Već decenijama se u BiH na važne obrazovne, ali i druge društvene pozicije, instaliraju kadrovi koji su projektovani izvan BiH i sasvim sigurno nisu u funkciji razvoja bh društva. Takvi kadrovi su fabrikovani sa nedostatkom znanja, ograničenim sposobnostima i visoki stupnjem poslušnosti prema centrima moći iz kojih su fabrikovani. Dešava se to dugo vremena, manje-više uvijek na isti način.
Primjer novopečene docentice na Akademiji likovnih umjetnosti, gospođe Lamije Neimarlija, najnoviji je primjer fabrikovanja kadrova. Ovaj primjer je samo jedan u nizu već provjerenih kadrova instaliranih na univerzitete u BiH, a koji su doslovno bez potrebnih referenci dobijali pozicije kojima nisu dorasli. Sjetimo se primjera Spahije Kozlića, Memnune Hasanica, Dženana Skelića … svi oni su sticali diplome na univerzitetima u RS nakon što nisu uspjevali iste regularno dobiti na Univerzitetu u Sarajevu i Tuzli. Brojni su takvi primjeri, a ovdje navodimo samo one koje su i ranije spominjani u pisanjima portala Ekran.ba.
Ipak, Lamija Neimarlija je nešto drugačiji primjer, ona je svoje diplome stekla na UNSA, gdje se i zaposlila kao asistent na Akademiji likovnih umjetnosti. Međutim, znanstveno potpuno potkapacitirana, Neimarlija nije imala neophodne reference za izbor u zvanje docenta. Vjerovatno svjesna da joj niko sa Filozofskog fakulteta neće lažirati izvještaj za izbor, Neimarlija sa profesoricom Dubravkom Pozderac-Lejlić, takođe znanstveno više nego suspektnom, organizira podršku iz Srbije i angažira docenticu Maricu Rajković koja joj potpisuje izvještaj za izbor. Na taj način, očigledno znanstveno nepostojeća Lamija Neimarlija, postaje docentica na UNSA, baš kao što su to svojevremeno na UNZE postali gore pobrojani profesori.
Tako se uz podršku iz Srbije i “srpske politike“ obezbjeđuju kadrovi za univerzitete u BiH. Ti kadrovi su nekvalitetni, ali su upravo kao takvi i poželjni za centre moći koji ih fabrikuju. Posebno je interesantno da Pozderac-Lejlić, koja je bila okosnica Neimarlijinog izbora, nema znanstvene reference, praktično ne postoji u znanstvenom životu u BiH, ali ima odlične veze sa srbijanskom politikom, u kojoj, prema informacijama dobijenim od izvora sa UNSA, značajnu podršku ima od Vuka Jeremića. Lamiji Neimarliji nisu trebale nikakve reference, budući da je imala podršku onih koji podržavaju nereferentne kadrove u BiH. Da ništa nije slučajno, sama Neimarlija potvrđuje govoreći o tome da u Sarajevu nema s kim surađivati, ali je zato izvanredne suradnike našla u Banja Luci, u okruženju opskurnog udruženja Sofia, koje Neimarlija hvali na sav glas. Dakle, ono što nije bila u stanju uraditi u Sarajevu, jer nema neophodne sposobnosti, Neimarlija je nadoknadila u Srbiji i Banja Luci!
Posebno se pitanje otvara u pogledu izbora profesora na UNSA, koji pijačarskim marifetlucima obezbjeđuju potpise za izbore i dobijanje profesorskih zvanja. Dovoljno je, najčešće po osnovu umreženja u političko-obavještajne klanove, dobiti potpis nekog profesora iz Srbije i bez problema postati profesorom na univerzitetima u BiH. Primjer Lamije Neimarlija je dokaz na koji način se tamo gdje ne postoje uslovi za profesorska zvanja isti obezbjeđuju zahvaljujući umreženjima sa Srbijom. Kada se takvi poput Lamije Neimarlije usuđuju još govoriti o “degradaciji uma“ kao “onome što nam se dešava“, a u stvarnosti sami predstavljaju i oličavaju tu degradaciju, onda se mora konstatirati da je za bh društvo neophodno da se ovakve manipulacije zaustave. Nesumnjivo je da će Lamija Neimarlija, koja nema pojma o onome što bi morala da zna, svoj nedostatak znanja nadoknađivati kroz medijske nastupe i priglupe govorancije o “degradaciji uma“ kao našoj stvarnosti, koju u stvari sama ona kreira i sudjeluje u njoj. To je način sluđivanja javnosti, čemu su građani BiH već decenijama svjedoci.
Istraživački tim
Ekran.ba