Foto: Raskrinkavanje.ba
U sklopu “prebunking” serijala “Rasvjetljavanje” bavimo se dezinformacijama o masakrima na sarajevskoj pijaci Markale, koje se ciklično pojavljuju u javnom prostoru. Dezinformativni narativi fokusirani uglavnom na negiranje ovih ratnih zločina najčešće se javljaju u vrijeme obilježavanja njihovih godišnjica – 5. februara i 28. augusta.
U prethodnoj analizi iz ovog serijala bavili smo se različitim neistinama o ovim masakrima koje su se dijelile prethodnih godina, kao i izvorima koji su ih širili. Kako je u njoj objašnjeno, proteklih se godina najčešće netačno tvrdilo da su ovi masakri “režirani” te da je odgovornost za njih bez dokaza pripisana Vojsci Republike Srpske.
“Rasvjetljavanje” Negiranje činjenica o Markalama gradi revizionističku sliku opsade Sarajeva
U ovoj se analizi bavimo sudski utvrđenim činjenicama o masakrima na Markalama, koji zauzimaju visoko mjesto među zločinima počinjenim nad civilnim stanovništvom Sarajeva za vrijeme opsade od 1992. do 1996. godine.
Prvi masakr
Prvi masakr na gradskoj pijaci Markale počinjen je 5. februara 1994. godine, kada je granata ispaljena s položaja Vojske Republike Srpske (VRS) usmrtila 68 i ranila više od 140 ljudi. Činjenice o ovom zločinu utvrđene su u dvije presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. Riječ je o presudi bivšem predsjedniku Republike Srpske Radovanu Karadžiću i presudi komandantu Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a (SRK) Stanislavu Galiću.
U ovim je presudama utvrđeno da je otvorena pijaca na Markalama pogođena minobacačkom granatom od 120 mm 5. februara 1994. godine oko 12 popodne. Granata je ispaljena s položaja SRK-a u Mrkovićima, sjeverno-sjeveroistočno od Markala. Sud je do ovog zaključka došao razmatrajući izvještaj lokalnog tima MUP-a BiH, kao i ekspertskih balističkih izvještaja Mirze Sabljice, Hamdije Čavčića i Berka Zečevića. Osim toga, Sud je razmatrao izvještaje vojnih posmatrača UN-a i članova tima 4. francuskog bataljona UN-a, kao i nalaze još jednog tima UN-a, koji je nastavio “ranije istrage (UN)” i bio ograničen “na analizu kratera i tehničke aspekte eksplozije”, te svjedočenja koja nisu bila tehničke prirode.
U prvostepenoj presudi Galiću od 5. decembra 2003. navedeno je sljedeće:
Svjedok AF, stanovnik Sarajeva, posvjedočio je da se 5. februara 1994. oko 12:00-12:30 sati nalazio u bašti kuće svoje majke koja se nalazi približno 200 metara ispod Špicaste stijene, položaja SRK-a sjeveroistočno od Sarajeva, i da je čuo kad je ispaljen projektil iz teškog oruđa poput minobacača s područja Mrkovića, iza Špicaste stijene, a zatim i eksploziju u gradu. U vrijeme tog događaja, svjedok AK-1 bila je u svojoj kući na Sedreniku, koja se nalazi približno 500 metara južno od linija sukoba, i čula je pucnjavu iz pravca Mrkovića. Suljić je posvjedočio da je, nakon što je utvrđeno da je granata ispaljena iz smjera sjever-sjeveroistok, razgovarao s osobama koje žive duž putanje granate i ti su mu ispitanici potvrdili da je granata ispaljena iz pravca Mrkovića.
Na osnovu prezentovanih dokaza, Pretresno vijeće MKSJ-a u prvostepenoj presudi Galiću (koju je potvrdilo i Žalbeno vijeće 2006. godine) u vezi s prvim masakrom na Markalama zaključilo je sljedeće:
Ukratko, većina konstatuje da je minobacačka granata od 120 mm koja je 5. februara 1994. ispaljena na pijacu Markale i koja je ubila više od 60, a ranila više od 140 ljudi van razumne sumnje namjerno ispaljena s teritorije pod kontrolom SRK-a.
Drugi masakr
Drugi masakr na Markalama počinjen je 28. augusta 1995. godine oko 11 ujutro. Granata koja je pala pored tržnice usmrtila je 43, a ranila više od 80 osoba. Činjenice o ovom zločinu utvrđene su u presudama MKSJ-a komandantu SRK-a Dragomiru Miloševiću i bivšem predsjedniku Republike Srpske Radovanu Karadžiću.
U ovim se presudama navodi da je 28. augusta oko 11 ujutro na Ulicu Mula Mustafe Bašeskije, ispred ulaza na tržnicu Markale, pala granata kalibra 120 mm, ispaljena s položaja SRK-a iz pravca jug-jugoistok. Neposredno prije granatiranja ulaza u tržnicu, u centar Sarajeva su s položaja SRK-a ispaljene još četiri granate. Sud je ove zaključke donio na osnovu izvještaja Centra službi bezbjednosti (CSB) Sarajeva, UNPROFOR-a i UN-ovih posmatrača, kao i na osnovu svjedočenja eksperata koji su ove izvještaje nezavisno analizirali nakon rata. Kako se navodi u presudi Karadžiću, i lokalni istraživači i UN-ovi posmatrači potvrdili su da je za vrijeme provođenja uviđaja nedugo nakon eksplozije na licu mjesta pronađen stabilizator granate koji je na poleđini imao ćirilični natpis “KB”, što je značilo, kako je objasnio balističar CSB-a Sarajevo Emir Turkušić, da je granata proizvedena u fabrici “Krušik” u Valjevu u Srbiji.
Milošević je oslobođen krivice za masakr na Markalama 28. augusta, jer je dokazano da za to vrijeme nije bio u Sarajevu zbog zdravstvenih problema, ali Sud jeste ustanovio da je granata ispaljena s položaja SRK-a. Odbrana je i u njegovom i u Karadžićevom slučaju tvrdila da je napad na sarajevske civile “insceniran”, da je eksplozivna naprava podmetnuta, pa čak i da su leševi poginulih osoba “dovezeni” s drugih lokacija i da zapravo niko nije stradao tog dana na Markalama.
Za ove navode ili nema dokaza, ili su jasno opovrgnuti ustanovljenim činjenicama. Detaljnije o tome možete čitati u presudama MKSJ-a ovdje i ovdje.
(Raskrinkavanje.ba)