Foto: lopezcortesfoto, Freepik
Na Facebooku je 10. marta 2025. godine podijeljena objava u kojoj se navodi da proizvedena hrana odavno sadrži “bube, hemikalije, ljudske ostatke i prave životinjske izlučevine”, ali da se to skriva “iza otmjenih imena” sastojaka. U objavi se pominje niz sastojaka predstavljenih na manipulativan način. Navodno, cilj korištenja ovih sastojaka jeste narušavanje zdravlja, jer su bolesni ljudi “profitabilni”.
Foto: Screenshot/Facebook
Iste tvrdnje dijelile su se i na drugim nalozima na Facebooku (1, 2, 3), a pronašli smo ih i na društvenoj mreži VK.
Vanilija od izlučevina dabra?
Jedan od sastojaka čija se priroda navodno skriva i čija je upotreba predstavljena na manipulativan način jeste kastoreum.
■ SOK OD DABRA (Castoreum) – Da, vaši “prirodni okusi vanilije, jagode i maline” potječu iz analnih žlijezda dabrova. Dobro ste pročitali. IZLUČEVINE DABRA. I ne moraju vam reći jer je označeno kao "prirodna aroma".
Na stranici enciklopedije Britannica navedeno je da je kastoreum “masni, viskozni žlijezdani sekret koji se nalazi u dva para membranoznih vrećica između anusa i spoljašnih spolnih organa oba spola dabra”. Budući da se ove vrećice nalaze blizu analnih žlijezda, ova tvar može sadržavati izlučevine analnih žlijezda i urin. Kastoreum je žute ili žuto-smeđe boje i dabrovi ga izlučuju kada mirisom obilježavaju teritoriju. Njegova upotreba u prehrambenoj industriji već je duže vremena predmet dezinformacija, o čemu su pisali mediji i platforme za provjeru činjenica (1, 2, 3).
Kako je navedeno u analizi platforme Snopes, koja se bavila tvrdnjama o ovom sastojku u hrani, kastoreum se koristi u industriji parfema zbog karakterističnog mirisa izlučevine, koji je rezultat prehrane dabrova lišćem i korom, dok se prerađeni oblici koriste kao pojačivači okusa vanilije, jagode i maline. Međutim, upotreba kastoreuma u prehrambenim proizvodima danas je izuzetno rijetka. Kako navodi Snopes, jedan od razloga jeste teško i skupo sakupljanje ove materije. U članku magazina Smithsonian navodi se da se životinje prvo moraju anestezirati, a zatim se njihove žlijezde “pomusti” ili se supstanca može sakupiti od mrtvih dabrova ako im se vrećice uklone i ostave da se osuše.
U članku se navodi da se početkom 20. vijeka kastoreum počeo pojavljivati u nekim namirnicama kako bi dodao okus vanilije i maline, ali je njegova upotreba godinama opala.
Sada se ova supstanca uglavnom nalazi u usko orijentisanim proizvodima kao što su švedska alkoholna pića. Umjesto toga, oko 99% svjetske vanilije dolazi iz sintetičkih izvora kao što je vanilin, jeftinija i manje zahtjevna alternativa berbi mahune vanilije ili kastoreuma.
Neprofitna organizacija Vegetarian Resource Group (VRG) 2011. godine pitala je pet kompanija koje proizvode arome vanilije da li koriste kastoreum u svojim proizvodima. Svih pet je odgovorilo odrično.
Snopes u analizi navodi da američka Uprava za hranu i lijekove (FDA) klasifikuje kastoreum kao “opštepriznato siguran” (GRAS) pa ga proizvođači ne moraju uvijek uključiti u popis sastojaka i umjesto toga ga mogu nazivati ”prirodnom aromom”.
Kako se navodi na stranici Kidsadvisory, Evropska agencija za sigurnost hrane (EFSA) i kanadska zdravstvena agencija Health Canada nisu provele posebne procjene niti uspostavile propise u vezi s upotrebom kastoreuma u prehrambenim proizvodima, što ukazuje na ograničenu ili nikakvu primjenu.
U članku objavljenom 2023 godine, koji su prenijeli i neki regionalni mediji, Business Insider se takođe bavio ovom temom. Ovaj medij objašnjava da su arome vanilije uglavnom vještačke, ne prirodne, te da se proizvode od sintetičkog vanilina. Robert J. McGorrin, profesor hemije okusa na Državnom univerzitetu Oregon i saradnik u Američkom hemijskom društvu, za Business Insider govorio je o načinu pravljenja ovih aroma:
Vanilin je jedinjenje u mahunama vanilije, koje im daje poseban okus. Međutim, manje od 0,3% vanilina koji se koristi za aromatizovanje hrane zapravo dolazi prirodno iz mahune vanilije, prvenstveno zato što je ekstrakcija mahune vanilije dugotrajan, zahtjevan i skup proces.
Izvorno se vanilin uglavnom proizvodio u laboratoriji iz eugenola, glavnog sastojka ulja klinčića. McGorrin je rekao da se danas većina komercijalnog vanilina sintetiše iz gvajakola — prirodnog spoja koji se nalazi u dimu zapaljenog drveta i ulju klinčića.
McGorrin je rekao da se manja količina sintetičkog vanilina proizvodi od lignina, prirodne tvari koja se nalazi u drvetu i kori. Kada je riječ o vještačkim okusima jagode i maline, prema njegovim riječima, oni se obično proizvode od mješavina sintetičkih organskih spojeva.
”Formule koje se koriste za pripremu sintetičkih aroma strogo su čuvane poslovne tajne”, rekao je.
“Ali ovi se okusi uglavnom sastoje od estera, ketona, laktona i drugih jedinjenja”, dodao je.
Dakle, pored činjenice da se kastoreum rijetko koristi, ovaj sastojak ne predstavlja rizik za zdravlje.
Šelak nije izmet insekata
U viralnim objavama problematizuje se i upotreba aditiva šelak i karmin. Za šelak se tvrdi da je izmet insekata, a karmin “krv” buba.
KAKICA INSEKATA (Shellac) – Onaj sjajni premaz na vašim žele grahovima i prskalicama? Izlučevine iz dupeta buba.
(...)
■ KRV BUGA (Karmin, E120) – Ta “bogata, prirodna crvena boja” u sokovima, jogurtu i slatkišima? ZGNJEVENE BUBE. Samljeti, prokuhati i dodati svojoj hrani.
Upotreba šelaka u prehrambenoj industriji i ranije je inspirisala različite dezinformacije. Nekima od njih Raskrinkavanje se već bavilo (1, 2).
Šelak se koristi kao aditiv i na ambalaži prehrambenih proizvoda označen je kodom E904. Riječ je o smoli koju proizvodi ženka vaši Coccus lacca. Na stranici Hrvatske enciklopedije detaljno je objašnjeno kako se dobija.
šelak (njem. Schellack < niz. schellak, od staroniz. schel: ljuska), prirodna plastomerna smola koja nastaje ubodom ženke štitne uši, Coccus lacca, u grane različita istočnoindijskoga drveća, uglavnom na vrstama Ficus religiosa, F. bengalensis i F. laccifera iz porodice → dudova. Iz ozljede curi balzam, koji se, kada se osuši, struže s grana (sirovi šelak). Crvene je boje od boje kukaca. Ispiranjem vodom, uklanjanjem voska alkoholom i pretaljivanjem sirovoga šelaka dobivaju se svijetle vrste.
Dakle, šelak je smola koju luči ženka vaši Coccus lacca, a ne izmet. Kako je objašnjeno na stranici McGill Univerziteta iz Kanade, ovi insekti “provode čitav svoj život zakačeni za drvo, sisajući njegov sok i pretvarajući ga u poznatu ljepljivu supstancu”, tj. šelak.
U ranijim analizama objasnili smo upotrebu aditiva karmin, koji se dobija od ženki insekta košenil, a koji se takođe pominje u objavama. Ovaj aditiv obilježava se kodom E120. On se zaista dobija preradom insekata – crvena boja potječe od karminske kiseline koja se nalazi u tijelima ovih insekata. Kako bi se dobio karmin, očišćene ljuske insekata se osuše te se tretiraju rastvorom amonijaka ili natrij-karbonata. Ovaj se pigment koristi u prehrambenoj industriji, proizvodnji šminke i slično, i smatra se sasvim sigurnim za ljudsku upotrebu.
Karminska kiselina nalazi se u hemolimfi i jajima ženki insekata. Inače, za razliku od kičmenjaka čija krv sadrži crvena krvna zrnca, insekti i beskičmenjaci imaju hemolimfu, heterogenu tečnost koja teče njihovim tijelima i koja se uglavnom sastoji od vode, ali sadrži i jone, ugljene hidrate, lipide, glicerol, aminokiseline, hormone, neke ćelije i pigmente. Crvena boja krvi potječe od željeza u hemoglobinu, dok crvena boja karmina potječe od karminske kiseline, i u njemu nema željeza.
Nema kose u pecivima
Viralne objave sadrže i sljedeću tvrdnju:
■ LJUDSKA DLAKA I PATČJE PERJE (L-cistein) – Nalazi se u komercijalnom kruhu, pecivima i pecivima. Za omekšavanje tijesta koriste ljudsku kosu (sakupljenu iz salona i brijačnica) i pačje perje. Pa da, možda ste pojeli nečije tkanje.
Ni ove tvrdnje nisu nove. Korisnici/e društvenih mreža u BiH ranije su dijelili/e video u kojem zvaničnik Agencije za certificiranje halal-kvalitete govori da se jedan aditiv za pecivo pravi od ljudske kose u Kini, uz tvrdnje da “jedemo peciva s kineskom kosom”. Ovim se tvrdnjama Raskrinkavanje bavilo u analizi iz oktobra 2023. godine.
L-cistein je neesencijalna aminokiselina koja je dio građe potrebne za sintezu proteina. Kao aditiv se može dodati tijestu kako bi se poboljšala njegova rastezljivost te ga je kao takvog odobrila Evropska komisija. Kada se koristi u prehrambenim proizvodima u Evropi, L-cistein se kodira kao E920. Oksidacijom cisteina tvori se L-cistein (E921), koji se takođe može koristiti kao sredstvo za obradu brašna, pojačivač ukusa i nutritivni dodatak (1, 2).
Kako smo naveli u prethodnoj analizi, L-cistein se može dobiti od ljudske kose, ali ne postoje dokazi da se tako dobijen aditiv koristi u BiH. On se najčešće proizvodi fermentacijom, a sintetički ili biotehnološki proizvodi preferiraju se na tržištu.
U Pravilniku o prehrambenim aditivima iz 2018, koji važi u Bosni i Hercegovini, L-cistein se pominje kao dozvoljen, ali se napominje da se “ljudska kosa ne smije koristiti kao izvor za ovu tvar”. Istu klasifikaciju ovaj aditiv ima u zakonodavstvu Evropske unije, s kojim su usklađeni bh. propisi.
Platforma AFP Bugarska se u analizi objavljenoj u martu 2023. bavila tvrdnjama da je EU odobrila aditiv od ljudske kose i zaključila da nisu tačne. Dominique Anracht, predsjednik Evropske konfederacije nacionalnih organizacija pekara i poslastičara (CEBP), za ovu je platformu rekao da je tačno da se L-cistein može dobiti od životinjskih i biljnih proteina te da se posebno visoki nivoi nalaze u keratinu. Iako teoretski moguća, proizvodnja od ljudske kose nije dozvoljena.
“Shodno tome, ptičije perje ili životinjska dlaka nekad su bili važan resurs za proizvodnju cisteina. Teoretski moguća proizvodnja od ljudske kose nije, naravno, dozvoljena važećim zakonodavstvom o hrani”, dodao je, navodeći da se danas cistein češće proizvodi sintetički ili fermentacijom.
AFP Srbija navodi kako upotreba ljudske kose nije navedena u kineskim propisima za proizvodnju L-cisteina, ali se u specifikacijama navodi da su životinjska dlaka i perje dozvoljeni.
Bauk GMO hrane
U viralnim objavama navodi se da su genetički modifikovana (GMO) hrana, ostaci herbicida glifosat i teški metali široko prisutni u prehrambenim proizvodima i da se to čini namjerno jer su “bolesni ljudi profitabilni”.
CITAT NETAČNO:KOKTEL SMRTI: GMO, pesticidi i teški metali
▪︎ GMO kukuruz i soja zabranjeni su u većini zemalja, ali se Amerikancima svakodnevno hrani.
▪︎ Glifosat (ubica korova) nalazi se u svemu, od žitarica do dječje hrane.
▪︎Teški metali (arsen, živa, olovo) pronađeni su u dječjoj hrani, riži, pa čak i voćnim sokovima.
ZAŠTO NAS OVIM HRANE?
Jer bolesni ljudi su profitabilni. Jer poslušno, oslabljeno, zatrovano društvo ne uzvraća udarac. Jer kad vam je tijelo puno toksina, parazita i sintetičkog smeća, ne možete jasno razmišljati.
Genetički modifikovani organizmi (GMO) su organizmi kod kojih je genetički materijal izmijenjen korištenjem tehnologije “genetičkog inženjeringa”. Hrana proizvedena od GMO-a ili pomoću GMO organizama često se naziva GMO hrana. Iako se većina GMO usjeva koristi za uzgoj životinja, GMO organizmi nalaze se i u namirnicama koje se koriste u ljudskoj ishrani. Na listi GMO namirnica koju je napravilo američko Ministarstvo poljoprivrede trenutno se nalaze lucerka, kanola, kukuruz, pamuk, soja, krompir, šećerna repa, određene sorte patlidžana, jabuke, papaja, ananas, tikve i genetički modifikovan losos. S druge strane, kako stoji na stranici Evropske agencije za sigurnost hrane, jedini GMO usjev koji se trenutno uzgaja u EU jeste MON810, sorta GMO kukuruza otporna na insekte. Ipak, EU uvozi genetički modifikovanu stočnu hranu.
Upotreba GMO hrane tema je koja u javnosti izaziva dosta polemike. Svjetska zdravstvena organizacija na svojoj stranici navodi da je GMO hrana koja je trenutno dostupna na međunarodnom tržištu prošla sigurnosne procjene i “nije vjerojatno” da predstavlja rizik za ljudsko zdravlje. Američka Uprava za hranu i lijekove takođe navodi da je GMO hrana sigurna za upotrebu.
Glifosat je hemijska supstanca sadržana u sredstvima za zaštitu bilja koja se koriste u poljoprivredi i hortikulturi kao herbicid za suzbijanje korova. Sredstva za zaštitu bilja koja sadrže glifosat obično se primjenjuju prije sjetve usjeva za suzbijanje korova, u održavanju vrta i šumarstvu, a ponekad i kao tretman prije žetve za regulaciju rasta i sazrijevanja biljaka (ova upotreba nije dopuštena u EU).
Upotreba glifosata predmet je polemike. Njegovo korištenje u EU podliježe određenim uslovima i ograničenjima. Prvi put je odobren 2002, a odobrenje je obnovljeno posljednji put 2023. godine. Na stranici Evropske komisije navodi se da su najnoviju procjenu proveli nadležna tijela država članica, Evropska agencija za sigurnost hrane (EFSA) i Evropska agencija za hemikalije (ECHA) te da se pokazalo da “trenutno ne postoji naučno ili pravno opravdanje za zabranu”.
Pod uslovima odobrenja i uz poštovanje dobre poljoprivredne prakse, smatra se da glifosat nema štetne efekte na ljudsko zdravlje niti neprihvatljive uticaje na životnu sredinu.
Glifosat je registrovan kao pesticid u SAD-u od 1974. godine. Na stranici američke Agencije za zaštitu životne sredine navodi se da se tragovi glifosata mogu naći u različitom svježem voću, povrću, žitaricama i drugoj hrani i piću, ali da te količine ne treba da brinu potrošače.
Ostaci glifosata na bilo kojoj hrani ili hrani za životinje sigurni su za potrošače do utvrđenih dopuštenih količina. Prije nego što se dopusti upotreba pesticida na usjevima za hranu, EPA postavlja dopuštene količine ili ograničenje koliko ostataka pesticida može zakonski ostati na hrani, proizvodima za životinje ili sirovinama. Potpuni popis dopuštenih količina za glifosat može se pronaći u 40 CFR § 180.364 [Kodeks saveznih propisa].Ako se pronađu ostaci iznad utvrđenih dopuštenih količina, roba će biti predmet zaplijene od vlade.
Kada je riječ o bezbjednosti glifosata uopšte, na stranici američke Agencije za registar otrovnih tvari i bolesti navodi se da ova supstanca u slučaju gutanja veće količine može izazvati mučninu i povraćanje, dovesti do iritacije u slučaju kontakta s kožom i očima te da se povezuje s iritacijom nosa i astmom. Isti izvor navodi da su studije na životinjama pokazale da glifosat može imati efekat na razvoj (manja tjelesna težina i problemi s rastom kostiju i organa) kada se trudnim životinjama daju velike količine.
Kada je riječ o potencijalnoj kancerogenosti, ovaj izvor navodi da EPA za glifosat kaže da je “malo vjerojatno" da je kancerogen za ljude, dok je Međunarodna agencija za istraživanje raka (IARC) klasifikovala glifosat kao “vjerovatno” kancerogen za ljude. Grupa stručnjaka za ostatke pesticida pri Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (SZO) i Ujedinjenim nacijama 2016. godine zaključila je da glifosat koji se može naći u hrani “nije vjerovatan kancerogeni rizik za ljude”.
Fact-checking platforma Fact Check.org se 2017. bavila tvrdnjama da glifosat u hrani uzrokuje karcinom. U analizi se navodi da neki stručnjaci kažu da u vrlo visokim dozama glifosat može izazvati rak, ali u niskim dozama, koje se obično nalaze u hrani, herbicid vjerojatno neće izazvati bolest.
Količine glifosata u tragovima nalaze se u mnogim namirnicama i nisu štetne, zaključuje PolitiFact u analizi iz maja 2023. godine.
Činjenica je da se neki teški metali, poput olova, arsena i žive, mogu pronaći u hrani za djecu. Kako se navodi na stranici klinike Cleveland, studija iz 2019. otkrila je kontaminaciju teškim metalima u 95% testirane dječije hrane, nakon čega je 2021. godine američka Agencija za hranu i lijekove pokrenula projekat “Closer to Zero”, koji ima za cilj smanjiti izloženost kontaminantima u hrani koju jedu bebe i mala djeca. U visokim količinama, teški metali mogu biti opasni za dojenčad i djecu, no kako primjećuje registrovana dijetetičarka Evelyn Benden u članku objavljenom na stranici klinike Cleveland, treba obratiti pažnju na sintagmu “visokim količinama" budući da su nivoi teških metala otkriveni u dječijoj hrani preniski da bi uzrokovali štetu.
Na stranici healthychildren.org, koju vodi Američka akademija pedijatara, navodi se kako se ovi metali prirodno nalaze u Zemljinoj kori, ali i ispuštaju u okolinu kao onečišćenje te ulaze u vodu i tlo. U hranu mogu dospjeti i prilikom proizvodnje i pakovanja. Kada je riječ o riziku od izloženosti djece toksičnim metalima, ovaj izvor navodi sljedeće:
Niski nivoi teških metala u hrani za bebe vjerojatno su relativno mali dio ukupnog rizika izloženosti djeteta toksičnim metalima. Međutim, izloženost iz svih izvora treba svesti na minimum. Izlaganje otrovnim metalima može biti štetno za mozak u razvoju. Povezuje se s problemima s učenjem, kognicijom i ponašanjem. Ali imajte na umu da mnogi genetički, društveni i faktori životne sredine utiču na zdrav razvoj mozga, a izloženost toksičnim metalima samo je jedan od tih faktora.
Slično navode i drugi izvori.
Tvrdnje da se ljudima ovi sastojci podmeću u hrani kako bi oni bili bolesni, i kao takvi “profitabilni”, uklapaju se u teoriju zavjere o farmakomafiji, prema kojoj različite korporacije, regulatorne agencije, nevladine organizacije i ljekari/ke rade zajedno i u tajnosti protiv javnog interesa. U nekim verzijama cilj im je zarada od lijekova koji su skupi i neefikasni, a u nekim su se udružili da provedu planove depopulacije ili kontrole stanovništva.
Shodno navedenom, tvrdnju da “prirodni okusi vanilije, jagode i maline” potječu iz analnih žlijezda dabrova ocjenjujemo kao dezinformaciju budući da je upotreba kastoreuma kao pojačivača okusa danas vrlo rijetka.
Tvrdnja da je šelak izmet insekta, koju smo ranije ocjenjivali, dobija ocjenu prenošenje lažnih vijesti. Šelak je smola koju luči ženka vaši Coccus lacca, a ne izmet.
Tvrdnju da crvena boja aditiva karmin potječe od krvi buba ocjenjujemo kao lažnu vijest. Insekti imaju hemolimfu. Crvena boja krvi potječe od željeza u hemoglobinu, a crvena boja karmina potječe od karminske kiseline, i u njemu nema željeza.
Tvrdnju da se u komercijalnom hljebu i pecivima koristi ljudska kosa za rastezljivost tijesta ocjenjujemo kao dezinformaciju. Aditiv koji se koristi u pecivima za rastezljivost tijesta može se dobiti od ljudske kose, ali tako proizveden zabranjen je u BiH, ali i u EU.
Implikacije da je GMO hrana opasna po život dobijaju ocjenu pseudonauka budući da dokazi ne potkrepljuju tvrdnje da odobrena GMO hrana predstavlja rizik za zdravlje.
Ostaci glifosata i teških metala mogu se pronaći u različitoj hrani, ali za razliku od implikacija u objavama, u tragovima koji nisu opasni po život. Stoga ove tvrdnje dobijaju ocjenu manipulisanje činjenicama.
Tvrdnje da se pomenuti sastojci namjerno dodaju u hranu kako bi ugrozili zdravlje ljudi dobijaju ocjenu teorija zavjere.
(Raskrinkavanje.ba)