Foto: Raskrinkavanje.ba
Na YouTube kanalu portala Muževni budite je 15. augusta 2026. godine objavljena epizoda podcasta “re:Definicija” u kojoj je gostovao Dario Kordić. On je predstavljen kao “haški uznik” koji je odslužio “nepravednu zatvorsku kaznu”.
U 8. epizodi podcasta [re:DEFINICIJA] gostovao je Dario Kordić - hrvatski branitelj, bivši haaški uznik, a danas svjedok za Isusa Krista. Govorio je o svom životnom putu, sudjelovanju u Domovinskom ratu, služenju nepravedne zatvorske kazne te kako je upravo tada susreo živoga Isusa.
Foto: Screenshot/YouTube
U podcastu, koji je vodio Krunoslav Puškar iz hrvatske organizacije “Magnus”, Kordić je od petnaeste minute govorio o masakru u selu Ahmići, za koji je pravosnažno osuđen u Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju. Kazao je da je selo bilo legitimna vojna meta i da je broj žrtava masakra preuveličan, odnosno da nije ubijeno 116 civila, već oko 60.
Što se tiče samih Ahmića, ovako ću vam reći. Ja sam bio političar, ali sve sam pratio i sve sam otprilike znao što se događa.
(...)
Ne trebaju se neke stvari iznositi koje nisu istinite. Znači, prije svega treba reći da je to selo bilo vojni cilj. Ja sam bio u suđenju, bilo je vojni cilj, da su tamo bili ljudi koji su bili sa puškama, koji su branili to. Zašto su poginuli naši branitelji u tom selu ako je to nebranjeni cilj?
(...)
Neskloni suci meni i u mom predmetu gdje smo startali sa jedne loše pozicije, govorimo upravo, o tom selu su rekli da su neki ciljevi bili legitimni. Ako sa nekog minareta puca trocijevac ili puca nešto, znači ne možete reći onda da je to netko bio samo nezaštićen i da je netko došao tu i nešto napravio. U svakom slučaju, žrtve postoje, ali ne treba se služiti uvećavanjem brojki, to je druga stvar što me žalosti. Ako je neka brojka, koja je u mom suđenju spomenuta 76 poginulih, koja je, sama po sebi, isto velika ili naše, moje osobne procjene i ljudi da je ona bila i manja, ne ulazim u to, ne mogu reći koliko, ali naše su procjene do nekih 60-ak ljudi.
(...)
Ona je tragedija i sa 60 ili sa 76, ne treba sad ići na 116 itd. Kako godine prolaze… Ovo su stvari koje sam želio… Ne želim time umanjiti žrtvu tih ljudi, ali treba reći da je to bilo, znači, i sukob dvije vojske, da je to bio jedan strateški prostor koji, da su tada presijekli tu cestu, lašvanska dolina tog jutra da se podijelila, sigurno Hrvati u lašvanskoj dolini ne bi ostali.
Isječak podcasta u kojem Kordić govori o Ahmićima također je objavljen na YouTube kanalu “Muževni budite”, kao i na Facebook stranici “Povijest Herceg-Bosne”, gdje je imao 80.000 pregleda.
O Kordićevom gostovanju u podcastu izvještavali su i mediji u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, uglavnom izostavljajući tvrdnje o Ahmićima (1, 2, 3).
Od ratnog zločinca do teologa
Dario Kordić bio je predsjednik HDZ-a BiH u Busovači od 1991. do 1995. godine, kao i potpredsjednik Hrvatske zajednice Herceg-Bosne od 1992. do 1995. godine. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju osudio ga je 2004. godine na 25 godina zatvora zbog planiranja i naredbe masakra u selu Ahmići kod Viteza 1993. godine. U napadu snaga Hrvatskog vijeća obrane tada je ubijeno više od 100 bošnjačkih stanovnika Ahmića. Osuđen je i za napad na Busovaču i etničko čišćenje u Lašvanskoj dolini (1, 2, 3).
Nakon odsluženja dvije trećine kazne, izašao je iz zatvora 2014. godine i preselio se u Zagreb. Magistrirao je teologiju 2020. godine. Njegovo djelovanje i izjave od izlaska na slobodu nekoliko su puta izazvale burne reakcije u javnosti u BiH i Hrvatskoj (1, 2, 3).
Gostovanje u podcastu “re:Definicija” dalo je Kordiću platformu da relativizira svoju odgovornost za masakr u Ahmićima, kao i razmjere masakra, bez ikakvog kritičkog voditeljevog otklona. Organizacija “Magnus”, koja stoji iza podcasta, poznata je i po ranijim kontroverznim javnim molitvama muškaraca za “duhovni autoritet u porodici”, “čednost žena” i zabranu abortusa. Molitvi se jednom prilikom pridružio i Kordić (1, 2, 3).
Napad na Ahmiće
Selo Ahmići u središnjoj Bosni udaljeno je oko dva kilometra istočno od Viteza. U vrijeme sukoba između snaga Armije Republike Bosne i Hercegovine i Hrvatskog vijeća obrane selo je napadnuto u jutarnjim satima 16. 4. 1993. godine. Do tog dana, u selu je živjelo oko 800 ljudi, uključujući i izbjeglice iz drugih mjesta. Gotovo svi stanovnici bili su Bošnjaci. U presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju navodi se da je ovaj napad bio dio šireg plana hrvatskih snaga da uspostave kontrolu nad teritorijom koja je, prema tada aktuelnom Vance-Owenovom mirovnom planu, trebala biti dio hrvatske provincije u BiH. U tom smislu, napad je bio dio plana etničkog čišćenja nehrvatskog stanovništva u Lašvanskoj dolini. Istog dana kada su napadnuti Ahmići, napadnuta su i druga mjesta širom doline (1, 2).
Napad na selo izvršili su pripadnici HVO-a i specijalne jedinice hrvatske vojne policije “Jokeri”. U napadu je ubijeno više od 100 ljudi, uglavnom žena i djece, uništeno je oko 180 kuća i seoska džamija. Neke žrtve bile su žive spaljene. Najmlađa žrtva masakra bio je Sejo Ahmić, koji je tada imao tri mjeseca. Vojnici HVO-a su vatrenim oružjem ubili i oko 20 civila koji su bježali iz sela kroz polje (1, 2, 3, 4).
Masakr je nakon dvije sedmice otkrilo terensko osoblje Specijalnog izvjestitelja UN-ove Komisije za ljudska prava. Rukovodstvo HZHB-a negiralo je zločin, uključujući i Kordića lično, tvrdeći da su ga počinili Srbi ili Bošnjaci obučeni u uniforme HVO-a. Pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Haagu za zločine počinjene u Ahmićima sudilo se u dva grupna procesa: jednom protiv šestorice vojnika HVO-a i drugom protiv Darija Kordića i Marija Čerkeza, zapovjednika Viteške brigade HVO-a (link).
Nakon rata, u vrijeme mandata predsjednika Franje Tuđmana, Republika Hrvatska pokrenula je tajnu obavještajnu operaciju pod nazivom “Operativna akcija Hag”, čiji je cilj bio opstruiranje sudskog procesa u vezi s Ahmićima i drugim zločinima. Operacija je okončana i objelodanjena promjenom vlasti u Hrvatskoj 2000. godine.
Kordić je u podcastu rekao da su Ahmići bili legitimna vojna meta, a isti argument na suđenju iznijela je i njegova odbrana. Ipak, u njegovoj se presudi navodi da mještani jesu pružali otpor tokom napada, ali ne postoje dokazi da je u selu bila stacionirana jedinica ARBiH. Iako je selo bilo na strateški važnoj lokaciji, ne postoje dokazi da je ARBiH imala konkretan plan da presiječe put na kojem se selo nalazi. U presudi se navodi da je “tvrdnja da je ovaj napad bio opravdan strateški, defanzivno ili na bilo koji drugi način potpuno neosnovana” te da su prisutni branioci sela bili “potpuno iznenađeni, a svaka odbrana koja je potom uspostavljena bila je rudimentarna, kao što pokazuju i rezultati tog dana”.
Presuda također navodi da “precizna brojka ubijenih možda nikada neće biti poznata” i da Sudsko vijeće prihvata broj od 104 osobe, koji je iznio jedan svjedok, kao tačnu procjenu. Dakle, nije tačno da je na sudu utvrđeno da je 76 ljudi ubijeno u Ahmićima i da je taj broj naknadno skoro udvostručen na 116. Broj od 76 ubijenih ne spominje se ni u prvostepenoj presudi Sudskog vijeća ni u drugostepenoj presudi Žalbenoga vijeća.
U godinama nakon suđenja, na komemoracijama i u literaturi institucija za istraživanje zločina, najčešće se navodi broj od 116 ubijenih. Spisak njihovih imena dostupan je na linku ovdje.
Osporavanje presude
U opisu epizode podcasta navodi se da je Kordić služio nepravednu zatvorsku kaznu, a i on sam tokom cijelog gostovanja snažno insinuira da je to slučaj. Haški tribunal je, pak, van razumne sumnje utvrdio da je Kordić, iako je bio političar, a ne vojno lice, imao značajan autoritet nad snagama HVO-a u Lašvanskoj dolini i da je naredio napad na Ahmiće i druga mjesta. Osuđen je po ličnoj odgovornosti iako fizički nije učestvovao u napadu na selo. Presuda je donesena na osnovu direktnih i posrednih dokaza – od svjedočenja koja su potvrdila da je učestvovao u sastanku na kojem je planiran napad 15. aprila do prethodnih primjera iz kojih se mogla vidjeti de facto struktura komande hrvatskih snaga u središnjoj Bosni u kojoj je Kordić zauzimao važno mjesto (1, 2).
Izostanak formalne vojne funkcije ne abolira pojedince od odgovornosti za ratne zločine ukoliko imaju autoritet. To je jasno i iz presuda za ratne zločine Momčilu Krajišniku, Biljani Plavšić, Vojislavu Šešelju i drugim političarima koji nisu imali formalne pozicije u vojsci.
Shodno činjenicama, tvrdnje da su Ahmići bili legitimna vojna meta, čime se insinuira da je napad na selo bio opravdan, i da je u napadu ubijeno do 60 ljudi, čime se umanjuje broj žrtava, ocjenjujemo kao manipulisanje činjenicama.
(Raskrinkavanje.ba)