Foto: NATO North Atlantic Treaty Organization, Flickr
Na anonimnom dvojezičnom portalu Eagle Eye Explore 14. marta 2025. godine objavljena je kolumna politologa Nenada Kecmanovića pod nazivom “Tri decenije koje su u Bosni pojeli skakavci”. Tekst je svojevrsni osvrt na političku krizu u Bosni i Hercegovini u prvim mjesecima 2025, kao i njegovo viđenje posljednje tri decenije u Bosni i Hercegovini, prema kojem je “dejtonski” Ustav urušavan od početka, a Milorad Dodik ga svojim potezima spašava. U tekstu se, pak, iznosi nekoliko činjenično neutemeljenih tvrdnji u vezi s ustavnim uređenjem BiH. U njemu se navodi sljedeće:
Milorad Dodik je predsjedničkim potpisom na odluku NSRS koja je objavljena u Službenom listu vratio Republike Srpske na izvorni Dejtonski sporazum, preciznije Aneks 4. Na njenoj teritoriji više neće važiti ništa što nije u skladu sa Ustavom BiH. Time je odsvirao kraj diktaturi protektorata i bošnjačke političke elite u Srpskoj.
(...)
Dodik je odavno najavljivao ovaj potez, tražio vraćanje otetih entitetskih nadležnosti, ukidanje nametnutih zakona i neustavnih institucija.
Protektorat je pak odgovarao “novim neophodnim reformama”, “duhom Dejtona”, “jeftinijim i efikasnijim sistemskim rješenjima”, otimanjem entitetskih nadležnosti, nametanjem zakona i institucija, pritiscima i ucjenama novim alatima, poput bonskih ovlašćenja v.p., Ustavnog suda BiH, u kome odlučuju stranci, izmišljenog Tužilaštva i Suda BiH.
Osim tvrdnji o “izvornom Daytonu” i “neustavnim” i “izmišljenim” Tužilaštvu i Sudu BiH, Kecmanović u kolumni tvrdi da je visoki predstavnik Christian Schmidt nelegitiman, a rusku invaziju na Ukrajinu naziva “specijalnom vojnom operacijom”. Također navodi i da je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski nedavno izbačen iz Bijele kuće jer je pokušao da kaže da “rusku specijalnu operaciju” nije izazvao on, već Amerikanci pomjerajući raketne rampe prema ruskoj granici.
Tvrdi i sljedeće:
Radovan Karadžić je nasjeo na Holbrukovo obećanje da ga Haški sud neće goniti ukoliko podnese ostavku, a onda su ga godinama proganjali kao zvijer. Ukratko to je društvo kome nije vjerovati na riječ. Srpska je rekla svoje, a na njima je da traže rješenje koje neće izazvati još gore posljedice.
Kisindžer je rekao mi možemo pobijediti u Bosni, ali time ništa nećemo riješiti.
Možda bi se u toj zbrci trebalo vratiti bazičnim pitanjima. Zašto je prema stavu "međunarodne zajednice", čitaj udruženog Zapada, postojanje BiH neizbježno, neminovno, neprikosnoveno?
Za Bošnjake je isti stav razumljiv. Oni imaju teritorijalne pretenzije na Republiku Srpsku, nazivaju je privremeno okupiranom teritorijom, genocidnom tvorevinom, ali danas nejedinstveni Zapad, barem njen evropski dio, hoće unitarnu BiH po svaku cijenu i bez objašnjenja. Iako su sve velike sile potpisom garantovale Dejton, odavno traže način da ga ukinu: Dejton plus, Dejton 2, Duh Dejtona, reformu dejtonskog Ustava, prelazak sa dejtonskog na briselski kolosijek i sl.
U dugačkom tekstu zagovara i sada već ustaljene nacionalističke teze – od toga da “kolektivni Zapad” nastoji uspostaviti dominaciju u ovom regionu kroz obračun sa Srbima do toga da su se narodi na ovim prostorima oduvijek mrzili i da su samo simulirali suživot po potrebi.
Kecmanovićeva kolumna objavljena je istog dana na Radio-televiziji Republike Srpske (RTRS), a prenijelo ju je još nekoliko portala.
Šta je “izvorni Dayton?”
Nakon što je 26. februara 2025. godine prvostepeno osuđen za nepoštovanje i neprimjenjivanje odluka visokog predstavnika u Sudu BiH, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik inicirao je uvođenje zakona koji su viđeni kao podrivanje ustavnopravnog poretka države. Naime, Narodna skupština Republike Srpske (NSRS) je 27. februara usvojila zakone kojima se na teritoriji RS zabranjuje rad Tužilaštva BiH, Suda BiH, Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV) i Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA). Dodik je 5. marta 2025. godine potpisao ukaze o zakonima te su istog dana objavljeni u Službenom glasniku RS (link).
Tačno je da se u Aneksu 4 Dejtonskog mirovnog sporazuma, odnosno u Ustavu Bosne i Hercegovine, ne spominju Tužilaštvo BiH, Sud BiH, VSTV i SIPA. Ipak, u članu 3. Ustava BiH navodi se da, osim u pitanjima koja su već predviđena u Ustavu, Bosna i Hercegovina “preuzima odgovornost u drugim pitanjima o kojima se suglase entiteti; koja su utvrđena u aneksima 5 do 8 Općega okvirnog sporazuma; ili pak koja su prijeko potrebna za očuvanje suvereniteta, teritorijalne cjelovitosti, političke nezavisnosti, i međunarodnoga subjektiviteta Bosne i Hercegovine”. U te svrhe, navodi se u “izvornom” Dejtonskom sporazumu, mogu se osnivati nove institucije.
Nabrojane institucije osnovane su izglasavanjem zakona u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine (PSBiH), uz saglasnost zastupnika/ca iz RS (1, 2, 3). Dakle, iako nisu navedene u Ustavu BiH, ove institucije nisu “neustavne” ili “izmišljene”. Osnovane su izglasavanjem zakona u Parlamentu na način koji je predviđen Ustavom. Ovi zakoni nisu nametnuti niti su “oteli nadležnosti” od entiteta. Za njih su glasali/e i zastupnici/e iz Republike Srpske.
Insinuacija da NSRS ima ustavnu nadležnost da “ukine” ove institucije, odnosno zabrani im djelovanje unutar entiteta, apsurdna je. Niži nivoi vlasti, kao što je entitetski parlament, nemaju pravnu mogućnost da odlučuju o zakonima koje su usvojili viši nivoi vlasti, poput državnog parlamenta, ali i OHR-a (link).
“Nelegitimni” Schmidt i “specijalna vojna operacija”
Osporavanje legitimiteta visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH Christiana Schmidta prisutno je u javnom prostoru od kada je preuzeo mandat 2021. godine, a primarno je dolazilo od zvaničnika/ca iz Republike Srpske. Raskrinkavanje je o tome pisalo u analizama koje možete pročitati ovdje i ovdje.
Kako je objašnjeno u analizi iz januara 2022. godine, stav o Schmidtu kao “nelegitimnom” ili “nelegalno izabranom” visokom predstavniku bazira se na činjenici da njegovo imenovanje nije potvrđeno u Vijeću sigurnosti UN-a. Iako je tačno da nije bilo potvrde iz Vijeća sigurnosti, to ne čini Schmidta nelegalnim, jer ta potvrda nije uslov za njegovo imenovanje na funkciju. U analizi našeg partnerskog fact-checking portala Istinomjer, objavljenoj 7. juna 2021. godine, objašnjeno je sljedeće:
Ipak, da izostanak potvrde Vijeća sigurnosti UN-a nije presedan, govori i slučaj iz 2005. godine, kada je za visokog predstavnika odabran Christian Schwarz-Schilling. Naime, tada je odlazeći visoki predstavnik Paddy Ashdown pisanim putem obavijestio generalnog sekretara UN-a da će Schwarz-Schilling od 31. januara 2006. godine obnašati ovu funkciju, te kako je obaviješten “da bi ovu informaciju trebalo proslijediti Vijeću sigurnosti na razmatranje i moguće postizanje dogovora”.
Štaviše, definisana procedura izbora visokog predstavnika i ne postoji, a čak ni prvog vršioca ove funkcije Carla Bildta nije imenovalo Vijeće sigurnosti UN-a.
(...)
Dakle, iako je u prošlosti bilo slučajeva kada se o odabiru visokog predstavnika izjašnjavalo i Vijeće sigurnosti, pravno utemeljenje za ovakvu praksu ne postoji, te je samim tim sporna i osnovanost izjava visokih zvaničnika o manjku legitimiteta Christiana Schmidta.
Christiana Schmidta na poziciju visokog predstavnika imenovao je 27. maja 2021. godine Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira, i on je 1. augusta iste godine preuzeo funkciju od svog prethodnika Valentina Inzka.
Kecmanović u jednom pasusu svoje kolumne konstatuje da se dolaskom Donalda Trumpa na poziciju predsjednika SAD-a i “otopljavanjem” odnosa s Rusijom izraz “ruska agresija” više i ne koristi u kontekstu rata u Ukrajini, insinuirajući da je ta sintagma bila odjek ideološkog ili političkog momenta, a ne opis činjeničnog stanja. Stoga za rusku invaziju koristi propagandni eufemizam za rat u Ukrajini, koji je potekao iz Kremlja – “specijalna vojna operacija”.
Činjenice su, pak, jasne. Rusija je 24. februara 2022. godine počela otvorenu vojnu invaziju na teritoriji Ukrajine, međunarodno priznate i suverene države, kršeći na taj način član 2. stav (4) Povelje UN-a koji zahtijeva od država članica UN-a da se suzdrže od “upotrebe sile protiv teritorijalnog integriteta ili političke neovisnosti bilo koje države”. Kremlj od početka rata koristi izraz “specijalna vojna operacija” nastojeći minimizirati svoje nezakonito djelovanje i zastupajući tvrdnju da je zapravo riječ o samoodbrani. Ta tvrdnja nije utemeljena, s obzirom na to da Ukrajina nije počinila oružani napad na Rusiju ili bilo koju drugu državu članicu UN-a.
Postupci Rusije doslovno predstavljaju “školski primjer” vojne agresije, prema definiciji UN-a.
Kada je riječ o burnoj raspravi između Zelenskog, Trumpa i Vancea, koja je rezultirala ispraćanjem ukrajinskog predsjednika sa sastanka u Bijeloj kući 28. februara 2025, Zelenski nije tvrdio da su SAD krivac za rusku invaziju zbog “pomjeranja raketnih rampi bliže ruskoj granici” niti je jasno kako bi se njegove riječi mogle tako protumačiti. Njegova kritika SAD-a i drugih zapadnih zemalja uslijedila je nakon što je Vance rekao da je došlo vrijeme za rješavanje sukoba kroz diplomatiju te da će SAD više biti usmjerene na to. Zelenski je istakao da su zapadne sile od 2014. godine bile usmjerene na diplomatiju, i čak posredovale u potpisivanju primirja 2019. godine, koji je Putin flagrantno prekršio, na taj način sugerišući da je izgubio vjeru u “diplomatiju” s posredništvom Zapada i da zbog toga traži konkretnu vojnu pomoć i sigurnosne garancije (link).
Izmišljene garancije Karadžiću
Tvrdnju da je američki diplomata Richard Holbrooke obećao Radovanu Karadžiću imunitet ukoliko se povuče iz javnog i političkog života iznio je sam Karadžić prije početka njegovog suđenja u Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju. Kako se navodi u članku Balkan Insighta objavljenom 28. oktobra 2022, tvrdio je da su on i Holbrooke 1996. godine potpisali dokument koji sadrži takve odrednice i da je on svoj dio dogovora ispoštovao, ali da nije dobio imunitet od suđenja. Ipak, Holbrooke je negirao da je ikada napravio takav dogovor, a suprotno Karadžićevim tvrdnjama, takav dokument nikada nije pronađen. Drugim riječima, ne postoje apsolutno nikakvi dokazi da je dogovor o kojem govori Karadžić ikada postojao, pogotovo ne u pisanoj formi, objašnjava Balkan Insight.
Ne postoje ni dokazi da su zapadne države ikada otvoreno zastupale ukidanje entiteta unutar BiH, odnosno “unitarno uređenje države” (1, 2).
Osim širenja činjenično netačnih tvrdnji, Kecmanović u svojoj kolumni zastupa i sada već tradicionalnu nacionalističku tezu o vjekovnoj mržnji i etnonacionalnim sukobima, koja bi, valjda, trebala da “objasni” djelovanje rukovodstva Republike Srpske u pokušaju ograničavanja rada državnih institucija i vraćanja na “izvorni Dayton”. Riječ je o vrlo popularnom, ali istovremeno i vrlo simplificiranom narativu kojim se nastoje objasniti ratovi u Jugoslaviji. Ipak, iako porast nacionalizma jeste bio jedan od faktora koji je doprinio raspadu Jugoslavije, daleko od toga da je to bio jedini ili čak glavni razlog. Svođenje rata u BiH i svih njegovih uzroka na pretpostavku da je BiH bila “SFRJ u malom”, u kojem je narod samo “simulirao suživot”, pa im je Dejtonski sporazum dao ono što su željeli razdvojivši ih po etničkim linijama, predstavlja pretjerano pojednostavljivanje i banalizaciju kompleksne situacije u kojoj se ova država nalazila od 1992. do 1995. godine.
Bilo kako bilo, predstavljanje nacionalnih tenzija, sukoba i netrpeljivosti kao neke neizbježne sudbine koja je van kontrole stanovnika/ca BiH i Zapadnog Balkana ne samo da je bizarno već je i zlonamjerno. Insinuacija da je suživot pripadnika/ca različitih naroda i vjeroispovijesti u Bosni i Hercegovini nemoguć negira veliki dio historije ove države u pokušaju da pruži racionalno objašnjenje Dodikovih političkih poteza.
Shodno činjenicama, tvrdnje da su Tužilaštvo i Sud BiH neustavni i da je Christian Schmidt nelegitiman visoki predstavnik ocjenjujemo kao manipulisanje činjenicama. Istu ocjenu dajemo i tvrdnji da je Radovan Karadžić od Richarda Holbrooka dobio garanciju da ga Haški tribunal neće procesuirati ukoliko podnese ostavku. Karadžićeva odbrana tvrdila je da je takav dokument potpisan, ali nema dokaza da se to desilo.
Napomena 21.3.2025.
U analizi je prvobitno pogrešno navedeno da je Milorad Dodik osuđen 26.3.2025. godine. Ova tehnička greška je ispravljena i sada piše da je Dodik osuđen 26.2.2025. godine.
(Raskrinkavanje.ba)