Foto: Raskrinkavanje.ba
Uprkos činjenici da je bivši visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini Valentin Inzko 2021. godine nametnuo izmjene i dopune Krivičnog zakona kojima se zabranjuje i kažnjava negiranje genocida i veličanje ratnih zločina, narativ o tome da genocid u Srebrenici nije počinjen i dalje je prisutan u javnom prostoru.
Raskrinkavanje je prethodnih godina uoči obilježavanja godišnjice genocida i komemoracije u Memorijalnom centru Potočari 11. jula redovno bilježilo porast netačnih i manipulativnih tvrdnji kojima se negatorski narativ nastoji potkrijepiti. Na osnovu fact-checking analiza koje je Raskrinkavanje do sada napisalo na ovu temu (1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12, 13, 14), možemo zaključiti da se narativ negiranja genocida u Srebrenici nastoji dokazati različitim tvrdnjama, uglovima i strategijama. U nekim slučajevima, insinuira se ili se eksplicitno tvrdi da su sudski utvrđene činjenice o događajima u Srebrenici u julu 1995. godine lažirane ili da je broj žrtava “preuveličan”. Takve tvrdnje često idu “ruku pod ruku” s navodima o nekoj vrsti zavjere čiji je cilj da Srbe prikaže kao “genocidan narod”. U nekim se slučajevima broj žrtava i pojedinosti događaja ne odbacuju, ali se negira da su zločini u Srebrenici bili genocid.
Pojedinci/ke, mediji, javni/e zvaničnici/e i institucije koje iznose ovakve tvrdnje često uporište za svoje argumente traže u izvještaju Nezavisne međunarodne istražne komisije o stradanjima svih naroda na području Srebrenice od 1992. do 1995, objavljenom 2021, u kojem se zaključuje da u Srebrenici nije počinjen genocid. “Nezavisnu” komisiju je 2019. godine formirala Vlada Republike Srpske, a izvještaj sadrži niz tvrdnji koje su u suprotnosti sa sudski utvrđenim činjenicama. Detaljnije o ovom izvještaju, ali i svim ostalim dezinformacijama koje se učestalo pojavljuju u vezi s genocidom u Srebrenici, Raskrinkavanje je pisalo u prethodnoj analizi iz serijala “Rasvjetljavanje”, koju možete pročitati ovdje. Tada je zaključeno da je, uprkos postojanju različitih vrsta dezinformacija o Srebrenici, koje nastaju iz različitih razloga i imaju različite ciljeve, najrasprostranjeniji netačni narativ o ovoj temi onaj u kojem se tvrdi da u Srebrenici nije počinjen genocid. S obzirom na to da se ovakve i slične dezinformacije pojavljuju svake godine uoči obilježavanja godišnjice genocida, iste pojave možemo očekivati i ove, kao i svake naredne godine.
Stoga, kako bismo doprinijeli povećanju otpornosti na takve dezinformacije koje se potencijalno mogu pojaviti u budućnosti, u nastavku ove analize donosimo pregled činjenica o događajima u Srebrenici 1995. godine, kao i pregled definicije i karakteristika genocida.
Šta se dogodilo u Srebrenici?
U julu 1995. godine, za vrijeme rata koji se od 1992. do 1995. godine vodio u Bosni Hercegovini, više od 8.000 osoba bošnjačke nacionalnosti, uglavnom muškaraca i dječaka, ubijeno je u okolini Srebrenice nakon što je Vojska Republike Srpske preuzela kontrolu nad tim gradom.
Kako je navedeno u publikaciji Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove UN-a pod nazivom “Hronologija genocida”, Vojska Republike Srpske preuzela je kontrolu nad Srebrenicom 11.7.1995. godine u operaciji kodnog naziva “Krivaja 95”. Hiljade stanovnika/ca potražile su utočište u UN-ovoj bazi u obližnjim Potočarima. Vojska RS preuzela je kontrolu nad Potočarima već 12. jula i počela odvajati muškarce i dječake, a žene i djecu prisilno prebacivati u Kladanj, koji je bio pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH). Nakon pada Srebrenice, između 10 i 15.000 vojno sposobnih muškarca, među kojima su bili civili i pripadnici ARBiH, strahujući da će biti ubijeni ukoliko odu u Potočare, formiralo je kolonu dugu oko deset kilometara i počelo se kretati pješke kroz šumu u pravcu Tuzle, koja je također bila pod kontrolom ARBiH. Hiljade ovih muškaraca zarobljene su i, zajedno s muškarcima i dječacima koji su odvojeni u Potočarima, ubijeni. Masovne egzekucije počele su 13. jula i trajale su do početka augusta. Vojska Republike Srpske narednih je mjeseci, u saradnji s lokalnim vlastima, započela iskopavanje tijela iz prvobitnih masovnih grobnica i njihovo premještanje u sekundarne masovne grobnice u pokušaju da prikrije dokaze o masovnim pogubljenjima.
Operacija “Krivaja 95” izvršena je po naređenju Radovana Karadžića, predsjednika Republike Srpske i vrhovnog komandanta VRS, a bila je dio šireg plana eliminacije bošnjačkog stanovništva iz enklava Srebrenica i Žepa, zabilježenog u dokumentu “Direktiva 7”. Karadžić je napad na Srebrenicu planirao u dogovoru s predsjednikom Narodne skupštine Republike Srpske Momčilom Krajišnikom i načelnikom štaba Drinskog korpusa VRS Radislavom Krstićem, navodi se u publikaciji “Hronologija genocida”. U njoj također stoji da je 12. jula potpukovnik Drinskog korpusa Vujadin Popović saopštio pomoćniku komandanta za bezbjednost i obavještajne poslove Bratunačke brigade Momiru Nikoliću da će u narednim danima hiljade žena i djece biti uklonjene iz Potočara, a da će vojno sposobni muškarci biti odovjeni, privremeno zadržani u Bratuncu i potom ubijeni. Istog dana, komandant Glavnog štaba VRS Ratko Mladić u Potočarima je kazao izbjeglicama da se ne plaše i da im se ništa loše neće dogoditi.
Suprotno navodima o “preuveličanom” broju žrtava u Srebrenici i/ili tvrdnjama da su muškarci koji su ubijeni u okolini tog grada “poginuli u bitkama”, o kojima smo pisali u prethodnoj analizi iz serijala “Rasvjetljavanje”, dokazi iz ekshumacija posmrtnih ostataka pokazali su da je većina žrtava ubijena u masovnim pogubljenjima.
Presude kojima je zločin u Srebrenici okvalifikovan kao genocid donesene su u Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju, Međunarodnom sudu pravde i Sudu Bosne i Hercegovine. Do sada je za zločine u Srebrenici osuđeno više od 50 osoba, a od 20 presuda Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju za zločine u Srebrenici, sedam uključuje presude za genocid.
Dakle, događaji u i oko Srebrenice u julu 1995. godine temeljito su istraženi i o njima su, na osnovu mnogobrojnih dokaza, u sudu utvrđene činjenice.
Šta predstavlja genocid?
Konvencija o genocidu UN-a genocid definiše na sljedeći način:
U ovoj konvenciji genocid označava bilo koje od sljedećih djela počinjenih s namjerom da se uništi, u cijelosti ili djelimično, nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa kao takva:
- ubijanje članova grupe;
- nanošenje teških tjelesnih ili psihičkih povreda članovima grupe;
- namjerno nametanje grupi uslova života sračunatih da dovedu do njenog fizičkog uništenja u cijelosti ili djelimično;
- nametanje mjera za sprečavanje rađanja unutar grupe;
- prisilno premještanje djece iz grupe u drugu grupu.
Ova definicija direktno osporava tvrdnje iz negatorskog narativa, prema kojem zločin u Srebrenici ne predstavlja genocid zbog broja, starosti ili vojne sposobnosti ubijenih muškaraca i dječaka.
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju ustanovio je, van razumne sumnje, da je Vojska Republike Srpske u julu 1995. godine ubila između 7 i 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka, da je većina njih ubijena u masovnim egzekucijama, da se ubistva nisu desila impulsivno, već da su bila rezultat isplanirane i koordinisane operacije, te da su ona bila čin genocida. Sud je zločin okvalifikovao kao genocid na osnovu dokaza koji jasno pokazuju da je VRS sistematično pogubila hiljade muškaraca i prisilno premjestila oko 25.000 ljudi, znajući da će to dovesti do nestanka bošnjačke populacije s područja Srebrenice. Namjera da se bošnjačko stanovništvo u Srebrenici uništi, prema mišljenju Suda, ogledala se i u činjenici da su uništeni bošnjački domovi i centralna džamija. Sud, je dakle, na osnovu dokaza zaključio da je VRS ubila vojno sposobne muškarce s namjerom da uništi zajednicu Bošnjaka u Srebrenici.
Činjenica da su u Srebrenici uglavnom ubijeni vojno sposobni muškarci, a ne žene i djeca, često se koristi kao argument za negiranje genocida kako na suđenjima ratnim zločincima, tako i u medijskim člancima i javnim nastupima domaćih i regionalnih funkcionera/ki. Ipak, iz same definicije genocida, kao i zaključaka Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, jasno je da genocid ne definiše spol ili dob žrtava.
Uostalom, tvrdnje da su u Srebrenici ubijeni isključivo vojno sposobni muškarci netačne su s obzirom na to da je najmlađa žrtva bila novorođena beba Fatima Muhić i da su tri od 50 žrtava ukopanih prošle godine bile maloljetna lica u vrijeme egzekucije.
Narativ negiranja genocida u Srebrenici, koji se uglavnom oslanja na dezinformacije, lažne vijesti, teorije zavjere i manipulativno tumačenje dokaza, prisutan je u regionu već decenijama. Iz godine u godinu uoči 11. jula svjedočimo širenju dezinformacija i teorija zavjere o onome što se dogodilo u Srebrenici. U medijskim člancima, kako smo vidjeli u prethodnoj analizi iz serijala “Rasvjetljavanje”, prisutno je i veličanje zločinaca, nazivanje žrtava genocida “koljačima” i omalovažavanje njihovih porodica.
Sve to urušava kulturu sjećanja i doprinosi širenju međuetničkih tenzija i atmosfere straha u regionu. Upravo zbog toga važno je ponavljati i promovisati činjenice o genocidu u Srebrenici.
(Raskrinkavanje.ba)