Da su mejnstrim mediji u službi promicanja istine, ovaj članak bi trebao biti trenutno među najčitanijim u svijetu…
Naime, poznati klimatski naučnik i zvijezda klimatske scene, dr. Patrick T. Brown, čija je studija o utjecaju klime na šumske požare u Kaliforniji objavljena 30. avgusta ove godine u poznatom časopisu “Nature”, ubrzo nakon toga priznaje sistematsku obmanu današnjih klimatskih istraživanja, tvrdeći da naučnici skrivaju istinu za dobrobit svojih karijera.
Ovo je prijevod glavnih dijelova njegovog članka, objavljenog na portalu “The Free Press”:
Izostavio sam punu istinu da bih objavio svoj rad o klimatskim promjenama
Upravo sam objavljen u Natureu jer sam se držao narativa za koji sam znao da će se svidjeti urednicima. To nije način na koji nauka treba da funkcioniše.
Ako ste ovog ljeta čitali bilo kakve vijesti o šumskim požarima – od Kanade preko Evrope do Mauija – sigurno ćete steći dojam da su oni uglavnom rezultat klimatskih promjena.
Ja sam klimatski naučnik. I dok su klimatske promjene važan faktor koji utječe na šumske požare u mnogim dijelovima svijeta, one nisu ni blizu jedinog faktora koji zaslužuje naš jedini fokus.
Pa zašto se štampa tako intenzivno fokusira na klimatske promjene kao na glavni uzrok?
Možda iz istih razloga koje sam upravo učinio i ja u akademskom radu o šumskim požarima u časopisu Nature, jednom od najprestižnijih svjetskih časopisa: uklapa se u jednostavnu priču koja nagrađuje osobu koja je priča.
Članak koji sam upravo objavio – “Zagrijavanje klime povećava ekstremni dnevni rizik od rasta šumskih požara u Kaliforniji” – fokusira se isključivo na to kako su klimatske promjene utjecale na ponašanje ekstremnih požara. Znao sam da u svom istraživanju ne treba kvantificirati ključne aspekte osim klimatskih promjena, jer bi to zamaglilo priču koju žele ispričati prestižni časopisi poput Naturea i njegovog rivala, Science.
Ovo je važno jer je za naučnike od ključne važnosti da budu objavljeni u časopisima visokog profila; na mnogo načina, oni su čuvari uspjeha u karijeri u akademskoj zajednici. A urednici ovih časopisa su sasvim jasno stavili do znanja, kako onim što objavljuju, tako i onim što odbijaju, da žele klimatske dokumente koji podržavaju određene unaprijed odobrene narative – čak i kada ti narativi idu na štetu šireg znanja za društvo.
Otvoreno govoreći, nauka o klimi se sve manje bavi razumijevanjem složenosti svijeta, a više služi kao svojevrsna Kasandra, hitno upozoravajući javnost na opasnosti klimatskih promjena. Koliko god ovaj instinkt bio razumljiv, on iskrivljuje velik dio klimatskih naučnih istraživanja, dezinformiše javnost i, što je najvažnije, otežava postizanje praktičnih rješenja.
Zašto se ovo događa?
Počinje s činjenicom da karijera istraživača ovisi o tome hoće li se njegov ili njen rad naširoko citirati i smatrati važnim. To pokreće povratne informacije koje se samopojačavaju kao prepoznatljivost imena, finansiranje, kvalitetne prijave ambicioznih doktorskih studenata i postdoktoranata te, naravno, priznanja.
Ali kako je broj istraživača posljednjih godina naglo porastao – u SAD-u se svake godine steče gotovo šest puta više doktorata nego u ranim 1960-ima – postalo je teže nego ikada izdvojiti se iz gomile. Dakle, iako se objavljivanju u časopisima kao što su Nature i Science oduvijek pridavala ogromna prednost, postalo je i nevjerovatno konkurentnije.
U teoriji, naučno istraživanje treba da cijeni radoznalost, nepristrasnu objektivnost i posvećenost otkrivanju istine. Sigurno su to kvalitete koje bi urednici naučnih časopisa trebali cijeniti.
U stvarnosti, međutim, pristrasnosti urednika (i recenzenata koje pozivaju da ocjenjuju podneske) vrše veliki utjecaj na kolektivne rezultate čitavih oblasti. Oni biraju ono što će biti objavljeno iz velike grupe unosa, i na taj način oblikuju kako se istraživanje provodi šire. Pametni istraživači prilagođavaju svoje studije kako bi maksimizirali vjerovatnoću da će njihov rad biti prihvaćen. Znam to, jer sam jedan od njih.
Evo kako to funkcioniše
Prvo što pronicljivi istraživač klime zna jest da bi njegov ili njen rad trebao podržati glavni narativ – naime, da su učinci klimatskih promjena sveprisutni i katastrofalni, te da primarni način da se s njima nosi nije primjena praktičnih mjera prilagođavanja kao što su jača, otpornija infrastruktura, bolje zoniranje i građevinski propisi, više klimatizacije – ili u slučaju šumskih požara, bolje upravljanje šumama ili podzemni dalekovodi – već kroz politike poput Zakona o smanjenju inflacije, koje su usmjerene na smanjenje emisije stakleničkih plinova.
Tako sam se u svom nedavnom radu u Natureu, čiji sam autor sa sedam drugih, usko fokusirao na utjcaj klimatskih promjena na ekstremno ponašanje šumskih požara. Nemojte pogriješiti: taj utjcaj je vrlo stvaran. Ali postoje i drugi faktori koji mogu biti jednako važni ili važniji, kao što su loše upravljanje šumama i sve veći broj ljudi koji slučajno ili namjerno izazivaju požare. (Zapanjujuća činjenica: preko 80 posto šumskih požara u SAD-u zapaljuju ljudi.)
U mom radu nismo se potrudili proučiti utjecaj ovih drugih očito relevantnih faktora. Jesam li znao da bi njihovo uključivanje omogućilo realističniju i korisniju analizu? Jesam. Ali također sam znao da bi to odvratilo od čistog narativa usredotočenog na negativan utjecaj klimatskih promjena i tako smanjilo izglede da će rad proći provjeru urednika i recenzenata Naturea.
Ova vrsta okvira, s utjecajem klimatskih promjena koje se nerealno razmatraju izolovano, norma je za visokoprofilne istraživačke radove. Na primjer, u još jednom nedavnom utjecajnom članku časopisa Nature, naučnici su izračunali da su dva najveća utjecaja klimatskih promjena na društvo smrtni slučajevi povezani s ekstremnom vrućinom i šteta u poljoprivredi. Međutim, autori nikada ne spominju da klimatske promjene nisu dominantan pokretač ni za jedan od ovih utjecaja: broj smrtnih slučajeva povezanih s vrućinom je u opadanju, a prinosi usjeva rastu desetljećima uprkos klimatskim promjenama. Priznati to značilo bi da je svijet uspio u nekim područjima uprkos klimatskim promjenama – što bi, kako se misli, potkopalo motivaciju za smanjenje emisija (…)
(…) Mediji bi, na primjer, trebali prestati prihvaćati te papire zdravo za gotovo i malo istražiti ono što je izostavljeno. Urednici istaknutih časopisa moraju se proširiti izvan uskog fokusa koji potiče smanjenje emisija stakleničkih plinova. I sami se istraživači moraju početi suprotstavljati urednicima ili pronaći druga mjesta za objavljivanje.
Ono što bi doista trebalo biti važno nisu citati za časopise, klikovi za medije ili status karijere za akademike – već istraživanja koja zapravo pomažu društvu.