Foto: @freepik/ Freepik
Na Telegram kanalu TABU 13. jula 2024. objavljen je videosnimak u čijem se opisu tvrdi da se zbog primjene različitih kriterija rezultat testiranja na virus humane imunodeficijencije (eng. Human Immunodeficiency Virus – HIV) u dvije države može tumačiti različito. Uz navod o “medijskoj pandemiji”, indirektno se tvrdi i da je pandemija Covid-19 bila izmišljena, odnosno da je zasnovana na nepouzdanim i netačnim testovima.
Zbog različitih kriterijuma koji važe u različitim zemljama, u jednoj zemlji se testiranjem možete smatrati HIV pozitivnim i da vam se kao rezultat toga postavi dijagnoza AIDS-a, dok test u drugoj zemlji, istog dana, pokaže da ste negativni.
Sjetite se sada čime su nas zarobili od početka pa do kraja medijske pandemije?
U istom opisu tvrdi se i kako su testovi na HIV lažni te da HIV, kao ni ostali virusi, nije izolovan.
Užasno mi je i pomisliti koliko života i porodica je uništeno i još se uništava na osnovu rezultata lažnih testova na virus koji takođe, kao i ostali virusi, nikada nije izolovan. Doktori ladno učestvuju u tome.
U opisu pomenute objave tvrdi se i da je virologija zapravo lažna nauka. Videosnimak na kanalu TABU do vremena pisanja ove analize ostvario je 4.300 pregleda, a dijelili/e su ga i korisnici/e Facebooka (1, 2). U nekim slučajevima objavljivali/e su samo navode iz opisa snimka s pomenutog kanala (1, 2).
Foto: Screenshot
U samom videosnimku u trajanju od 4:31 minuta uz naratora/voditelja prikazano je još 11 osoba, od kojih su neke predstavljene uz potpis s imenom, prezimenom i titulom, a neke ne. U gornjem dijelu ekrana na crvenoj pozadini ispisana je tvrdnja vidljiva tokom cijelog snimka – “Test na HIV još jedna prevara”.
U snimku se, naime, pojavljuju Nevile Hodgkinson, dopisnik za The Sunday Times; Val Turner, ljekar iz Pertha u Australiji; Christine Maggiore i Richard J. Codey, senator u New Jerseyju; Kim Bannon, osoba pozitivno testirana na HIV 1992. godine; Niel T. Constantine, potpisan kao direktor Kliničkog imunološkog instituta za humanu virologiju; te Fassil Keteman, direktor kliničkih ispitivanja Instituta za humanu virologiju. Četiri osobe koje se pojavljuju u snimku nisu potpisane. Preko snimka, koji je originalno objavljen na engleskom jeziku, ispisan je i transkript, odnosno prevod za domaće govorno područje.
U snimku, Nevile Hodgkinson, Val Turner i sam narator tvrde da se isti test na HIV može u različitim zemljama tumačiti različito. Ženska osoba, potpisana kao Christine Maggiore, nakon toga prepričava svoje iskustvo testiranja na HIV te tvrdi kako je testirana kao pozitivna 1992. godine, da bi ponovljen test nakon sedmicu pokazao da je negativna na isti virus. Nadalje, ona tvrdi kako je podvrgnuta testiranju ponovo te je dobila rezultat “neodređeno”. Isti je test uradila još tri puta: jednom je bio negativan, drugi put pozitivan, zatim opet negativan.
Odakle je preuzet videosnimak?
Internet-pretraga imena Nevile Hodgkinson pokazuje da je on publicista, bivši novinar, koji je, kako se navodi u njegovoj biografiji, sarađivao s različitim medijima, kao što su The Sunday Times, Sunday Express i Daily Mail. Ista pretraga pokazuje da je Hodgkinson jedan od sagovornika iz filma koji je objavljen 2009. godine pod naslovom “Kuća brojeva: Anatomija epidemije” (eng. House of Numbers: Anatomy of an Epidemic). Pregledom navedenog filma može se utvrditi da je analizirani isječak preuzet iz njega, preciznije, da su izjave pobrojanih sagovornika/ca iz filma spojene u snimak koji je objavljen na Telegram kanalu TABU.
Internet-pretraga imena Christine Maggiore, čije su izjave prikazane u analiziranom videosnimku, pokazuje da je riječ o osobi preminuloj 2008. godine. Ona je javno govorila o svom pozitivnom HIV statusu. U javnosti je postala poznata kao jedna od ličnosti koja negira naučne činjenice o HIV-u i AIDS-u, iako je njena trogodišnja kćerka preminula od bolesti povezane s AIDS-om.
Kada je riječ o filmu “Kuća brojeva: Anatomija epidemije” (eng. House of Numbers: Anatomy of an Epidemic), njegov režiser, producent i voditelj je Brent Leung. O ovom filmu izvijestio je The Guardian u kolumni objavljenoj 2009. godine, opisujući ga kao “poguban film” kojim se negira ozbiljnost AIDS-a. Ben Goldacre, autor kolumne, poznati je britanski ljekar, akademik i naučni publicista i on navodi da je film “Anatomy of an Epidemic” takav uradak da bi “trebalo dva mjeseca kolumni da se obrade sve lažne tvrdnje iz ovog filma”.
The New York Times je takođe 2009. godine objavio članak o ovom filmu, nazivajući ga “pamfletom podrške za one koji negiraju AIDS”. Ukratko, film je opisan kao uradak koji se sastoji od isječaka intervjua s brojnim ličnostima, od kojih su neki zaista ljekari/ke, naučnici/e, novinari/ke i drugi, kojim se negira, manje ili više direktno, postojanje HIV-a kao virusa te AIDS-a koji ovaj virus izaziva. U istom članku istaknuto je da je grupa od 18 ljekara/ki i naučnika/ca koji/e su se pojavili/e u filmu izdala saopštenje u kojem tvrde da je autor “postupio prevarno i neetički” kada ih je intervjuisao te da njegov film “ovjekovječuje pseudonauku i mitove”.
Dakle, analizirani isječak dio je filma koji je star više od decenije i koji je prepoznat kao sadržaj s navodima koji su u suprotnosti s naučno utemeljenim činjenicama o HIV-u i AIDS-u, bolesti koju taj virus uzrokuje.
Šta je HIV, a šta AIDS?
HIV je virus koji napada ljudski imuni sistem i bez liječenja može dovesti do AIDS-a. Virus se prenosi putem tjelesnih tečnosti, a trenutno ne postoji lijek koji bi u potpunosti uklonio HIV iz organizma. Postoje lijekovi pomoću kojih se infekcija drži pod kontrolom i koji omogućavaju inficiranim osobama da s virusom žive duži period, a da ne razviju AIDS.
AIDS se, kako je navedeno na stranici američkih Centara za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC), smatra najtežom fazom HIV infekcije. Isti izvor definiše tri faze progresije u slučaju da se HIV ne tretira, a to su: akutna infekcija, hronična infekcija i AIDS. Na istoj stranici objašnjeno je da osobe s AIDS-om imaju oštećen imunološki sistem, što uzrokuje da obolijevaju od većeg broja teških bolesti. Takve infekcije nazvane su oportunističke infekcije.
HIV je jedini uzročnik AIDS-a i s tom činjenicom saglasni su naučni autoriteti – od Svjetske zdravstvene organizacije do niza uglednih medicinskih i akademskih centara (1, 2, 3). S druge strane, negiranje uzročnika AIDS-a rasprostranjeno je, pa se tokom pandemije Covid-19 učestalo tvrdilo da vakcine protiv te bolesti izazivaju AIDS. Riječ je o netačnim navodima, o kojima je Raskrinkavanje pisalo u nekoliko analiza (1, 2).
Kako je istaknuto u članku na stranici Institut Paster (Institut Pasteur), kojim je obilježeno 40 godina od otkrića HIV-a, upravo su ga virusolozi ovog instituta izolovali i u februaru 1983. godine uradili prve mikroskopske opservacije. Njihov nalaz potvrđen je u maju iste godine. U istom se članku navodi da je HIV-1 sekvenciran 1985. godine, a HIV-2 nekoliko godina kasnije.
Napomenimo da je HIV-1 vrsta retrovirusa, koji je nastao od sličnog virusa kod čimpanza. HIV-2 uglavnom se nalazi u zapadnoj Africi i ta se vrsta virusa ne prenosi s jedne osobe na drugu kao HIV-1, a može i sporije napredovati, kako je objašnjeno u članku američkog portala o zdravlju Healthline iz 2021. godine. Otkriće HIV-a nagrađeno je Nobelovom nagradom za medicinu 2008. godine.
CDC na svojoj stranici ističe kako zaraženi mogu biti bez simptoma infekcije godinama. Neki od najčešćih simptoma infekcije HIV-om su nagli gubitak težine, suvi kašalj, groznica koja se ponavlja, jako noćno znojenje, neobjašnjivi umor, oticanje limfnih žlijezda, dugotrajni proliv, bijele tačke ili neobične ranice u ustima ili grlu itd. Isti izvor napominje i da ovo mogu biti i simptomi drugih bolesti te da je jedini način da se pouzdano utvrdi HIV status – testiranje.
Testiranje na HIV
Kako se navodi u Protokolu o savjetovanju i testiranju na HIV za Bosnu i Hercegovinu, postoje dvije glavne vrste HIV testiranja, a to su testiranje na antitijela i virusološko testiranje.
Na 23. stranici ovog protokola navodi se da se pod testiranjem na antitijela podrazumijeva ELISA (enzyme-linked immunosorbent assay), odnosno “skrining test za identifikaciju prisustva HIV antitijela u krvi i drugim tjelesnim tečnostima”, kao i Western blot, tj. potvrdni test koji je “specifičan za potvrdu reaktivnih rezultata ponovljenog HIV ELISA testa”. Upravo se ovim potvrdnim testom eliminišu lažno pozitivni rezultati.
U istom protokolu objašnjeno je da je “tumačenje testa Western blot subjektivno i zavisi od iskustva osobe koja očitava reakciju”. Nadalje, isti izvor precizira da se “Western blot test koristi kao potvrdni test za HIV infekciju samo ako je skrining test bio pozitivan”, uz napomenu da “kriteriji za interpretaciju pozitivnog HIV-1 Western blot testa nisu jedinstveno definisani na međunarodnom planu”.
S tim u vezi na 24. stranici Protokola objašnjeno je da američki CDC ima jednu vrstu kriterija i metodologije, američka Uprava za hranu i lijekove drugu, a Svjetska zdravstvena organizacija treću. Ukratko, riječ je o tome koliko je antitijela potrebno dokazati za pozitivnost testa, i to spram antigena.
Na istoj stranici objašnjeno je i da postoje alternativni testovi za Western blot, a to su imunofluorescentni test (immunofluorescence assay – IFA) i test radioimunoprecipitacije (RIPA) kao potvrdni test na antitijela. Navedeno je da se on koristi “kada su vrijednosti antitijela veoma niske ili ih je teško detektovati, odnosno kada su rezultati testiranja urađeni tehnikom Western blot neodređeni”.
Virusološko testiranje, kako navodi isti izvor, podrazumijeva testove kojima se utvrđuje prisustvo HIV infekcije detekcijom samog virusa ili dijelova virusa, odnosno antigena virusa. U pomenutom protokolu objašnjeno je da postoji period prozora (engl. window period) te da je to vrijeme ”između moguće ekspozicije na HIV do pojave detektabilnih antitijela.
Period prozora je period tokom kojeg markeri infekcije (HIV antigen i antitijela) nisu detektabilni. Testiranje tokom ovog perioda može dati lažno negativne rezultate. Trajanje i dužina perioda variraju od osobe do osobe”. Na 22. stranici Protokola objašnjeno je šta je najraniji marker kojim se može detektovati HIV, te da postoji mogućnost lažno pozitivnog testa, ali i da se negativan rezultat mora potvrditi dodatnim testiranjem.
Najraniji marker za detekciju HIV infekcije je RNK PCR test koji može dati rezultat u prvim sedmicama nakon infekcije (obično između 1. i 6. sedmice nakon ekspozicije). (...) HIV RNK testovi nisu licencirani za dijagnostikovanje HIV bolesti. Čak i negativan rezultat mora biti potvrđen testiranjem antitijela tri mjeseca nakon ekspozicije.
U Protokolu je pojašnjen i sistem brzih testova koji su namijenjeni testiranju u nemedicinskim uslovima, ali se napominje kako se rezultati uvijek moraju potvrditi standardnim testovima u specijalizovanim laboratorijama.
Generacije testova na HIV i njihova pouzdanost
Na 34. stranici Protokola precizirano je kako postoji pet generacija testova na HIV. Od prve generacije testova, koji su, kako je navedeno, uvedeni 1985. godine, pa do pete generacije razvijani su takozvani algoritmi dijagnostikovanja HIV-a u skladu sa savremenim saznanjima, ali i tehnološki razvojem. Primjera radi, za prvu generaciju testova objašnjeno je da su otkrivali virus u periodu od šest do 12 sedmica od inficiranja, ali da su davali veliki broj lažno pozitivnih rezultata. Međutim, testovi pete generacije omogućavaju detekciju već unutar dvije sedmice.
Na stranici HIV i-Base, koja je posvećena pružanju pravovremenih i ažurnih informacija o liječenju HIV-a, navodi se kako su moderni testovi na HIV vrlo tačni, uz podatak da će “testovi 4. generacije otkriti 99% infekcija nakon šest sedmica”.
Na stranici američkog neprofitnog akademskog medicinskog centra Cleveland Clinic o testiranju na HIV takođe je istaknuto da su “trenutni testovi na HIV veoma efikasni u otkrivanju HIV-a” i da trenutni protokoli za testiranje na HIV pouzdano dovode do tačne dijagnoze”.
Dakle, različiti testovi, ali i sama složenost vrste testiranja na HIV i određene razlike na međunarodnom nivou, mogu dati različite rezultate. No, naučne činjenice ukazuju na to da to ne znači da su “testovi lažni” ili “dokazano neefikasni”, kako se tvrdi u analiziranim objavama. Umjesto toga, objašnjeno je da postoje procedure ponavljanja testova kako bi se ustanovila infekcija HIV-om i uklonila sumnja u rezultat testa. Razvoj nauke i tehnologije omogućio je da se, kroz pet generacija testova, do danas stvore testovi koji su izuzetno pouzdani.
Virologija nije lažna nauka, a Covid-19 pandemija nije izmišljena
U analiziranim objavama tvrdi se i da je virologija lažna nauka. Raskrinkavanje je u analizi objavljenoj 2021. detaljno pisalo o tadašnjim istim netačnim tvrdnjama biologa Stefana Lanka – da virusi ne izazivaju bolesti i da virologija nije nauka.
Kada je riječ o “medijskoj pandemiji”, terminu kojim se indirektno govori da je pandemija Covid-19 bila izmišljena, odnosno zasnovana na nepouzdanim i netačnim testovima, i ovi su navodi višestruko opovrgnuti. Raskrinkavanje je i u ovom slučaju u brojnim analizama već objasnilo na osnovu kojih je naučnih dokaza jasno da je pandemija Covid-19 stvarna zdravstvena kriza (1, 2, 3). Na isti način, u brojnim analizama objašnjeno je i da testiranje na virus SARS-CoV-2, koji uzrokuje ovu bolest, nije nikakva prevara (1, 2, 3).
Shodno navedenim činjenicama, tvrdnju objavljenu na Telegram kanalu TABU – da je “test na HIV još jedna prevara” te da su ti testovi “lažni”, kao i da ovaj virus nikada nije izolovan – ocjenjujemo kao lažnu vijest i teoriju zavjere.
Tvrdnju da je virologija lažna nauka takođe ocjenjujemo kao lažnu vijest. Tvrdnju da je pandemija Covid-19 bila “medijska”, odnosno da je bila izmišljena i zasnovana na “lažnim testovima”, ocjenjujemo kao prenošenje lažnih vijesti i teoriju zavjere, jer se radi o ranije raskrinkanim netačnim tvrdnjama.
Sve pomenute tvrdnje dobijaju i ocjenu pseudonauka. Sve kasnije objave ovih tvrdnji ocjenjujemo kao prenošenje lažnih vijesti, teoriju zavjere i pseudonauku.
Tvrdnju da zbog primjene različitih kriterija rezultat testiranja na HIV u jednoj zemlji može biti pozitivan, a u drugoj negativan ocjenjujemo kao manipulisanje činjenicama.
(Raskrinkavanje.ba)