Foto: Raskrinkavanje.ba
Na Facebook, YouTube i Instagram nalozima “Privremena Skupština naroda dostojnog Srbije” (Привремена Скупштина народа достојног Србије) podijeljen je 3. i 4. jula 2026. godine snimak u kojem bivši vojni obavještajac Dragan Pećanac tvrdi da je svega 400 zarobljenih vojnika pogubljeno u Srebrenici 1995. godine, odnosno da je broj od više od 8.000 žrtava genocida izmišljen.
Foto: Screenshot/Facebook
Za sebe navodi da je učesnik operacije zauzimanja Srebrenice, a tvrdnju o 400 ubijenih zasniva “muslimanskim” dokumentima iz ratnog perioda u Srebrenici. Pećanac tvrdi da jedan takav dokument pokazuje da je u januaru 1994. godine u Srebrenici bilo 37.255 ljudi, iako je međunarodnim organizacijama govoreno da u enklavi ima 45.000 ljudi.
Znači oni kalkulišu sa brojem od 45.000 stanovnika. Kad oduzmete, odnosno kada dodate ovih 7.745 i ovih 37.255, vi dobijete koliko? Tačno 45.000 stanovnika. Da li verujete? Ali šta je problem? Kada oduzmete ovih 7.000, pardon, onih 8.342 ubijena, pod navodnim znacima, u genocidu, pod navodnim znacima, oduzmete ovih 7.745, koji su, je li, dodati, ako ih nema, ne postoje, u vazduhu su, nikad nisu bili, dobijete razliku od 597 u plusu, manje od 600. Da li je to simptomatično? Jeste, a gledajte zašto. To je simptomatično iz razloga kada se zbroje svi mogući lokaliteti, svi mogući pronađeni forenzički leševi za koje je sa sigurnošću moguće da su streljani, vrlo slična, vrlo neverovatna podudarnost. To je ta cifra negde oko 600 ljudi.
(...)
Negde je najrealnija cifra je oko 400 muslimanskih zarobljenih boraca streljano. Nijedno dete, nijedna žena, nijedan starac.
Pećanac također insinuira da su vojnici i civili koji su poginuli u Srebrenici prije jula 1995. predstavljeni kao žrtve genocida.
Snimak je pregledan nekoliko hiljada puta. Preuzet je iz gostovanja Dragana Pećanca na podcastu Rubikon od 10.7.2025. godine, a dijelio se na Facebooku i augustu ove godine.
Besmislenom “matematikom” protiv činjenica
Dragomir Pećanac bio je oficir za bezbjednost i obavještajne poslove Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS) za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini. Boravio je u Srebrenici nakon što je VRS zauzela enklavu 11.7.1995. godine. U pretresu njegovog stana 2009. godine zaplijenjeno je oko 11.000 dokumenata i 3.000 fotografija koje su uvrštene u dokazni materijal tužitelja u suđenju bivšem pomoćniku Ratka Mladića za bezbjednost i obavještajne poslove Zdravku Tolimiru. Pećanca je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju osudio na tri mjeseca zatvora zbog nepoštivanja suda, nakon što je odbio da svjedoči na ovom suđenju. Prema iskazu jednog od svjedoka na suđenju Ratku Mladiću, Pećanac je i sam učestvovao u pogubljenjima zarobljenih Bošnjaka u Srebrenici (1, 2).
Dokument iz Srebrenice na koji se poziva Pećanac moguće je pronaći na samo jednoj lokaciji na internetu - web stranici organizacije Istorijski projekat Srebrenica, gdje je objavljen u julu 2019. godine. Ova organizacija je posvećena negiranju genocida u Srebrenici, a osnovao ju je 2008. godine Stefan Karganović. Organizacija je finansirana sredstvima iz budžeta Republike Srpske. Ipak, 2016. godine Karganović, koji je inače državljanin SAD-a, optužen je za utaju poreza u svojstvu odgovornog lica ove organizacije. Osnovni sud u Banjaluci 2019. godine raspisao je potjernicu za njim, a 2020. godine lociran je u SAD-u (1, 2).
Bio autentičan ili ne, dokument u kojem se navodi da je u Srebrenici početkom 1994. godine živjelo 37.255 ljudi ne opovrgava forenzičke nalaze, materijalne dokaze i činjenice na osnovu kojih su donošene sudske presude za genocid u Srebrenici.
U operaciji “Krivaja ‘95”, Vojska Republike Srpske je 11.7.1995. godine preuzela kontrolu nad enklavom Srebrenica, tada zaštićenom zonom UN-a. Desetina hiljada stanovnika enklave potražile su zaštitu u bazi UN-a u obližnjim Potočarima, gdje je VRS stigla 12. jula. Istovremeno, oko 10.000 muškaraca i dječaka, od kojih su dvije trećine bili civili, nisu otišli u Potočare i pokušali su pješke kroz šumu doći do Tuzle, koja je bila pod kontrolom Armije RBiH. Pripadnici VRS su 12. jula u Potočarima počeli razdvajati muškarce i dječake, njih oko 2.000, od porodica. U narednim sedmicama, oko 6.000 muškaraca iz Potočara i onih zarobljenih u okolnim šumama prebačeni su na nekoliko lokacija, uglavnom u opštinama Zvornik i Bratunac, i pogubljeni. Djeca i žene u Potočarima su protjerani u Kladanj. Preko 8.000 ljudi je ubijeno, a oko 30.000 protjerano (1, 2, 3).
Nakon završetka masovnih pogubljenja, tijela žrtava su odlagana u masovne grobnice. VRS je u saradnji sa lokalnim vlastima naknadno premještala posmrtne ostatke ubijenih u sekundarne i tercijarne masovne grobnice u pokušaju da sakrije zločin (link).
Zločini u Srebrenici okvalifikovani su kao genocid u presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, Međunarodnog suda pravde i Suda Bosne i Hercegovine. Ove presude su donesene na osnovu hiljada materijalnih i forenzičkih dokaza, kao i stotina svjedočenja preživjelih i počinitelja (link).
Nasuprot tvrdnji da je u Srebrenici strijeljano oko 400 zarobljenih vojnika stoje sudski utvrđene činjenice. U članku BIRN-a iz 2021. godine obrazloženo je koji dokazi sa haških suđenja ukazuju da je više hiljada ljudi ubijeno u masovnim egzekucijama:
Presuda o genocidu u predmetu protiv načelnika bezbjednosti Drinskog korpusa VRS-a Vujadina Popovića utvrdila je niz činjenica o broju ubijenih ljudi na različitim lokacijama.
Tako se u njoj navodi da je organizovano masovno ubijanje započelo 13. jula 1995. na području Bratunca, u skladištu u Kravici, gdje je ubijeno najmanje 1.000 ljudi, a nastavilo se od 14. do 16. jula 1995. na području Zvornika, u Orahovcu, gdje je ubijeno između 800-2.500 ljudi; potom Petkovcima, gdje je likvidirano više od 800 ljudi; Kozluku, gdje je ubijeno više od 1.000 ljudi; te Ekonomiji Branjevo i Domu kulture u Pilici, gdje je strijeljano između 1.000 i 2.000 Srebreničana.
(...)
U presudi Krstiću se navodi kako Pretresno vijeće ne može isključiti mogućnost da određeni postotak tijela u ispitanim grobnicama potječe od muškaraca poginulih u borbi.
Međutim sveukupni forenzički dokazi slažu se sa svjedočenjima svjedoka koji su pričali o masovnim pogubljenjima hiljada muškaraca Bošnjaka u skladištu u Kravici, u Orahovcu, na Vojnoj ekonomiji u Branjevu, kod brane u blizini Petkovaca i kod Kozluka, stoji u presudi.
Dakle, svjedočenja i forenzički dokazi potvrđuju da je nekoliko hiljada ljudi ubijeno strijeljanjem. Posmrtni ostaci žrtava pronađeni su u 87 masovnih grobnica, a za nekima se još uvijek traga. Skoro sedam hiljada žrtava koje su dosad ukopane u Memorijalnom centru u Potočarima su identifikovane na osnovu DNK analize. Neki su ukopani i na mjesnim grobljima. Tvrdnja da nisu postojali nema nikakvo utemeljenje u stvarnosti.
Detaljnije o forenzičkim dokazima pronađenim u masovnim grobnicama govorio je za Die Welt 2022. godine ugledni forenzički arheolog Roland Wessling, koji je 1999. godine radio na istraživanju masovnih grobnica u BiH.
Wessling je naveo da je u masovnim grobnicama pronašao i poveze za oči.
“Ista bijela tkanina sa cvijećem na njoj, pocijepana, ne isječena, u različitim grobovima. Ovo je uzeto kao dokaz da ubistva nisu bila rezultat gnjeva i da to nije bilo panično zakopavanje tijela. Aktivnosti su bile organizovane”, rekao je on, navodeći da je to ukazivalo na to da “jedna jedinica kida (tkaninu) za poveze za oči, druga kopa grobove, a treća puca”.
(...)
“U grobovima smo našli muškarce od 14 do 90 godina, od kojih su mnogi bili fizički invalidi. 70 posto njih je upucano s leđa”, dodao je Wessling.
Tvrdnja da među ubijenim nije bilo žena, djece i staraca također je netačna. Iako je tačno da su većinu ubijenih činili vojno sposobni muškarci, među njima je bio i značajan broj dječaka, ali i žena i djevojčica, kao i starijih ljudi.
U pokušaju da “matematikom” negira genocid, Pećanac je iznio i nekoliko kontradiktornih tvrdnji. Prvo (netačno) tvrdi da se za samo 600 pronađenih žrtava može sa sigurnošću reći da su ubijeni streljanjem, a onda da je “realistična cifra” 400. Potom insinuira da je oko 7.000 vojnika i civila prethodno ubijenih u opsjednutoj enklavi ukopano u Potočarima kao žrtve iz 1995. godine, ali ne objašnjava kako je moguće da su pronađeni u istim masovnim grobnicama kao i “400 zarobljenih muslimanskih boraca”.
Umanjivanje broja žrtava je dokumentovana taktika negiranja genocida u Srebrenici. Pominje se i u ovogodišnjem izvještaju negiranja genocida koji je objavio Memorijalni centar u Potočarima, a Raskrinkavanje se takvim manioulacijama i dezinformacijama bavilo u nekoliko analiza.
Shodno činjenicama, prvu objavu tvrdnje da je strijeljano nekoliko stotina ljudi u Srebrenici u julu 1995. godine, odnosno da je fabrikovan broj od preko 8.000 žrtava, ocjenjujemo kao lažnu vijest i teoriju zavjere. Druge objave ocjenjujemo kao prenošenje lažnih vijesti i teoriju zavjere.
(Raskrinkavanje.ba)