Najpoznatiji putnički brod svih vremena, koji je tragično skončao u noći 15. aprila 1912., i vijek kasnije ne prestaje da fascinira ljude. U posljednjih 400 godina zabilježeno je oko 65.000 pomorskih katastrofa i to nekih i puno većih (u ljudskim gubicima), ali samo se o ovoj uvijek i iznova priča. O Titaniku je snimljeno više od 500 dokumentaraca i igranih filmova, a napisano je valjda hiljadu knjiga. Zašto?
Vjerovatno po jednoj od najvećih teorija zavjere. Naime, ubrzo nakon nesreće pojavile su se razne teorije zavjere da je brod namjerno potopljen. Dugo se vjerovalo da je razlog potapanja broda bila prevara s osiguranjem kojeg je na koncu ‘ubrala’ fabrika White Star Line, u čijem vlasništvu je bio Titanik. Puno se pričalo o zamjeni brodova, o Brus Ismaju, o kapetanu Edvardu Smitu, pa čak i prokletstvu mumije i kojekakvim lošim karmama. Sve te teorije već su naveliko razrađene, ali posljednjih godina sve se više spominje jedna koja ide bok uz bok s onom o Novom svjetskom poretku. Srž ove teorije je osnivanje Federalnih rezervi, američke centralne banke koja je, smatraju teoretičari, usko povezana s najčuvenijom pomorskom katastrofom.
Naime, na brodu su putovala tri najmoćnija čovjeka u Americi, od kojih je jedan bio Džon Jakob Astor IV, najbogatiji čovjek svoga vremena i prvobitni vlasnik Empajr stejt bildinga, odnosno zemljišta na kojem je izgrađen neboder. Druga dvojica bila su Isidor Straus, vlasnik lanca robnih kuća Macy’s, te Benjamin Gugenhajm, nasljednik rudnika zlata, srebra i bakra. Ova tri moćnika bila su trn u oku bankarskog kartela jer su se protivili osnivanju Federalnih rezervi.
Bankarski kartel i osnivanje FED-a
Vodeći bankari tog vremena – porodice Rotšild, Rokefeler i J. P. Morgan, željeli su da osnuju centralnu američku banku koja bi bila u njihovom vlasništvu s ovlašćenjima savezne vlade. Tako bi mogli da kontrolišu izdavanje novca bez pokrića u zlatu. Eustase Malins u svojoj knjizi “Tajne Federalnih rezervi” (Secrets of the Federal Reserve) piše kako su se sedmorica uticajnih svjetskih bankara 1910. sastala na ostrvu Džejkil pored obale Džordžije, kako bi razradili plan o osnivanju centralne banke koju su nazivali Banka Federalnih rezervi. Na sastanku su bili Nelson W. Aldrih i Frank Vanderlip kao predstavnici finansijskog carstva Rokefelera, zatim Henri Dejvison, Čarls Norton i Benjamin Strong – koji su predstavljali J.P. Morgana, te Pol Varburg koji je došao ispred evropske bankarske porodice Rotšild. Koliko su ove tri porodice bile bliske i poslovno povezane opisao je G. Edvard Grifin u svojoj knjizi “Stvorenje s ostrva Džejkil” (The Creature from Jekyll Island, 1994.):
Porodica Morgan je bila u prijateljskom nadmetanju s Rotšildima i postali su društveno bliski. Morganovu londonsku kompaniju je 1857. od finansijske propasti spasila Bank of England, koja je bila pod uticajem Rotšilda. Nakon toga Morgan je služio Rotšildu kao finansijski agent (…) Rockefelerov ulazak u bankarski sektor Morgan nije dobro primio. Postali su žestoki suparnici. Na kraju su odlučili da smanje međusobnu konkurenciju zajedničkim ulaganjem. Na koncu su radili na tome da osnuju nacionalni bankarski kartel pod nazivom Sistem federalnih rezervi.
I zaista, na Džejkilu je osnovan bankarski kartel koji je imao za cilj da ostvari monopol u izdavanju potvrda za deponirano zlato ili srebro u SAD-u. Takva potvrda vrijedila je kao novac i s njom se mogla vršiti robna razmjena. Izdavanjem potvrda bavile su se mnoge privatne banke u Americi, a ‘papirnati dolari’ zvali su se zlatni i srebrni dolari. Zakon o zlatnom standardu iz 1900. obavezao je banke da za svaku izdatu potvrdu (obveznicu) moraju imati stvarno pokriće u zlatu ili srebru. Puno takvih obveznica potonulo je s Titanikom pa za njih nikad nije isplaćeno deponirano zlato, već je ono ostalo u državnom trezoru ili u privatnim bankama. Bio je to odličan argument za “Družinu s ostrva Džejkil” da 1913, godinu dana nakon pomorske tragedije, ukažu američkim kongresmenima da bi se izdavanje novčanih sertifikata trebalo koncentrisati samo na jednom mjestu – u Sistemu federalnih rezervi koji bi bio službena američka središnja banka.
Dakle, glavni cilj bankarskog kartela bila je – “elastična monetarna politika”, odnosno izdavanje (štampanje) dolara bez pokrića u zlatu. To bi značilo da bankari mogu da kreditiraju špekulativnim novcem koji nema nikakvu stvarnu vrijednost!
Takav sistem već je bio sproveden u Engleskoj 1694. osnivanjem Bank of England (osnovao ju je Škot William Paterson, ali kasnije je kontrolu nad bankom preuzeo Natan Rotšild). U osnivačkoj povelji stoji: “Banci pripada sva dobit od kamate na novac koji ona kreira iz ničeg” (The bank hath benefit on the interest on all monies which it creates out of nothing). Tako je Engleska kao država počela da uzima kredite i zadužuje se s ogromnim kamatama, a u Bank of England je sve registrovala kao nacionalni dug. Taj dug zapravo su otplaćivali građani kroz poreze, a kada bi otplata državnog kredita kasnila država bi morala da povećava porez.
Isti sistem pokušao je da zaživi i u Americi u dva navrata. Prvu je privatnu centralnu banku osnovao Aleksander Hamilton 1789, ali ukinuta je 1811. kada je Kongres odbio da obnovi Zakon o bankama. Predsjednik Džejms Medison je predložio drugu po redu privatnu centralnu banku Sjedinjenih Američkih Država i ona je osnovana 1816. godine. Zatvorio ju je predsjednik Endrju Džekson 1836. koji se žestoko protivio bankarskom kartelu nazivajući ih lihvarima. Jedna od njegovih najpoznatijih poruka bankarima je: “Vaše je leglo jazbina otrovnica i lopova. Namjeravam da vas iskorjenim, i Bog mi pomogao, ja ću vas iskoreniti”. Džekson je naglo umro iz nepoznatih razloga.
Tri glavne žrtve
Mnogi biznismeni koji su stekli veliko bogatstvo i uticaj u SAD-u nisu htjeli da država na taj način bude opljačkana. Protivili su se osnivanju FED-a, a u tom protivljenju najviše su se isticali Astor, Straus i Gugenhajm. Osim toga, vjeruje se da bi spomenuta trojka svojim uticajem spriječila i ulazak Amerike u Prvi svjetski rat. Astor se žestoko zalagao za izolacionističku politiku po načelu “America first” bez mješanja u “tuđe poslove”, a pogotovo evropske. Upravo su se zagovornici te politike najviše protivili odluci Vudra Vilsona da 1917. uvede Ameriku u Prvi svjetski rat.
Dakle, ‘trojka’ je smetala bankarskom kartelu u njihovom naumu i problem je trebao da bude rješen. Ideja za savršeni zločin mogla se roditi iz romana objavljenog 1898. godine…
Zločin opisan 14 godina ranije u knjizi
Puno prije nego što se uopšte pojavila ideja o gradnji Titanika, američki pisac i oficir trgovačke mornarice Morgan Robertson napisao je roman Futility (Uzaludnost), poznat i pod naslovom The Wreck of the Titan (Olupina Titana). U svojoj knjizi, napisanoj 14 godina prije stvarne tragedije, Robertson opisuje najveći i najmoderniji “nepotopivi” brod koji sredinom aprila kreće na svoju prvu plovidbu preko Atlantika, željeći da sruši brzinski rekord. Brod udara u santu leda i tone. Način i mjesto sudara, kapacitet, broj putnika, dimenzije broda, maksimalna brzina, tonaža, broj čamaca za spašavanje – sve se to sablasno podudara s još, tada, neizgrađenim Titanikom!
Da podudarnost bude veća, Robertsonov fiktivni brod zvao se – Titan! Iako je još živio u vrijeme katastrofe, nikada nije objasnio nevjerovatnu sličnost stvarnih događaja sa svojom novelom. Ovakav scenario savršeno je odgovarao bankarskom kartelu jer su mogli lako da ga realizuju. Trebalo je samo sagraditi brod, namamiti žrtve na prvo putovanje i izrežirati nesreću pomoću svojih ljudi. Ništa od toga nije bio problem jer je J.P. Morgan bio vlasnik kompanije White Star Line, koja je 1909. u Belfastu počela da gradi najveći i najmoderniji brod svog vremena – Titanik.
Veza s Jezuitima
Društvo Isusovo (Isusovci ili Jezuiti) osnovao je 1540. godine Ignacije Lojola u okviru Rimokatoličke crkve. Prema nekim teorijama Rotšildi su vijekovima glavni bankari Katoličke crkve i najzaslužniji su za ogromno bogatstvo koje je Crkva akumulirala dobrim investicijama i berzanskim špekulacijama. Dakle, njihove veze bile su čvrste i preko tih veza odabran je kapetan koji će povesti Titanik u smrt.
Bio je to Edvard Džon Smit, najiskusniji i najplaćeniji kapetan White Star Linea koji je ujedno bio i Isusovac. Smitu je prva plovidba Titanika trebala da bude posljednje putovanje prije penzije, nakon 46 godina službe. U službenoj verziji o tragediji navodi se kako je Smit dobio čak osam upozorenja da smanji brzinu i bude oprezan zbog santa leda u moru. Do danas ostaje neodgovoreno pitanje kako je čovjek s 46 godina iskustva, koji je ko zna koliko puta plovio istom rutom, ignorisao sva ta upozorenja!
Osim Smita, na brodu je bio još jedan Isusovac – irski sveštenik Fransis Braun. U dokumentarnom filmu National Geographica “Tajne Titanika” (The Secrets of the Titanik) navodi se kako je Braun bio najuticajniji Isusovac u cijeloj Irskoj te se ukrcao na Titanik kako bi kapetanu Smitu dao posljednja uputstva. Prema službenoj verziji, Braun je putovao od Sauthemptona do Kvinstaunu kod svog ujaka koji je bio biskup u Irskoj. Na putu je upoznao bogati bračni par koji ga je zamolio da im se pridruži na putovanju do Njujorka, sve na njihov trošak. Braun je navodno s Titanika poslao telegram u Dablin u kojem je tražio dozvolu da nastavi put. Odgovor je stigao u Kvinstaunu, a glasio je: “Silazi s tog broda”.
Žrtve namamili putem medija
Zavjernici su tako imali brod i kapetana, trebalo je samo da namame žrtve što je bio najlakši dio posla. Zbog velike medijske pompe, svi koji su mislili da nešto znače u društvu morali su biti na brodu. I sam Morgan najavljivao je kako će putovati Titanikom do Njujorka. Astor se vraćao s mladom suprugom s putovanja u Egiptu, Gugenhajm je bio Parizu, a Straus je bio sa suprugom u Evropi. Svi su trebali da dođu do Amerike, a prvo putovanje Titanikom nije se smjelo propustiti. Zanimljivo je spomenuti kako je Morgan otkazao putovanje zadnji dan i to zbog bolesti. Poslije je pronađen u dobrom zdravstvenom stanju s ljubavnicom, kad mu je obznanjena vijest o tragediji.
Početak Novog svjetskog poretka
Nakon potonuća Titanika, kompaniji White Star Line otišla je odšteta od milion funti (danas oko 100 miliona eura), koja je godinu dana kasnije isplaćena dioničarima, a veći dio Morgan je spremio u džep. To je bila najuspješnija poslovna godina za White Star Line u historiji ovog koncerna. U decembru 1913. u američkom Kongresu prošao je zakon o formiranju Federalnih rezervi (FED). Zakon je prošao zahvaljujući Vilsonu koji ga je pogurao, navodno zato što je bio ucjenjen zbog preljuba.
Amerika je 1917. ušla u Prvi svjetski rat koji je finansiran preko FED-a što je značilo ogromno zaduživanje. Od tada do 2000. godine američki dolar i britanska funta izgubili su oko 98 posto svoje vrijednosti zbog inflacija. Danas je preko 95 odsto dolara u opticaju spekulativno, a vrijednost mu određuje potražnja na tržištu nafte. FED je jedna od najmoćnijih institucija u svijetu, a datum njenog osnivanja smatra se početkom Novog svjetskog poretka.