Iz datog objašnjenja se navodi da je, uprkos zakonu koji kaže da dječak ne može odgovarati za svoje postupke, imperativ da se suoči s posljedicama. Činjenica da se neko mlađi od 14 godina ne može zatvoriti ili suditi izazvala je uznemirenost u javnosti, a mnogi se pitaju šta će biti sa odgovornima za teške zločine. Zabrinjava i mogućnost da se ovi pojedinci vrate u društvo. Stručnjak za bezbjednost Ratomir Antonović smatra da se dječak sa Vračara ponaša kao odrasla osoba, o čemu svjedoči i njegovo planiranje i prioritet ubistava.
Antonović smatra da maloljetnike koji počine krivična djela treba tretirati kao punoljetne osobe i podvrgnuti im se psihijatrijskim pregledima kako bi se utvrdilo njihovo psihičko stanje u trenutku počinjenja djela. Zalaže se za redovne stručne preglede kako bi se ta djeca sposobna počiniti gnusna djela pozvala na odgovornost. Simić, koji ima dijete u pogođenoj školi, slaže se s Antonovićem i smatra da dijete koje je sposobno planirati i obilježavati ime vršnjaka s kojim su se pomirili pokazuje nivo samosvijesti i zrelosti koji se obično pripisuje odraslima, što je opravdano kazna odraslih.
Ustanova u kojoj se pojedinac nalazi je mentalna ustanova koja je izolirana od ostatka društva, a šira javnost obično naziva “luđačkom azilom”. Opći je konsenzus da dotična osoba treba ostati institucionalizirana na neodređeno vrijeme, ali ova odluka ovisi o tome da li je zaista luda ili ne i na kraju se oslanja na postupke njenih roditelja. Ako se pridržavamo pravnog protokola kao što smo obavezni, postoji velika šansa da se ovaj ishod možda neće materijalizirati ako pojedinac nije psihički bolestan.