Foto: Freepik
Na YouTube kanalu Glas javnosti, 7. marta 2024. godine objavljen je intervju s Anom Mihaljicom, majkom iz Novog Sada kojoj su u novembru 2023. godine privremeno oduzeta djeca, i njenim advokatom Milanom Bosikom. Isječak iz ovog intervjua, u kojem Bosika govori o navodnoj prodaji djece putem međunarodnog usvajanja, objavljen je na drugim nalozima ove platforme na društvenim mrežama, odnosno na Facebooku, Instagramu, X-u i TikToku.
Znate, otkako je 2013. ozvaničen ulazak berneverdeta u Srbiju, preko 6.000 dece je, preko 5.600, kao što sam već rekao, sada već mnogo, mnogo više, a to je samo zvanični podatak [oduzeto od roditelja od centara za socijalni rad]....To je da su deca nažalost postala najprofitabilnija roba u Srbiji. Znate, ja sam o toj Norveškoj dosta pričao, Kraljevini Norveškoj. Govorilo se, čak sam proučio jedno istraživanje gde su rekli da će Kraljevina Norveška 2050. godine biti prva zemlja koja će biti većinska LGBT zemlja. Dakle, 50% + jedan građanin Norveške, Kraljevine Norveške će biti tog nekog homosekusalnog opredeljenja. Oni nemaju taj prirodan priraštaj kojim mogu da obnove stanovništvo, ali zato mogu da otkupljuju decu.
(...)
Motiv je prodaja dece. Oduzimanje dece. Neka deca se prodaju, mi znamo čak nažalost i cenovnike, ja sam to već i pominjao na skupu. Oko 50.000 evra je za usvojenje, od 50 do 250.000 je za potrebe organa, a preko tog iznosa je za potrebe sekti. Dakle bukvalno rituala, obreda u kojima se deca ubijaju. I deca se zaista ubijaju.
Isječak iz intervjua objavljen je i na nizu drugih Facebook profila i stranica (1, 2).
Ko je Milan Bosika?
Milan Bosika je advokat iz Čačka koji se već neko vrijeme pojavljuje kao sagovornik na platformama koje šire teorije zavjere u Srbiji (1, 2, 3). Pravno je zastupao Anu Mihaljicu nakon što joj je Centar za socijalni rad Novi Sad pod optužbama za zapuštanje i zlostavljanje privremeno oduzeo troje djece.
U martu ove godine, djeca su vraćena u brigu majke, uz korektivni nadzor, a Centar za socijalni rad je protiv Bosike podnio disciplinsku prijavu Advokatskoj komori Srbije, kao i krivičnu prijavu Tužilaštvu za visokotehnološki kriminal zbog, kako se navodi, javnog iznošenja osjetljivih podataka o djeci, kao i izazivanja nereda i panike i ugrožavanja bezbjednosti (link).
Šta su činjenice o međunarodnom usvajanju i “prodaji” djece?
Slučaj Ane Mihaljice na društvenim mrežama podstaknuo je širenje niza netačnih tvrdnji o međunarodnom usvajanju kao “fasadi” za prodaju djece u Srbiji, o čemu je Raskrinkavanje već pisalo u analizi koju možete pročitati ovdje. Ovom temom bavio se i naš partnerski portal Fake News Tragač iz Novog Sada.
Usvajanje je u Srbiji regulisano Porodičnim zakonom Republike Srbije. Prema tom zakonu, dijete starije od tri mjeseca može biti usvojeno ukoliko nema žive roditelje, njegovi roditelji ili njihovo boravište su nepoznati ili u slučajevima kada su roditelju u potpunosti lišeni roditeljskog prava ili poslovne sposobnosti. Osim u zadnja dva slučaja, biološki roditelji moraju dati saglasnost da bi se dijete usvojilo, a dijete koje ima deset ili više godina također mora pristati na usvajanje. Zakonom je dozvoljeno i međunarodno usvajanje, ali samo u slučajevima kada se za dijete ne može pronaći usvojitelj koji je državljanin/ka Srbije i kada se nadležni ministar usaglasi s usvajanjem. Smatra se da se za dijete ne može naći usvojitelj iz Srbije ukoliko se ono nalazi u Jedinstvenom ličnom registru usvojenja duže od godinu. Kako je 2018. godine objasnio savjetnik ministra za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja Dragan Vulević, u praksi su to najčešće djeca sa zdravstvenim poteškoćama ili smetnjama u razvoju, kao i djeca romske nacionalnosti.
Ministarstvo je također iste godine objasnilo da je proces usvajanja djeteta besplatan, odnosno da usvojitelji ne nadoknađuju nikakve troškove državnim institucijama. Kada je riječ o međunarodnim posvojenjima, posredničke agencije naplaćuju usvojiteljima usluge poput prikupljanja dokumentacije i putnih troškova.
Od 2006. godine, kada je kreiran Jedinstveni lični registar usvojenja, pa do početka 2023. godine, u Srbiji je usvojeno preko 2.000 djece, od čega su 278 usvojili/e strani/e državljani/ke.
Dakle, nije tačno da državne institucije u Srbiji “prodaju” djecu strancima. Djecu bez roditeljskog staranja za koju se ne može pronaći dom u Srbiji mogu usvojiti strani/e državljani/ke koji/e, prema Porodičnom zakonu, moraju ispunjavati iste uslove kao i usvojitelji iz Srbije. Tri godine nakon usvajanja, nadležnim institucijama u Srbiji se na polugodišnjoj bazi podnose izvještaji o stanju djeteta u usvojiteljskoj porodici.
Iako je trgovina ljudima, uključujući i djecu, nesumnjivo vrlo ozbiljan i stvaran problem u svim zemljama svijeta, pa tako i u Srbiji (procjenjuje se da je 5,5 miliona djece u svijetu žrtva trgovine ljudima), nejasno je kako je Bosika došao do podataka o “cjenovniku” djece. Za njega se ne navodi nikakav izvor niti je jasno gdje bi se uopšte mogao pronaći takav “cjenovnik”.
Pored toga, tvrdnje o prodaji djece iz Srbije za sektaške rituale u kojima se ubijaju nema utemeljenje u stvarnosti. Ona potječe iz teorije zavjere QAnon, nastale na marginalnim internetskim forumima prije sedam godina. Njeni/e pobornici/e, između ostalog, vjeruju da svijetom vlada tajna satanistička kabala koja otima djecu i ritualno ih muči kako bi iz njihove krvi dobili adrenohrom koji koriste kao “drogu za podmlađivanje”. Također vjeruju da je Donald Trump mesija koji vodi tajni rat protiv ove kabale i spašava svijet. Tvrdnje o ritualnom mučenju djece za dobivanje adrenohroma su, pak, preuzete iz fiktivnog romana “Strah i prijezir u Las Vegasu”, po kojem je snimljen i film, i nemaju apsolutno nikakvo utemeljenje u realnosti. Adrenohrom jeste stvarno hemijsko jedinjenje koje ima određene upotrebe u medicini, ali ne dobija se iz krvi djece i definitivno nije “droga za podmlađivanje”.
Iako su nekoliko puta proteklih decenija zabilježeni incidenti, mahom u ruralnim plemenskim zajednicama širom svijeta, prinošenja ljudskih žrtava u religijske svrhe ili ubistva koja su počinile određene sekte, žrtve su uglavnom bile lokalni/e stanovnici/e (1, 2, 3). Nismo pronašli izvještaje o tome da žrtve međunarodne trgovine ljudima, pogotovo iz evropskih zemalja, bivaju “prodate” u takve svrhe, a definitivno ne da su djeca koja su prošla legalna usvajanja bila “žrtvovana” u nekoj sekti ili plemenu.
S druge strane, postoji niz izvještaja i dokaza o tome šta se obično dešava s djecom koja postanu žrtve trgovine ljudima. Često su seksualno iskorištena ili zlostavljana, koriste se kao vojnici u sukobima ili za prisilni neplaćeni rad.
Jedan od načina eksploatacije i trgovine djecom jesu i ilegalna usvajanja, koja se često sprovode putem otmica ili falsifikovanja službenih dokumenata. Ipak, legalna međunarodna posvojenja o kojima govori Bosika nisu trgovina djecom.
Da li Norveška “otkupljuje” djecu?
Norveški Barnevernet, kojeg spominje Bosika, socijalna je služba za zaštitu djece u Norveškoj, o kojoj već godinama u medijima i na društvenim mrežama kruže razne netačne tvrdnje. O nekima od njih još 2019. godine pisao je naš partnerski portal Faktograf. Netačna tvrdnja da Barnevernet “otima” djecu iz drugih država svijeta nastala je 2016. godine, a proširio ju je bivši ruski pravobranitelj za djecu Paul Astakhov.
Ti navodi, kako objašnjava Faktograf, besmisleni su, s obzirom na to da je riječ o skupu državnih agencija za socijalnu zaštitu koje nemaju nadležnost da djeluju van Norveške. Ipak, Bernevernet već nekoliko godina jeste meta stvarnih kritika njihovog djelovanja unutar Norveške. Tačnije, mnogi ih optužuju da previše olako odlučuju oduzeti djecu roditeljima. Naime, samo 2013. godine državna socijalna služba oduzela je 1.609 djece od roditelja.
Osim ovoga, norveška vlada nedavno je obustavila međunarodna usvajanja iz Južne Koreje, Filipina, Tajlanda i Tajvana, a postoji mogućnost da će privremeno zaustaviti sva međunarodna usvajanja zbog, kako je istraga vladine Komisije za međunarodna usvajanja otkrila, ilegalnih usvajanja iz tih zemalja. Istraga je otkrila primjere falsifikovanja dokumenata o porijeklu djece u ovim državama prilikom procesa usvajanja.
Norveška ima saradnju u međudržavnom usvajanju s 19 država, ali Srbija nije jedna od njih. Norvežani/ke u rijetkim slučajevima mogu usvojiti dijete i iz neke države koja nije na ovom spisku, uglavnom ukoliko imaju jaku povezanost s državom porijekla djeteta.
Nismo uspjeli pronaći podatke o tome da li su ijedno od preko 200 djece iz Srbije koje su usvojili/e strani državljani/ke usvojili Norvežani/ke. Ipak, mediji su 2019. godine izvijestili da su, prema podacima Ministarstva za rad i socijalnu politiku, djecu iz Srbije najviše usvajale porodice iz Švedske, SAD-a i Španije.
Dakle, tvrdnja da Norveška “otkupljuje” djecu iz Srbije potpuno je neutemeljena.
Osim toga, nismo uspjeli pronaći istraživanje u kojem se tvrdi da će do 2050. godine većina Norvežana/ki imati istospolnu seksualnu orijentaciju. Prema istraživanju koje je 2020. godine objavio norveški Institut za statistiku, oko 5% populacije može se smatrati LGBTIQ osobama. Teško je zamisliti da bi taj procenat mogao narasti za preko 50% u narednih dvadesetak godina. Izmišljanje ovakvih podataka predstavlja pokušaj kreiranja moralne panike kojim se cilja LGBTIQ zajednica.
Shodno činjenicama, tvrdnju da se djeca u Srbiji oduzimaju i “prodaju” za usvajanja, transplantaciju organa ili rituale sekti ocjenjujemo kao teoriju zavjere.
(Raskrinkavanje.ba)