Foto: Freepik
U Osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar” u Beogradu 3.5.2023. godine dogodilo se masovno ubistvo. Počinitelj je 13-godišnji učenik koji je iz vatrenog oružja usmrtio osmero djece i školskog čuvara, a ranio još sedam osoba. Nepuna dva dana kasnije, još jedno masovno ubistvo dogodilo se u blizini Mladenovca, gdje je ubijeno osam i ranjeno 14 osoba.
Ovi tragični događaji duboko su uznemirili javnost u cijelom regionu i bili su predmet intenzivnog medijskog izvještavanja.
Nedugo nakon masovnog ubistva u Beogradu, pak, na društvenim mrežama pojavio se niz objava u kojima se insinuira, ili čak eksplicitno tvrdi, da je riječ o nekoj vrsti “prevare”.
Teoretičari/ke zavjere smatraju da je riječ o djelimično ili potpuno insceniranim incidentima koji za cilj imaju da građanima/kama Srbije oduzmu pristup ličnom oružju kako bi im se potom oduzela prava i slobode i/ili kako bi se mogla odviti uspješna “invazija migranata”. Krivce za navodno lažna ubistva neki vide u globalnim elitama i predsjedniku Svjetskog ekonomskog foruma Klausu Schwabu. “Dokaze” za ove tvrdnje pronalaze u pojedinostima slučajeva za koje smatraju da nemaju smisla ili da su “sumnjivi”, poput činjenice da su maloljetnog počinitelja ubistava u školi priveli s prekrivenim licem ili nemogućnosti da pronađu njegove naloge na društvenim mrežama. Kao “dokaz” je poslužila i slika “powerliftera” iz Irske za koju su mediji pogrešno tvrdili da prikazuje počinitelja inicijala K.K.
Kao osnov za preispitivanje ili čak otvoreno negiranje masovnih ubistava, primarno onog u osnovnoj školi, koristili su se detalji iz života počinitelja ili s mjesta zločina. Tako se, recimo, ustvrdilo da je nemoguće da 13-godišnji dječak određene visine i građe usmrti osam i rani sedam osoba. “Dokaz” zavjere pronašli su i u poređenju snimka njegovog hapšenja i snimka iznimno loše kvalitete koji su napravili učenici/e prije nego što je odveden. Naime, zaključili su da nije riječ o istoj osobi jer na mutnom snimku njegove tenisice izgledaju bijelo, a na snimku hapšenja vidi se da su bež boje.
“Sumnjivo” je bilo i to što je maloljetni napadač spisak djece u koju je planirao pucati napisao na srpskom, a tlocrt škole navodno na engleskom jeziku. Preispitivala se i istinitost svjedočanstava maloljetnih žrtava, a pojedini su tvrdili da je upitno postoje li uopšte ranjena djeca i ljudi. Stravični slučajevi iz Srbije povezani su s teorijama zavjere o masovnim ubistvima iz drugih zemalja, za koja se također ustvrdilo da su režirana. Za zločin se tvrdilo da je “obična izmišljotina” po narudžbi mračnih sila, a ljudi koji vjeruju da se on zaista dogodio nazivaju se “priglupima”.
Na čemu se baziraju ove tvrdnje?
Djeluje suvišno naglašavati da ne postoje apsolutno nikakvi dokazi koji bi potkrijepili tvrdnju da se masovna ubistva u Srbiji nisu zaista desila te da je za njih kriv neko drugi osim počinitelja koji se optužuju, s obzirom na to da su napadima prisustvovale desetine očevidaca. Zvanični izvori također su u više navrata potvrdili identitet napadača (1, 2). Sumnje o tome ko je počinio napade nisu došle iz bilo kakvih kredibilnih izvora.
Osim što je neutemeljeno, negiranje ubistava je i vrlo okrutno prema žrtvama i njihovim porodicama. Posebno su apsurdne tvrdnje da su masovna ubistva dio neke globalne zavjere predvođene osnivačem Svjetskog ekonomskog foruma Klausom Schwabom s ciljem omogućavanja migrantske invazije na Srbiju, uvođenja digitalne valute ili mjera zatvaranja. “Zavjerološkim” tvrdnjama s društvenih mreža bavio se i naš partnerski fact-checking portal Faktograf u analizi objavljenoj 10.5.2023.
Ipak, uprkos potpunom odsustvu dokaza i logike u ovakvim tvrdnjama, brojni/e korisnici/e društvenih mreža ih dijele, ne pokazujući pritom ni trunku empatije prema ubijenima i ranjenima i njihovim porodicama. To je dodatno uznemirujuće ukoliko u obzir uzmemo činjenicu da je u napadima ubijeno devetero djece.
Riječ je o fenomenu koji, nažalost, često prati masovna ubistva. U Osnovnoj školi “Sandy Hooks” u SAD-u 2012. godine u napadu je ubijeno 26 ljudi, od čega su 20 bili prvačići. Nedugo nakon ubistva na internetu se počela širiti teorija zavjere da se ubistva nisu ni desila, već da su inscenirana kako bi američka vlada uvela restrikcije na posjedovanje oružja. Narativ je postao iznimno popularan u određenim grupama ljudi koji su roditelje ubijene djece proglasili “glumcima” i godinama ih maltretirali, uhodili i prijetili im. Nakon toga, teorije zavjere o masovnim ubistvima u SAD-u postale su redovna pojava, a širili su ih čak i neki konzervativni/e javni/e zvaničnici/e (1, 2, 3).
Alex Jones, jedan od glavnih negatora masovnog ubistva u školi “Sandy Hooks”, prošle godine izgubio je niz tužbi za klevetu koje su protiv njega podigle porodice žrtava te mu je naređeno da isplati milijardu i po dolara odštete.
Mnogi faktori doprinose kreiranju i širenju ovakvih teorija zavjere – od ideoloških i finansijskih do psiholoških. Njihovi/e pobornici/e vide “dokaze prevare” u svim greškama i propustima medija i/ili institucija, a nekada ih prosto i izmišljaju. U članku portala Live Science iz 2013. godine na primjeru teorija zavjere o masovnom ubistvu u školi “Sandy Hooks” ilustrovano je zbog čega su ovakvi narativi besmisleni.
Uobičajena tema koja se provlači kroz zavjereničko razmišljanje jeste da, ako ste dovoljno pametni i samo dovoljno pažljivo pogledate sve vijesti i dostupne informacije, možete vidjeti laži i kontradikcije u izvještajima o događaju. “Istinaši” tvrde da su pronašli "apsolutni dokaz" da je pucnjava bila prevara, ukazujući na šestogodišnju djevojčicu po imenu Emilie Parker, koja je ubijena u školskom masakru.
Da li je? Tvrde da je neporeciv dokaz da je Emilie zapravo još živa to što je fotografisana nakon pucnjave s predsjednikom Obamom tokom posjete porodicama. Djevojčica [sa sporne fotografije] je zapravo Emilijina sestra, a nosi istu haljinu koju je Emilie nosila na nekoj drugoj fotografiji.
U uvrnutom svijetu zavjereničkog razmišljanja svaka djevojčica koja liči na Emilie i nosi istu haljinu kao i onu koju je Emilie imala mora biti ona. To nikako nije mogla biti njena sestra, koja nikako nije mogla nositi ni Emilijinu ni neku sličnu haljinu. Umjesto toga, to je očito dokaz da je cijela pucnjava bila lažirana.
Iako teorije zavjere postoje već hiljadama godina, moderna tehnologija i društvene mreže utječu na to da se one danas lakše kreiraju i šire. Istraživanja ukazuju da postoje tri glavna faktora koja uzrokuju vjerovanje u teorije zavjere: potreba za razumijevanjem i dosljednošću, potreba za kontrolom i potreba za osjećajem posebnosti. Naime, u svijetu kojeg percipiraju opasnim, haotičnim i zbunjujućim, ljudi žele izgraditi dosljedno i jasno razumijevanje njegovog funkcionisanja. Teorije zavjere pružaju objašnjenja i mogućnost “povezivanja tačaka” između različitih informacija. Ljudi se okreću teorijama zavjere kako bi se osjećali bezbjednije i kao da imaju više kontrole. Kada se osjećaju ugroženo, detektovanje izvora opasnosti (stvarnih ili umišljenih) pomaže im da se nose sa svojom anksioznošću. Na koncu, ljudi se priklanjaju teorijama zavjere i iz potrebe da se osjećaju kao “heroji” koji se bore protiv zavjerenika. Teorije zavjere mogu služiti kao neka vrsta odbrambenog mehanizma kada ljudi smatraju da se nalaze u nepovoljnom položaju. Optužujući druge za zlonamjerne zavjere, pobornici/e teorija zavjere poboljšavaju način na koji vide sebe.
Ovo bi moglo objasniti zbog čega se teorije zavjere intenzivno šire u kriznim situacijama, kada se ljudi osjećaju ugroženo, nesigurno i kao da nemaju kontrolu nad svojim okruženjem i vlastitom sudbinom.
Ipak, iako je vjerovanje u teorije zavjere podstaknuto navedenim faktorima, istraživanja pokazuju da ono zapravo ne ispunjava ove potrebe, već dovodi do još većeg osjećaja zbunjenosti, izolacije i obespravljenosti. Osim što je, na koncu, štetno za dobrobit njenih pobornika/ca, širenje teorija zavjere, pogotovo nakon ovakvih tragedija, nesumnjivo šteti i zajednici, ali primarno žrtvama i njihovim porodicama.
Odgovornost medija
Korisnici/e društvenih mreža tražili/e su dokaze za negiranje masovnih ubistava u svim nejasnoćama i kontradiktornim informacijama o slučajevima, popunjavajući sve “rupe” u priči “zavjerološkim” tvrdnjama. Iako je jasno da u kriznim situacijama može doći do određenih propusta institucija i medija, važno je naglasiti da oni imaju veliku odgovornost da tačno, objektivno i pravovremeno informišu javnost.
Raskrinkavanje je već pisalo o iznimno problematičnom medijskom izvještavanju o ubistvima u Beogradu i Mladenovcu, prepunom spekulacija, senzacionalističkih naslova i eksploatacije žrtava. Fotografija irskog “powerliftera” koju su mediji danima neodgovorno predstavljali kao fotografiju K.K. jedan je od čestih “argumenata” za tvrdnje o “insceniranim” napadima i ilustruje poveznicu između neprofesionalnog medijskog pristupa i širenja “zavjeroloških” narativa.
I vlasti u Srbiji suočile su se s kritikama pristupa cijeloj situaciji.
Spekulacije, neprovjerene, neistinite i poluistinite informacije otvaraju prostor za kreiranje teorija zavjere o ovim stravičnim događajima i indirektno doprinose njihovom širenju. Stoga je važno da mediji svoju ulogu shvate ozbiljno i izvještavaju profesionalno, a građani/ke da pokušaju da se suosjećaju s onima koji/e su u ovim tragedijama izgubili/e najmilije prije nego što nešto podijele na društvenim mrežama.
Insinuacije i tvrdnje da su masovna ubistva bila “inscenirana” i/ili u potpunosti lažirana s nekim malicioznim ciljem ocjenjujemo kao teoriju zavjere.
(Raskrinkavanje.ba)