Raskrinkavanje.ba

Serijal Raskrinkavanja: Narativi o invaziji na Ukrajinu

Ova analiza je označena kao: Analize

U seriji tekstova koji će u narednom periodu biti objavljeni na portalu Raskrinkavanje analiziramo narative koji se u domaćim medijima šire od početka ruske invazije na Ukrajinu.

Foto: Raskrinkavanje.ba

U ranim jutarnjim časovima 24. februara 2022. godine napadom na više gradova počela je invazija Ruske Federacije na Ukrajinu. Predsjednik Rusije Vladimir Putin tada ju je nazvao “specijalnom vojnom operacijom” čiji je cilj “denacifikacija i demilitarizacija Ukrajine”. Ubrzo potom u Rusiji je, uz niz represivnih postupaka prema medijima, usvojen zakon protiv širenja “dezinformacija” kojim je zabranjeno korištenje termina “rat” i “invazija” za opisivanje napada na Ukrajinu.

Ono što su u Rusiji bile direktive državne cenzure dobrovoljno su usvojili brojni mediji u regiji, najčešće oni bliski politikama vladajućih stranaka iz Srbije i Republike Srpske, te mediji slične ideološke orijentacije iz Crne Gore. Uz manje ili više otvorenu podršku agresiji Ruske Federacije na Ukrajinu, proruski orijentisani mediji u regionu istovremeno su izbjegavali da osvajački rat nazovu pravim imenom, koristeći izraze kao što su “kontraofanziva” i “specijalna operacija”. Preslikavanju ruskih narativa u medijima na našem govornom području značajno je doprinijelo djelovanje srpskog izdanja Sputnika, medija u vlasništvu ruske vlade, koji je u različitim istraživanjima prepoznat kao jedan od čestih izvora i prenosioca političkih dezinformacija.

Dezinformacije su, svakako, bile nešto što je preplavilo medije i društvene mreže na našem govornom području kada je počeo napad na Ukrajinu. Pored prepoznatljivih termina iz repertoara ruske ratne propagande, netačne tvrdnje i priče usmjerene na podršku Rusiji i “ocrnjivanje” Ukrajine, EU i NATO-a lako su se uklopile u narative koji su već godinama prisutni u regionu. Veličanje Vladimira Putina, glorifikacija Rusije i/ili satanizacija “Zapada” odavno su zastupljeni u različitim ideologijama prisutnim u regiji – od onih etnonacionalističkih, koje podržavaju autoritarni kult ličnosti Vladimira Putina, pa do nekih ljevičarskih krugova, u kojima se kritika imperijalizma usmjerava isključivo ka zapadnim državama i savezima. 

U proteklih deset mjeseci analizirali/e smo desetine dezinformacija koje su korištene za izgradnju i “dokazivanje” narativa proizašlih iz ratne propagande Ruske Federacije. Šest mjeseci od početka ruske invazije, zajedno s partnerima iz regionalne mreže SEE Check, napravili/e smo i pregled najčešćih dezinformacija, njihovih narativnih okvira, kao i izvora koji ih šire u regiji. Sada, skoro godinu od početka invazije na Ukrajinu, donosimo pregled najzastupljenijih narativa ruske ratne propagande u BiH i regiji u seriji analiza koju ćemo u narednim danima objavljivati ovdje. Na ovom mjestu osvrnućemo se na hronologiju događaja koji su prethodili napadu Ruske Federacije na Ukrajinu, a čije se “izvrnute” verzije sreću u narativima koje smo uočili u proteklim mjesecima. 

Šta je prethodilo ratu u Ukrajini: Odnosi s Rusijom nakon raspada SSSR-a

Verkhovna rada, to jeste Parlament Ukrajine, donijela je 24. avgusta 1991. godine rezoluciju kojom je proglašena nezavisnost Ukrajine od Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR). Nezavisnost Ukrajine potvrđena je na referendumu 1.12.1991, kada je oko 90% glasača/ica glasalo za nezavisnost. SSSR je formalno prestao postojati 26.12.1991. 

Uporedo s proglašenjem nezavisnosti od SSSR-a Ukrajina je jačala odnose s NATO savezom. U decembru 1991. godine Ukrajina se priključila Sjevernoatlantskom vijeću za saradnju (North Atlantic Cooperation Council), koje je nastalo kao forum za dijalog i saradnju s bivšim zemljama Varšavskog pakta. U godinama koje su uslijedile Ukrajina i NATO nastavili su razvijati odnose, ali ova država nije postala formalna članica Saveza. 

Sljedeći značajan događaj u odnosima Rusije i Ukrajine bio je u decembru 1994. godine, kada je potpisan Memorandum o bezbjednosnim garancijama u vezi s pristupanjem Ukrajine sporazumu o neširenju nuklearnog oružja u Budimpešti. Ovim se sporazumom Ukrajina odrekla nuklearnog naoružanja koje je naslijedila od SSSR-a, dok su se Ruska Federacija, SAD i Velika Britanija obavezale da neće poduzimati nikakve aktivnosti protiv Ukrajine, uključujući i primjenu sile. 

Nuklearno naoružanje u posjedu Ukrajine ovim je sporazumom pripalo Rusiji, koja se, sa svoje strane, obavezala na poštovanje granica, nezavisnosti i suvereniteta Ukrajine.  

https://lh5.googleusercontent.com/2I88-sIOhikMVTLvESfG8YskN3pWpfaw8iz8je7t0MydKL7dFugKO1vgWnUngvTqtMQtQ_Cfnc7PeOTSmUAkwfGWQjgoXsE69SdeCZCkjDuK-pcVX8PK4Cebp7eL09TYLV0fH399JAqB6cdO-HXyNAmj0p81bl6uEEAWtoOwPFtQC3y0ogfaHsOXkEq6wA

Rusija u narednim decenijama nije poduzimala nikakve pohode na Ukrajinu, ali je njen politički uticaj u toj državi ostao snažan. Krajem 20. i početkom 21. vijeka polarizacija i međusobno udaljavanje proruskih i prozapadnih dijelova ukrajinskog društva postaju sve izraženiji. 

Na predsjedničkim izborima održanim u oktobru 2004. godine jedan od kandidata bio je Viktor Janukovič, političar blizak Rusiji, čiju je kandidaturu podržao i Vladimir Putin. Janukovič je proglasio pobjedu, no ukrajinski Vrhovni sud ponovio je izbore zbog optužbi za izbornu prevaru. Nakon masovnih protesta nazvanih “Narandžasta revolucija” i ponovljenog glasanja, izbore je dobio njegov protivkandidat Viktor Juščenko, koji je tokom predizborne kampanje bio otrovan, ali je preživio. Politika koju je Juščenko vodio bila je orijentisana prema zapadnim integracijama, što se ogledalo i u naporima usmjerenim ka članstvu Ukrajine u NATO, čemu se Putin protivio. Ruski državni mediji već tada su počeli širiti teorije zavjera o tome da “Zapad kontroliše Ukrajinu” te da su “Narandžastu revoluciju” izazvale i vodile primarno obavještajne službe SAD-a (odatle potiče i sintagma “obojene revolucije”, koja se i u našoj regiji često koristi za diskreditaciju građanskih protesta kao “režiranih”). 

https://lh4.googleusercontent.com/YZARSyyvpirGIJg5tkaOIUEPhnDjww7nrQqSuOeFuS0Nf8pz_Zb_dhSPC91BkLtcHQcSYwZYpO2muWp_VLAQFk448Tbxkc2KAfxtj2cqpU9CpY0MnN9L-Cjc_uJO5pkYhbFsoWSOgTP9MQwXe7lSJrSuxx9h9pn0VlK43eOSpBryLzqvQAilHvd69ROq7A

Foto: Flickr.com

Promjena politike Ukrajine uslijedila je nakon 2010. godine, kada je za predsjednika izabran Viktor Janukovič. On je u novembru 2013. odbio potpisati sporazum o približavanju Evropskoj uniji, što je izazvalo masovne proteste na kojima su građani/ke izrazili/e nezadovoljstvo zbog ovakve odluke i pozivali/e na njegovu ostavku. Demonstranti/kinje su kampovali/e ispred trga Maidan Nezalezhnosti u Kijevu te su okupirali/e gradsku skupštinu i Ministarstvo pravde. Protesti poznati pod nazivom “Euromaidan” eskalirali su u februaru 2014. godine, kada je živote izgubilo više od 100 osoba. Janukovič je naposljetku svrgnut s vlasti te je pobjegao u Rusiju.

Kako je i kada počeo rat u Ukrajini?

Rusija je na proteste i svrgavanje Janukovoča reagovala optuživanjem SAD-a da upravlja političkim dešavanjima u Ukrajini te intenziviranjem antizapadne retorike, ali i pričom o tome da je rusko stanovništvo u Ukrajini ugroženo. Ti su narativi poslužili kao opravdanje za napad na poluostrvo Krim na kom živi značajan procenat stanovništva koje govori ruski jezik. Nakon uspostavljanja kontrole nad strateškim tačkama na poluostrvu, na Krimu je proveden međunarodno nepriznat referendum o “povratku Rusiji”, nakon čega je Ruska Federacija de facto anektirala Krim, koji se u međunarodnom pravnom poretku i dalje smatra dijelom Ukrajine. 

U isto vrijeme na istoku Ukrajine počeli su sukobi između Ukrajine i proruskih separatističkih grupa. Rusija je počela podržavati ove grupe, iako je negirala da im pruža državnu vojnu podršku, tvrdeći da su Rusi koji su se pridružili ovim grupama to učinili “volonterski”. Pobunjenici u regijama Donjeck i Lugansk proglasili su 12.5.2014. nezavisnost od Ukrajine, nazvavši ove dvije teritorije “Donjecka Narodna Republika” i “Luganjska Narodna Republika”. U oružanim sukobima između Ukrajine i proruskih separatista na istoku zemlje je od 2014. godine do početka 2022. živote izgubilo više od 14.000 ljudi. Zapad je tada Rusiji nametnuo određene sankcije.

U septembru 2014. godine Ukrajina i Rusija potpisale su dokument poznat kao Minski sporazum. Odredbe ovog sporazuma podrazumijevale su razmjenu zarobljenika, dostavu humanitarne pomoći i povlačenje teškog naoružanja. Ipak, nedugo nakon potpisivanja odredbe sporazuma prekršile su obje strane. 

Predstavnici/e Rusije, Ukrajine, Organizacije za evropsku bezbjednost (OSCE) i saradnju te lideri dvije proruske separatističke oblasti potpisali su, zatim, sporazum Minsk 2 u februaru 2015. godine. Odredbe ovog sporazuma su, između ostalog, uključivale povlačenje stranih trupa i vojne opreme iz Ukrajine, vraćanje kontrole nad državnim granicama ukrajinskoj vladi, razmjenu zarobljenika te održavanje izbora u Donjecku i Lugansku. Većina odredbi nikada nije implementirana. Rusija je tvrdila da nije dužna implementirati sporazum, negirajući da je uopšte strana u konfliktu na istoku Ukrajine te da je stoga sporazum ne obavezuje. 

Među zvaničnim narativima Putinove politike već dugo se nalazi i onaj o navodnoj ugroženosti Rusije od “ekspanzionističkog” NATO saveza koji pokušava da “opkoli” Rusiju prijeteći tako njenoj sigurnosti. Dio ovog narativa jeste i netačna priča o navodnom prekršenom obećanju NATO-a da se “neće širiti ka istoku”. U skladu s ovom politikom, pristupanje država bivšeg Varšavskog pakta NATO-u u ruskoj se medijskoj i političkoj sferi prikazuje kao prijeteće djelovanje NATO saveza, pri čemu se u potpunosti ignoriše ili izvrće činjenica da države ovom savezu pristupaju dobrovoljno i na sopstvenu inicijativu. 

Otkako je 2014. godine anektirala Krim i organizovala i podržala pobunjeničke “republike” na istoku, Ruska Federacija je sve intenzivnije gradila sliku Ukrajine kao “marionete Zapada”, pravdajući svoje vojno djelovanje i zauzimanje dijela teritorije za koji je tvrdila da joj je dobrovoljno pristupio i prikazujući ih bezmalo kao samoodbranu. 

U takvom je političkom i istorijskom kontekstu u decembru 2021. godine Rusija zahtijevala od SAD-a i NATO saveznica da se bivšim državama članicama SSSR-a onemogući pristupanje ovom savezu. Ovaj zahtjev podrazumijevao je i povlačenje NATO snaga iz istočne Evrope. Odgovor na ovaj zahtjev bio je negativan, uz naglašavanje da nezavisne, suverene države same odlučuju da li žele aplicirati za članstvo u NATO savezu.

Rusija je u trenutku kada je poslala ovaj zahtjev već započela gomilanje vojnih trupa na granici s Ukrajinom, gradeći tako implicitnu prijetnju napada na ovu državu ukoliko se zahtjev o zabrani pristupanja ne ispuni. Uslijedila su upozorenja generalnog sekretara NATO-a Jensa Stoltenberga i državnog sekretara SAD-a Antonyja Blinkena da Rusija namjerava napasti Ukrajinu, kao i pozivi da se napetosti na granici riješe diplomatski i bez upotrebe sile. Zvanična Moskva je, s druge strane, negirala da planira pokrenuti invaziju. Neposredno pred početak invazije predsjednik Francuske Emanuel Macron i njemački kancelar Olaf Scholz sastali su se s Vladimirom Putinom, dok se američki državni sekretar Antony Blinken sastao s ruskim ministrom spoljnih poslova Sergejem Lavrovom u pokušajima da se dođe do diplomatskog rješenja i spriječi izbijanje rata. Ovi pregovori nisu dali rezultate.

Nakon mjeseci napetosti u graničnim područjima zbog takve sigurnosne situacije, 21. februara 2022. godine Vladimir Putin potpisao je odluku kojom je Ruska Federacija priznala nezavisnost Luganjske i Donjecke Narodne Republike. Ovaj potez prepoznat je kao do tada najeksplicitniji izraz Putinove namjere da napadne Ukrajinu na čijim se granicama već nalazilo desetine hiljada vojnika/inja. Upozorenja zapadnih zvaničnika/ca ostvarila su se samo nekoliko dana kasnije, kada je 24. februara Rusija započela otvorenu invaziju na Ukrajinu granatiranjem brojnih gradova u ovoj zemlji. 

Koji su narativi bili najzastupljeniji u domaćim medijima?

Analizom baze podataka platforme Raskrinkavanje od početka rata identifikovali smo šest najzastupljenijih narativa u vezi s ruskom invazijom. 

Narativ čiji je cilj prebaciti krivicu za rat sa same Rusije na Zapad pokušavao se “dokazati” nizom dezinformacija. Najčešće se radilo o tvrdnjama u vezi s navodnom prijetnjom koju je širenje NATO saveza predstavljalo za Rusiju, navodima o “podršci Zapada ukrajinskim nacistima”, ali i tvrdnjama o navodnoj moralnoj propasti Zapada s jedne i superiornosti Rusije s druge strane. 

U sličnom maniru širio se i narativ o navodnom hemijskom, nuklearnom i biološkom oružju koje Ukrajina posjeduje. Iako za ovakve tvrdnje ne postoje dokazi, neki domaći mediji prenosili su tvrdnje, uglavnom potekle iz same Rusije, o tome da Ukrajina razvija ovakva oružja koja bi ciljano mogla uništiti Rusiju. 

S druge strane, veoma je zastupljen bio i narativ u okviru kog se glorifikuje Rusija s Putinom na njenom čelu, kao i ruska vojska i oružje koje posjeduje. Rusija, Putin i ruska vojska prikazivani su kao nadmoćni u odnosu na Ukrajinu i ostatak svijeta, dok su istovremeno zločini koje je ova vojska činila posve negirani. 

Među različitim dezinformacijama o ratu u Ukrajini istakle su se i one o navodnom nacizmu u toj zemlji i naporima Rusije da je “denacifikuje”. Ukrajina se tako u okviru drugog narativa koji analiziramo često optuživala za zločine koje nije počinila.

Uvođenjem sankcija Rusiji i njenih kontramjera razvio se i narativ o njihovom uticaju na samu Rusiju, ali i na Zapad koji je sankcije uvodio. Prema ovom narativu, sankcije nametnute Rusiji na nju ne utiču negativno, već je čak i jačaju, dok, s druge strane, države koje su nametnule sankcije Rusiji trpe značajne posljedice. 

Na kraju, šesti narativ koji analiziramo u okviru ovog serijala jeste onaj o optuživanju zapadnih i ukrajinskih medija za objavljivanje lažnih vijesti o ruskoj invaziji. Na domaćem govornom području širile su se različite tvrdnje o tome da su pomenuti mediji u potpunosti izmislili određene vijesti, često se nadovezujući na ratnu propagandu iz devedesetih godina, kada su se iste tvrdnje koristile za negiranje ratnih zločina, koji su opisivani kao “izrežirani od zapadnih medija”. 

Analize navedenih narativa čitajte u narednim danima na ovom linku

(Marija Ćosić i Tijana Cvjetićanin, Raskrinkavanje.ba)