Foto: Markus Spiske, Unsplash
“Promijenili smo hemijski sastav naše atmosfere, uzrokujući podizanje razine mora, topljenje leda i promjenu klime. Nema razloga da mislimo drugačije”, zaključna je rečenica naučnog rada pod nazivom “Naučni konsenzus o klimatskim promjenama: Kako znamo da nismo u krivu?”. Objavila ga je naučna historičarka Naomi Oreskes 2004. godine i utvrdila postojanje naučnog konsenzusa o klimatskim promjenama. Naučna zajednica definitivno se slaže – klimatske promjene su stvarne, a ljudska aktivnost njihov je uzrok.
Naučnici/e već decenijama upozoravaju na to da moramo prestati ispumpavati CO2 u atmosferu, jer izgaranje fosilnih goriva pojačava efekt staklenika, podiže prosječne temperature na Zemlji, kao i razinu svjetskih mora. I premda nauka gotovo jednoglasno upozorava, javnost to tako ne percipira. Ovdje se radi o “jazu konsenzusa” – jazu između percepcije javnosti o tome koliko se naučnici/e slažu da ljudska aktivnost uzrokuje klimatske promjene i stvarnog naučnog konsenzusa. Oko 50% opće javnosti, u usporedbi s 97% naučnika/ca, smatra da među naučnicima/ama postoji konsenzus o tome ko i šta uzrokuje klimatske promjene.
Rezultat je to decenijama dugog nastojanja industrije fosilnih goriva da proizvede sumnju u naučna otkrića i naučni konsenzus o utjecaju čovjeka na klimu.
Rezultati ovog nepovjerenja su zapanjujući – ne samo da postoje široko rasprostranjenje netačne i pseudnaučne tvrdnje o klimatskim promjenama u koje vjeruju mnogi nego su se u nekim slučajevima one pretvorile u apsurdne teorije zavjere. Naprimjer, neki/e teoretičari/ke zavjere tvrde da je navodno izmišljeni “narativ o klimatskim promjenama” zapravo usmjeren ka depopulaciji. Viralne tvrdnje uključivale su one da je papa Franjo podržao eutanaziju kao rješenje za klimatske promjene, da bi klimatske promjene zahtijevale obaveznu vakcinaciju ili da je CNN poticao gledatelje/ke da izgladnjuju svoje ljubimce zbog dobrobiti okoliša. Ove tvrdnje imaju za cilj podrivanje institucija i utjecajnih javnih osoba, kao i diskreditaciju klimatskih napora, povezujući ih sa suludim tvrdnjama. Nejasno je jesu li dezinformatori/ke uopće svjesni/e toga ko ima koristi od njihovih napora.
Zajednička analiza Raskrinkavanja iz Crne Gore i FakeNews Tragača iz Srbije pokazala je da se apsurdni dezinformacijski narativi o klimatskim promjenama, poput onih da se klima koristi kao posebno oružje kroz koncepte kao što su “chemtrailsi”, Program aktivnog auroralnog istraživanja visoke frekvencije (High-frequency Active Auroral Research Program – HAARP) ili Oružje usmjerene energije (DEW), vrlo dosljedno šire.
“Narativ o tajnim oružjima kojima se utiče na klimatske promene ili klimu generalno opasan je za javnost zbog svoje prijemčivosti. On nudi laka objašnjenja za različite pojave u prirodi, ne opterećujući ljude koji u njega veruju komplikovanim naučnim tumačenjima. Takođe, obavijen je plaštom tajnovitosti i senzacije, što je uvek privlačan koktel za prosečne konzumente medija. Zbog toga je širenje ovog štetnog narativa izuzetno brzo i lako”, navodi se u izvještaju.
Evropska mreža standarda za provjeru činjenica (EFCSN), prepoznajući problem, pokrenula je projekat “Climate Facts Europe”, povezujući fact-checkere širom Evrope posvećene razotkrivanju klimatskih dezinformacija. Tori Zopf, voditeljica projekta u EFCSN-u, kazala je za SEE Check da su od 21. marta 2024. dokumentovali 326 analiza provjere činjenica povezanih s klimom u 25 različitih zemalja, što klimu čini drugom najčešćom temom u bazi podataka Elections24Check, nakon rata u Ukrajini.
“Također vidimo da mnogi narativi prelaze granice. Neki nedavni primjeri uključuju tvrdnje da EU nameće ekstremne ekološke propise koji će negativno utjecati na živote građana/ki, da ljudske aktivnosti nemaju značajan utjecaj na klimatske promjene i da električna vozila više zagađuju od automobila na benzin”, rekla je Zopf.
Jelena Kalinić, naučna novinarka iz BiH, rekla je za SEE Check da su širitelji klimatskih dezinformacija najčešće “ljudi koji dolaze iz konzervativne desnice, koji imaju veze s industrijom fosilnih goriva ili prosto ljudi koji su nasjeli na dezinformacije pa smatraju da je priča o klimatskim promjenam tu radi kontrole stanovništva, recimo, vezano za mjere štednje kod upotrebe grijanja i hlađenja prostorija”.
“Dakle, radi se ili o ljudima koji imaju lični interes ili o onima koji se ne žele odreći dijela svog komfora”, istakla je Kalinić.
Izazivanje sumnje u nauku o klimi
“Pobjeda će biti postignuta kada prosječni/e građani/ke ‘prepoznaju’ nesigurnosti u nauci o klimatskim promjenama... Osim ako ‘klimatske promjene’ ne postanu problem... možda neće biti trenutka kada možemo proglasiti pobjedu”, navodi se u dijelu internog memoranduma iz Američkog instituta za naftu (API) iz 1998. Osnovano 1919. godine, API je najstarije udruženje industrije fosilnih goriva, posvećeno zaštiti interesa naftne industrije.
U svojoj knjizi “Trgovci sumnjom” (Merchants of Doubt), objavljenoj 2011. godine, naučni historičari Naomi Oreskes i Eric Conway opisali su taktike koje fosilna industrija koristi kako bi stvorila sumnju u nauku o klimi, prebacila odgovornost na potrošače i odgodila poduzimanje konkretnih mjera za borbu protiv učinaka klimatskih promjena. Oni su prvi istakli da fosilna industrija obmanjuje svjetsku javnost koristeći istu strategiju koju je prije uspješno koristila duhanska industrija – a koristi je i danas.
Strategija usmjerena na stvaranje sumnje uključuje osporavanje utvrđenih činjenica i naučnih uvida širenjem dezinformacija u javnoj domeni. Oreskes i Conway istaknuli su pet ključnih koraka. U početku, industrija finansijski podupire stvaranje think tankova koji okupljaju “naučnike” skeptične prema naučnom konsenzusu. Potkupljeni/e naučnici/e zatim proizvode “istraživanja” čiji nalazi idu na ruku industriji koja ih plaća. Industrija potom koristi nalaze koje je sama finansirala kao temelj za lobiranje i propagandne napore usmjerene na utjecaj na javne politike.
Osim toga, industrija organizuje kampanje protiv naučnika/ca koji/e u javnosti iznose činjenice o štetnosti njihovih proizvoda. Konačno, lobisti i propagandisti rade na tome da uvjere političare/ke i javnost da su njihovi proizvodi bezopasni, a kada su na kraju prisiljeni priznati stvarnost, mijenjaju narativ i tvrde da industriju ne treba posebno regulisati te da odgovornost za bilo kakvu štetu ne snosi industrija, nego potrošači njihovih proizvoda.
Inspisiran strategijom kreiranja sumnje kojom se služi duhanska industrija kako bi obmanula javnost, historičar s Univerziteta Stanford Robert Proctor skovao je 1995. godine pojam “agnotologija”. Danas je to grana sociologije koja proučava namjerno stvaranje neznanja i sumnje.
Posljedice kreiranja sumnje
Taktika fosilne industrije za odgodu klimatskih mjera zasad se pokazala vrlo uspješnom. Narativ odgode uključuje priznanje postojanja klimatskih promjena, ali opravdava nedjelovanje ili neadekvatne napore u borbi protiv njihovih posljedica. To potvrđuje i studija “Novo poricanje klime: Kako platforme društvenih medija i proizvođači sadržaja profitiraju širenjem novih oblika negiranja klime”, koju je u januaru ove godine objavio Centar za suzbijanje digitalne mržnje (CCDH). Od 2018. do 2023. godine ovaj centar analizirao je transkripte preko 12.000 videa na temu klime objavljenih na YouTube platformi. Studija kategorizuje dezinformacijske narative u stare narative poricanja, kojih je sve manje, i nove narative poricanja, koji su sve rašireniji.
Podaci koje su dali pokazuju pad u “starom” dezinformacijskom narativu koji tvrdi da se globalno zatopljenje ne događa – s 48% u 2018. na 14% u 2023 godini. Dok su preostali narativi relativno stabilni, najveći rast, kao i najveći udio među svim dezinformacijskim narativima, imaju “novi” dezinformacijski narativi koji tvrde da klimatska rješenja neće funkcionisati (od 9 do 30%) te da je klimatska nauka nepouzdana (porast od 23 do 35%).
Koristeći te kategorije, hrvatski Faktograf otkrio je da je od 2018. do septembra 2023. najistaknutiji dezinformacijski narativ bio “Klimatska nauka nije pouzdana”, što je činilo 44% njihovih opažanja. Slijedio je narativ da “Ljudsko djelovanje ne uzrokuje klimatske promjene”, s 18%, i “Javne politike za suzbijanje klimatskih promjena su nepotrebne”, sa 17%. U manjoj mjeri pojavljuju se narativi “Klimatske promjene ne postoje” (8%) te “Utjecaj klimatskih promjena na život na Zemlji nije štetan”, s udjelom od 3%. Dodatno se u 7% uzorka pojavljuje i narativ nazvan “Prenaglašavanje ekstremnih vremenskih pojava”.
Kao i u međunarodnim kontekstima, dominira diskurs odgode, a glavni cilj aktera koji promiču klimatske dezinformacije u Hrvatskoj jeste narušiti povjerenje u nauku i naučnu zajednicu.
Ivana Vojinović, direktorica crnogorskog Centra za klimatske promjene, za SEE Check kaže da dobivaju mnogo komentara na svoje objave koji osporavaju stvarnost klimatskih promjena.
“Zajedničko svima njima jeste da su u pitanju profili koji baštine slične stavove i poglede na globalnu politiku, ali se posebno moglo opaziti da su razlog za širenje klimatskih dezinformacija za jedan dio neadekvatno ili nepravilno informisani stavovi o klimatskim promjenama i njihovim uzrocima i nedostatak obrazovanja o klimatskim promjenama, dok su drugi moguće imali i druge motive, poput političkih, a u treću grupu svrstala bih one koji jednostavno nemaju povjerenje u nauku i istraživanja o klimi”, rekla je.
Vojinović je istaknula da komentar koji sadrži dezinformacije u pravilu izaziva veliki broj novih komentara na društvenim mrežama.
Tori Zopf iz EFCSN-a rekla je za SEE Check da pogrešne informacije o klimi i dezinformacije predstavljaju mnoge rizike, a glavni među njima jeste potencijal potkopavanja povjerenja u naučne zaključke i smanjenja javne potpore klimatskim akcijama. To, smatra ona, može imati dalekosežne posljedice.
“Nedostatak potpore može u konačnici spriječiti EU u provođenju sveobuhvatnih promjena koje su neophodne za sprečavanje daljnjeg razaranja uzrokovanog klimatskim promjenama. U cjelini, dezinformacije također imaju potencijal potkopati demokratska društva i procese, posebno u takvim uvjetima kao što su strana manipulacija informacijama i uplitanje”.
Vojinović se slaže. S obzirom na opseg dezinformacija i njihov potencijal mobilisanja, smatra da one mogu ugroziti donošenje hitnih mjera za smanjenje gasova s efektom staklene bašte te samim tim dovesti i do opasnih posljedica.
Jelena Kalinić ističe i pitanje promocije sadržaja, napominjući kako društvene mreže ne dopuštaju podizanje (boosting) vjerodostojnog sadržaja o klimatskim promjenama.
“Naši kredibilni sadržaji, iako ih ima, realno, “na lopate”, ne dopiru do ljudi”, kaže Kalinić.
Isto tako, Vujinović ističe važnost pouzdanih informacija.
“U budućnosti ćemo se sve češće susretati s različitim izazovima zbog ekstrema i biće vrlo teško ljudima da na pravi način shvate šta se dešava ako nemaju prave informacije”, objasnila je.
Od uznemiravanja do erozije javnog diskursa
Nedostatak povjerenja često dovodi do uznemiravanja naučnika/ca na društvenim mrežama, o čemu govori i analiza Faktografa. Ovo uznemiravanje utječe na broj akademskih publikacija i učestalost javnih izjava naučnika/ca, kao što je prikazano u studiji “Globalna mržnja: Kako online zlostavljanje klimatskih naučnika šteti klimatskim akcijama”, koju je 2023. godine objavio Global Witness. Dakle, kvaliteta javnog diskursa dodatno je kompromitovana, a dezinformacije se lakše infiltriraju u javni prostor.
Mladi bosanskohercegovački meteorolog Nedim Sladić često je izložen mržnji i uvredama na internetu. U julu prošle godine objavio je poduži status na Facebooku u kojem se osvrnuo na uvrede. Poručio je da neće tolerisati pogrdne izraze kojima se opisuju on i njegove kolege, poput “stranih plaćenika, globalističkih pudlica, Schwabovih pulena i zapadnih pijuna”.
“To moje kolege, a ni ja sam, nismo zaslužili. Pogotovo ne nakon toliko iščitane literature, napisanih i interpretiranih prognoza i prolivenog znoja”, napisao je.
Aktivisti i aktivistice poput globalno poznate Grete Thunberg također su popularne mete. Dezinformatori/ke su širili/e deepfake videozapise Thunberg koja navodno zagovara “ekološko ratovanje” i poziva da se koriste “ekološke bombe”. Manipulisali su i njenom fotografijom na kojoj traži od Putina da prestane ubijati leoparde, insinuirajući da je ravnodušna prema stradanju Ukrajinaca. Nadalje, dezinformatori/ke su lažno tvrdili/e da ona posjeduje imovinu vrijednu 18 miliona američkih dolara i pogrešno joj pripisali izjavu da brani banke, dok je ona zapravo mislila suprotno.
Još jedno zanimljivo otkriće Faktografove studije jeste da su isti akteri koji šire dezinformacije o Covid-19 također uključeni u širenje dezinformacija o klimi. U nekim se slučajevima ove teme preklapaju. Naprimjer, teoretičari/ke zavjere tvrde da institucije poput UN-a i SZO-a planiraju klimatske lockdowne, slične onima koji su se provodili tokom pandemije.
Tajana Broz, autorica studije, rekla je za SEE check da je Covid-19 značajno pridonio jačanju uvjerenja da nauci ne treba vjerovati, da su opasnosti od inače normalnih pojava preuveličane i da su vlade sklone kontrolisati svoje građane/ke putem raznih mjera.
“Nažalost, u našim državama, gdje je niska razina povjerenja u to da će vlade raditi ono što je najbolje za njihove građane, vrlo je lako proizvesti sumnju u sve mjere koje vlade donose, radilo se o nošenju maski ili poticanju na korištenje održivijih oblika prijevoza ili boljem urbanističkom planiranju. Dezinformatori to dobro prepoznaju i koriste kako bi nametnuli vlastite narative o tome što se zaista događa te time – ne toliko da negiraju da klimatske promjene postoje, koliko da spriječe da se išta poduzme”, rekla je Broz.
Kako je njihova analiza pokazala, ovo su neki od najčešćih narativa vezanih uz klimatsku krizu, a određeni segment stanovništva u post-Covid-19 eri sklon je ta uvjerenja jednostavno prenijeti na klimatsku krizu.
“Treba reći da i dezinformatori vrlo jasno povlače ove paralele, kako smo i pokazali u nekima od primjera u našoj analizi”, rekla je Broz za SEE Check.
Profit ispred planete
I dok fosilna industrija traži nove načine da odgodi konkretnu klimatsku akciju, velika većina klimatologa/inja uvjerena je u to da nećemo ispuniti ciljeve postavljene Pariskim sporazumom. Štaviše, 77% njih vjeruje da će temperatura porasti za najmanje 2,5°C (1, 2). Gotovo polovina, 42%, vjeruje da će prosječna globalna temperatura porasti za najmanje 3°C. Samo 6% ispitanih naučnika/ca smatra da se globalno zatopljenje može ograničiti na 1,5°C.
Čak 60% ispitanih naučnika/ca smatra da svijet ide prema klimatskoj katastrofi zbog nedostatka političke volje i korporativne pohlepe. Većina ispitanika/ca smatra da tehnologija potrebna za ograničavanje globalnog zatopljenja već postoji, ali se ne koristi, prvenstveno zbog lobiranja industrije fosilnih goriva i drugih velikih zagađivača.
Na sve toplijoj planet profit je i dalje glavni prioritet, a sve uz pomoć “slobodnomislećih” korisnika i korisnica interneta, koji/e nesvjesno i besplatno služe industriji fosilnih goriva.
(Maida Salkanović i Ivana Živković, SEE Check)