Foto: Shutterstock
Na Facebook profilu Danijela Simića, novinara i predsjednika Udruženja novinara Republike Srpske, podijeljen je video hrvatskog voditelja Zorana Šprajca o genocidu u Srebrenici, uz sljedeću opasku:
Primjer tipične đubradi, koja glume humaniste, a zapravo su svjesni širitelji lažnih vijesti i s njom srbofobije; pošto i mala djeca mogu istražiti da se čak ni u presudi estradnog suda u Hagu ne pominje brojka 8.000. Niko u Srebrenici nije ubio 8.000 ljudi u julu 1995. (Opširnije u prvom komentaru)
Foto: Screenshot/Facebook
Simić je u komentaru ispod objave podijelio link koji vodi na članak portala Frontal, glasila istoimenog udruženja, koji je objavljen 11. 7. 2025. godine, na 30. godišnjicu genocida u Srebrenici. Na kraju članka navodi se da je na ovom portalu izvorno objavljen 2018. godine, ali tu objavu nismo mogli pronaći. U članku je negiranje broja žrtava genocida “objašnjeno” na sljedeći način:
U Srebrenici jula 1995. godine, niko nije ubio 8.000 ljudi!
Antisrpski Haški tribunal je 2008. godine imao 3.568 patoloških nalaza, da bi analizom istih utvrđeno da je broj ekshumiranih tijela maksimalno 1.923. Otkud i zašto se onda, već decenijama, laže da je u julu 1995. ubijeno preko 8.372 osobe?
(...)
Medicinar i član tima odbrane Beara Ljubiše pred Tribunalom u Hagu, dr Ljubiša Simić, zasnivao je svoj rad "na cjelokupnom fondu obdukcionih izvještaja koje je ova institucija imala 2008. godine”, a koji su se ticali događaja u Srebrenici 1995. godine.
Njegova osnovna teza je da se "tu radi o 3.568 izvještaja, a ne 3.568 tijela”. Ovu tezu potkrepljuje činjenicom da je značajan procenat izvještaja, njih 1.583, sadržavao samo po nekoliko kostiju; što po Simićevoj logici, u poređenju sa tim da ljudsko tijelo ima više od 200 kostiju, "nije moglo poslužiti kao pouzdana osnova za izvođenje bilo kakvih zaključaka”. U svom daljem istraživanju, dr Ljubiša Simić je nastojao da utvrdi tačan broj tijela koja su ekshumirana iz 13 masovnih grobnica.
Prilikom prebrojavanja, odustao je od mogućnosti da se to čini numerisanjem iskopanih lobanja, jer su u velikom broju slučajeva lobanje bile rasparčane na mnogo kostiju koje ih čine. Umjesto toga, pristupilo se prebrojavanju butnih kostiju. Tako je utvrđeno da je ekshumirano ukupno 1.919 desnih, odnosno 1.923 lijevih butnih kosti. Nadalje, Simić je ukazao na podudarnost tj. izjednačenost broja ovih kostiju u svakoj od 13 masovnih grobnica ponaosob, što bi dodatno potkrijepilo tvrdnju da broj ubijenih ne prelazi 2.000. To nije ni blizu broja 3.568, koji je kroz broj slučajeva prezentovalo tužilaštvo u Hagu, a više nego daleko od brojke od preko 8.000, koja se neprestano ponavlja u medijima.
U članku je navedeno da se radi o dijelovima drugog članka koji je objavljen ranije na Frontalu. Taj se članak objavljuje još od 2009. godine, ali original nije dostupan (1, 2).
Osim na Frontalu, članak iz 2018. s naslovom “U Srebrenici jula 1995. godine, niko nije ubio 8.000 ljudi!” objavljen je 2019. na portalu Prijedor24h.
Šta su činjenice o genocidu u Srebrenici?
U operaciji “Krivaja 95, Vojska Republike Srpske (VRS) je u julu 1995. godine preuzela kontrolu nad enklavom Srebrenica, koja je bila pod zaštitom UN-a. Kada su snage VRS-a ušle u enklavu, desetine hiljada stanovnika zaštitu je potražilo u bazi UN-a, koja se nalazila u obližnjim Potočarima. Istovremeno, između 10 i 15 hiljada slabo naoružanih ili potpuno nenaoružanih dječaka i muškaraca dobi od 16 do 65 godina (od kojih su dvije trećine bili civili), u strahu da će biti ubijeni ukoliko s porodicama odu u Potočare, kroz šumu su pokušali doći do Tuzle, koja je tad bila pod kontrolom Armije RBiH.
VRS je 12. jula došla do Potočara. Nakon uspostavljanja kontrole, pripadnici VRS-a počeli su razdvajati muškarce od žena i djece, koji su prisilno autobusima i kamionima premješteni u Kladanj. Muškarci izdvojeni u Potočarima, zajedno s muškarcima zarobljenim u šumama na putu prema Tuzli, u narednih nekoliko sedmica pogubljeni su u masovnim strijeljanjima na više lokacija, uglavnom u opštinama Bratunac i Zvornik. Njihova su tijela zakopana u masovne grobnice, koje su kasnije iskopavane, a ostaci premještani u sekundarne i tercijarne masovne grobnice u pokušaju da se sakriju dokazi masovnih egzekucija (1, 2).
Zločini počinjeni u Srebrenici u ljeto 1995. godine okvalifikovani su kao genocid u presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, Međunarodnog suda pravde i Suda Bosne i Hercegovine. Postupci pred Haškim tribunalom trajali su u prosjeku četiri godine. Na njima su predstavljene hiljade materijalnih dokaza i saslušano je stotine svjedoka. Kako je predsjednik Međunarodnog mehanizma za krivične sudove Theodor Meron kazao 2021. godine, kvalifikaciju zločina kao genocida do tada je potvrdilo 34 sudija iz 29 zemalja s pet različitih kontinenata (link).
Činjenice o broju ubijenih
U genocidu u Srebrenici ubijeno je više od 8.000 bošnjačkih dječaka i muškaraca, a u Kladanj je protjerano oko 30.000 ljudi. Tvrdnja da se u haškim presudama ne spominje 8.000 žrtava nije tačna. Još u prvoj presudi vezanoj za genocid u Srebrenici, donesenoj 2004. godine protiv Radislava Krstića, navodi se da je u Srebrenici ubijeno između 7.000 i 8.000 ljudi. Osim u presudama, ova brojka može se pronaći i u dokumentu “Činjenice o Srebrenici” ovog suda.
Broj ubijenih i način na koji su stradali već se godinama minimiziraju i osporavaju u sklopu negatorskog narativa o genocidu u Srebrenici. Raskrinkavanje je ocjenjivalo takve tvrdnje u analizama koje možete pročitati ovdje, ovdje i ovdje.
Iza broja žrtava stoje čvrsti dokazi. U članku BIRN-a iz 2021. godine objašnjeno je sljedeće:
Presuda o genocidu u predmetu protiv načelnika bezbjednosti Drinskog korpusa VRS-a Vujadina Popovića utvrdila je niz činjenica o broju ubijenih ljudi na različitim lokacijama.
Tako se u njoj navodi da je organizovano masovno ubijanje započelo 13. jula 1995. na području Bratunca, u skladištu u Kravici, gdje je ubijeno najmanje 1.000 ljudi, a nastavilo se od 14. do 16. jula 1995. na području Zvornika, u Orahovcu, gdje je ubijeno između 800-2.500 ljudi; potom Petkovcima, gdje je likvidirano više od 800 ljudi; Kozluku, gdje je ubijeno više od 1.000 ljudi; te Ekonomiji Branjevo i Domu kulture u Pilici, gdje je strijeljano između 1.000 i 2.000 Srebreničana.
(...)
U presudi Krstiću se navodi kako Pretresno vijeće ne može isključiti mogućnost da određeni postotak tijela u ispitanim grobnicama potječe od muškaraca poginulih u borbi.
Međutim sveukupni forenzički dokazi slažu se sa svjedočenjima svjedoka koji su pričali o masovnim pogubljenjima hiljada muškaraca Bošnjaka u skladištu u Kravici, u Orahovcu, na Vojnoj ekonomiji u Branjevu, kod brane u blizini Petkovaca i kod Kozluka, stoji u presudi.
Posmrtni ostaci ubijenih Srebreničana pronađeni su u 87 masovnih grobnica, a za nekima se još uvijek traga. U Memorijalnom centru Srebrenica u Potočarima do sada je ukopano oko 7.000 ljudi identifikovanih na osnovu DNK analize, a neke od identifikovanih žrtava su, u skladu sa željama porodice, ukopane na lokalnim grobljima.
Iznoseći netačnu tvrdnju da “niko u Srebrenici nije ubio 8.000 ljudi u julu 1995”, Simić se poziva na izjave Ljubiše Simića, naučnog saradnika kontroverzne organizacije “Istorijski projekat Srebrenica”, koji je bio u timu odbrane Ljubiše Beare pred Haškim tribunalom u predmetu “Popović i ostali”. On je 2011. godine svjedočio pred Sudom BiH u predmetu “Jević i ostali”.
Tvrdnje da obdukcijski izvještaji Haškog tribunala iz 2008. godine “dokazuju” da u Srebrenici nije ubijeno više od 2.000 ljudi objavljene su i 2010. godine u članku osnivača “Istorijskog projekta Srebrenica” Stefana Karganovića na engleskom jeziku, na platformi “Global Research”, kao i u publikaciji ove organizacije iz 2017. godine.
U članku portala Frontal navodi se da je podatak o 8.372 žrtve “laž”, jer analiza patoloških nalaza u posjedu Haškog tribunala “utvrđuje” da je broj ekshumiranih tijela manji od 2.000. Ipak, Pretresno vijeće odbacilo je argumente odbrane u vezi s brojem žrtava, jer je već u vrijeme suđenja Beari više hiljada žrtava bilo identifikovano DNK analizom. Beara je osuđen za genocid.
Naime, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju započeo je ekshumacije masovnih grobnica i identifikaciju žrtava 1996. godine. Do 2000. godine istraga je rezultirala s više od 50.000 stranica autopsijskih izvještaja i 30.000 fotografija. Ekshumacije su od 2001. godine prepuštene vlastima u BiH i Međunarodnoj komisiji za nestale osobe (ICMP), koja je započela DNK identifikaciju žrtava, što je kasnije korišteno u suđenjima.
ICMP je do decembra 2008. godine putem DNK identifikovao 5.800 žrtava genocida u Srebrenici. Unatoč argumentima Bearine odbrane na osnovu prebrojavanja butnih kostiju iz autopsijskih izvještaja Haškog tribunala, DNK analiza ne samo da potvrđuje da posmrtni ostaci pripadaju pojedinačnoj osobi već i uspostavlja vezu između ostataka tijela pronađenih u primarnim, sekundarnim i tercijarnim grobnicama. DNK analiza samo jednog dijela tijela može utvrditi da li je riječ o ostacima neke prethodno pronađene žrtve ili su u pitanju ostaci druge osobe (link).
Dakle, na sudu je van razumne sumnje dokazano da je u Srebrenici ubijeno oko 8.000 ljudi, kombinacijom forenzičkih nalaza ostataka iz masovnih grobnica i svjedočenja o masovnim pogubljenjima, kao i da je većina ubijena u masovnim egzekucijama.
Budući da prvobitni članak više nije dostupan, tvrdnju da “niko nije ubio 8.000 ljudi” u Srebrenici u julu 1995. godine, objavljenu naknadno u drugim člancima, ocjenjujemo kao prenošenje lažnih vijesti. Tvrdnju da se brojka od 8.000 ubijenih ne spominje u haškim presudama ocjenjujemo kao dezinformaciju. Tvrdnju da je analizom patoloških nalaza Haškog tribunala iz 2008. godine utvrđeno da je ekshumirano najviše 1.923 tijela ljudi ubijenih u Srebrenici ocjenjujemo kao manipulisanje činjenicama.
(Raskrinkavanje.ba)