NEĆE MOĆI: Vukovarska istina

Izvor/medij: Novosti
Ocjena: Pristrasno izvještavanje Prenošenje lažnih vijesti
Raskrinkano u: Put lažnog tweeta o Jasenovcu: Od anonimnog komentara do ministarstva odbrane

Treba li Srbija da se stidi svojih boraca koji su ginuli u borbama u Vukovaru, ili treba da pamti one koji su, poput generala Bratića, junački poginuli? Predstavlja li sećanje na njih reviziju istorije, ili je to pretvaranje JNA u "agresorsku vojsku"?

Na današnji dan pre 28 godina snage JNA preuzele su kontrolu nad Vukovarom. Dok je hrvatska strana, bilo da se radi o državnim zvaničnicima, političarima vlasti i opozicije ili aktivistima, jedinstvena u oceni da se radi o "padu" Vukovara koji su "napale" snage "srbočetničko-jugokomunističke" vojske, u Srbiji ne postoji jedinstven stav o ovome i retki će javno i otvoreno reći da je Vukovar 18. novembra 1991. "oslobođen". Koliko su različita gledišta o ovome svedoči i graja koja se digla povodom otkrivanja spomen-ploče general-majoru i komandantu Novosadskog korpusa JNA Mladenu Bratiću, jednom od retkih generala u svetskoj istoriji koji je poginuo lično predvodeći svoje vojnike. Domaće NVO ovaj potez su, u potpunom saglasju s hrvatskom državom, odmah osudile, ističući da su general Bratić i njegovi vojnici Vukovar "oslobađali od života" i da bi učesnike "jedne od najsramnijih operacija u istoriji ratovanja, koja je na obrazu Novog Sada ostavila neizbrisivu ljagu", pre trebalo počastiti spomenikom "Novosadski korpuse - stidi se". Govori se i o "serviranju revidirane istorije" i "nepoštovanju tuđih žrtava".

Pored svega ovoga, "nezavisni" i "objektivni" mediji, koji svoj sadržaj izručuju na građane Srbije, operaciju tada jedine legalne i legitimne oružane snage u SFRJ uporno predstavljaju kao "napad" na Vukovar. Ako je JNA "napadala" Vukovar, onda je ona nedvosmisleno "agresor", a suprotstavljene joj snage ne mogu biti ništa drugo do "branitelji". Istina je, međutim, da u Srbiji ovako postavljanje stvari predstavlja "reviziju istorije" i "nepoštovanje (sopstvenih) žrtava". Pre svega, za razliku od vukovarskih "branitelja", koji su bili gotovo etnički čista paravojna formacija, JNA se u ono vreme teško mogla nazivati "srpskom" vojskom. Na čelu JNA tada su se nalazili general Veljko Kadijević, po majci Hrvat oženjen Hrvaticom, Hrvat Josip Gregorić i Slovenac Stane Brovet, dok je komandant Prve armije, u okviru koje je bio i Bratićev Novosadski korpus, bio Makedonac Aleksandar Spirovski. Takođe, JNA se na početku sukoba u Vukovaru ponašala krajnje neutralno, pokušavajući da razdvoji hrvatske paravojne i policijske snage i lokalno srpsko stanovništvo koje je uzelo oružje u ruke iz straha od "mlade hrvatske demokracije", pošto je u mesecima koji su prethodili sukobu u Vukovaru ubijeno između 126 (podaci Ferdinanda Jukića, šefa hrvatske obaveštajne službe u ono vreme u Vukovaru) i 400 (podaci JNA) srpskih civila. Za ove zločine odgovorni su, i oko toga postoji konsenzus i na srpskoj i na hrvatskoj strani, ljudi pod komandom Tomislava Merčepa, HDZ-ovog sekretara za narodnu odbranu. Kakvu je ulogu JNA u to vreme pokušavala da igra na prostoru Vukovara, ali i ostatka Hrvatske, najbolje pokazuje slučaj sa, po hrvatske snage neslavnim, incidentom u obližnjem Borovu Selu, gde je 1. maja intervenisala, od Srba zaštitivši i izvukavši hrvatske "redarstvenike" koji su upali u nevolje dok su pokušavali da jugoslovensku zastavu zamene šahovnicom.

Do otvorenog sukoba JNA i hrvatskih paravojnih snaga u Vukovaru dolazi 29. i 30. jula, kada "branitelji" napadaju regrute JNA i opsedaju vukovarsku kasarnu. "Agresorska" JNA čeka mesec i po dana u nadi da će problem biti rešen mirnim putem i operaciju za deblokadu kasarne započinje tek 14. septembra. E, to je taj "napad" na Vukovar o kojem govore naši "ljudskopravaši" i od objektivnosti nezavisni mediji. To je kao da kažu da su Gali koji su došli da pomognu Vercingetoriksu dok je bio pod opsadom u Aleziji "napali" Cezarove snage. Sumanuto. Sve i da je JNA tada bila "srpska" vojska, ona nije mogla biti "agresorska", jer su polovinu stanovnika Vukovara tada činili Srbi.

Da li je "vukovarska operacija" izvedena idealno? Nažalost, nije. Razlog je, možda, i multietničnost u njenom komandnom lancu i neodlučnost da se vojnički nemilosrdno reaguje. Da li je u Ovčari počinjen ratni zločin? Nažalost, jeste. To, međutim, nema nikakve veze s tim ko je "napadao", a ko se "branio". Ne definišu zločini jedan rat kao oslobodilački ili agresorski. Ovčara još manje veze ima s herojski poginulim generalom Bratićem. Da li treba da ga se stidimo? Ne. Ni njega, ni njegovih vojnika. Pre bi trebalo da se stide oni koji u emisiju o Vukovaru kao relevantnog i poštovanja dostojnog sagovornika dovode direktora Memorijalnog centra "Potočari" Emira Suljagića, čoveka koji tvrdi da je Jasenovac "četnička izmišljotina" i koji se divi "časnim Bošnjacima iz Handžar divizije", nesumnjivo najsramnijim delom SS, organizacije koju je međunarodni sud proglasio "zločinačkom". Da se stide trebalo bi i oni koji su ga na tu poziciju postavili, ali to je druga priča.

Članak indeksiran 27. 11. 2019 Zadnji put osvježen prije 2 nedjelje
Raskrikavanje.rs Istinomjer.ba Analiziraj.ba NewsMavens.com Raskrinkavanje.me