Foto: Magnific
Na portalu Logično je 28. maja 2026. godine objavljen članak o nastavnim planovima u nekim britanskim školama koji se tiču rasizma. Članak je opremljen sljedećim naslovom:
Britanski roditelji šokirani – Škole uče da crnci ne mogu biti rasisti prema bijelcima
U članku su ovi nastavni planovi predstavljeni kao uvođenje ideologije u škole koja nepravedno raspoređuje krivicu za rasizam nauštrb bijelaca. Članak sadrži niz zamjena teza i manipulativno prikazivanje izraza kao što su “bjelačka privilegija”, “sistemski rasizam” i “kritička teorija rase”.
Britanske škole uče djecu da crnci ne mogu biti rasisti prema bijelcima. Škole u Sheffieldu usvojile su nastavni materijal koji djeci od sedam godina objašnjava kako predrasude crnaca prema bijelcima nisu rasizam. Inicijativa koja se prodaje kao borba protiv rasizma zapravo uvlači kritičku rasnu teoriju u učionice i riskira poticanje mržnje umjesto njezinog rješavanja.
Prema materijalima koje je uvela srednja škola Notre Dame, tinejdžeri se izričito poučavaju da rasizam zahtijeva predrasude plus moć. Budući da u Britaniji bijelci navodno drže kulturnu moć, crnci prema njima mogu biti samo rasno predrasudni, ali nikako rasisti. Ta suptilna igra riječima otvara vrata opasnim interpretacijama.
Nastavni plan za dob od sedam do jedanaest godina uključuje izgradnju empatije i razmatranje privilegija. Djeca uče da su bijelci u Britaniji privilegirani samom bojom svoje kože jer su mnogo manje pogođeni rasističkim ponašanjem. Privilegirani pojedinci, kako ih nazivaju, imaju dužnost smanjivati rasizam svjesnošću, poboljšanjem vlastitog jezika i ponašanja te prijavljivanjem incidenata.
U članku se dalje navodi da britanske škole pogrešno uče djecu da su svi bijelci privilegovani jer su veliki dijelovi bjelačke populacije siromašni i svakodnevno diskriminisani, kao i meta nasilja zbog boje svoje kože. Tvrdi se da je ovakva nastava indoktrinacija i da djeca uopšte ne prepoznaju razlike u boji kože i igraju se zajedno ukoliko se ostave na miru.
Koncept bijele privilegije posebno je štetan za bijele radničke obitelji koje žive u siromaštvu. Te obitelji nemaju nikakvu privilegiju osim možda te da im se sada u školama govori kako su krivci za sve društvene probleme. Ovakva podjela djece po boji kože umjesto da ih uči zajedništvu stvara generaciju koja će jedni druge gledati kroz prizmu rase.
(...)
Samo uplitanje ideologa u obrazovanje stvara probleme koji prije nisu postojali. Umjesto da se rješavaju stvarni uzroci nejednakosti poput ekonomske isključenosti, škole uvjeravaju djecu da je sve u rasi. Dok se ne pozabavimo korijenima siromaštva koje nesrazmjerno pogađa određene zajednice, ovakve lekcije riskiraju poticanje nasilja prema bijelcima.
Iste tvrdnje dijelile su se i na Facebooku.
O čemu se zapravo govori u britanskim školama?
Članak portala “Logično” velikim dijelom preuzet je od britanskog medija The Telegraph, gdje je objavljen 17. maja 2026. godine. Priča se odnosi na skup materijala za nastavu pod nazivom “antirasistička edukacija”, koju je još 2020. godine kreirao Hallem Teaching School Alliance, savez škola u Sheffieldu. Savez je predvodila ili nadzirala srednja škola Notre Dame. Kako se navodi na web stranici ovog edukativnog programa, savez je dobio zadatak da kreira ove lekcije 2020. godine, kada su mnoge škole tražile način da razgovaraju s učenicima/ama o pokretu Black Lives Matter i drugim temama koje su dominirale u vijestima. Cilj kreiranja lekcija jeste da pruže učiteljima/cama adekvatne materijale pomoću kojih mogu diskutovati o tim temama s učenicima/ama.
Hallem Teaching School Alliance je u međuvremenu prestao da postoji, ali krovna organizacija St Clare CMAT nastavila je održavati web stranicu kako bi škole koje to žele mogle imati pristup resursima o antirasističkoj edukaciji. Na web stranici “Anti-rasistička edukacija” dostupne su lekcije svrstane u četiri kategorije, u skladu s uzrastom učenika/ca. U vrijeme pisanja ove analize dostupne su bile samo dvije kategorije predviđene za mlađe učenike, od 1. do 2. razreda i od 3. do 6. razreda.
Ono što piše u edukativnim materijalima u članku portala “Logično” u najmanju je ruku predstavljeno na alarmistički i senzacionalistički način. Materijali za najmlađu djecu sadrže vrlo jednostavne pojmove, uče djecu šta znači termini “rasa”, “predrasude” i slično te ih savjetuju da ne sude ljudima prema boji njihove kože ili drugim fizičkim karakteristikama, da budu pristojni prema svima. U lekcijama se također navodi da svi ljudi imaju određene svjesne ili nesvjesne pristrasnosti, te da nas to ne čini lošim osobama, ali da je važno truditi se i ne dopustiti tim pristrasnostima da imaju previše utjecaja na ponašanje i percepciju drugih.
Lekcije za stariji uzrast su slične, ali ponešto naprednije, i u njima se spominju izrazi kao što su “bjelačka privilegija” i “sistematski rasizam”, definirani drugačije od onoga kako je to predstavljeno u članku. U materijalima za pojedine termine i objašnjenja navedena je napomena da su primjerena za starije učenike/ce u toj kategoriji, odnosno za 5. i 6. razred.
U materijalima se nude i mogući odgovori ne neka pitanja djece koja bi mogla biti upućena na nastavi, a među njima je i onaj da li crnci mogu biti rasisti prema bijelcima. Predloženo je da učitelj/ica objasni da crnci mogu imati rasne predrasude prema bijelcima i da je to pogrešno i potpuno neprihvatljivo. Objašnjeno je da rasizam označava kombinaciju rasnih predrasuda i moći te da stoga rasne predrasude crnaca prema bijelcima nisu rasizam. Podrazumijeva se da se ovaj prijedlog odnosi na kontekst Velike Britanije. Riječ je, dakle, o prijedlogu odgovora koji bi učitelj u Velikoj Britaniji mogao dati na takvo pitanje, a ne o univerzalnom opisu rasizma ili cijeloj lekciji (link).
Kritička teorija rase ne spominje se u dostupnim materijalima.
U članku se problematizuje postojanje bilo kakve edukacije o rasizmu, odnosno borbi protiv rasizma, usmjerenu prema djeci, uz opasku da se djeca “ne obaziru na te razlike” i “sretno se igraju zajedno”. Ipak, niz naučnih istraživanja pokazalo je da se djeca ne rađaju s predrasudama, ali većina razvije određene rasne predrasude već do 7. godine. Tome doprinose različiti faktori: od identifikacije nečega što je prethodno bilo nepoznato do kućnog odgoja, okruženja i slično (1, 2, 3).
Historijske činjenice i kritička teorija rase
Kritička teorije rase nastala je u SAD-u i primarno opisuje društvene odnose u toj zemlji, stoga je smisleno osvrnuti se na historijske činjenice u vezi s tamošnjim etničkim manjinama, naročito Afroamerikancima.
Većina Afroamerikanca potomci su afričkih robova koji su dovedeni u Ameriku između 17. i 19. stoljeća. Među prvim ljudima iz Afrike koji su došli u američke kolonije početkom 17. vijeka zapravo su bile ugovorne sluge, osobe obavezane da služe poslodavcu određeni broj godina, što je tada bio slučaj i s dijelom bijelih doseljenika. Ipak, ubrzo su započeli pokušaji da se crne sluge zadrže duže od uobičajenog roka, što je s vremenom preraslo u instituciju potpunog robovlasništva nad njima do 1750. godine. Tvrdnje o inferiornosti crnih u odnosu na bijele ljude tada su popularizovane s eksplicitnim ciljem opravdavanja ropstva. U međuvremenu su milioni ljudi iz Afrike dovođeni u Ameriku kao robovi, a stotine hiljada smještene su na teritoriju današnjih Sjedinjenih Američkih Država (link).
Još u 17. i 18. stoljeću, veliki broj afričkih robova radio je u južnom dijelu današnjeg SAD-a na plantažama duhana, riže, pamuka i slično. Robovlasništvo je bilo znatno manje zastupljeno na sjeveru zemlje. Nakon što su izborili nezavisnost od Britanskog carstva 1774. godine, sjeverne savezne države su ga u potpunosti zabranile, dok su se južne počele još više oslanjati na njega, čemu je doprinio i sam američki Ustav. Naime, Ustav je zabranio ukidanje transatlantske trgovine robovima do 1808. godine, garantovao pravo na vraćanje odbjeglih robova “vlasnicima”, a robove definisao kao tri petine osobe, što je južnjačkim saveznim državama osiguralo veću zastupljenost u Kongresu.
Pokret za ukidanje ropstva javio se početkom 19. stoljeća, a predvodili su ga slobodni Afroamerikanci, koji su tada činili jednu desetinu afroameričke populacije u SAD-u. S vremenom je postajao sve popularniji na sjeveru zemlje. Budućnost institucije robovlasništva postala je glavni kamen spoticanja između južnih i sjevernih država te je otvorena debata o tome koliko nadležnosti savezne države trebaju imati da odlučuju o ovakvim pitanjima. To je kulminiralo Građanskim ratom 1861. godine, koji je počeo kada su južnjačke države proglasile nezavisnost u pokušaju do održe robovlasništvo. Nakon četiri godine sukoba, Jug je izgubio, sve države vratile su se u Uniju, a robovlasništvo je ukinuto usvajanjem novih amandmana na Ustav. Ipak, to nije bio kraj ugnjetavanja Afroamerikanaca. Nije čak bio ni stvarni kraj njihovog ropstva.
Nedugo nakon rata, kada se federalna vojska povukla iz južnjačkih država, one su počele usvajati tzv. Jim Crow zakone, koji su uspostavili rasnu segregaciju, s ciljem marginalizacije oslobođenih Afroamerikanca. Između ostalog, ovi zakoni razdvajali su javna mjesta (škole, parkove, zdravstvene ustanove, javni prevoz i sl.) na ona za bijelce i ona za crnce, pri čemu su mjesta određena za crnce po pravilu bila slabo finansirana i u znatno lošijem stanju, ukoliko su uopšte postojala. Crncima nije bilo dozvoljeno da borave u određenim gradovima, žive u “bjelačkim” naseljima, pohađaju mnoge škole i univerzitete, obavljaju određene profesije i slično. Miješani brakovi ili veze s bijelcima bili su zakonski zabranjeni. Neki od ovih zakona u manjoj su mjeri postojali i u pojedinim sjevernim državama, a američki Vrhovni sud im je u više navrata sudio u korist. Afroamerikanci su također često bili meta nasilja svojih bijelih sugrađana –preko premlaćivanja do zloglasnih javnih linčovanja. Ovakvi ekstremistički činovi nasilja gotovo bi uvijek prošli nekažnjeno, pogotovo u južnjačkim zemljama, gdje su brojni policajci i sudije bili bivši pripadnici ili simpatizeri Konfederacijske vojske, koja se borila za očuvanja robovlasništva (1, 2, 3).
“Jim Crow” zakoni, pak, nisu služili samo za rasnu segregaciju. Među njima su bili i mnogobrojni zakoni koji su kriminalizovali “skitnju” i nezaposlenost Afroamerikanaca, praktično tek oslobođenih robova koji često nisu imali stalnu adresu ili posao. U konačnici, mnogi Afroamerikanci bi zbog ovih ili drugih krivičnih djela (stvarnih ili umišljenih) završili u zatvoru, a bijeli zemljoposjednici, mnogi od njih bivši robovlasnici, “otkupili” bi njihovu zatvorsku kaznu u zamjenu za rad na plantaži (često bez njihovog znanja ili pristanka) ili bi ih zatvor “iznajmio” firmama ili pojedincima. Na ovaj način, dužničko ropstvo postalo je široko rasprostranjeno među Afroamerikancima na Jugu (1, 2).
Alfred Irivng smatra se, tako, zadnjim Afroamerikancem u ropstvu. Oslobođen je 1942. godine, za vrijeme Drugog svjetskog rata.
“Jim Crow” zakoni bili su na snazi skoro cijelo stoljeće, do Pokreta za građanska prava 1960-ih, koji je rezultirao njihovim gašenjem (link).
Kritička teorija rase (eng. Critical race theory, CRT) je akademska teorija i okvir pravne analize, koja svoje začetke ima u Pokretu za građanska prava ‘60-ih godina, a 1989. godine je zvanično dobila naziv i jasne karakteristike. CRT se zasniva na vjerovanju da rasa nije biološki određena (što su potvrdila i genetska istraživanja s kraja 20. stoljeća), već da je riječ o društvenom konstruktu kreiranom s ciljem ugnjetavanja i eksploatacije ljudi druge boje kože, odnosno nebijelaca. Riječ je o teoriji i pravnoj analizi koja primarno nastoji objasniti društvene odnose u SAD-u i koja zagovara tezu da je rasizam ugrađen u zakone i institucije SAD-a tako da oni stvaraju i održavaju društvene, ekonomske i političke nejednakosti između bijelaca i drugih grupa, primarno Afroamerikanaca.
Proponenti ove teorije često navode primjere nejednakosti u modernom vremenu kao dokaze svoje teze o rasizmu ugrađenom u sistem. Naprimjer, statistički gledano, Afroamerikanci i Latinoamerikanci u prosjeku češće dobijaju odbijenice za poslove ili kredite od slično kvalifikovanih bijelih osoba, imaju veću šansu da će ih policija ili bijeli sugrađani nepravedno optužiti za zločin, veću šansu da će biti žrtve policijske brutalnosti te veće šanse da, ukoliko su počinili neki zločin, dobiju češće i duže zatvorske kazne od bijelaca koji su proglašeni krivim za iste ili slične zločine. Također, ove manjinske grupe i dalje nerijetko žive u rasno segregiranim naseljima zbog ograničenja u urbanom planiranju, a naselja s dominantno crnačkom ili latinoameričkom populacijom u prosjeku imaju manje kvalitetne javne usluge u odnosu na bjelačka. Uglavnom dobijaju manje kvalitetnu zdravstvenu njegu i u prosjeku žive kraće od bijelaca.
Teoretičari CRT-a na ove stvari gledaju kao posljedice višestoljetnog pravnog ugnjetavanja i eksploatacije manjinskih populacija, primarno Afroamerikanca.
Proteklih nekoliko godina, konzervativni političari, aktivisti i analitičari počeli su se oštro protiviti ovoj interpretaciji američke pravne historije, odbacujući tvrdnje o tome da u SAD-u postoji sistemski rasizam. Tako su počele kružiti tvrdnje o tome kako se djeci u osnovnim i srednjim školama kritička teorija rase predstavlja kao objektivna istina te da je bjelačko stanovništvo ugroženo time (link).
U realnosti, ne postoje dokazi da se CRT predaje ni u jednoj osnovnoj i srednjoj školi u Americi. Riječ je o komplikovanoj pravnoj teoriji koja nije materijal za nastavne programe prilagođene mlađim generacijama.
“Ugrožavanje” bijelaca pričanjem o rasizmu
Ono što se problematizuje u članku portala Logično nije zapravo kritička teorija rase, već obrazovanje djece o rasizmu. Taktika za to poprilično je suptilna, a oslanja se na iskrivljavanje određenih pojmova.
Naprimjer, u članku se tvrdi da izraz “bjelačka privilegija” znači da svi bijelci žive generalno privilegovanim životima te da je to očigledno netačno kada se uzme u obzir siromaštvo u kojem žive mnoge bjelačke zajednice. To, pak, nije prava definicija “bjelačke privilegije”. Ovaj termin zapravo označava nepostojanje diskriminacije po osnovu boje kože za bijelce koji žive u dominantno bjelačkim društvima. U odnosu na ostale grupe ljudi koji se suočavaju s diskriminacijom na osnovu boje kože, bijelci u tom smislu uživaju privilegiju. To ne znači da se bijelci ne suočavaju s drugim poteškoćama ili eksploatacijom iz drugih razloga (kao što je npr. siromaštvo), već znači da se ne suočavaju s rasnom diskriminacijom, odnosno da boja njihove kože nije bila uzrok eksploatacije i poteškoća. Štaviše, veliki broj bijelaca u svakodnevnom životu uopšte ne razmišlja o rasnoj diskriminaciji, za razliku od onih koji su često žrtva takvog tretmana.
Transatlantska trgovina robovima i robovlasnički sistem u SAD-u su historijska činjenica. “Jim Crow” zakoni također su historijska činjenica. Posljedice ovih činjenica ne mogu biti obrisane preko noći i današnje generacije Afroamerikanaca i drugih rasnih manjina još uvijek ih osjećaju. Slični društveni odnosi postoje i u drugim dominantno bjelačkim državama koje imaju dugu historiju eksploatacije ljudi druge boje kože, kao što je, recimo, Velika Britanija.
Ignorisanje ovih činjenica i problema nije korisno ni za koga, pogotovo kada se tvrdi da to nisu “pravi uzroci nejednakosti” i da treba istražiti “druge uzroke nejednakosti, poput ekonomske isključenosti”. Riječ je o apsurdnoj tvrdnji jer je, naprimjer, u SAD-u veliki dio uzroka ekonomske isključenosti Afroamerikanaca upravo rasizam. Prema podacima iz 2024. godine, prosječna afroamerikanska porodica zarađivala je 56.000 dolara godišnje, dok je prosječna bjelačka porodica zarađivala 92.500 dolara godišnje. Samo 43% Afroamerikanca posjeduje dom, dok procenat bijelaca koji posjeduje svoj dom iznosi 73%. U siromaštvu živi 18% Afroamerikanca i svega 8% bijelaca (link).
Ekonomska nejednakost je očigledna, kao što je očigledno da je ona dobrim dijelom uzrokovana činjenicom da do prije 60 godina Afroamerikanci nisu mogli pristupiti obrazovanju, mnogim profesijama i kupovini doma, dok su bijelci imali priliku graditi bogatstva generacijama bez restrikcija na osnovu boje kože. Činjenica da su Afroamerikanci danas također diskriminisani kada je riječ o zaposlenju i dobivanju kredita također doprinosi ovoj nejednakosti.
Slične statistike mogu se vidjeti i u Ujedinjenom Kraljevstvu, gdje, recimo, prosječna porodica afričkog porijekla zarađuje 34.000 funti godišnje, dok prosječna bijela britanska porodica zarađuje 314.000 funti godišnje (link).
Odatle i dolazi tvrdnja da, iako osobe druge boje kože mogu imati negativne rasne predrasude o bijelcima na individualnom nivou, bijelci u društvima kojima dominiraju ne mogu zaista iskusiti rasizam na sistemskom nivou, kako je to slučaj s rasnim manjinama. U materijalima za škole u Sheffieldu ovaj je koncept pojednostavljen za djecu koja pohađaju niže razrede. Odrasli ljudi imaju kognitivne sposobnosti da razumiju njegovu kompleksnost.
Iskazivanje ovih činjenica ne ugrožava bijelce. Riječ je o zamjeni teza u kojoj su bijelci u SAD-u ili Ujedinjenom Kraljevstvu predstavljeni kao “prave žrtve” manjina koje su historijski ugnjetavali i koje i danas, kako statistike jasno pokazuju, imaju značajno manju društvenu, ekonomsku i političku moć u odnosu na njih.
Shodno činjenicama, tvrdnju da britanske škole uče djecu da crnci ne mogu biti rasisti prema bijelcima jer su svi bijelci privilegovani, i da je ovakvo učenje ideološka indoktrinacija koja potiče nasilje prema bijelcima, ocjenjujemo kao manipulisanje činjenicama.
(Raskrinkavanje.ba)