Foto: Raskrinkavanje.ba
Na Instagram nalogu “tamarainikos” i Facebook stranici “Tamara i Nikos - Theta i Reiki - Centar Harmonija” 30. septembra 2026. godine podijeljen je videosnimak na kome izvjesna Christina von Dreien govori o “unutrašnjoj Zemlji”, odnosno o svijetu koji navodno postoji ispod površine naše planete. Navodi da postoje različiti ulazi u taj svijet i da se tamo vrše eksperimenti ukrštanja ljudi sa životinjama. Tako objašnjava mitove o bićima koja su kombinacija čovjeka i neke životinje.
Mnogi to ne znaju ali postoji Unutrašnja zemlja i, naravno, ima različitih ulaza u nju. Tako dole vrše se eksperimenti ukrštanja ljudi sa životinjama i otuda dolaze mitološka bića, hibridna bića u mitologijama i slično
Foto: Screenshot/Facebook
Ove su objave imale hiljade reakcija na Instagramu i Facebooku. Skoro deset hiljada ljudi ih je “lajkalo”, a više od 800 podijelilo je snimak.
Ko je Christine von Dreien?
Viralni snimak o “unutrašnjoj Zemlji” podijeljen je na Facebook stranici Edukativnog centra Harmonija iz Niša i Instagram nalogu ljudi koji stoje iza Centra. Prema opisu s Facebook stranice, Centar se bavi “upoznavanjem ljudi” s navodnim tehnikama iscjeljivanja energijom kao što su thetahealing i reiki, kroz seminare, konsultacije, izdavanje knjiga i mentorski rad. Reiki i thetahealing su alternativne prakse čija se efikasnost ne temelji na čvrstim naučnim dokazima (1, 2).
Na ovim se nalozima često dijele videosnimci Christine von Dreien. Ona je “New Age” autorka iz Švajcarske i pravo joj je ime Christina Meier. Na svojoj je web stranici opisana kao osoba rođena “s višedimenzionalnom percepcijom i drugim paranormalnim sposobnostima”. Na društvenim je mrežama prati veliki broj ljudi: na YouTube kanalu ima 165.000 pratitelja/ki, a na Instagramu 50.000. Christine von Dreien nastupa u više zemalja, a ona i njena majka autorke su nekoliko knjiga o njenom životu.
Ova Švajcarkinja nerijetko iznosi i tvrdnje koje spadaju u domen teorija zavjere. Tako je, naprimjer, tvrdila da 5G tehnologija može manipulisati mislima, emocijama, ponašanjem i tjelesnim funkcijama ljudi i životinja. Portal Coda Story je 2020. godine objavio članak o popularnosti Christine von Dreien, u kojem se navodi da je iznosila i upitne tvrdnje o brojnim ozbiljnim stvarima. Naprimjer, u to je vrijeme tvrdila da Covid-19 nije opasna bolest kako se misli i da je sredstvo ljudi koji “vuku konce”. O njoj se u članku navodi sljedeće:
Posljednjih godina, Von Dreien je postala vodeća zvijezda švajcarske “New Age” scene i vrlo unosan brend. Švajcarski mediji često je nazivaju "ezoteričnom zvijezdom". Na svojoj web stranici sebe opisuje kao osobu “blagoslovljenu multidimenzionalnom sviješću i drugim paranormalnim sposobnostima”.
Von Dreien je izgradila karijeru dijeleći ove samoproglašene darove sa svijetom, putem raznih kanala društvenih medija, na govorima i pisanjem. Sudeći po komentarima na njenoj web stranici, čini se da je njena publika uglavnom sastavljena od bjelkinja srednje klase koje su zainteresovane za duhovni rast i samousavršavanje.
Teorija zavjere o “šupljoj Zemlji”
Tvrdnje da postoji “unutrašnja Zemlja”, s različitim “ulazima” i kao mjesto gdje se vrše eksperimenti “ukrštanja ljudi sa životinja”, poklapaju se s teorijom zavjere o planeti Zemlji koja je šuplja. Različite verzije ove teorije zavjere počivaju na vjerovanjima da se u unutrašnjosti Zemlje nalaze šume naseljene nadljudima, vanzemaljci, divovske životinje ili čak nacisti koji su pobjegli tamo nakon Drugog svjetskog rata. U raširenim verzijama ove teorije zavjere “ulazi” u šuplju Zemlju najčešće su na geografskim polovima.
PolitiFact i Lead Stories bavili su se teorijom zavjere o šupljoj Zemlji. Objašnjavajući porijeklo ovih vjerovanja, PolitiFact se u svojoj analizi poziva na knjigu “Šuplja Zemlja” Davida Standisha, u kojoj se navodi da je engleski astronom Edmond Halley 1690-ih izložio ideju prema kojoj se Zemlja sastoji od sfernih ljuski. Prema ovoj ideji, one su smještene jedna u drugu, okreću se u različitim smjerovima i okružuju jezgro Zemlje. Halley je smatrao da bi prostor između njih mogao biti ispunjen svijetlećim atmosferama koje bi možda mogle podržavati život. Američki oficir John Cleves Symmes proširio je ovu tezu tvrdeći da se tim sferama može pristupiti kroz rupe na oba pola. Naučnici su kasnije opovrgli ovu tezu, a teoretičari zavjere su je prigrlili.
Popularizaciji vjerovanja u šuplju Zemlju doprinio je i Jules Verne, koji je u svom naučnofantastičnom romanu “Put u središte Zemlje” iz 1864. godine opisao takav podzemni svijet.
Na stranici Američkog geološkog zavoda navodi se da su naučnici na prelazu iz 19. u 20. vijek utvrdili da se Zemlja sastoji od tri glavna sloja: kore, omotača i jezgra.
Kora, spoljni sloj, kruta je i vrlo tanka u poređenju s ostala dva sloja. Njena debljina ispod okeana neznatno varira i uglavnom iznosi tek oko 5 km. Debljina kore ispod kontinenata znatno više varira, ali u prosjeku iznosi oko 30 km; međutim, ispod velikih planinskih lanaca, poput Alpa ili Sierra Nevade, donja granica kore može se nalaziti na dubini i do 100 km. Poput ljuske jajeta, Zemljina kora je krhka i može da pukne.
Ispod kore nalazi se omotač – gust, vruć sloj polučvrstih stijena debljine približno 2.900 km. Omotač, koji sadrži više željeza, magnezija i kalcija od kore, topliji je i gušći jer temperatura i pritisak u unutrašnjosti Zemlje rastu s dubinom. Radi poređenja, omotač bi se mogao zamisliti kao bjelance kuhanog jajeta. U središtu Zemlje nalazi se jezgro koje je gotovo dvostruko gušće od omotača jer je, umjesto stijena, građeno od metala (legura željeza i nikla). Ipak, za razliku od žumanca u jajetu, Zemljino jezgro se zapravo sastoji od dva zasebna dijela: tečnog spoljašnjeg jezgra debljine 2.200 km i čvrstog unutrašnjeg jezgra debljine 1.250 km. Dok se Zemlja okreće, tečno vanjsko jezgro također rotira, čime se stvara Zemljino magnetno polje.
Gornji dio omotača, koji je hladniji i krući od dubljih dijelova, u mnogome se ponaša poput kore i zajedno s njom čini krut sloj stijena – litosferu. Litosfera je podijeljena na pokretne ploče koje obuhvataju svjetske kontinente i okeane. Naučnici smatraju da se ispod nje u omotaču nalazi uska, pokretljiva zona, astenosfera. Građena je od vrućeg, polučvrstog materijala koji, pod utjecajem visokih temperatura i pritiska, tokom geološkog vremena može omekšati i teći.
Kako izgleda unutrašnjost Zemlje?
Andrew Campbell, profesor geofizike na Univerzitetu u Chicagu, rekao je za PolitiFact kako je najjednostavnije objašnjenje da Zemlja nije šuplja to što je Zemljina gustoća veća od gustoće kamenog sloja koji čini njenu koru. Da je Zemlja šuplja, njena bi gustoća bila niža. Campbell vjeruje da je nemogućnost pristupa unutrašnjosti Zemlje ono što fascinira ljude. Kako je objasnio, život je moguć do “vrlo ograničenih dubina u kori”. U Zemljinom omotaču i jezgru, “pritisci i temperature su toliko visoki da hemija života nije moguća; organski molekuli bogati ugljenikom stupaju u reakcije i formiraju dijamante i druge materijale”.
On je kazao i da naučnici ne mogu posjetiti unutrašnjost Zemlje, ali raspolažu drugim načinima za procjenu njenog sastava kao što je analiziranje talasa koje proizvode zemljotresi. Prolazeći kroz unutrašnjost Zemlje, ovi talasi “usporavaju i mijenjaju putanju kada naiđu na granice njenih unutrašnjih slojeva”.
Callan Bentley je vanredni profesor na Piedmont Virginia Community Collegeu u Charlottesvilleu i vodi blog Mountain Beltway. On je za Lead Stories rekao da navodi o šupljoj Zemlji ne predstavljaju legitimnu teoriju. Za ovu je platformu objasnio i kako je analiza seizmičkih talasa način za proučavanje onoga što se nalazi ispod površine.
Prema USGS-u [Američkom geološkom zavodu], zemljotresi stvaraju dvije vrste talasa koji putuju kroz stijene: P-talase (kompresioni talasi) i S-talase (smičući talase). Obje vrste šire se od mjesta nastanka zemljotresa i registruju se pomoću seizmografa. Brzina kojom se kreću daje naučnicima uvid u magnitudu zemljotresa, kao i u uslove ispod površine Zemlje. Bentley je rekao: “Naprimjer, spoljašnje jezgro mora biti u tečnom stanju jer S talasi ne prolaze kroz njega (nemoguće je podvrgnuti tečnost smicanju, a S-talasi su smičući talasi). Slično tome, činjenica da S talasi prolaze kroz omotač pokazuje da on mora biti čvrst. Ako bi tamo postojali džepovi vazduha (ili vode), S talasi bi bili zaustavljeni. Nadalje, činjenica da se P i S talasi mogu detektovati na hemisferi suprotnoj od izvora talasa, ukazuje na veličinu jezgra.”
Eventualne praznine između slojeva Zemlje bile bi otkrivene seizmičkim talasima. Seizmologija, kako navodi Bentley, predstavlja način da se planeta, u suštini, “snimi rendgenom” i više je puta pokazala da je unutrašnjost Zemlje sačinjena od čvrstog materijala.
Smičući talas je talas u kome je kretanje čestica u svakoj tački materijala okomito na pravac prostiranja talasa, dok je kompresioni talas onaj kod kojeg je kretanje čestica u istom pravcu kao i prostiranje talasa.
Tvrdnja da se u “unutrašnjoj Zemlji” rade eksperimenti “ukrštanja ljudi sa životinjama” i da to objašnjava mitološka bića uklapa se donekle u postojeće “zavjerološke” narative. Istraživanja u kojima naučnici u laboratorijima eksperimentišu s ubacivanjem ljudskih matičnih ćelija u embrije životinja zaista provode se u nekim zemljama (1, 2, 3). Cilj ovih istraživanja, koja su predmet etičkih dilema, nije stvaranje novih vrsta, već razvoj specifičnih tkiva ili organa za transplantacije ili za testiranje lijekova te bolji vid u ljudsku biologiju i razvoj bolesti. Ona se provode pod određenim uslovima i po strogim procedurama. U velikom broju slučajeva eksperimenti se prekidaju u ranoj fazi razvoja embrija (nakon samo nekoliko dana ili sedmica), no ponegdje je dozvoljeno i da se razviju do kraja.
Mitološka bića poput kentaura (pola čovjek-pola konj) ili minotaura (pola čovjek-pola bik), naravno, ne postoje niti ih objašnjavaju izmišljeni eksperimenti u šupljoj Zemlji. Ali ova i druga slična stvorenja imala su ključnu ulogu u pričama drevne Grčke i drugih antičkih civilizacija. Na simboličkom nivou služila su da prenesu pouke i etička upozorenja ili su bila psihološke metafore za dualnost ljudske prirode, civilizacijske dileme i strah od nepoznatog.
Shodno navedenom, tvrdnju da je Zemlja šuplja i da postoje razni ulazi u taj prostor, u kome se vrše eksperimenti ukrštanja ljudi sa životinjama, ocjenjujemo kao teoriju zavjere i pseudonauku.
(Raskrinkavanje.ba)