Očito je Čović znao za uhićenja hrvatskih bojovnika, a prema pouzdanim informacijama i kreirao ih kako bi pripremio klimu kojoj je cilj zaoštravanje odnosa prema bošnjačkom nacionalnom korpusu, čineći to zajedno s Dodikom, svojim vjernim prijateljem i saveznikom, a izgleda da su i domaćini, hrvatski generali, znali s kim imaju posla.
Kako bosanskohercegovačka pravosudna tijela, nadležna istražnatijela, sigurnosne i obavještajne agencije i Tužiteljstvo vode protiv Dodika i Čovića višemjesečne istrage uglavnom vezane za korupciju i gospodarski kriminal, ovaj dvojac se odlučio za strategiju stvaranja kaosa kako bi od sebe stvorio stigmu žrtve kada bude optužen, kao i stvaranje paradigme njihova progona zbog zaštite nacionalnih interesa, odnosno njih samih kao žrtava međunarodnih urota. Izabrali su na prvi pogled dobru strategiju, jer u zemlji gdje ljudi nemaju od čega živjeti, iz koje se svakodnevno iseljavaju tisuće ljudi u potrazi za poslom i boljim životom, najlakše je prodati priču da će zbog ratnih zločina biti optuženo oko četiri tisuće bivših ratnih veterana svih naroda.
Činjenica da u slučaju hapšenja heroja obrane Orašja, tzv. mekog trbuha Herceg-Bosne, u nijednoj fazi nisu sudjelovali Bošnjaci, nego su čitavu operaciju proveli ljudi bliski Dodiku i Čoviću, potvrđuje tezu da je cilj bio destabilizacija odnosa između Hrvata i Bošnjaka, te se Dodik pokazao pametnijim od Čovića. Valja napomenuti da je prema dobro upućenim izvorima naredba o uhićenu Hrvata zaobišla Pericu Stanića, direktora SIPE (Agencije za istrage i zaštitu svjedoka) i prijatelja ljutog Dodikovog neprijatelja, ministra sigurnosti Dragana Mektića, te je operacijom rukovodio Stanićev zamjenik Đuro Knežević, Hrvat iz Orašja kojeg je na tu dužnost imenovala Hrvatska demokratska zajednica, čiji je predsjednik Dragan Čović.
Tužitelj koji je SIPA-i narediouhićenje pripadnika HVO-a zove se MilankoKajganić, a eminentni je član Dodikove stranke i ovo mu je jedini ozbiljni proces od kada radi u Tužiteljstvu BiH, dok je čitav radni vijek proveo na raznim policijskim dužnostima u MUP-u Republike Srpske, a nakon što je položio pravosudni ispit radio je kratko u banjalučkom tužiteljstvu prije nego što je postao državni tužitelj.
Sudac koji je odredio pritvor desetorici Hrvata je Siniša Gluhajić izTuzle, dugogodišnji odvjetnik u Beogradu, također Srbin i vrlo blizak Dodikovoj stranci, a dosadašnja praksa je bila da nikada tužitelj i sudac ne budu pripadnici istog naroda.
Postavlja se pitanje, kako Dodić i Čović mogu pomoći ljudima protiv kojih je već završena istraga, ili žele uputiti poruku „kadija te tuži kadija te sudi“ ili se radi o žrtvovanju sitnih riba kako bi se pokušale ublažiti optužnice koje se odnose na pripadnike Hrvatske vojske, od kojih su neki postali ozbiljni političari, a drugi ministri.
Kako se na teritoriju Bosne i Hercegovine vodi hibridni rat između najmoćnije i jedine velesile, Sjedinjenih Američkih Država i njenih saveznika, te Rusije, sukob poprima ozbiljan geopolitički karakter, jer je glavni ruski cilj spriječiti ulazak ove višenacionalne države u NATO i EU. Republika Srpska i njen lider Dodik sve čine da spriječe ulazak BiH u NATO i EU, a u tome im pravu podršku daje Dragan Čović, koji u svojim javnim nastupima nikad nije izrekao nijednu lijepu riječ o Sjevernoatlantskom savezu iz vrlo jasnih razloga.
Da bismo pojasnili zašto je Čović toliko ovisan o podršci Srba, moramo se vratiti na početak njegove karijere. Kao netom završeni student Strojarskog fakulteta u Mostaru, odmah je dobio posao u tvornici Soko koja se bavila proizvodnjom borbenih aviona Orao i Galeb i bila je po tom pitanju od goleme važnosti za Jugoslavensku narodnu armiju. Uz strogu sigurnosnu provjeru svakog budućeg zaposlenika, JNA je vodio računa i o ideološkom profilu zaposlenika i o njegovoj pouzdanosti, posebno kad je riječ o Hrvatu.
Kao student Čović se izjašnjavao kao Jugoslaven, a uredno se potpisivao ćirilicom, što mu je očito dalo dobru šansu za zapošljavanje i strelovito napredovanje u vojnoj tvornici gdje je radio kad je počeo rat i agresija na Republiku Hrvatsku, no to ga nije sprječavalo da i dalje obavlja remont i proizvodnju borbene tehnike koja je sijala smrt u Hrvatskoj. Svojim predanim radom dogurao je u sam vrh jednog od najjačih poduzeća JNA te tu dočekao početak rata u BiH, kada bježi u Split gdje ga je ulovila Vojna policija, koja ga je deportirala u Mostar. Postoje čvrste indicije da je Čović bio osoba od velikog povjerenja jugoslavenske vojne Kontraobavještajne službe poznate kao KOS.
Kako su do osnutka Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine na njenom čelu uvijek sjedili bivši članovi Komunističke partije te suradnici Udbe i KOS-a ta se tradicija nastavila 2005., kada Čović postaje njen čelnik. Sve izgleda čudno, ali tradicija uvijek ostaje imperativ i u njegovu slučaju, kad on nasljeđuje svog bliskog prijatelja i suradnika Barišu Čolaka, nećaka čelnika jugoslavenske savezne Službe državne bezbednosti, poznate kao savezna Udba. I dan danas bosanskohercegovačkim HDZ-om upravljaju uglavnom bliski članovi obitelji koji su obnašali visoke dužnosti u komunističkoj Jugoslaviji, koji uz nadzor gotovo svih bitnih političkih funkcija koje pripadaju Hrvatima kontroliraju i sve važne gospodarske subjekte kao što su Elektroprivreda, Aluminij, Bolnica u Mostaru, Sveučilište u Mostaru, te poznati dnevni list.
Danas je Čović vlasnik vile koja se nalazi u mostarskom naselju Bare i procjenjuje se na oko pet milijuna maraka, te kuće na moru i nekoliko stanova. Njegova supruga je obavljala niz unosnih poslova kao odvjetnica za vodeće kladionice u BiH. O rezultatima istrage koja se vodi o čelniku HDZ-a, naši izvori tvrde da će javnost ubrzo saznati mnoge šokantne pojedinosti.
Kada je Ivo Sanader postao premijer Republike Hrvatske pokrenuo je proces rušenja Dragana Čovića s mjesta predsjednika HDZ-a BiH, ali nije bio svjestan da u tome neće uspjeti te je s Lukom Bebićem i Andrijom Hebrangom pokrenuo rezervni plan – stvaranje danas minornog HDZ-a 1990.
U vrijeme glavne bitke za spas Dragana Čovića presudnu ulogu imaju Srbi iz Republike Srpske i Beograda, dakle Dodig i Boris Tadić, kao i iznimno snažne i moćne ruske veze o kojima se do nedavno nije gotovo ništa znalo, koje su po procjeni dobro obaviještenih izvora izgleda bile presudne, a o kojima će se uskoro znati puno više.