U autorskom tekstu za Srnu, Kecmanović navodi da bi bilo smiješno da ne dolazi sa globalno opasne adrese to što su SAD početkom mjeseca ponovile sankcije srpskom članu Predsjedništva BiH Miloradu Dodiku, a da se vlasi ne dosjete, proširile ih i na, osim još nekoliko srpskih imena, izvjesnog Mirsada Kukića, lokalnog moćnika iz Banovića koga je i SDA isključila iz svojih redova.
Tako je protektorat, i u ovom slučaju, “kao i inače”, vodio računa o nacionalnom balansu BiH.
Ponavljanje poteza u šahu se prepoznaje kao defanzivna taktika igrača koji, iako u slabijoj poziciji, blokira nastavak igre pat pozicijom. A šta stoji iza američke igre u BiH?
Možda, zauzeti Ukrajinom i Tajvanom, nemaju vremena, energije i resursa, da se koncentrišu na Balkan, pa rutinski po inerciji vuku iste poteze? Ili su ambicioznim njemačkim saveznicima prepustili dvorište EU da bi im dokazali da nisu dorasli zadatku? Ili ni jedni ni drugi više nemaju ideju šta da urade u BiH.
Rusija i Kina u Savjetu bezbjednosti UN ne samo da su zaustavile promociju Kristijana Šmita za visokog predstavnika, nego su i ukinule OHR, zajedno sa bonskim ovlašćenjima.
Ustavni sud sa kontrolnim paketom stranaca se svojim odlukama isuviše kompromitovao. EU se, em odmetnula, em sama sa sobom posvađala.
Bivša jedina supersila je tako ostala bez institucionalnih oruđa za uredovanje u Bosni i mnogi zloslute da bi još jedino mogli da upotrebe oružje. U međuvremenu, ako ništa drugo, preostaju im sankcije Dodiku, uz rizik da ispadnu smiješni.
EU im se ni prvi put nije pridružila, kao što neće ni drugi put, jer glasovi poslaničkih grupa u Evropskom parlamentu uslovljeni su formulacijom “ako Dodik ne promijeni svoju politiku”, a do operativnih sankcija vodi beznadežni put do konsenzusa.
Prethodna ozbiljna rasprava u tijelima EU u koju bi se uključili u najmanju ruku Mađari i Slovenci, otvorila bi pitanje kakva je stvarno ta Dodikova, navodno opasna, politika.
Rukovodstvo Srpske na čelu sa Dodikom brani Dejton, istrajnije i odlučnije od samih tvoraca i svih potpisnika sporazuma, a oni kažu i slažu: “Ne, Dodik je taj koji ruši Dejton”.
Dodik traži dijalog u BiH i nudi platformu za dogovor, a oni kažu i opet slažu: “Ne, sa Dodikom nema šta da se razgovara jer sa njim se može samo silom”. Dodik kaže da Srpska traži vraćanje ustavnih nadležnosti kao uslov da ostane u BiH, a oni kažu i ponovo slažu: “A ne, Dodik u stvari sprema secesiju”.
Zaključak glasi – prave se ludi da bi nas napravili ludim.
I ranije i sad govore da je problem “Dodikova zapaljiva retorika”, što znači da im ne smeta sadržina nego samo forma.
Iako, naravno, nije baš tako, sigurno je da niže predstavnike supersile, kakvi uglavnom dolaze u BiH, iritira što Dodik sa njima komunicira na način srazmjeran njihovom realnom značaju.
Ti činovnici iz sporednih hodnika Stejt departmenta navikli su da ih na Balkanu primaju sa strahopoštovanjem. Kada ambasadorka Viktorija Nuland kaže “Ko j… Evropsku uniju” zato što je protiv obojene revolucije u Ukrajini koju su Amerikanci i napravili, to onda nije problem.
Ali, kada Dodik odgovori izaslaniku Eskobaru o prijetnji sankcijama u maniru ambasadorke Nuland, onda je to veliki problem. Da li bi nešto pomoglo kada bi Dodik zapaljivu retoriku zamijenio snishodljivom retorikom? Naprotiv, ponašali bi se još bezobraznije.
Sada u obrazloženju sankcija kažu “Dodik guši medije i opoziciju”. Nigdje u svijetu ne postoji sistem koji guši medije, a u kojem decenijama djeluje jedna TV kuća sa nacionalnom frekvencijom, koja se bezmalo tokom čitavog dnevnog informativno-političkog programa isključivo bavi nedokazanim optužbama protiv izabranog predsjednika.
Srpska, dakle, srećom, nije prostor u kojem se guši sloboda medija, ali zato se u Srpskoj ne događa da “duboka država” onemogući izabranom predsjedniku da se obrati javnosti.
U Republici Srpskoj, takođe, postoji vrlo razvijen višepartijski sistem sa koalicionom vladom i snažnom opozicijom, i, srećom, ne postoji dvopartijski sistem bez opozicije, koji se još čitavom svijetu silom nameće kao uzor demokratije.
Iz zemlje koja mu je uvela sankcije takođe kažu: “Dodik je ogrezao u korupciji”.
A u toj istoj zemlji, prema zvaničnoj statistici, tokom pandemije je sedam miliona stanovika spalo na ivicu gladi, dok je njena privredna, politička i medijska elita udvostručila imovinu u milijardama dolara. A istovremeno ta ista zemlja predvodi borbu protiv korupcije ne samo na Balkanu i uvodi sankcije Dodiku zbog nedokazane korupcije.
Najzad, bošnjačko-hrvatska Federacija već više od tri godine nema vladu, dok se premijeru u tehničkom mandatu sudi zbog afere “Respiratori”.
Mostar je od rata teritorijalno-etnički podijeljen grad. Hrvati najavljuju bojkot izbora jer više neće da im Bošnjaci biraju nacionalne predstavnike. A oni kažu: “Sve je to zato što je Milorad Dodik pokvario Dragana Čovića”.
Nerijetko će dometnuti da je i Aleksandra Vučića, odnosno Srbiju, uvukao u “bosanske nevolje”.
Ukratko, Dodik je za vokalni ansambl SAD i nekoliko zapadnih zemalja postao metafora svih njihovih, kako i sami priznaju, frustracija zbog neuspjeha u Bosni. Zašto?
Prvo, dozlaboga komplikovanu situaciju u BiH teško je objasniti i neupućenim ljudima u EU i SAD, pa je lakše uprijeti prstom u konkretnu osobu sa imenom i prezimenom, koji pripada i onako satanizovanom srpskom rodu.
Drugo, još teže je bosansku enigmu razriješiti tako da budu zadovoljni ne samo Hrvati, Srbi i Bošnjaci nego i SAD, EU, Rusija, Kina, Britanija i Turska, pa je najlakše optužiti Dodika, srpskog bundžiju protiv novog međunarodnog poretka, koji je postao poznat i van granica BiH.
Treće, za poluupućene kakvih nije malo ni među onima koji arbitriraju u svjetskoj politici, treba moralno pojednostaviti problem podjelom na dobre momke Bakira /Izetbegovića/, Željka /Komšića/ i Šefika /Džaferovića/ i “lošeg momka Mileta”.
U kliničkoj psihologiji se masovno koristi Roršahov test. Radi se o seriji bezobličnih crno-bijelih mrlja, a pacijent, na pitanje na šta ga asociraju, treba u njih da projektuje neko značenje.
Kada bi zapadne političke kadrove, zadužene za BiH, podvrgli Roršahovom testu, siguran sam da bi svi u svakom crtežu prepoznali lik Milorada Dodika.
Dodik je postao njihova opsesija i noćna mora, te šta god se u Bosni loše dogodi oni će iza toga prepoznati njega. Šta li tek misle o narodu koji Dodika i njegovu stranka, što na opštim što na lokalnim izborima, bira već desetak puta zaredom.
Koliko god se opozicija trudila da umanji značaj Milorada Dodika za opstanak Republike Srpske, posebno u izbornoj godini, kolektivni Zapadni Golijat stvara famu o Davidu iz Laktaša i praktično radi kampanju za njegov još jedan mandat.
Kako je poslije 5. oktobra otkrio Vilijam Montgomeri, SAD su za rušenje Miloševića uložili 50 miliona dolara a, kako su još prošle godine najavili, u jesenje izbore u Srpskoj investiraće u opozicione stranke, medijske sponzoruše i kolaborantske NVO svega osam miliona dolara.
Јeste Srpska manja, a njihovi saradnici jeftiniji, ali biće ipak premalo.
I da ne zaboravimo – sankcije protiv Alternativne televizije predstavljaju skandal koji zaslužuje poseban osvrt. Utoliko više što su propraćene sramotnom tišinom kolega novinara iz ostalih medija, ne samo u Srpskoj. A “Reporteri bez granica”, naravno, ni da beknu, zaključio je profesor Kecmanović.