Foto: Wikimedia Commons
U Memorijalnom centru u Potočarima je 11. jula 2026. obilježena godišnjica genocida u Srebrenici. Na portalu Radio-televizije Republike Srpske (RTRS) tog je dana objavljena kratka vijest o komemoraciji u Potočarima i ukopu još deset identifikovanih žrtava genocida.
Komemoracija u Potočarima kod Srebrenice, uz vjerski obred koji je predvodio poglavar Islamske vjerske zajednice u BiH Husein Kavazović, završena je ukopom posmrtnih ostataka 10 identifikovanih Bošnjaka nastradalih u julu 1995. godine.
Skupu je prisustvovalo više hiljada građana, brojne delegacije iz FBiH i strane pretežno nižerangirane diplomate, većinom iz muslimanskih zemalja, koji su položili cvijeće kod centralnog kamena u Memorijalnom centru Potočari poginulim bošnjačkim vojnicima, pripadnicima zloglasne srebreničke 28. divizije kojom je komandovao Naser Orić.
Time je obilježena 31 godina od njihovog stradanja.
Kao izvor se navodi novinska agencija Srna, na čijem portalu u vrijeme pisanja ove analize nije bilo moguće pronaći ovu vijest. Ist opis komemoracije 2026. godine objavljen je i na portalima Alternativna televizija i Provjereno.
Revizionističko opravdavanje genocida
Javni servis RTRS jedan je od medija koji godinama promovišu negatorski narativ, pogotovo uoči i za vrijeme obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici. Tvrdnje da su žrtve genocida bili vojnici koji su “poginuli” u julu 1995. godine već su decenijama dio tog narativa.
Genocid u Srebrenici je ratni zločin koji je Vojska Republike Srpske počinila u Srebrenici i oko nje u ljeto 1995. godine, kada su 11. jula zauzeli grad u operaciji “Krivaja ‘95” i masovno pogubili oko 8.000 muškaraca i dječaka. Naime, nakon što je VRS preuzela kontrolu nad gradom, desetine hiljada stanovnika/ca potražilo je zaštitu u bazi UN-a u obližnjim Potočarima. Istovremeno, između 10.000 i 15.000 muškaraca i dječaka dobi između 16 i 65 godina pokušali su pješke kroz šumu doći do Tuzle, koja je bila pod kontrolom Armije RBiH. Već je 12. juna VRS zauzela Potočare i počela izdvajati muškarce i dječake, a žene i djecu prisilno premještati u Kladanj, također pod kontrolom ARBiH. U narednim sedmicama, VRS je ljude koji su izdvojeni u Potočarima, kao i one zarobljene u šumi, ubila u masovnim egzekucijama na nekoliko lokacija, uglavnom u opštinama Bratunac i Zvornik. U saradnji s lokalnim vlastima, VRS je naknadno iskopala posmrtne ostatke iz masovnih grobnica i premjestila ih u sekundarne masovne grobnice u pokušaju da sakrije zločin.
Ovi zločini okarakterisani su kao genocid presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, Međunarodnog suda pravde i Suda Bosne i Hercegovine. Presude su donesene su na osnovu višegodišnjih istražnih procesa, hiljada materijalnih i forenzičkih dokaza i stotina svjedočenja, a karakterizaciju zločina kao genocida potvrdile su čak 34 sudije iz 29 zemalja s pet kontinenata (link).
Memorijalni centar Srebrenica osnovan je 2000. godine u spomen žrtvama genocida u Potočarima i u njemu je spomenik žrtvama, koji je u članku RTRS-a netačno opisan kao spomenik “poginulim bošnjačkim vojnicima”. Tačno je da su neki od ubijenih u julu 1995. godine bili pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine, dok su drugi bili civili, mnogi od njih maloljetni. Izvjestan broj žrtava zarobljen je u Potočarima, a neki su tamo i ubijeni. Prema procjenama iz sudskih presuda, jednu trećinu kolone koja se probijala kroz šume činili su vojnici (od kojih mnogi nisu bili naoružani), a dvije trećine bili su civili. Ipak, nisu “poginuli” ili ubijeni u borbama. Iz forenzičkih dokaza pronađenih u masovnim grobnicama, iz svjedočenja, pa čak i jednog videosnimka, jasno je da su uglavnom zarobljeni i ubijeni strijeljanjem u masovnim egzekucijama. Nekima od njih u trenutku smrti ruke su bile vezane iza leđa (1, 2, 3). Iako su u genocidu u velikom broju stradali dječaci i muškarci, među žrtvama je bio i određeni broj žena i djevojčica. Najmlađa žrtva genocida bila je novorođena beba Fatima Muhić ,čiji su posmrtni ostaci pronađeni u masovnoj grobnici u Potočarima 2012. godine.
Netačne tvrdnje da su većina žrtava genocida bili vojnici koji su “poginuli” u borbi služi kao oslonac za negiranje genocida u Srebrenici, jer predstavlja žrtve kao legitimne vojne mete, čime se negiraju neke karakteristike genocida, kao što su namjera i organizacija. Takve tvrdnje su, pak, u direktnoj suprotnosti s činjenicama utvrđenim na sudu.
U analizi Raskrinkavanja iz 2023. godine navodi se obrazloženje Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju zbog čega zločini u Srebrenici predstavljaju čin genocida:
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju ustanovio je, van razumne sumnje, da je Vojska Republike Srpske u julu 1995. godine ubila između sedam i osam hiljada bošnjačkih muškaraca i dječaka, da je većina njih ubijena u masovnim egzekucijama, da se ubistva nisu desila impulsivno, već da su bila rezultat isplanirane i koordinisane operacije, te da su ona bila čin genocida. Sud je zločin okvalifikovao kao genocid na osnovu dokaza koji jasno pokazuju da je VRS sistematično pogubila hiljade muškaraca i prisilno premjestila oko 25.000 ljudi, znajući da će to dovesti do nestanka bošnjačke populacije s područja Srebrenice. Namjera da se bošnjačko stanovništvo u Srebrenici uništi, prema mišljenju Suda, ogledala se i u činjenici da su uništeni bošnjački domovi i centralna džamija. Sud, je dakle, na osnovu dokaza zaključio da je VRS ubila vojno sposobne muškarce s namjerom da uništi zajednicu Bošnjaka u Srebrenici.
Shodno činjenicama, tvrdnju da su žrtve genocida u Srebrenici bili vojnici koji su poginuli, čime se implicira da su ubijeni u borbama, a ne da su ubijeni u masovnim pogubljenjima, ocjenjujemo kao manipulisanje činjenicama.
(Raskrinkavanje.ba)