Raskrinkavanje.ba

Deblokada → ALIČKOVIĆ OBIŠAO MUZEJ RATNOG DJETINJSTVA! Maksimalno kriju agresore

17.09.2020
Tekst članka

Osnivač AntyDayton pokreta Nihad Aličković, objavio je šokantne tvrdnje do kojih je došao obilaskom Muzeja ratnog djetinjstva u Sarajevu. Njegovo iskustvo potvrđuje pisanje Deblokade iz oktobra 2019. godine. Tada smo objavili da smo pretraživanjem web stranice Muzeja otkrili da se tu ne spominju agresori, tačnije krivci za ubijanje djece u Sarajevu. Naglasili smo da se to odnosi na internet prezentaciju Muzeja i da ne znamo da li je takvo zanemarivanje podataka o ubicama sarajevske djece činjenica i u samom muzeju, na fizičkoj adresi. Ubrzo je magazin Stav, ponukan našim pisanjem, poslao novinara na lice mjesta koji se uvjerio da ni u prostorijama Muzeja nema spominjanja barbara.

Napominjemo da se bura oko MRD digla nakon što je direktor Jasminko Halilović optužio kantonalno ministarstvo kulture da im nije dodijelilo nikakvu budžetsku pomoć. Ministarstvo je uzvratilo da to nisu htjeli uraditi jer sva sredstva usmjeravaju na plate zaposlenima te su iznijeli dokumente gdje su vidljive astronomske cifre za Halilovića i njegove kolege. Tako je ispalo da je je propisana plata Halilovića vrtoglavih 5.500 KM. U dentiranju ovih navoda, MRT je naveo da se radi o planiranim BRUTO, a ne NETO platama, i da one nikada nisu prelazile 3.000 KM.

Aličković je svoje obraćanje javnosti naslovio sa “I ono se nešto buni, a sebi dalo platu od 5.5521 KM, i to 50 KM manje izvršnoj direktorici”. Prenosimo njegovo nevjerovatno iskustvo obilazaka MRD:

Muzej ratnog djetinjstva sam obišao dva puta i uvjerio se u mnoga izjednačavanja agresora i žrtve. Takođe maksimalno se izbjegavaju navodi ko je držao Sarajevo pod opsadom, ko je granatirao grad, ko su žrtve, ko su snajperisti oko Sarajeva itd. Jako puno toga je izmanipulisano. Većina žrtava je “poginulo” u Sarajevu a rijetko se spominje da su ubijeni.

Muzer ratnog djetinjstva je jako dobra i lijepa i humana ideja. Odlična ideja koja je mogla biti na vrhu kulture sjećanja i prezentovati sliku onakvu kakvo je stanje tokom agresije bilo, međutim nažalost izašlo je iz tog okvira. Pisao sam već par puta o tome i drugi put kada sam bio želio sam da se uvjerim i potvrdim ono što sma vidio prvi put, nadajući se da su možda kritike dale rezultata, ali nažalost ne. Sve je ostalo kako je i bilo na početku.

Muzej je jako lijepo i smišljeno opremljen, ali s obzirom da je u privatnim a ne institucionalnim rukama, uvijek će biti predmet manipulacije jer nema kome polagati račune. Međutim, kada se novac s budžeta uzme, onda je polaganje računa obaveza, što ovaj muzej nije radio.

Žao mi je što je muzej ispunjen raznim autentičnim privatnim predmetima koji su izloženi kao eksponati, a idalje sve ostaje na istom nivou i u istom filmu. To je šteta, to je krivotvorenje ljudskih priča, izvrtanje i pranje istine te prodavanje magle stranim donatorima koji se tope na priče o suživotu i izjednačavanju strana, a što istina trpi, to nije bitno.

Žao će mi biti ako tako jedna jako dobra ideja propadne ili ostane u rukama pogrešnih osoba koje u priči o žrtvama ne vide bol i kulturu sjećanja na nešto loše što je bilo, nego samo interes za biznis. To izlazi odmah iz okvira kulture sjećanja, nažalost i u okolini dobiva drugu dimenziju, napisao je Aličković.

Članak indeksiran 14.10.2020. Zadnji put osvježen 14.10.2020.

Ocijenjeno u analizi