Foto: Envato
Na Facebooku je 8. jula podijeljen kratak snimak na engleskom jeziku u kojem se “objašnjava” kako su fenomeni poput plime i oseke mogući na ravnoj Zemlji. Narator u snimku s titlovima na našem jeziku govori o velikoj magnetskoj planini “Rupus Nigra ili crna stijena” koja stoji u centru Zemlje i koju nauka krije vijekovima. Snimak traje oko dvije minute.
Rupus nigra, ili crna stijena je magnetska crna planina u središtu Zemlje koja je namjerno skrivena stoljećima. To je najviša planina koja je čovjeku ikada bila poznata. Prema Gerardusu Meketi, ima otprilike 634 kilometra u obimu, a njena je visina približno od 13 do 18 kilometara iznad razine mora, a mogla bi biti i viša ako se mjeri od podnožja, što nikada ne možemo sa sigurnošću znati. (...) Toliko je visoka a također i ogromna da može privući sve kompase prema dalekom jugu hiljadama kilometara daleko. Kompas neće biti privučen magnetu ako je magnet zakopan duboko ispod zemlje, mora da je to planina da privlači sve kompase. I to je Rupus nigra.
Foto: Screenshot/Facebook
Plima i oseka na Zemlji “objašnjene” su složenim djelovanjem između “crne stijene” u centru ravne Zemlje, četiri vodotoka koji idu od nje i “magnetnim vrtlogom” koji nastaje kruženjem Sunca, Mjeseca i drugih nebeskih tijela na nebu iznad ravne Zemlje.
Koliko znamo iz mainstream narativa, magnetno polje na Sjevernom polu nekako je zakopano ispod Zemlje. Ovo je potpuno apsurdno. Jer magnet će izgubiti svoju električnu moć ako je izložen toplini kao u Zemljinom jezgru. Dakle, kakve veze Rupus nigra ima sa plimama? Ova magnetska planina okružena sa četiri kontinenta, odakle četiri toka rijeka teku iz središta. Taj tok vode ide prema van tokom plime i ide prema unutra tokom oseke. I uvijek je bilo tako od početka vremena. A šta uzrokuje da se voda kreće prema unutra i van? Postoji magnetski vrtlog koji je uzrokovan kružnim kretanjem sunca, mjeseca i drugih nebeskih tijela na nebu.
Na snimku se vidi i tamna stijena koja izranja iz mora.
Šta je Rupes Nigra?
Tvrdnje o “tajnoj” Crnoj stijeni (na latinskom Rupes Nigra) počivaju na kartografskom mitu o postojanju ogromne crne magnetske planine na Sjevernom polu, okružene s četiri kopnene mase i četiri snažne vodene mase koje se ulijevaju u centralni vrtlog. Ova je ideja postala široko poznata radom poznatog kartografa Gerardusa Mercatora, čije su arktičke karte iz 1569. i 1595. godine prikazivale ovu mitsku planinu.
Smatra se da mit o postojanju Rupes Nigre najvjerovatnije potječe iz izgubljene knjige iz 14. vijeka pod nazivom “Inventio Fortunata”. Iako nije sačuvan nijedan primjerak knjige, njen sadržaj spominje se u Mercatorovom pismu engleskom naučniku Johnu Deeju iz 1577. godine, u kojem Mercator opisuje visoku crnu magnetsku stijenu na Arktiku, okruženu ogromnim vrtlogom u koji su ulijevaju četiri mora.
Foto: Mercatorova arktička projekcija, objavljena 1606. godine, s prikazom “magnetske planine” Rupes Nigra/Gogeogomatics
Tvrdnje o “misterioznoj” planini pod nazivom Rupes Nigra, koja je navodno “uklonjena” s modernih mapa, i ranije su se dijelile na našem govornom području, a analizu ovih navoda Raskrinkavanje je objavilo 2024. godine. U to smo vrijeme objasnili da je vjerovanje iz 16. vijeka da kompas uvijek pokazuje sjever zasnovano na pogrešnim pretpostavkama tadašnjih geografa i kartografa da se na Sjevernom polu nalazi velika planina od magnetita.
U analizi smo naveli i da su Mercatorove karte s prikazom Rupes Nigre korištene tokom cijelog 16. i 17. vijeka, sve dok moderna istraživanja Arktika početkom 20. vijeka nisu pokazala da takva planina ne postoji. Drugim riječima, budući da je Arktik u 16. i 17. vijeku bio gotovo potpuno neistražen, Mercatorove mape prihvatili su mnogi kartografi, a Rupes Nigra se pojavljivala na kartama duže od jednog vijeka
Kako su istraživanja Arktika kasnije napredovala, Rupes Nigra je ostala samo mit, ali i primjer kako su ograničeno znanje i naučna nagađanja oblikovali vjerovanja prije nego što su direktna istraživanja nekog područja bila izvodiva.
Zemljino magnetsko polje nastaje u njenom jezgru
Tvrdnje da kompase ka sjeveru “mora privlačiti magnetska planina Rupes Nigra” i da magnetno polje “zbog topline Zemljinog jezgra” ne može postojati u njenoj unutrašnjosti također nemaju utemeljenje u činjenicama. Kompas ne “vuče” jedna tačka ili geografski objekat kao što je planina, već se njegova igla poravnava s magnetnim poljem koje postoji u prostoru oko Zemlje.
Zemljino magnetno polje nastaje u njenom vanjskom jezgru, u sloju sastavljenom od rastopljenog željeza i nikla koji se neprestano kreće, navodi se u članku magazina National Geographic. U ovom je članku istaknuto i da, iako se može pretpostaviti da Zemljino magnetno polje potječe od čvrste željezne unutrašnje jezgre, to nije slučaj. Tečno željezo i nikal u vanjskom jezgru čine odličan električni provodnik i stvaraju električne struje koje pokreću magnetsko polje.
National Geographic navodi i da naučnici objašnjavaju nastanak Zemljinog magnetnog polja pomoću teorije geodinama, prirodnog procesa koji stvara i održava Zemljino magnetsko polje aktivnim.
Netačna je i tvrdnja s društvenih mreža da Zemljino magnetno polje ne može nastajati u njenoj unutrašnjosti zato što bi toplina uništila moć magneta. Naime, kako je već objašnjeno, Zemljino magnetno polje ne emituje neki magnet duboko u njenog jezgri, već je pojava koja nastaje kretanjem električno provodljive, tekuće legure željeza i nikla koje stvara struje potrebne za generisanje magnetnog polja. Drugim riječima, iako visoke temperature zaista mogu oslabiti ili uništiti magnetizaciju trajnih magneta, to nije mehanizam kojim nastaje Zemljino magnetno polje, a toplina i kretanje rastopljenog metala ključni su za njegovo stvaranje i održavanje.
Plima i oseka
Suprotno tvrdnjama s društvenih mreža, redovni porast i pad nivoa okeanske vode, odnosno plima i oseka, ne nastaju zbog izmišljenog “vrtloga” na Arktiku niti spadaju u naučne nepoznanice. Naime, morske mijene, ili plima i oseka, prvenstveno su rezultat Mjesečeve gravitacijske sile na Zemlji (1, 2), a u manjoj mjeri, Sunčeve gravitacijske sile, kao i nekih drugih prirodnih pojava kao što je vjetar. Magazin National Geographic na svojim stranicama ima i pojednostavljeno objašnjenje ovih prirodnih pojava:
Plima i oseka su rezultat Mjesečevog gravitacijskog privlačenja na Zemlji. Što su objekti bliži, to je veća gravitacijska sila između njih. Iako i Sunce i Mjesec ispoljavaju gravitacijsku silu na Zemlju, Mjesečevo privlačenje je jače, jer je Mjesec mnogo bliži Zemlji nego Sunce. Kao rezultat toga, Mjesečevo gravitacijsko privlačenje uzrokuje izbočenje okeana i na strani Zemlje najbližoj Mjesecu i na strani najudaljenijoj od njega, stvarajući plimu i oseku.
Crna stijena na snimku u analiziranoj objavi zapravo je geološka formacija Ballova piramida (eng. Ball’s Pyramid). Riječ je o prirodnoj formaciji daleko od Sjevernog pola, oko 650 kilometara od obale Australije na južnoj hemisferi. Izdiže se više od 560 metara iznad površine Pacifika i nije nikakav magnet.
Shodno navedenim činjenicama, tvrdnje da je prikaz Rupes Nigre na starim mapama dokaz da je kasnije namjerno uklonjena s modernih karata dobijaju ocjene lažna vijest i teorija zavjere.
Tvrdnje da kompase ka sjeveru “mora privlačiti magnetska planina Rupes Nigra” jer magnetno polje “zbog topline Zemljinog jezgra” ne može postojati u njenoj unutrašnjosti ocjenjujemo kao lažnu vijest i pseudonauku. Tvrdnja da Zemljino magnetno polje ne može nastajati u njenoj unutrašnjosti zato što bi toplina uništila moć magneta dobija ocjene pseudonauka i manipulisanje činjenicama.
Ocjenu lažna vijest dobijaju i tvrdnje da plimu i oseku uzrokuje interakcija između magnetske planine u centru ravne Zemlje i nebeskih tijela koja se kreću na nebu iznad nje.
(Raskrinkavanje.ba)