Foto: Muzej revolucije naroda Jugoslavije
Na Facebook stranici “Hercegovački portal” je 15. maja 2026. godine objavljen status povodom 81. godišnjice pokušaja predaje kolaboracionističkih snaga i civila koji su bježali s njima iz Jugoslavije, kod Bleiburga u Austriji u maju 1945. godine. U statusu je navedeno da su masovna ubistva nakon ovog događaja, koja su počinili “partizani” nakon neuspješne predaje bjegunaca britanskim snagama u Bleiburgu, kao i događaji koji su uslijedili, “najtragičniji događaj u historiji hrvatskog naroda”
Uz status je objavljena i slika na kojoj je ispisano “200.000 vojnika 500.000 civila. Bleiburško polje”.
Foto: Screenshot/Facebook
Slika se dijelila i na drugim Facebook profilima i stranicama u maju 2026. godine. U nekim od ovih objava navodi se da su ubistva kod Bleiburga bila “genocid” (1, 2, 3).
Tvrdnju o pola miliona ubijenih civila i 200.000 ubijenih vojnika na Bleiburgu krajem aprila objavilo je i nekoliko hrvatskih medija u člancima povodom objavljivanja knjige “Bleiburška tragedija i britanska obmana” autora dr. Ante Čuvala (1, 2, 3). Ove tvrdnje dijele se na društvenim mrežama i u medijima već godinama (1, 2).
Krah NDH i predaja kod Bleiburga
Kraljevinu Jugoslaviju su 6. aprila 1941. godine napale i osvojile nacistička Njemačka i fašistička Italija, uz pomoć saveznika Bugarske i Mađarske. Jugoslovenski kralj i vlada su pobjegli u Englesku. Uz podršku Nijemaca i Italijana, ustaški pokret predvođen Antom Pavelićem je u aprilu 1941. proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH) na dijelu jugoslavenske teritorije rasparčane između fašističkih snaga (link).
Ustaše su uspostavile fašistički režim koji je blisko sarađivao s nacistima i sprovodio njihove i vlastite zakone o “rasnoj čistoći”. Vodili su nekoliko logorskih kompleksa, od kojih je najzloglasniji bio logor smrti Jasenovac. Unutar teritorije koju su kontrolisali, a koja se sastojala od velikog dijela današnje Hrvatske i gotovo cijele Bosne i Hercegovine, ustaše su godinama sprovodile teror nad stanovništvom i istrebljenje nekih grupa. Procjenjuje se da su za vrijeme rata ubili između 320.000 i 340.000 Srba, kao i praktično istrijebili romsku populaciju i veliki dio jevrejske populacije (link).
Nedugo nakon fašističke okupacije Jugoslavije, u zemlji su počele da se formiraju grupe otpora. Jedna od njih, predvođena komunistima na čelu s Josipom Brozom Titom, uspjela je regrutovati ogroman broj dobrovoljaca/ki, biti priznata od savezničkih sila kao narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije i, na koncu, krajem 1944. i početkom 1945. godine osloboditi veliki dio teritorije od fašističkih okupatora i domaćih kolaboracionista (link).
Na proljeće 1945. godine, ustaški režim i vojska, zajedno s preostalim njemačkim trupama, četničkim jedinicama iz Crne Gore i Srbije, pripadnicima Handžar SS divizije i slovenačkim domobranima, počeli su se povlačiti pred partizanima koji su oslobodili Bosni i Hercegovinu i kretali se zapadno, nakon što su se oglušili na višestruke ponude amnestije za one koji se predaju. Sljedbenici režima NDH povlačili su se prema Austriji, gdje je kontrolu preuzimala britanska vojska, u namjeri da se predaju njima. Prethodno su ponudili savezništvo svojim donedavnim neprijateljima, Britancima i Amerikancima, kako bi se zajedno borili protiv partizana, što su ovi odbili i obavijestili Tita o tome.
Ante Pavelić i nekolicina drugih visokorangiranih ustaških funkcionera početkom maja uspješno su prebjegli na Zapad preko Austrije. Međutim, velika kolona pripadnika kolaboracionističkih snaga koju su pratili i civili nije uspjela u tom naumu. Najveći dio kolone kretao se rutom preko Celja i Dravograda. Čak i nakon što je Njemačka 8. maja kapitulirala i njemačka vojska položila oružje, ustaška vojska je konstantno ulazila u oružane sukobe s partizanima koji su preuzimali kontrolu nad tim područjem u pokušaju da osigura prolaz kolone do Austrije. Na koncu, hiljade ljudi, vojnika i civila stigli su 14. maja na polje nadomak Bleiburga, gradića na austrijsko-slovenačkoj granici, gdje ih je čekala britanska vojska. Partizani, sada već i službeno preimenovani u Jugoslavensku narodnu armiju, okružili su ih.
Nakon dvodnevnih pregovora, određeno je da će se kolaboracionističke vojske predati partizanima, a ne Britancima, te da će biti vraćeni u Jugoslaviju. Uprkos obećanjima partizanskih predstavnika da će ratni zarobljenici na putu za Jugoslaviju biti tretirani humano, nedugo nakon dogovora o predaji došlo je do otvaranja vatre na ljude u Bleiburgu te organizovanja marša vojnika i civila nazad u Jugoslaviju. Za vrijeme marša, grupe ljudi su strijeljane, a neki su umirali od gladi, iscrpljenosti ili batinanja. Veliki broj preživjelih smješten je u zatvoreničke logore u Jugoslaviji, u kojima su neki umrli, neki su nakon izvjesnog vremena pušteni, a nekima se sudilo za ratne zločine počinjene za vrijeme rata (1, 2, 3, 4).
Brojke i historijski revizionizam
Događaji koji su se odvili na bleiburškom polju i za vrijeme marševa zarobljenika kroz Jugoslaviju predmet su višedecenijskih debata i često nailaze na potpuno drugačija tumačenja. Vlasti u socijalističkoj Jugoslaviji koja je formirana nakon Drugog svjetskog rata negirale su ubistva i zločine kod Bleiburga i ta tema je bila potisnuta u javnom diskursu. Istovremeno, bivši pripadnici ustaškog režima ili vojske koje su uspješno izbjegli u inostranstvo nakon rata počeli su kod Bleiburga organizovati komemoracije žrtvama na kojima su redovno isticane ustaška i fašistička ikonografija i veličana NDH (link, link).
Zvanična istraživanja događaja počela su tek polovinom ‘80-ih i ‘90-ih godina. Tačan broj stradalih u Bleiburgu nikada nije precizno utvrđen. Komisija za utvrđivanje ratnih i poslijeratnih žrtava Republike Hrvatske je 1999. godine utvrdila imena i podatke o 13.300 osoba stradalih kod Bleiburga i u marševima koji su uslijedili. Historičari, pak, dijele mišljenje da je stvarni broj žrtava bio značajno veći, ali procijenjene brojke često variraju između 20.000 i približno 200.000 ubijenih. Procjene se baziraju na demografskim podacima, svjedočenjima i ostacima pronađenim u masovnim grobnicama u Sloveniji. Pojedine detalje događaja nije bilo moguće precizno utvrditi, kao ni broj ljudi koji su stigli do Bleiburga u maju ‘45, prije predaje partizanima. Nije bilo moguće utvrditi ni koliko je vojnika ubijeno u oružanim sukobima s partizanima na putu do Bleiburga, a koliko je smaknuto nakon što su razoružani. Najpoznatije i najpriznatije procjene pripisuju se hrvatskom demografu Vladimiru Žerjaviću, prema čijim je istraživanjima na bleiburškom polju bilo oko 80.000 vojnika i 45.000 civila. Njima je u marševima pridruženo još oko 30.000 Hrvata, Srba i Slovenaca koji su prethodno bili smješteni u britanskom zarobljeničkom logoru kod Klagenfurta. Od tog ukupnog broja, prema Žerjavićevoj procjeni, ubijeno je oko 70.000 ljudi, većinom vojnika. Značajan dio ubijenih bili su Hrvati (1, 2, 3).
Ne postoje, pak, nikakvi dokazi da je kod Bleiburga i u marševima ubijeno 700.000 ljudi, od čega pola miliona civila. Toliki broj ljudi nije se uopšte mogao naći na bleiburškom polju, kako je objasnio fact-checking portal Faktograf iz Hrvatske u analizi ovakvih tvrdnji iz 2020. godine, čiji je autor historičar Stefan Gužvica. Pozivajući se na podatke iz historijskih knjiga “Pavelić u bjekstvu” autora Bogdana Krizmana i “Nacionalizam i teror: Ante Pavelić i ustaški terorizam od fašizma do Hladnog rata” autora Pina Adriana i Giorgija Cingolanija, Faktograf u analizi navodi sljedeće:
Kao što je već spominjano, ovo ne može biti točno, s obzirom da većina oružanih snaga i civila zapravo nije bila prešla austrijsku granicu u trenutku predaje. Izvor za ovu tvrdnju je memorandum napisan od strane samih ustaških komandanata i poslan Saveznicima u nadi da će oni prihvatiti njihovu predaju. Memorandum dodaje da je ovaj čin zapravo „plebiscit“ hrvatskog naroda, koji „odbija jugoslavensku državnu tvorevinu uobće, a Titovu boljševičku vladavinu napose.“[10] Dakle, radi se o propagandnom dokumentu koji je trebao izazvati suosjećanje Saveznika i apelirati na antikomunizam Britanaca i Amerikanaca, što ga ne čini pouzdanim povijesnim izvorom. Također, sam dokument ne govori ništa o broju žrtava, jer je nastao dva dana prije predaje.
Iako je, prema rezultatima mnogobrojnih istraživanja na ovu temu, sasvim jasno da su kod Bleiburga počinjeni zločini nad zarobljenicima, neupitno je da se ovi događaji zloupotrebljavaju u pokušajima rehabilitacije NDH i ustaške ideologije, kao i minimiziranja zločina koje je ovaj režim počinio.
Kao što je znatno preuveličan broj ubijenih (pogotovo civila) u ovakvim objavama, tako su i tvrdnje o genocidu (ili kako se u nekim izvorima navodi, holokaustu) nad Hrvatima neutemeljene. Prije svega, kod Bleiburga nisu stradali samo Hrvati, već i nemali broj Srba, Crnogoraca, Slovenaca i Bošnjaka koji su bili pripadnici kolaborističkih snaga za vrijeme rata. Povod zločina nije bila nacionalna pripadnost, već pripadnost ili povezanost s neprijateljskom vojskom koja je sarađivala s fašističkim okupatorima.
Na koncu, iako se u desničarskim krugovima ovi događaji nastoje predstaviti kao zločin komunista protiv Hrvata, u partizanskim jedinicama na području Hrvatske (na računajući ostatak Jugoslavije) borilo se 140.000 Hrvata pa ove događaje nije moguće svesti na jednostavnu podjelu između “Hrvata” i “komunista”.
Obilježavanja godišnjice bleiburške tragedije već desetljećima karakterišu otvoreno slavljenje ustaštva i NDH, pjevanje ustaških pjesama i isticanje fašističkih simbola, veličanje Hitlera i slično. Zbog toga je Austrija od 2022. godine zabranila masovna okupljanja kod Bleiburga.
Shodno činjenicama, navode da je pola miliona civila i 200.000 vojnika stradalo kod Bleiburga, ili da je toliko ljudi bilo na bleiburškom polju u vrijeme predaje kolaboracionističkih snaga, ocjenjujemo kao manipulisanje činjenicama. Brojke potječu iz memoranduma ustaških komandanata, ali nisu utemeljene u stvarnosti. Tačne brojke nisu utvrđene.
(Raskrinkavanje.ba)