Foto: freepik, user12952888
Na Facebooku je 29. januara 2024. godine objavljena slika kojom se implicira da je porast prevalence autizma u Sjedinjenim Američkim Državama povezan s vakcinama. Na slici je prikazan broj vakcina, odnosno doza vakcina koje su djeca navodno primala 1986. godine (samo pet), zatim broj doza koje djeca primaju 2024. godine (ukupno 32). Ispod je ispisano da je 1986. godine jedno od deset hiljada djece u SAD-u imalo autizam, a danas ga ima jedno od 54 djeteta.
Slika je objavljena uz opis:
Pitamo Ministarstvo zdravlja, da li ste ispitali vezu između HIPERVAКCINIZMA I AUTIZMA? Ako niste, zašto niste?
Facebook stranica na kojoj je slika objavljena pripada Udruženju “Lekari i roditelji za nauku i etiku” iz Srbije, koje je prvobitno djelovalo kao grupa ljekara iza peticije protiv vakcinacije djece vakcinama protiv Covid-19 u avgustu 2021. godine. Kasnije, u oktobru, registrovano je istoimeno udruženje. Ovaj pokret stajao je iza Viber grupe u kojoj su dijeljeni savjeti o liječenju Covid-19 ivermektinom.
Slika se dijelila i na drugim Facebook nalozima, ali i na društvenim mrežama X (1, 2), VK i Instagram.
Vakcine ne izazivaju autizam
Kako se navodi na stranici Svjetske zdravstvene organizacije, poremećaji iz autističnog spektra (ASD) podrazumijevaju raznoliku grupu stanja koja odlikuje određeni stepen poteškoća u društvenoj interakciji i komunikaciji te “atipične obrasce aktivnosti i ponašanja, kao što su poteškoće pri prelasku s jedne aktivnosti na drugu, fokusiranost na detalje i neobične reakcije na senzacije”. Ovaj izvor navodi da dostupni naučni dokazi “sugeririšu da vjerojatno mnogi faktori povećavaju vjerovatnoću da dijete ima autizam, uključujući faktore sredine i genetske faktore”.
Iako se vakcine često navode kao uzrok autizma, one to nisu. U antivakcinacijskim krugovima posebno je popularna tvrdnja da MMR vakcina (protiv morbila, zaušnjaka i rubeole) uzrokuje autizam.
“Zasluge” za ovaj mit o MMR vakcini idu studiji koju je u Lancetu objavio britanski gastroenterolog Andrew Wakefield 1998, a u kojoj je MMR vakcina povezana s kolitisom i poremećajima autističnog spektra, o čemu smo pisali u ranijim analizama. Časopis je kasnije povukao ovaj rad nakon što se ispostavilo da je Wakefield manipulisao rezultatima, ali i imao određenu finansijsku korist od toga. Nakon ovoga, on je izgubio licencu za rad u Velikoj Britaniji. Brojne studije koje su uslijedile nisu potvrdile uzročno-posljedičnu vezu između autizma i vakcina. Neke od njih možete vidjeti na linku.
Na stranici Svjetske zdravstvene organizacije navodi se da ova ili druge vakcine ne uzrokuju autizam.
Dostupni epidemiološki podaci pokazuju da nema dokaza o povezanosti vakcine protiv malih boginja, zaušnjaka i rubeole (MMR) i autizma. Prethodne studije koje su sugerisale uzročnu vezu imale su ozbiljne greške.
Takođe nema dokaza koji ukazuju na to da bilo koja druga vakcina za djecu može povećati rizik od autizma.
Slično se navodi i na stranici američkih Centara za kontrolu i prevenciju bolesti.
Neki su ljudi zabrinuti da bi ASD mogao biti povezan s vakcinama koje primaju djeca, ali studije su pokazale da ne postoji veza između primanja vakcina i razvoja ASD-a.
Iako nije potvrđena uzročno-posljedična veza između vakcina i autizma, protivnici/e vakcinacije ne odustaju od svojih tvrdnji i iznova pronalaze ”dokaze” kojim ih potkrepljuju. Jedan od čestih argumenata jeste povećan broj dijagnostikovanih slučajeva koji “objašnjavaju” većim brojem vakcina koje djeca primaju.
Brojke o vakcinama i autizmu na viralnoj slici
Prema viralnoj objavi, 1986. godine djeca u Sjedinjenim Američkim Državama su u prvoj godini života primala dvije vakcine, a ukupno pet doza. Nismo uspjeli naći raspored imunizacije za navedenu godinu, ali jesmo, na primjer, za 1983, gdje se informacije poklapaju s onim s viralne slike. Prema informacijama sa stranice The Children’s Hospital of Philadelphia, vakcina za Haemophilus influenzae tip B stavljena je na preporučeni raspored kasnije, 1989, a 1994. godine vakcina protiv hepatitisa B.
Kad je riječ o vakcinama koje se odnose na 2024. godinu, prikazane su doze koje su preporučene za djecu do 12 mjeseci ili se primaju minimalno s 12 mjeseci. Uračunate su i vakcine koje se preporučuju trudnicama. Dakle, informacije o dozama sa slike uglavnom se poklapaju s Rasporedom imunizacije djece i adolescenata prema dobi iz 2024. godine i CDC-evim smjernicama za vakcinaciju trudnica.
U viralnim slikama navodi se da je 1986. u SAD-u jedno od 10.000 djece imalo autizam, a 2024. jedno od 54. Prema podacima CDC-a, udio 1/54 bio je aktuelan 2016. godine, a prema istom izvoru, već 2020. godine on je iznosio 1/36. Podaci za 2020. posljednji su dostupni na ovoj stranici, koja inače sadrži informacije o prevalenci autizma od 2000. godine.
Kada je riječ o procjeni prevalence autizma za 1986. godinu, nema CDC-evih podataka. Centri za kontrolu i prevenciju bolesti počeli su s praćenjem prevalence poremećaja iz spektra autizma 1996. godine (šire gradsko područje Atlante). Mreža za praćenje autizma i poteškoća u razvoju (ADDM), koja prijavljuje prevalenciju ASD-a u više zajednica u parnim godinama, uspostavljena je 2000. godine.
Kada je riječ o procjenama koje se odnose na učestalost autizma 1980-ih godina prošlog vijeka, moguće je pronaći različite, ponekad prilično neujednačene podatke. U nekima se tako govori o prevalenci 1 na 10.000 1980-ih, u nekim 1 na 2.500 prije 1985. godine. U jednoj od prethodnih analiza pomenuli smo studiju iz 1987. godine u kojoj su posmatrani slučajevi iz 1985. godine prema “Dijagnostičkom i statističkom uputstvu za mentalne poremećaje” (DSU) iz 1980.godine, a koja pokazuje učestalost autizma od 1 na 8.340 djece.
Teško je izvlačiti neke pouzdane zaključke iz međusobnog poređenja ovih podataka, što smo objasnili u ranijoj analizi, upravo zbog toga što je sistematsko praćenje poremećaja autističnog spektra u SAD-u počelo tek 2000. godine, ali i zbog revizija Dijagnostičkog i statističkog uputstva za mentalne poremećaje iz 1980. godine.
Do 2013. godine ovaj je dijagnostički instrument prošao kroz ukupno pet revizija.
Pojedini poremećaji, poput Aspergerovog, Hellerovog i Rettovog sindroma, te PDD-NOS (pervazivni razvojni poremećaj – neodređen), do kraja osamdesetih prošlog vijeka uopšte nisu bili dio dijagnoze autizma. Tek revizijama DSU-a iz 1987. i 1994. godine uključuju se u spektar poremećaja koji se smatraju ASD-om.
O sličnim primjerima povezivanja veće prevalence autizma s većim brojem vakcina koje se danas primaju pisale su i strane fact-checking platforme (1, 2).
Dakle, dostupni podaci sa stranice CDC-a ukazuju na porast broja djece s dijagnostikovanim poremećajima iz spektra autizma. Takav porast bilježi se i u mnogim zemljama svijeta (1, 2). Stručnjaci/kinje navode više mogućih razloga, uključujući promjenu dijagnostičkih kriterija, povećan pristup njezi te svijest o autizmu.
PolitiFact u analizi iz 2016. godine prenosi stav epidemiologa Michaela Rosanoffa prema kome je ovaj porast "proporcionalan povećanoj naučnoj i medicinskoj pažnji".
Prema epidemiologu Michaelu Rosanoffu, porast stope poremećaja proporcionalan je povećanju naučne i medicinske pažnje koju je dobio. Rosanoff je direktor Autism Speaks, najveće grupe za podizanje svijesti o autizmu u zemlji [Sjedinjene Američke Države].
"Brojke sugerišu da smo postali bolji u prepoznavanju autizma u Sjedinjenim Američkim Državama", rekao je Rosanoff.
"Prije deset godina – kada je CDC prvi put započeo praćenje autizma – prijavljena prevalenca bila je 1 na 150. Imamo razloga vjerovati da je veći dio povećanja od tada rezultat boljeg otkrivanja."
Dennis Cunningham iz ustanove Nationwide Children's Hospital rekao je za PolitiFact da stope autizma rastu "dijelom zato što su se kriteriji za dijagnozu proširili".
Slično su naveli i sagovornici platforme Fact Check.org, koja se u analizi iz 2017. godine bavila tvrdnjama o rastu prevalence autizma. Ova platforma zaključuje i da ima prostora za razmišljanje o stvarnom povećanju prevalencije ASD-a.
Na primjer, istraživači su takođe otkrili povezanost između starosti majke i oca i rizika od ASD-a, to jest, što su roditelji stariji, veća je šansa da će imati dijete s ASD-om. I žene u SAD-u danas imaju djecu kasnije u odnosu na 2000. godinu, prema CDC-u. Međutim, nismo uspjeli pronaći slične podatke za muškarce u SAD-u. Takođe, nismo uspjeli pronaći studiju koja bi kvantifikovala koliko bi povećanje starosti roditelja moglo doprinijeti povećanju prevalence ASD-a u SAD-u.
Dakle, činjenica je da raste broj prijavljenih slučajeva djece s poremećajima iz autističnog spektra u Sjedinjenim Američkim Državama. No, ostaje nejasno koliko je to povećanje rezultat stvarnog povećanja, a koliko rezultat promjene dijagnostičkih kriterija, povećane svijesti i interesa za autizam. Sam CDC na svojoj stranici o navedenom kaže:
Više ljudi nego ikada ranije ima dijagnozu ASD. Nejasno je koliko je tačno ovo povećanje posljedica šire definicije ASD-a i boljeg zalaganja u dijagnostici. Međutim, ne može se isključiti istinski porast broja osoba s ASD-om. Vjerujemo da je povećanje u dijagnozama ASD-a vjerovatno posljedica kombinacije ovih faktora.
U svakom slučaju, stvarni ili percipirani porast stope autizma nema nikakve veze s vakcinama. Stoga su manipulativne implikacije da je porast dijagnostikovanih slučajeva autizma u SAD-u uzrokovan većim brojem vakcina koje djeca danas primaju.
Shodno navedenom, objave u kojima se stopa slučajeva autizma dovodi u uzročno-posljedičnu vezu s brojem vakcina koje se daju djeci ocjenjujemo kao manipulisanje činjenicama i pseudonauku.
(Raskrinkavanje.ba)