske praznike bila bi, prema toj logici, također diskriminatorna u praksi jer je ne bi mogli/e koristiti radnici/e koji/e nisu religiozni/e. Ipak, poslodavci nemaju pravo da uskrate ove zakonom predviđene slobodne dane na osnovu pretpostavki o religioznosti radnika/ca.
Shodno činjenicama, tvrdnju da bi odredba o jednosatnoj sedmičnoj pauzi u Prednacrtu zakona o radu FBiH u praksi bila primjenjiva samo na radnike koji idu na džumu ocjenjujemo kao dezinformaciju. Istu ocjenu dajemo tvrdnji da se radi o nacrtu zakona.
(Raskrinkavanje.ba)