Zaglušujuća tišina medija o seksualnom uznemiravanju: Autocenzura ili prešutna saglasnost?

Ova analiza je označena kao: Preko margine

Mediji u BiH su naširoko pisali o globalnom #metoo pokretu protiv seksualnog zlostavljanja. O domaćoj inačici istog, koja polako dobija svoje obrise na društvenim mrežama, još uvijek ne govore ništa.

Bosanskohercegovačka javnost je prilično iscrpno informisana o slučajevima seksualnog zlostavljanja i uznemiravanja koji su potresli Hollywood i pokrenuli lavinu poznatu kao “#metoo pokret”. Paradoksalno, o slučaju seksualnog uznemiravanja koji uveliko kruži po “domaćem” Facebooku i Twitteru, te o sve brojnijim i glasnijim reakcijama na isti, u našim medijima ne može se pročitati ni riječ. U medijskom okruženju koje je uvijek gladno brzih vijesti, tišina koja traje pet dana počinje da para uši.

Toliko je, naime, prošlo otkako je Jelena Kalinić na svom Twitter profilu objavila poruku kojom joj je Goran Samardžić ponudio svoju spermu - zamrznutu i u fildžanu - implicirajući da joj želi “pomoći” da zatrudni. Ili, kako je to u prethodnoj raspravi formulisao, da se “upotpuni kao žena”.

 

I Jelena Kalinić i Goran Samardžić su javne ličnosti - Kalinić je autorka bloga “Quantum of Science” i jedna od rijetkih osoba koje se bave popularizacijom nauke u BiH; Samardžić je suvlasnik i osnivač izdavačke kuće i knjižare “Buybook”, te autor nekoliko knjiga poezije i proze. Vjerovatno su zbog toga reakcije na društvenim mrežama bile brze i burne, te su ponukale Samardžića da na svom Facebook profilu objavi izvinjenje, koje to zapravo i nije bilo. Osim što je svoju degutantnu poruku “zakopao” u tvrdnje o sopstvenoj posvećenosti rodnoj ravnopravnosti i LGBT pravima, izvinjenje čak nije uputio samoj Jeleni Kalinić, već se lakonski izvinio “svima koje je uvrijedio”.

Sličan osvrt na njegove “nepromišljene izjave” ubrzo se pojavio i na stranici izdavačke kuće “Buybook”. Samardžićev profil u međuvremenu je obrisan, a sa njim je nestalo i “izvinjenje” i na stotine komentara istog. U diskusiji koja se razvila na njegovom profilu, niz osoba iz bh. kulturnog života stao je u Samardžićevu odbranu - neke samo na osnovu ličnog poznanstva i bez uvida u sadržaj poruke zbog koje je izvinjenje objavljeno; neke uz pravdanje njegovog ponašanja “nezgrapnim pokušajem šale”. Mogle su se pročitati i optužbe na račun Jelene Kalinić zbog objavljivanja “privatne prepiske”, ali i vrlo oštre kritike stava da je seksualno uznemiravanje privatna stvar; da je zaštita privatnosti počinioca važnija od ukazivanja na sam problem, ili da se naprosto radi o “preosjetljivosti” žena koje bi, kako biva, trebale biti spremne da prihvate ovakve “šale” sa osmjehom, umjesto što od njih prave slučaj.

No, za one koji ne koriste Facebook i Twitter, nikakvog slučaja nije ni bilo. I još uvijek ga nema, jer medijska tišina o njemu i dalje traje.

Domaći mediji se obično ne ustručavaju koristiti Facebook i Twitter kao izvor vijesti, niti pri tome pokazuju pretjeranu obazrivost u pogledu njihove autentičnosti, značaja za javnost, ili prikladnosti. Štaviše, prenošenje statusa i postova sa Facebook stranica je postalo vrlo uobičajeno za sve od anonimnih portala do etabliranih medijskih kuća (“Raskrinkavanje” je više puta pisalo o lažnim vijestima koje su krenule sa društvenih mreža, neke “krađom” materijala objavljenih na ličnim profilima, neke nemarnim prenošenjem sadržaja sa lažnih profila, a neke objavljivanjem neprovjerenih informacija o svemu od ličnih priča do vremenske prognoze.)

“Izvještavanje sa Facebooka” je, dakle, već ustaljena medijska praksa, naročito kada se prepiske (a posebno prepirke) na društvenim mrežama vode između javnih ličnosti. Dobro je poznato i da se pri tome ne vodi previše računa o privatnosti ili osjetljivosti tema o kojima se piše. Zašto je onda baš ovaj slučaj tako upadljivo nezanimljiv medijima, inače vrlo raspoloženim da svoje stranice popunjavaju Facebook statusima i tweetovima?

Jedan od mogućih odgovora dala je novinarka Masha Durkalić, prva osoba čija je reakcija na cijeli slučaj izašla van granica društvenih mreža - i to ne zahvaljujući medijskom izvještavanju.

Sistem podrške seksistima koji postoji u našem društvu je zastrašujući. Ovaj sistem podrške omogućava nasilnicima, kao i potencijalnim nasilnicima, da svoje prakse nastavljaju, jer su ugledni članovi društva, jer su poduzetnici, jer su kulturni radnici, jer su privređivači u porodici, jer su važne figure... niz nastaviti po želji. U prevodu: jer su muškarci. Jer ne postoji razlog da ih se pozove na odgovornost, jer su jednostavno – takvi. Kako ta riječ "takvi" može objasniti ovo? Kako je moguće da je čovjek, ugledan, poduzetnik, suprug/partner, otac, napisao ovakvu gadost u nečiji inbox, i da se na njegovom statusu "izvinjenja" to opravdava?

Durkalić se ovako osvrnula na izvinjenje Gorana Samardžića, u Facebook statusu od kog je ubrzo nastala kolumna “Goran Samardžić i fildžan genetskog materijala” - koju, međutim, nije objavio nijedan “klasičan” medij, već portal “Diskriminacija”, projekat Media Centra i koalicije civilnog društva ''Jednakost za sve”. Tekst je istog dana (27.2.2018.) prenijela i hrvatska “Libela” pod naslovom “'Odlučiti da se ne smiješ seksističkoj šali je politički čin". Tako je, paradoksalno, prvi javno propraćen bh. slučaj seksualnog uznemiravanja na internetu prije stigao do javnosti u Hrvatskoj, nego do bilo kog bosanskohercegovačkog medija.  

Drugi iskorak van društvenih mreža napravila je “Mreža za izgradnju mira”, na čijoj je stranici 28.2.2018. objavljen tekst autora Suada Beganovića, koji je ponudio drugi mogući odgovor na pitanje o neuobičajenoj suzdržanosti bh. javnosti - konkretno, o izostanku reakcija “kulturnih elita”:

Zasad, nema posebnih ni većih reakcija kulturne elite, na Samardžićevo ništenje ideja koje i oni sami, često, promoviraju. Trebali bi prepoznati da neko ko se oblači kao književnik šteti i njima. Nema mnogo reakcija ni književnica. Ipak, tu je Bookstan, tu je Buybook, tu je interes.

Dan kasnije, objavljen je još jedan tekst Mashe Durkalić, ovog puta na stranici Sarajevskog otvorenog centra (Seksualno uznemiravanje: Odgovornost počinje sa nama). U sva tri slučaja javnog govora se, dakle, radilo o organizacijama civilnog društva, ne o medijima.

Dok se medijska šutnja nastavljala, nastavile su se i reakcije na Facebooku. Uglavnom su dolazile od žena koje su i same doživljavale slične situacije i vrlo jasno prepoznale “glasnu tišinu” medija i apologetske reakcije kulturnih radnika/ca na cijeli slučaj. Neke su, baš kao i u slučaju #metoo pokreta, počele i javno govoriti o sopstvenim iskustvima sa seksualnim uznemiravanjem. Uskoro su kroz individualne reakcije artikulisani i prvi pozivi da se konačno prekine šutnja o verbalnom zlostavljanju kakvo je vjerovatno doživjela svaka žena.

Preneseno sa Facebooka uz dozvolu autorke
Izvor



Književnica Lejla Kalamujić na svom je profilu objavila da odustaje od saradnje sa izdavačkom kućom “Buybook” jer ne želi “stati uz osobu koja sebi daje za pravo da seksualno uznemirava bilo koga.” Par sati kasnije, isto je učinio i Dragan Bursać, kolumnista “Buke” i “Al Jazeere”, koji je poručio da je “haversko-jaranska ćutnja i odobravanje seksističkih i inih ispada pojedinaca” neprihvatljivo.

Osuda i oglašavanje Dragana Bursaća, koji je nedavno i sam bio meta napada i prijetnji upućenih preko društvenih mreža, bili su prva stvar u vezi cijelog slučaja koja je konačno izazvala medijsko interesovanje - i to svega dva portala:

Nakon ''ispada'' suvlasnika Buybooka Dragan Bursać ne želi objaviti knjigu za njih: Ne u moje ime licemjerstvo, ćutanje i odobravanje seksizma! (Source.ba)
Bursać: Ne mogu preći preko seksističkih uvreda koje je Goran Samardžić uputio Jeleni Kalinić, neću objaviti knjigu za Buybook! (Index.ba)

Portal “Source” je u svom članku prenio i Samardžićevu poruku Jeleni Kalinić, no u naslovu je ispad - termin koji je sam Bursać upotrijebio u svom statusu - stavljen pod navodnike. “Index” nije prenio sadržaj poruke, napisavši pak da je ista “izazvala zgražanje i osude javnosti” (očito ne medijske).  

Tako je, simptomatično, seksualno uznemiravanje jedne žene, koja ga je odlučno podijelila sa javnošću, svoj prvi medijski izvještaj zabilježilo tek nakon što se o njemu oglasio jedan muškarac. O identičnoj reakciji Lejle Kalamujić, koja je na Facebooku dobila skoro jednaku pažnju kao i reakcija Dragana Bursaća, još nije izvijestio nijedan medij - barem ne u formi koju bi mogla detektovati Google pretraga.

Ni Google pretraga imena Gorana Samardžića za period od prethodnih pet dana, u trenutku nastanka ovog teksta ne daje nijedan rezultat osim gore navedenih. Isti mediji koji su sa pažnjom pratili i prenosili globalne rasprave o borbi protiv seksualnog zlostavljanja žena, još uvijek ignorišu vrlo sličan proces koji im se dešava “ispred nosa” i sa kojim su, bez svake sumnje, dobro upoznati.

 

Razgovor sa Mashom Durkalić: Zašto mediji i dalje šute?*

Kontaktirali smo Mashu Durkalić povodom njenih reakcija i tekstova koje je napisala o slučaju seksualnog uznemiravanja, upitavši je za komentar skoro neprekinute šutnje medija o tome. 

M.D.: Mislim da se radi i o svjesnoj autocenzuri, ali i o nedostatku svijesti o potrebi osude seksualnog uznemiravanja. Ove dvije stvari u kombinaciji su zaista pogubne za bilo kakvo otvaranje diskusije o seksualnom uznemiravanju, zlostavljanju i/ili nasilju. To što uopće postoji svjesna autocenzura u medijima kada je u pitanju ovaj slučaj - što ne znam kako drugačije protumačiti nego time da Goran Samardžić očito ima veći utjecaj u društvu nego što se mislilo, a za koji uopće ne znam odakle dolazi - je zastrašujuće. Dakle, svjesno zaobilaziti izvještavanje o nečemu što je jedna javna ličnost napravila je otprilike najveće kršenje novinarskih principa. Nije da je to nešto začuđujuće - sjetimo se samo epizode sa neobjavljivanjem intervjua sa Sebijom Izetbegović na BHT-u (koji je nakon nekog vremena emitiran), što je jedan od recentnijih primjera. Što se tiče nedostatka svijesti o potrebi osude seksualnog uznemiravanja, ona je prisutna u svim dijelovima društva, ali zadatak medija bi trebao biti da educira javnost i podiže svijest o tome šta je seksualno uznemiravanje. Slučaj koji se desio je težak i uznemiravajući, ali je, ako gledamo novinarski, savršen povod da se o tome konačno počne izvještavati. Svjesno zaobilazeći ovu temu, bh. mediji iznevjeravaju osnovne principe novinarstva. No, nešto mi se čini da se niko oko toga pretjerano ne sekira, a razloge za to možemo posmatrati u činjenici da je novinarska profesija potpuno srozana i to je nešto što će imati dalekosežne posljedice za naš medijski prostor.

Raskrinkavanje: Kakve su bile reakcije tvojih kolega/koleginica iz medija na ove tvoje tekstove, ako ih je uopšte bilo? 

M.D.: Bilo je nekoliko reakcija, ali moram priznati da je više reakcija došlo od ljudi koji spadaju u moj bliski krug prijatelja/ica ili poznanika/ca, kao i od nepoznatih ljudi. Ni to me pretjerano ne čudi. Mislim da bih se čak iznenadila da sam dobila više poziva/poruka od novinara/ki, jer bi to značilo da onda postoji određena svijest o temi, što bi opet značilo da postoji neka šansa da se status quo promijeni. Ovako - nisam baš sigurna. A to pokazuje i trenutna situacija kada upišete bilo koji termin vezan za ovu temu u Google - nećete dobiti ništa. Nije li to zapravo najrazočaravajuće? Mainstream portali poput Klixa i Radio Sarajeva objavljivali su raznolike senzacionalističke postove na društvenim mrežama, koji su imali na stotine lajkova, shareova, i komentara. Po meni je ovo najbitnija vijest koja se tiče ženskih ljudskih prava u posljednjih nekoliko mjeseci u BiH. Ali, i to će biti zaobiđeno u korist sistema zaštite nasilnika i počinitelja, o kojem sam već pisala u svome Facebook statusu, kao i u tekstu. Prošlo je pet-šest dana otkad je ovaj status objavljen. Proći će još pet-šest, i onda će se zaboraviti, što najbolje uvijek i radimo - zaboravljamo. 

Raskrinkavanje: Da li te je bilo koja medijska kuća kontaktirala za komentar ili izjavu, nakon što su ti tekstovi objavljeni? 

M.D.: Da, kontaktiralo me je nekoliko medijskih kuća koje su počele raditi priču o temi seksualnog zlostavljanja. Naravno, koliko god mi je bilo drago da se to pokrenulo kao tema, nakon očite medijske i svake druge šutnje, prilično je razočaravajuće da se nijedan mainstream medij nije pozabavio ovom temom, pogotovo nakon što je je slučaj isplivao u javnosti. Prilično mi je nevjerovatno da se novinarski princip da se izvještava o aktuelnim stvarima koje su bitne za društvenu stvarnost, a koji je realno jedna od novinarskih dužnosti, zaobilazi u ovom slučaju. Zašto mediji ovo svjesno zaobilaze? Da li je utjecaj počinitelja seksualnog uznemiravanja, u ovom slučaju Gorana Samardžića, zaista toliko velik? Vjerujem da je ovo još jedan simptom veoma problematične situacije u kojoj se šutnja i dalje normalizira i, štaviše, podržava od strane samih mainstream medija.

*Napomena: Analiza je objavljena 2.3.2018, dok je razgovor sa Mashom dodat dana 3.3.2018.

U međuvremenu smo saznali da je njen tekst "Seksualno uznemiravanje: Odgovornost počinje s nama" objavljen i na portalu radija EFM 1.3.2018. Takođe nas je kontaktirao Rašid Krupalija, urednik magazina "Bosnia Daily" koji izlazi na engleskom jeziku, koji nas je obavijestio da je i njegov list pisao o ovoj temi, u tekstu "Authors Vow to Boycott Publisher over Sexual Harassment Allegations" (2.3.2018.), koji možete pročitati na ovom linku

Prije dvije godine, organizacije civilnog društva u BiH su objavile svoj Izvještaj o primjeni Konvencije UN o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW konvencija) u Bosni i Hercegovini. U izvještaju se navodi da su pitanja koja se tiču prava i položaja žena i dalje skrajnuta u domaćim medijima, te da su žene zapravo sve manje vidljive u medijima - osim kada ih se prikazuje u stereotipnim patrijarhalnim ulogama. Očito je da se stvari od tada nisu mnogo promijenile.

Iako Zakon o ravnopravnosti spolova BiH i preporuke samoregulacijskih tijela u oblasti medija prepoznaju obavezu i potrebu za uklanjanjem rodnih stereotipa, žene i teme od interesa za žene i dalje su nedovoljno zastupljene i nevidljive u svim medijima, uz dominantno stereotipno prikazivanje njihove patrijarhalne društvene uloge i položaja.
(...)
Unatoč edukacijama za novinare/ke o temama rodne ravnopravnosti i nadogradnji relevantnih akata o djelovanju medija u BiH u području rodne ravnopravnosti još uvijek je prisutno stereotipno prikazivanje muškaraca i žena u medijima i još uvijek su žene drastično manje zastupljene u vijestima koje se tiču politike, ekonomije ili reformskih procesa. Nacionalni izvještaj za BiH u okviru projekta Global Media Monitoring pokazuje da je učešće žena u vijestima (novinskim, radijskim, televizijskim i online medijima) u 2015. godini iznosilo 15,6%, što je znatan pad u odnosu na 2010. godinu kada su žene činile 23% osoba o kojima smo čitali ili slušali u vijestima.

O medijskom tretmanu nasilja nad ženama u BiH takođe se ne može reći mnogo toga pozitivnog, što pokazuju i analize izvještavanja medija o rodno zasnovanom nasilju:

Mediji su naizgled svjesni svoje uloge, ali suštinski ne predstavljaju dio rješenja i u najvećoj mjeri i ne doprinose mijenjanju stanja gdje je žena žrtva muškarca, često svoga partnera, jer naglasak na mogućim razlozima za nasilje koji su lične prirode samo je potajno traženje opravdanja, a nikako način da se jasno iskomunicira poruka da su nasilje nad ženama i nasilje u porodici apsolutno neprihvatljivi i zakonom zabranjeni.  
(...)
Žene se povezuju s privatnim područjem života, domaćinstvom i porodičnim životom. Mediji često predstavljaju žene kao seksualne objekte. Dok je savremeno društvo prošlo kroz brze promjene, pretpostavka o ženama u medijima nije se bitno promijenila.

 

Žene su, dakle, medijima zanimljive kao “materijal” estradnih tračeva, rubrika koje nose nazive poput “Ljepotica dana”, senzacionalističkih reportaža o slučajevima nasilja - koje ga često opravdavaju - ili kao supruge i majke. Isto se, očito, ne može reći za ženu koja piše o fizici i ne prešuti kada joj se vulgarno nudi zamrznuta sperma kako bi joj se stavilo do znanja da nije potpuna ako nije majka. Niti za književnicu koja raskida saradnju sa izdavačkom kućom iz etičkih razloga, u znak protesta protiv tuđeg neetičnog postupka. Niti za novinarku koja i privatno i javno podigne glas protiv seksualnog uznemiravanja i pozove druge žene da urade isto.

Dok sve one ne postanu jednako relevantne kao što su bile žene koje su pokrenule lavinu otpora prema zlostavljanju “u dalekom svijetu”, sva izvještavanja domaćih medija o #metoo ostaće tek puke reportaže o celebrity kulturi, a sami mediji miljama daleko od društveno angažovane uloge koju bi mogli imati.

(raskrinkavanje.ba)

Autorica: Tijana Cvjetićanin Objavljeno: 02. 03. 2018 | Zadnji put osvježeno: prije 5 mjeseci

Posljednje objavljene analize

Pristrasno izvještavanje
Mediji plasirali nepotpune i neprovjerene informacije o napadu u kome su učestvovali migranti i izbjeglice

Napad u Bihaću, u kome su učestvovali migranti i izbjeglice, u domaćim je m...

Preko margine Pristrasno izvještavanje
Lažna vijest
Nije tačno da je bolje “preležati” Covid-19 nego primiti vakcinu

Rezultate SIREN studije iz Velike Britanije mediji su interpretirali na man...

Lažna vijest Prenošenje lažnih vijesti Dezinformacija Manipulisanje činjenicama Klikbejt Ispravljeno
Lažna vijest
Netačne tvrdnje o mRNK vakcinama kao “dokaz” protiv COVID-19 imunizacije

Isječak intervjua profesorice iz Irske, Dolores Cahill, u kojem govori prot...

Lažna vijest Prenošenje lažnih vijesti Manipulisanje činjenicama
Raskrikavanje.rs Istinomjer.ba Analiziraj.ba NewsMavens.com Raskrinkavanje.me