Foto: Raskrinkavanje.ba
Dan nakon sahrane Ratka Mladića u Beogradu 8. septembra 2026. godine, portal Novosti objavio je tekst o navodnom priznanju “iz Haga” da je Mladić osuđen bez dokaza.
ŠOK PRIZNANJE IZ HAGA: Osudili smo Mladića, ali nije bilo dokaza
PODSEĆAMO na izjavu Jonasa Nilsena, saradnika sudije Haškog tribunala Alfonsa Orija.
(...)
Nilsen se, na predavanju u Institutu Aser, nije ustručavao da kaže da se, umesto dokaza, pribeglo zaključivanju na osnovu pretpostavki.
Doživotni zatvor i osudu za genocid u Srebrenici generalu Ratku Mladiću haške sudije zasnovale su na pretpostavci. Ne raspolažu pisanom odlukom, pa čak ni beleškama, ali su presudile za udruživanje u cilju izvršenja navodnog genocida u Srebrenici na osnovu pretpostavke o navodnom sastanku vojnog vrha Republike Srpske 12. jula 1995. godine, na kojem je dogovoreno izvršenje krivičnog dela.
Nilsen u svom obraćanju spekuliše i da li je bila noć ili dan kada se navodni sastanak održavao, pa tvrdi da su dokazali da je bilo prisutno kompletno vojno rukovodstvo. Potom priznaje:
– Nije bilo sastanka na kom je dogovoreno izvršenje tog dela. Ponavljam, nije bilo pisane odluke, nije bilo vojnih sastanaka ili bilo čega sličnog. Nekako smo morali sve da saznamo iz promene stava i ponašanja svih onih koji su bili uključeni. Sudije su se bavile klasifikacijom — šta je bilo rečeno određeni dan, o čemu je razgovarano uveče i o čemu je razgovarano dan kasnije, a naročito je bilo važno prisustvo nekih svedoka-insajdera koji su kasnije svedočili.
U članku se dalje navodi da je Nilsson potvrdio da u postupku protiv Mladića nije dokazivano krivično djelo genocida nakon presude Radislavu Krstiću za genocid iako je to moralo biti učinjeno.
Nilsen je potvrdio i da je, nakon što je pre Mladića i general Vojske Republike Srpske Radislav Krstić osuđen za genocid u Srebrenici, ovo krivično delo trebalo opet dokazivati, što nije učinjeno.
Ovo priznanje se može čuti na 44. minutu snimka.
Članak je, u nešto izmijenjenoj verziji, istog dana objavio i Informer, koji je ove tvrdnje predstavio još dramatičnije:
Šokantno priznanje iz Haga! "Mladića smo osudili na doživotnu kaznu bez dokaza" (VIDEO)
Tokom predavanja na prestižnom Institutu Aser, Nilsen se nimalo nije ustručavao da pred svima prizna da je ključna optužba protiv srpskog generala spakovana na osnovu običnih nagađanja i konstrukcija, jer nikakvih dokaza nije bilo!
Haške sudije nisu imale ni jedan jedini pisani dokument, nikakvu zvaničnu odluku, pa čak ni najobičnije beleške koje bi potvrdile navodni sastanak vojnog vrha Republike Srpske od 12. jula 1995. godine na kome je navodno skovan plan za Srebrenicu. Umesto činjenica, poslužili su se golim pretpostavkama kako bi po svaku cenu osudili srpskog generala!
Kao da sve ovo nije bilo dovoljno, Nilsen je potvrdio i dodatnu skandaloznu činjenicu - nakon što je general Radislav Krstić ranije osuđen u Hagu, po svim pravnim standardima krivica je u postupku protiv Mladića morala ponovo i iznova da se dokazuje. Međutim, to u slučaju generala Mladića nikada nije učinjeno!
Ovo sramno i neoborivo priznanje o haškoj nepravdi i montiranom procesu zabeleženo je na video-snimku i može se jasno čuti od 44. minuta!
Tabloid Alo objavio je nešto drugačiju verziju članka. U naslovu se tvrdi da je iz Haaga stiglo šokantno priznanje da je Mladić osuđen bez dokaza.
Šok priznanje iz Haga: Osudili smo Mladića, a nismo imali dokaz
Takve tvrdnje, međutim, nema u članku. Prenesena je suština Nielsenovog izlaganja - da nije postojao neposredan pisani dokaz o eksplicitnom dogovoru za izvršenje zločina, već da su zaključci o genocidnoj namjeri izvedeni posredno, na osnovu šireg skupa dokaza, svjedočenja i analize ponašanja aktera i drugih relevantnih okolnosti iz jula 1995. godine
Nilsen je rekao da nije postojala pisana odluka niti zapisnik sa sastanka na kojem bi bilo eksplicitno dogovoreno izvršenje krivičnog dela. Prema njegovim rečima, zaključci su izvođeni posredno – analiziranjem promena u stavovima i ponašanju ljudi uključenih u događaje.
– Nije bilo sastanka na kojem je dogovoreno izvršenje tog dela. Ponavljam, nije bilo pisane odluke, nije bilo vojnih sastanaka ili bilo čega sličnog. Nekako smo morali sve da saznamo iz promene stava i ponašanja svih onih koji su bili uključeni – rekao je Nilsen.
Njegove reči ne znače da je Haški tribunal formalno saopštio da „nije bilo dokaza“, već da, prema njegovom objašnjenju, nije postojao neposredan pisani dokaz ili dokumentovani sastanak na kojem je eksplicitno zabeležen dogovor. Sudsko veće je zaključke izvelo na osnovu skupa posrednih dokaza i svedočenja.
Tvrdnje o haškom priznanju da je Mladić osuđen bez dokaza prenesene su i u bh. izdanju Večernjih novosti, a pojavile su se i na društvenim mrežama (1, 2, 3).
Ove tvrdnje nisu nove. Pojavile su se još 2018. godine, kada je Jonas Nilsson, saradnik sudije Haškog tribunala Alphonsa Oria, održao predavanje “Suđenje Mladiću - pogled iznutra“ (eng. The Mladić Trial - An Insider's View) u okviru serije predavanja o supranacionalnom krivičnom pravu, koju je organizovao Institut za međunarodno pravo T.M.C. Asser. Nekoliko dana kasnije, 1. februara 2018, Srna je prenijela navode odbrane Ratka Mladića u kojima je izjava Jonasa Nilssona predstavljena kao priznanje da je Mladić osuđen za genocid u Srebrenici bez dokaza.
Advokati Ratka Mladića i njegov sin Darko Mladić saopštili su tada da je pomoćnik haškog sudije Alphonsa Oria, Jonas Nilsson, na stručnom predavanju rekao da Sudsko vijeće nije imalo direktan dokaz o sastanku na kojem je dogovoren plan za genocid u Srebrenici. Prema tvrdnji kobranioca Dragana Ivetića, Vijeće je zaključke o tome donosilo na osnovu posrednih dokaza i pretpostavki.
“On je istakao da se ne mogu prihvatiti pretpostavke o krivici umjesto dokaza i da je ovo samo priznanje sudskog vijeća o ozbiljnoj grešci u pravnom smislu”, navedeno je u tekstu Srne. Ovaj tekst u vrijeme pisanja analize nije više bio dostupan online.
Portal Telegraf tada je objavio iste navode te u naslovu ustvrdio čak i da je priznanje došlo od sudije Tribunala, iako je iz članka bilo jasno da se radi o izjavama saradnika sudije:
Skandal u Hagu: Sudija priznao da nije bilo dokaza za osudu Ratka Mladića za genocid u Srebrenici
Tvrdnja da je Nilsson na ovom predavanju ustvrdio da u postupku protiv Mladića nije ponovo dokazivano krivično djelo genocida u Srebrenici objavljena je u članku Glasa Srpske 3. februara 2018. godine.
On je potvrdno odgovorio na pitanje iz publike da li je, nakon što je prije Mladića i general Vojske RS Radislav Krstić osuđen za genocid u Srebrenici, ovo krivično djelo opet trebalo dokazivati, što nije učinjeno.
Šta su činjenice?
Jonas Nilsson je 31. januara 2018. godine održao predavanje “Suđenje Mladiću - pogled iznutra“ u okviru serije predavanja o supranacionalnom krivičnom pravu, koju je organizovao Institut T.M.C. Asser iz Haaga. Nilsson je od 2005. do 2017. godine radio u Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), a posljednjih godina rada u Tribunalu bio je vođa tima na predmetu protiv Ratka Mladića u Pretresnom vijeću I. Tokom predavanja predstavio je predmet protiv Mladića i govorio o pravnim aspektima presude i novinama koje je donijela u oblasti međunarodnog krivičnog prava.
Dio predavanja iz kojeg su izdvojene Nilssonove izjave odnosio se na segment pitanja i odgovora s publikom, a ne na unaprijed pripremljenu prezentaciju. Njegove su izjave izvučene iz konteksta i manipulativno predstavljene u citiranim člancima.
Odgovori na osnovu kojih su u medijima konstruisane tvrdnje da je Nilsson “priznao” kako je Mladić osuđen bez dokaza odnosili su se, konkretno, na pitanje o načinu dokazivanja genocidne namjere optuženog nezavisno od predmeta “Krstić” te na pitanje ko je izdao naredbu za pogubljenja u Srebrenici. Pojedini Nilssonovi odgovori na pitanja i potpitanja iz publike bili su manje precizni nego što bi to bio slučaj u formalnom izlaganju te su uključivali uobičajene pojave u konverzacijskom govoru kao što su ponavljanje riječi, započete pa zatim promijenjene formulacije, korištenje “poštapalica” i slično. Upravo je takva neformalnost omogućila da se dijelovi Nilssonovih odgovora izdvoje iz konteksta i predstave kao navodno priznanje o nedostatku dokaza protiv Mladića.
Izjave koje su vezane za tvrdnje iz analiziranih tekstova, a tiču se navoda da genocidna namjera nije dokazana u slučaju Ratka Mladića na osnovu materijalnih dokaza u obliku odluke ili zapisnika sa sastanka, mogu se čuti od 44. minute predavanja. U segmentu snimka označenom nazivom “Ko je naredio pogubljenja”, Nilsson je odgovarao na pitanje iz publike o tome ko je naredio ubistva u Srebrenici.
Iako se u jednom trenutku može čuti da Nilsson izgovara da “nije bilo sastanka” na kojem je dogovoreno izvršenje genocida, iz nastavka njegovog izlaganja jasno je da se radilo o nedovršenoj misli koju je zatim nastavio pojasnivši da nije bilo materijalnih dokaza o sastanku, ali je njegovo održavanje dokazano na druge načine, to jest izjavama svjedoka i praćenjem događaja koji su uslijedili. U članku portala Novosti taj dio njegovog izlaganja sastavljen je s drugom izjavom u kojoj se ponavlja da nije bilo pisane odluke, vojnih sastanaka ili bilo čega sličnog, stvarajući utisak da je Nilsson ponovio i naglasio kako nije bilo takvog sastanka. No, između te dvije izjave, Nilssonov odgovor sadržavao je suštinu o dokaznom postupku, koji je u analiziranim člancima izostavljen:
Prvo pitanje bilo je, ko je naredio ubistva u Srebrenici. U presudi postoje zanimljivi dijelovi o tome kada, otprilike, ne mogu se sada napamet sjetiti datuma, ali postoji određena noć tokom koje su muškarci i dječaci zarobljavani, pritvarani i držani, i vode se razgovori između vojnog rukovodstva, a Mladić je tu. Nema… nema sastanka, nema naredbe, pisane naredbe… Nema sastanka za koji imamo zapisnik u kojem se kaže, u kojem je ovo navedeno. Ali Pretresno vijeće je razmatralo različite indikatore, šta je rečeno određenog dana, šta je rečeno uvečer, o čemu se razgovaralo s različitim ljudima, a o čemu se, onda, odjednom razgovaralo narednog dana i, posebno, šta su neki svjedoci, neki ljudi iznutra, svjedočili, na šta su ukazivali - i bilo je moguće nekako utvrditi, manje ili više - ne tačno u sat, ali u kojoj noći je ta odluka morala biti donesena.
Kada je donesena odluka da se, od deportovanja, ili zarobljavanja, ili čega već, tih muškaraca, donese odluka da oni trebaju biti ubijeni.
Sada, ne znam tačno ko je to učinio, ali svakako postoji implikacija da je ovo cijelo vojno rukovodstvo bilo... visoko vojno rukovodstvo Republike bosanskih Srba bilo je uključeno u to vrijeme, a Mladić je u to vrijeme bio prisutan u Srebrenici, svakako postoji implikacija da je morao biti uključen u donošenje odluke.
Ne mislim da postoji nalaz o ovom konkretnom pitanju, i zapravo nije ni morao postojati takav nalaz u kontekstu udruženog zločinačkog poduhvata. Da je bio optužen samo za naređivanje, onda bi bilo potrebno ići toliko daleko i možda nije moguće ići toliko daleko. Jer, ponovo, ne, nema pisane naredbe, nema zapisnika sa sastanka ili bilo čega sličnog.
To je, nekako, ono što možete razumjeti iz promjene stava ljudi, visokih vojnih rukovodilaca koji su bili uključeni i nekoga ko je zatim istupio i svjedočio u predmetu.
Bez obzira na nespretno izražavanje na nekim mjestima, Nilsson ni u jednom trenutku nije "priznao da nije bilo dokaza za presudu" za genocid Ratku Mladiću niti je na bilo koji način osporavao meritum presuda Haškog tribunala, što je potvrdio i u odgovoru za Raskrinkavanje.
Upitan za komentar ovih medijskih navoda, Nilsson je kratko napisao: “Nemam komentara. Presude u ovom predmetu, koje su donijeli MKSJ i Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove (MRMKS), kao i prezentacija u Institutu Asser, govore same za sebe”.
Šta je utvrdio sud u procesu protiv Ratka Mladića?
Mladić je 2017. godine presudom Pretresnog vijeća Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) proglašen krivim po deset od ukupno 11 tačaka optužnice i osuđen na doživotni zatvor. U sažetku presude Pretresnog vijeća MKSJ navedeno je kako je Pretresno vijeće utvrdilo postojanje udruženog zločinačkog poduhvata (UZP), čiji je osnovni cilj bio eliminisanje Bošnjaka iz Srebrenice ubijanjem muškaraca i dječaka te prisilnim uklanjanjem žena, male djece i dijela starijih muškaraca. Utvrđivanje UZP-a i genocida kao načina za njegovo provođenje urađeno je na osnovu dokaza i saslušanja svjedoka, a ne na osnovu pretpostavki, kako se tvrdi u analiziranim člancima.
U danima prije ulaska Vojske Republike Srpske (VRS) u Srebrenicu 11. jula 1995, zajednički cilj obuhvatao je progon i prisilno premještanje stanovništva, a najkasnije do ranog jutra 12. jula genocid, istrebljenje i ubistva postali su sredstva za njegovo ostvarivanje. Zločine su uglavnom izvršavale jedinice VRS-a i MUP-a, koje su učesnici u UZP-u koristili za ostvarivanje zajedničkog cilja. Sud je utvrdio da je Ratko Mladić značajno doprinio ostvarivanju tog cilja. Tokom i nakon operacije izdavao je naređenja jedinicama VRS-a i MUP-a, kojima je komandovao i koje je kontrolisao, naredio razdvajanje bošnjačkih muškaraca od žena, djece i starijih u Potočarima te prisustvovao tom razdvajanju.
Pri utvrđivanju Mladićeve namjere, Sud je razmatrao njegove postupke i izjave tokom zauzimanja enklave, uključujući sastanke u Hotelu “Fontana” u Bratuncu, razdvajanje stanovništva, postupanje prema zarobljenicima i njegove ranije izjave o osveti Bošnjacima iz Srebrenice.
Haris Rovčanin, pomoćnik urednika Balkanske istraživačke mreže BiH (BIRN BiH) i vođa istraživanja na projektu Baze sudskih utvrđenih činjenica o ratu u BiH, za Raskrinkavanje je detaljno objasnio postupak dokazivanja genocidne namjere pred Pretresnim vijećem haškog suda:
Dokaz za Mladićevu “genocidnu namjeru”, po presudi, bila je njegova poruka srebreničkim muslimanima dan poslije pada enklave 11. jula 1995. da “mogu opstati ili nestati”. Sudija Orie kazao je u obrazloženju presude da je Mladić više puta izjavljivao da je “došlo vrijeme za osvetu Turcima”, kao i da bi “Turaka davno nestalo” da ih ne čuva međunarodna zajednica. Osim toga, presuda navodi da je Mladić napadom na Srebrenicu rukovodio na terenu, lažno obećavajući zarobljenim Bošnjacima da će ići u razmjenu, neposredno prije nego što su bili upućeni na stratišta.
Rovčanin je u izjavi za Raskrinkavanje spomenuo višestruke dokaze koje je sud potvrdio, uključujući i aktivnosti kojima je rukovodio Mladić, a koje nisu nužno bile vezane za pogubljenja, ali koje su također bile dio genocidnog projekta:
Kao dokaz zločinačke namjere u Srebrenici, Vijeće je navelo da je Mladić sproveo “Direktivu 7”, kojom je Karadžić naložio da VRS u Srebrenici “stvori nepodnošljive uslove potpune nesigurnosti, bez nade u dalji opstanak i život stanovništva”. Poslije zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995. godine, VRS je iz enklave prisilno premjestila oko 25.000 civila, većinom žena, djece i staraca, utvrđeno je presudom. Mladić je osuđen za učešće u četiri udružena zločinačka poduhvata (UZP), a jedan od njih bio je eliminisanje muslimana iz Srebrenice.
Rovčanin ukazuje i na izjavu sudije Oriea, u kojoj je istaknuto da su “radnje optuženog u toj mjeri doprinijele zločinima da oni bez njih ne bi bili počinjeni na taj način“.
Utvrđeno je presudom i da su u septembru i početkom oktobra 1995. pripadnici VRS-a i MUP-a bili angažovani na operaciji koja je trebala da bude tajna i koja je obuhvatala ekshumaciju ljudskih posmrtnih ostataka iz nekoliko primarnih masovnih grobnica, a zatim ponovno pokopavanje tih posmrtnih ostataka u udaljene sekundarne grobnice u opštinama Zvornik i Bratunac, u nastojanju da se oni sakriju. Sve ove činjenice su potvrđene drugostepenom presudom Mladiću, gdje Žalbeno vijeće nije mijenjalo ranije konstatovana činjenična stanja, ne samo za genocid nego i za terorisanje stanovništva Sarajeva granatiranjem i snajperisanjem te zločine u drugim bh gradovima.
Na osnovu dokaza u cjelini, Vijeće je zaključilo da je jedini razuman zaključak da je Mladić namjeravao eliminisati Bošnjake iz Srebrenice ubijanjem muškaraca i dječaka, i prisilnim uklanjanjem ostalog stanovništva, te da je imao namjeru uništiti srebreničke Bošnjake kao značajan dio zaštićene grupe bosanskohercegovačkih muslimana. Zbog toga je utvrđeno da je dijelio genocidni cilj i bio učesnik UZP-a u Srebrenici.
Ponovno dokazivanje genocida?
Kada je riječ o navodima da je Nilsson potvrdio da sud u Haagu nije ponovo dokazivao postojanje genocida u Srebrenici, iako je, bez obzira na presudu Radislavu Krstiću, morao to učiniti, oni također nisu tačni. Odgovarajući na pitanje iz publike o potrebi da se genocid ponovo dokazuje i u Mladićevom slučaju, Nilsson je potvrdio da je bilo potrebno dokazati genocid, ali ne u smislu da li je počinjen - što je već utvrđeno - već da li je Mladić u njemu učestvovao.
Taj dio dokazivanja, kako je i Nilsson ukazao, radi se bilo na osnovu već pravosnažno utvrđenih činjenica (eng. adjudicated facts), bilo izvođenjem dokaza. Nilsson nije rekao da to “nije učinjeno”, kako je to predstavljeno u medijskim izvještajima. Pitanje i Nilssonov odgovor mogu se čuti od 42. minute predavanja.
U komentaru za Raskrinkavanje, Haris Rovčanin osvrnuo se i na postupak dokazivanja genocida pred Pretresnim vijećem Haškog suda:
Činjenica jeste, a kako se i navodi u presudi, da je “vijeće formalno primilo na znanje nekoliko činjenica o kojima je presuđeno koje opisuju sveukupnu situaciju u enklavi“. Ali ne treba zaboraviti ni činjenicu da su brojni svjedoci - od stanovništva koje je bilo u Potočarima, pripadnika Dutchbata, preživjelih sa stratišta, brojnih oštećenih, vještaka, eksperata, pa i pripadnika VRS - ponovo pozivani i saslušavni na suđenju Mladiću, bez obzira na to što su iskaze dali na suđenju Radislavu Krstiću. I ne samo Krstiću već u predmetu “Popović i ostali”, predmetu Zdravka Tolimira, predmetu Radovana Karadžića (pa čak i predmetu “Vidoje Blagojević i Dragan Jokić”, koji nisu osuđeni za genocid), jer se genocid nije samo dokazivao kroz dvije presude.
Određenom broju svjedoka je saslušanje u Mladićevom predmetu bilo čak četvrto pojavljivanje u haškim sudnicama. Strane u postupku su svjedoke mogle suočiti s ranijim iskazima i postaviti im druga pitanja, tražiti pojašnjenja, što su uradili na koncu. Kao primjer ću navesti vještaka vojne struke Richarda Butlera, vojnog eksperta koji je vještačio i iznosio nalaze na svim suđenjima za genocid i druge zločine u Srebrenici, a koji je na suđenju Mladiću ocijenio da Vujadin Popović, Ljubiša Beara i Zdravko Tolimir nisu mogli organizovati strijeljanje zarobljenika bez Mladićevog odobrenja. Osim svjedoka i vještaka, na suđenju su predočavani broj meterijalni dokazi i dokumentacija.
Na kraju, Rovčanin skreće pažnju na to da se Nilsonovi navodi pojavljuju skoro devet godina nakon izricanja prvostepene presude, naglašavajući da se ta vrsta negiranja sudski utvrđenih činjenica obično dešava pred obilježavanje godišnjica zločina, i to “na način da se koriste izjave vještaka/eksperata koje je na suđenju angažovala odbrana, a čije nalaze vijeća nisu prihvatala.
U ovom primjeru radi se o zloupotrebi izjave saradnika Haškog tribunala, iznesene tokom javnog nastupa, kako bi se stvorio utisak da je bivši general Vojske Republike Srpske osuđen bez dokaza, čime se nastoji relativizovati njegova odgovornost i amnestirati ga od najtežih ratnih zločina.
Budući da je nedostupan članak Srne s najranijom objavom tvrdnji o priznanju Jonasa Nilssona da je Ratko Mladić osuđen bez materijalnog dokaza koji pokazuje namjeru za izvršenje genocida, kasnije objave ove tvrdnje ocjenjujemo kao prenošenje lažnih vijesti. Nilsson ništa nije priznao niti je Mladić osuđen bez dokaza.
Tvrdnju da je Nilsson kazao da se u Mladićevom slučaju nije dokazivao genocid, iako se to moralo uraditi, objavljenu u članku portala Glas Srpske, ocjenjujemo kao lažnu vijest. Kasnije objave ove tvrdnje ocjenjujemo kao prenošenje lažnih vijesti.
Tvrdnja da je Jonas Nilsson rekao da nije bilo sastanka ni pisane odluke sa sastanka o namjeri da se počini genocid ocjenjujemo kao manipulisanje činjenicama. Izvedena je iz dijelova izjave koja u cjelini objašnjava način na koji je dokazan genocid u Mladićevom slučaju.
Naslov članka na portalu Telegraf ocjenjujemo kao prenošenje lažnih vijesti i klikbejt, s obzirom na to da je u članku objašnjeno da je izjavu dao saradnik Haaškog suda, a ne sudija, kako se tvrdi u naslovu. Naslov članka na portalu Alo također dobija ocjenu klikbejt, jer je “priznanje” o osudi Mladića bez dokaza objašnjeno u članku u skladu s činjenicama.
(Raskrinkavanje.ba)