Raskrinkavanje.ba

Glas Balkana → Od predratnih sarajevskih privrednih giganata nije ostalo ništa, a novi se tek razvijaju

30.05.2021
Tekst članka

U Sarajevu nema više proizvodnih privrednih giganta koji su zapošljavali stotine hiljada radnika, i sve se svodi na mala i srednja preduzeća koji ne mogu zaposliti veliki broj radnika, ali razvijaju se dvije privatne firme koje zapošljavaju na stotine radnika.

Predratna industrija u Sarajevu bila je među najjačim u SR Bosni i Hercegovini. Prednjačila je namjenska industrija u oblasti naoružanja i vojnih vozila i opreme. Za njom nisu zaostajale ni druge grane industrije, tvornice namještaja, građevinske firme, metalska industrija, koje su radile po cijelom svijetu. Mnogi od privrednih giganata koji su imali svoje sjedište u Sarajevu su poslije agresije na Bosnu i Hercegovinu ili nakon privatizacije u potpunosti propali, a neki se nalaze na samom rubu propasti.

 

Prema prošlogodišnjim podacima Privredne komore Kantona Sarajevo u privredi je zaposleno 53.017 ili 36.9 posto, a u vanprivredi 90.674 ili 63.1 posto. U predratno vrijeme kada su radili giganti u industriji Energoinvest, Šipad, Hidrogradnja, Vranica, Tvornica automobila Sarajevo (TAS), Famos, Unis, Pretis, Energopetrol, Zora Sarabon, radile su stotine hiljada radnika i omjer je bio četiri radnika u proizvodnji na jednog u administraciji.

 

Kako se vidi prema ovim podacima Privredne komore KS, pitanje je dana kada privreda neće više moći plaćati administraciju u Kantonu Sarajevo.

 

Teško da će se nekada stvoriti novi privredni giganti u Sarajevu, a od predratnih velikih proizvodnih preduzeća još životari Energoinvest, kaže Muamer Mahmutović, predsjednik Privredne komore Kantona Sarajevo.

- Građevinska firma Euro-asfalt ima šanse da postane velika firma i već radi projekte u Sloveniji, Crnoj Gori i okruženju. ASA Holding je firma je koja već poznata u svijetu jer proizvodi za njemačku autoindustriju. Ima još domaćih firmi koje se uspješno razvijaju, koje kupuju stranci, pa se još brže razvijaju. Rat je najviše doprinio što su propali sarajevski privredni giganti jer je uglavnom sve razrušeno i pokradeno. Privatizacija onog što je ostalo također je bila loša. Međunarodna zajednica insistirala je na razvoju malih i srednjih preduzeća, tako da su zanemarena velika preduzeća. Bilo je tu mnogo nesnalaženja jer ni privredne komore nisu adekvatno reagovale i na kraju dejtonsko uređenje BiH uz loše političke poteze doprinjelo je umiranju privrede – smatra Mahmutović.

FAMOS

Fabrika motora Sarajevo (FAMOS) još jedan je od industrijskih giganata iz čijih su pogona tokom i nakon rata rastavljene i pokradene mašine za proizvodnju motora, oklopnih vojnih vozila i tenkovskih transmisija.

Ova grupacija prije rata je zapošljavalo 12.000 radnika u 12 fabrika širom BiH, a čak polovina ih je bila zaposlena u proizvodnom kompleksu u Hrasnici kod Sarajeva. Godišnja prodaja bila je vrijedna 400 miliona dolara.

 

Mediji proteklih godina iznosili su brojne podatke o pustošenju ovog industrijskog giganta, navodeći da je u agresiji na Bosnu i Hercegovinu većina mašina iz Hrasnice završila u pogonima FAMOSA u Lukavici, u Istočnom Sarajevu, ali i da je jedan dio otpremljen u tadašnju SR Jugoslaviju, u tvornice oružja u Beogradu, Priboju, Kruševcu, Kragujevcu i Nikšiću.

U prilog šokantnoj potvrdi propasti nekadašnje moćne industrijske grupacije ide i činjenica da je 2007. godine FAMOS u Hrasnici brojao tek 50-ak radnika.

Pretis

Tvornica namjenske industrije Pretis Vogošća danas proizvodi razne vrste municije za tržišta Malezije, Pakistana, Afganistana, Srbije, Egipta, te Bangladeša.

Osnovana je nedugo po završetku Drugog svjetskog rata, a 1967. godine postaje lider namjenske industrije u tadašnjoj Jugoslaviji. Tih godina holding Pretis je zapošljavao oko 5.000 radnika, te proizvodio milion granata godišnje.

 

Krajem rata u BiH sudbina skupocjenih mašina iz Pretisa slična je onoj kakva je zadesila imovinu FAMOS-a. Dijelom uništena u ratnim razaranjima, dijelom pokradena u povlačenju vojske RS-a iz Vogošće.

TAS

Tvornica automobila Sarajevo (TAS), nastala je 1969. godine, sklapanjem partnerstva s velikim Volkswagenom, a suradnja je počela montažom "bube", tada najpoznatijeg VW-ovog modela. Tvornica je bila sa 51 posto u vlasništvu UNIS-a i 49 posto u vlasništvu VW-a.

 

Fabrika je provcat doživjela sredinom 70-ih godina prošlog vijeka, kada se u njoj počinje sklapati legendarni "golf". Narednih godina sklapalo se i do 15.000 vozila godišnje, a rast TAS-a doveo je do procvata i drugih fabrika, među njima i tvornice autostakala u Bosanskom Šamcu, čija je godišnja proizvodnja za 100.000 automobila dostizala vrijednosti od 30 miliona maraka, ili Tesle koji je isporučivao akumulatore u vrijednosti od 15 miliona maraka.

Nakon osam godina vladavine prve generacije "golfa", krajem 1985. dolazi na red "golf dvojka". Proizvodnja se ustalila na oko 25.000 vozila godišnje, a izvoz na osnovu kooperacije iz TAS-a pred rat je iznosio od 250-300 miliona maraka, uz plan da se popne na pola milijarde. Bazirana na uspješnoj sedmogodišnjoj masovnoj produkciji, pripremana je proizvodnja od, i za današnje uvjete fantastičnih, 40.000 vozila. A onda su došle devedesete i rat.

 

Nakon rata u pogonima nekadašnje Tvornice automobila Sarajevo, obnovljenima uz pomoć Volkswagena i Škode, obavljala se najjednostavnija montaža automobila, tzv. SKD montaža. Ti su automobili u BiH stizali gotovo kompletirani u matičnim tvornicama u Njemačkoj, odnosno Češkoj.

No, zbog Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju BiH i EU, početkom prošle godine potpuno su ukinute carinske takse na uvoz novih automobila, te su tako vozila koja izlaze iz vogošćanskih pogona prestala biti jeftinija od uvoznih, a samim tim i konkurentna na bh. tržištu. Apsurdno, ali tačno - jeftinije ih je uvoziti iz matičnih tvornica u Njemačkoj i Češkoj, nego proizvoditi u BiH.

ŠIPAD

ŠIPAD je bio najveća kompanija za trgovinu proizvodima u ex Jugoslaviji od drveta i preradu. U SRBiH u svom sastavu imao je 25 radnih organizacija sa 239 OOUR-a i 29 radnih zajednica, te ŠIPAD - BANKU, u kojima ukupno radilo 84.500 radnika, u Bosni i Hercegovini i širom ex Jugoslavije.

Reputacija kompanije i njena tržišna pozicija u zemlji i inostranstvu izgrađena je zahvaljujući bogatoj tradiciji, širokoj prodajnoj mreži, oko 200 vlastitih prodajnih objekata i 170 unajmljenih objekata, stalnoj vezi sa 191 proizvođačem iz oblasti šumarstva prerade drveta i proizvodnje namještaja unutar velike ŠIPAD porodice u Bosni i Hercegovine, kroz poslovne veze sa drugim indstrijama u bivšoj Jugoslaviji i inostranstvu i zahvaljujući svojim kvalificiranim kadrovima. Jedno vrijeme bio je najveći evropski izvoznik namještaja u Sjedinjene Američke Države i Australiju.

 

Građevinski sektor u BiH nekada je bio jedan od najznačajnih grana privrede, a najveće građevinske firme bile su u Sarajevu.

Prema broju uposlenih, prije rata građevinarstvo je učestvovalo sa deset posto od ukupno uposlenih u privredi, odnosno sa otprilike 100.000 uposlenih radnika u ovoj grani privrede.

Prijeratni građevinski giganti u BiH su na koljenima. Radnici gladuju i štrajkuju, novi vlasnici krčme imovinu firmi, a veliki građevinski poslovi dodjeljuju se stranim kompanijama. Za propast, radnici krive vlasti. Dozvolile su da se ugase građevinska preduzeća u kojima je nekada radilo i po nekoliko hiljada radnika širom svijeta.

Hidrogradnja

Građevinsko industrijski kombinat Hidrogradnja prije rata zapošljavao je 5.000 radnika i godišnje zarađivao 300 miliona dolara, od čega čak oko 200 miliona u inostranstvu.

Od 1967. godine Hidrogradnja je najviše poslovala u Libiji, a od 1975. u Iraku. Kasnije se poslovanje proširilo i u Njemačkoj, Grčkoj i Tunisu. Kompanija je rat u BiH preživjela. Iako je izgubila domaće, nastavila je poslovati na inostranom tržištu.

 

Imovina nekadašnjeg građevinskog giganta preduzeća Hidrogradnja iz Sarajeva, koje je za vrijeme bivše Jugoslavije gradilo autoputeve, mostove, imalo stalni angažman u mnogim zemljama Afrike i Azije, oglašena je za prodaju.

Hidrogradnja je u stečaju od 2017. godine zbog enormnih dugova i sada se rasprodaje imovina ovog preduzeća.

Vranica

Nekadašnji građevinski gigant Privredno društvo za inžinjering u građevinarstvu Vranica d.d. Sarajevo, čiji su radnici tokom šest proteklih decenija podizali objekte širom svijeta, danas je u stečaju, a imovina koja joj je preostala data je na prodaju.

Općinski sud u Sarajevu oglasio je prvu prodaju nepokretne imovine preduzeća Vranica iz Sarajeva.

Oglašena je prodaja hale, radionice, skladišta, portirnica, upravne zgrade, gradilišta, ekonomskog dvoriša u Donjem Butmiru kao i pašnjaci, oranice, šljunkare, njive, gradilišta u katastraskoj općini Hrasnica i dvorište, poslovna zgrada u općini Dolac.

Vrijednost svih nekretnina je procijenjena na više od 46 miliona maraka.

UNIS

Preduzeće UNIS Sarajevo nastalo je 1968. god. integracijom zainteresovanih proizvodnih preduzeća sa tradicijom u proizvodnji dužom od 50 godina.

Tokom više od tri decenije svoga razvoja i rasta, UNIS je postao jedna od vodećih firmi u bivšoj Jugoslaviji, koja je djelovala u različitim oblastima proizvodnje i usluga kao što su proizvodnja automobila i dijelova za motorna vozila, bicikla, metaloprerađivačka industrija, repromaterijali i hemijska industrija, mašinogradnja i industrija alata, namjenska industrija, telekomunikacije, elektronika,te hotelijerstvo, ugostiteljstvo, turizam i rent-a-car usluge.

 

Nakon rata, razaranja i ogromnih ukupnih ratnih šteta, od čega su samo štete na osnovnim sredstvima iznosile više od 700 miliona maraka, preduzeće je otpočelo proces poslovnog, organizacionog i vlasničkog restrukturiranja što je rezultiralo da UNIS danas funkcionira kao Holding grupa.

ENERGOPETROL

Sarajevski Energopetrol je naftna kompanija osnovana 1960. godine kao dio korporacije Energoinvest, koju je privatizovao međunarodni naftni konzorcij INA/MOL.

Proces privatizacije nekad uspješne bh. firme predmet je istražnih, tužilačkih organa Bosne i Hercegovine.

Zora Sarabon

Krajem 2006. godine sarajevska tvornica slatkiša Sarabon otišla je u stečaj, agonija oko prodaje ovog nekadašnjeg konditorskog giganta još traje.

Sarabon, koji je prije nosio ime Zora, privatiziran je 2000. Vlasnici su postali braća Vahidin i Bahrudin Čomor, plativši firmu 2,8 miliona maraka - uglavnom certifikatima. Braća su tada postali vlasnici 45,9 posto državnog kapitala, a ostatak dionica pripao je radnicima fabrike.

 

Čomori su u kratkom roku kompletnu imovinu Sarabona kreditno zadužili kod Hypo Alpe Adria banke. Dug firme u konačnici iznosi 18 miliona KM, uz šest miliona KM potraživanja koja su bila osporena. Privatizacija je kasnije poništena, ali novca ni do danas nema.

Ovo preduzeće je u stečaju već nekoliko godina, potraživanja radnika nikad nisu naplaćena, a njegova imovina je do sada bezuspješno nuđena na prodaju 13 puta.

Energoinvest

Dana 19. travnja 1951. Vlada Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine u aprilu 1951. godine donijela je odluku o osnivanju poduzeća Elektroprojekt, koje se bavilo projektovanjem hidro i termoenergetskih objekta širom ex Jugoslavije. Za direktora tog tada još malog projektnog biroa imenovan je Emerik Blum koji je i zagovarao osnivanje Energoinvesta, te se on zbog toga danas smatra osnivačem te kompanije. Razlog osnivanja bila je sve veća industrijalizacija Jugoslavije.

Godine 1954. Emerik Blum formirao je Energoinvestov Laboratorij za zavarivanje i defektoskopiju, a kasnije je osnovao i društvo za zavarivanje Bosne i Hercegovine i školu zavarivanja. Laboratorij je priznao jugoslavenski LOYD, registar bodova, njemački LOYD i postao je redoviti član Međunarodnog instituta za zavarivanje u Parizu. Najveći posao koji je Energoinvestov laboratorij za zavarivanja i defetoskopiju dobio bio je 1970. kad je švedsko preduzeće ACEA-ATOM zaključilo ugovor sa Energoinvestovom institutom za ispitavanje gorivnog elementa za nuklearna postrojenja.

U narednim godinama Energoinvest počinje obavljati poslove širom Jugoslavije, a od 1958. počinje postajanje izvozno orijentirane kompanije šireći svoje tržište na više od 20 zemalja širom svijeta od Meksika do Malezije. Pored toga, i broj zaposlenih postaje sve veći. Tako je 1952. Energoinvest zaposlio tek 120 inženjera i tehničara, dok se taj broj kasnije popeo na 1.500.

Godine 1987. Energoinvest je postao najveći jugoslavenski izvoznik s oko 42.000 zaposlenih i milijarde dolara prometa, te je time ta kompanija dostigla svoj poslovni vrhunac.

Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu Energoinvest je pretrpio ogromnu štetu. Većina fabrika, pa čak i upravna zgrada na Pofalićima u Sarajevu, tokom rata su oštećene i sada je jedan dio zgrade izdat Vladi Federacije BiH. Osim toga, nakon rata je stvaranjem entiteta na području Bosne i Hercegovine imovina Energoinvesta podijeljena, pa je tako imovina u entitetu Federacija BiH ostala kod Energoinvesta, dok je imovina u entitetu Republika Srpska otcijepljena od Energoinvesta, pa su tako Energoinvestove fabrike u entitetu RS postale samostalna poduzeća.

Nakon kraja rata u Bosni i Hercegovini većina Energoinvestovih fabrika bile su jako oštećene. Privatizacija Energoinvestovih fabrika počela je 2000. godine, nakon koje je gotovo u potpunosti ugašena proizvodnja, radnici su otpušteni, mada je nekoliko firmi ipak opstalo.

Nakon niza svih tih poteza, od giganta proizvodnje energetske opreme i inženjeringa s oko 42.000 zaposlenih i oko milijardu američkih dolara (na svom vrhuncu 1987. godine) ostala je samo još jedna inženjerska kompanija bez proizvodnih kapaciteta s oko 500 zaposlenih u matičnom preduzeću.

U aprilu 2010. formira se preduzeće Energoinvest Group. Sastoji se većinom od bivših Energoinvestovih fabrika i firmi koje su postale samostalne. Energoinvest tim potezom želi ponovo postići svoju proizvodnu mrežu i postati konkurentniji.

Energoinvest i dalje dobija relativno velike poslove, najviše u afričkim zemljama, a posebno arapskim, kao što su Alžir i Libija. Trenutno najviše poslova dobija od Kosova, Albanije, Alžira i Etiopije. Uz to se bavi i uvozom gasa iz Rusije.

Faktor

Članak indeksiran 19.10.2022. Zadnji put osvježen 19.10.2022.

Ocijenjeno u analizi