Foto: Screenshot, RTRS
Na Radio-televiziji Republike Srpske je 16.10.2023. godine emitovano izdanje dijaloške emisije Drugi ugao pod nazivom Suđenje predsjedniku Srpske, u kojoj su gosti govorili o aktuelnom sudskom procesu protiv predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika i v.d. direktora Službenog glasnika Republike Srpske Miloša Lukića.
Gosti u emisiji su bili advokat Milorada Dodika Goran Bubić, advokat Miodrag Stojanović i predsjednik Arbitražnog suda pri Spoljnotrgovinskoj komori BiH Vitomir Popović. Iako je u uvodu emisije najavljen dijalog o sudskom postupku protiv Dodika i Lukića, sva tri sagovornika su tokom cijele emisije iznosili poruke podrške Dodiku, kao i niz manipulativnih tvrdnji o samom postupku, visokom predstavniku u BiH Christianu Schmidtu, Opštem okvirnom sporazumu za mir u BiH i Ustavu BiH.
Voditelj Jasenko Todorović nije dovodio u pitanje netačne tvrdnje koje su iznosili njegovi gosti i koje su “servirane” gledateljima/cama, bez polemike, kao neupitne. I sam na početku emisije tvrdi da se protiv Dodika vodi “proces u kojem se pred institucijom koje nema u Ustavu, po optužnici Tužilaštva koje nije u Ustavu sudi za krivično djelo nametnuto od pojedinca kojeg također nema u Ustavu”, te da se “predsjedniku Republike Srpske sudi zbog izvršavanja njegove ustavne obaveze”. Prije nego je prepustio riječ sagovornicima, zapitao se ima li prava u “političkom procesu”, čime je nagovijestio pravac i ton cijele emisije u kojoj nije bilo pokušaja da se razgovor usmjeri prema nepristrasnosti, objektivnosti i činjenicama.
Emisija je objavljena i na RTRS-ovom YouTube kanalu. Članci u kojem su prepričane ključne tvrdnje iz emisije 16. i 17. oktobra našli su se i na portalu ovog medija (1, 2), a isječci iz emisije emitovani su i u prilogu Dnevnika 2 17.10.2023 (1, 2).
Zbog čega je Dodik na suđenju?
Sudski postupak koji se vodi protiv Milorada Dodika i Miloša Lukića već je bio povod za širenje dezinformacija, u čemu su učestvovali i pojedini nositelji javnih funkcija. O tome je u analizi od 24.10.2023. godine detaljno pisao naš partnerski portal Istinomjer. Kako je u njoj objašnjeno, Narodna skupština Republike Srpske (NSRS) na sjednici održanoj 21.6.2023. godine usvojila je Zakon o izmjeni Zakona o objavljivanju zakona i drugih propisa RS, a na sjednici 27. juna i Zakon o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda BiH. Visoki predstavnik Christian Schmidt potom je 1. jula donio Odluku o izmjenama Krivičnog zakona BiH, prema kojoj se neizvršavanje odluka visokog predstavnika definiše kao krivično djelo, kao i odluke kojima se sprječava stupanje na snagu pomenuta dva zakona koja su izglasana u NSRS. Odluka o izmjeni Krivičnog zakona stupila je na snagu 2.7.2023, a objavljena je u Službenom glasniku BiH 7.7.2023.
Dva dana kasnije, 9.7.2023, v.d. Službenog glasnika RS Miloš Lukić potpisao je odluke o objavljivanju ukaza predsjednika RS-a Milorada Dodika o proglašenju zakona koji predviđa da se odluke visokog predstavnika ne objavljuju u Službenom glasniku RS-a, kao i da se odluke Ustavnog suda ne primjenjuju u RS-u. Nekoliko dana poslije, započeta je istraga u slučaju protiv Dodika i Lukića. Tužilaštvo BiH je 22. augusta podiglo optužnicu protiv njih dvojice, navodeći da su počinili krivično djelo “neizvršavanje odluka visokog predstavnika”. Kako se u optužnici navodi, Dodik je donio ukaz o proglašenju Zakona o neprimjenjvanju odluka Ustavnog suda BiH i Zakona o izmjeni Zakona o objavljivanju zakona i drugih propisa RS, koje je Schmidt stavio van snage. Lukić je svojim potpisom omogućio sprovođenje procedure objavljivanja ovih ukaza.
Da li Schmidt nelegitimni visoki predstavnik?
Tvrdnja koju nekoliko puta iznose sva tri sagovornika, kao i voditelj, jeste da je Christian Schmidt nelegitiman visoki predstavnik te da kao takav nema pravnu mogućnost nametanja zakona u BiH. U nekim dijelovima emisije sagovornici tvrde da, sve i da jeste legitiman, ne bi imao mogućnost donošenja zakona. Goran Bubić navodi:
U ovom slučaju Tužilaštvo zanemaruje praktično jedini relevantan dokaz, a to je zapisnik sa sjednice Savjeta bezbjednosti od 21. jula 2021. godine iz kog se jasno zaključuje da Christian Schmidt nije rezolucijom Savjeta bezbjednosti postavljen za visokog predstavnika kako to određuje jedna od odredbi Aneksa 10 Sporazuma. Nadalje smo imali potvrdu toga što se dogodilo na sjednici Savjeta bezbjednosti kroz neki vid istrage koje je provelo naše Ministarstvo bezbjednosti i utvrdilo da je gospodin Schmidt ovdje legitimisan samo na osnovu note svoje države i da izvan te note ne postoji nikakav drugi dokument koji bi njega, mi kažemo, aktivno legitimisao kao visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini personalno. A ostaje ovo i da je postavljen kako se traži, da nema odredbe, posebno nema ustavne odredbe, a nema ni u preostalim dijelovima mirovnog sporazuma koja ovlašćuje njega da donosi zakone.
(...)
Ovdje krivično djelo ne postoji. Dakle ako Schmidt kao strani državljanin ovdje donese zakon, a mi nemamo takvu mogućnost predviđenu ni u Ustavu BiH, ni u aneksima, onda mi ne možemo smatrati da postoji krivično djelo.
Iste argumente za osporavanje Schmidtove legitimnosti koriste i drugi sagovornici.
Ured visokog predstavnika (OHR) je “ad hoc međunarodna institucija odgovorna za nadgledanje provedbe civilnih aspekata Mirovnog sporazuma kojim je okončan rat u Bosni i Hercegovini”. Funkcija visokog predstavnika uspostavljena je Aneksom 10 Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, poznatijeg kao Dejtonski sporazum. Na sastanku Vijeća za implementaciju mira u Bonu 1997. godine, visokom predstavniku su date tzv. “bonske ovlasti”, koje mu omogućavaju da smjenjuje javne zvaničnike/ce koji/e krše Dejtonski mirovni sporazum ili zakonom preuzete obaveze, kao i da nametne zakone koje smatra neophodnim, ukoliko ih zakonodavna tijela u BiH nisu usvojila. Rezolucijom 1174 donesenom 1998. godine, Vijeće sigurnosti UN-a potvrdilo je “bonske ovlasti”.
Nakon što je prethodni visoki predstavnik Valentin Inzko podnio ostavku, Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira 27.5.2021. godine na ovu funkciju imenovao je Christiana Schmidta, koji ju je zvanično preuzeo 1.8.2021. godine.
Tačno je da Schmidtovo imenovanje nije potvrdilo Vijeće sigurnosti UN-a, ali to ga, suprotno tvrdnjama iznesenim u ovoj emisiji, ne čini nelegitimnim ili nelegalno izabranim. Potvrda Vijeća sigurnosti UN-a nije uslov za preuzimanje funkcije visokog predstavnika u BiH, o čemu su ranije pisali i Raskrinkavanje i Istinomjer (1, 2, 3, 4, 5, 6). Kako je objašnjeno u analizi Istinomjera od 7.6.2021. godine, iako imenovanje nekoliko Schmidtovih prethodnika na funkciju visokog predstavnika jeste potvrdilo Vijeće sigurnosti UN-a, Schmidt nije prvi visoki predstavnik čije imenovanje ono nije potvrdilo:
Ipak, da izostanak potvrde Vijeća sigurnosti UN-a nije presedan, govori i slučaj iz 2005. godine, kada je za visokog predstavnika odabran Christian Schwarz-Schilling. Naime, tada je odlazeći visoki predstavnik Paddy Ashdown pisanim putem obavijestio generalnog sekretara UN-a da će Schwarz-Schilling od 31. januara 2006. godine obnašati ovu funkciju, te kako je obaviješten “da bi ovu informaciju trebalo proslijediti Vijeću sigurnosti na razmatranje i moguće postizanje dogovora”.
Štaviše, definisana procedura izbora visokog predstavnika i ne postoji, a čak ni prvog vršioca ove funkcije Carla Bildta nije imenovalo Vijeće sigurnosti UN-a.
(...)
Dakle, iako je u prošlosti bilo slučajeva kada se o odabiru visokog predstavnika izjašnjavalo i Vijeće sigurnosti, pravno utemeljenje za ovakvu praksu ne postoji, te je samim tim sporna i osnovanost izjava visokih zvaničnika o manjku legitimiteta Christiana Schmidta.
U analizi Istinomjera iz juna 2021, navodi se da je prvi visoki predstavnik u BiH Carl Bildt imenovan 1995. godine zaključkom sa Konferencije za provedbu mira, nakon čega se i Vijeće sigurnosti UN-a u Rezoluciji 1031 složilo sa tim zaključkom. Sve visoke predstavnike nakon njega imenovao je Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira. Vijeće je o svojim odlukama izvještavalo Vijeće sigurnosti UN-a koje bi se, u zavisnosti od slučaja, izjasnilo o imenovanju.
Dakle, iako se Vijeće sigurnosti UN-a u više navrata izjašnjavalo o imenovanju visokog predstavnika u BiH, to nije uslov za preuzimanje ove funkcije. Samim tim, tvrdnje o Christianu Schmidtu kao nelegitimnom visokom predstavniku su neosnovane.
Tvrdnje da krivično djelo za koje se terete Dodik i Lukić ne postoji, koje proizlaze iz neosnovanog osporavanja Schmidtovog legitimiteta, također su neutemeljene. U Članu 203a, stavu 1 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, jasno stoji da je neizvršavanje odluka visokog predstavnika krivično djelo. S obzirom na to da je Schmidt legitiman visoki predstavnik i da kao takav ima ovlasti da nameće zakone, tvrdnja da ovo krivično djelo “ne postoji” naprosto je besmislena.
Imovina vs. teritorija Republike Srpske
Gosti u emisiji Drugi ugao su govorili i o državnoj imovini i vlasništvu RS-a, poistovjećujući vlasništvo nad imovnom sa teritorijom entiteta unutar BiH. Miodrag Stojanović navodi:
Ovo je cilj da se skloni neko ko je brana i prepreka namjeri da se imovina Republike Srpske digne na nivo vlasništva u okviru Bosne i Hercegovine. Ko odgovara? Predsjednik Republike. Zašto odgovara? Što se ne poštuju odluke Ustavnog suda ili visokog predstavnika koji kaže “nema više odnosa 51:49”. Sve je na nivou BiH. I šume i zemlja i poljoprivredno zemljište i voda i rijeke i planine. Pa za šta je pravljen Dejton?
Pitanje vlasništva nad državnom imovinom tema je o kojoj se u javnom prostoru BiH raspravlja već neko vrijeme. Zakonom o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom, koji je 2005. godine donio tadašnji visoki predstavnik Paddy Ashdown, kao državna imovina definisana je imovina kojom je BiH upravljala kao socijalistička republika u SFRJ do kraja 1991. godine, nepokretna imovina koja je BiH pripala Sporazumom o pitanjima sukcesije republika bivše socijalističke Jugoslavije iz 2001. godine, poljoprivredno zemljište za koji je Ustavni sud BiH utvrdio da predstavlja državnu imovinu, kao i rijeke i šume za koje je Ustavni sud BiH utvrdio da predstavljaju državnu imovinu. Ashdown je 2005. donio je zakon kojim se zabranjuje raspolaganje državnom imovinom koji ostaje na snazi sve dok se na državnom nivou vlasti u BiH ne donese zakon kojim će biti regulisano kojem nivou vlasti pripada koja imovina. Takav zakon do danas nije usvojen. Kako se u Zakonu o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom navodi, termin “raspolaganje” odnosi se na direktni ili indirektni prenos vlasništva.
Kako se navodi u članku Radija Slobodna Evropa od 27.2.2023. godine, do sada je bilo više pokušaja da se državna imovina, kojom je zabrajeno raspolagati, prevede u vlasništvo Republike Srpske:
Ustavni sud Bosne i Hercegovine je 2012. godine stavio van snage zakon koji se bavio pitanjem državne imovine u Republici Srpskoj. Tim zakonom je bilo predviđeno da nepokretna imovina, kojom je zabranjeno raspolaganje, bude upisana kao vlasništvo RS.
Ustavni sud BiH je, u skladu sa ovom odlukom, kasnije osporavao i druge zakone koji državnu imovinu prepisuju na entitet.
U septembru 2021. neustavnim je proglašen entitetski Zakon o šumama, a godinu i po ranije, u februaru 2020. godine Zakon o poljoprivrednom zemljištu RS-a.
Ova pravosudna institucija je, također, u februaru 2020. godine ocijenila neustavnim i više članova Zakona o unutrašnjoj plovidbi RS.
U svim odlukama, navedeno je da se radi o isključivoj nadležnosti BiH u regulisanju pitanja državne imovine.
U februaru 2022. godine, NSRS je usvojila Zakon o nepokretnoj imovini koja se koristi za funkcionisanje javne vlasti u Republici Srpskoj. Osporio ga je visoki predstavnik, a Ustavni sud BiH proglasio ga je neustavnim i stavio van snage u septembru iste godine. U decembru 2022. godine, NSRS je opet usvojila zakon, visoki predstavnik ga je susprendovao u februaru ove godine, a Ustavni sud BiH privremeno stavio van snage u martu.
Nakon ovih odluka, u NSRS doneseni su zakoni koji predviđaju neprovođenje odluka državnog Ustavnog suda u RS-u i neobjavljivanje odluka OHR-a u Službenom glasniku RS-a, što je bio okidač sa izmjene Krivičnog zakona BiH na osnovu kojih je podignuta optužnica protiv Dodika i Lukića. Vlasti u RS-u, pak, i dalje ne odustaju od pokušaja donošenja zakona kojim bi se omogućilo knjiženje državne imovine na entitet, suprotno presudama Ustavnog suda i odlukama visokog predstavnika.
Imajući ovo u vidu, Stojanovićeva tvrdnja da je Dodik “brana i prepreka” da se imovina Republike “digne na nivou vlasništva u okviru Bosne i Hercegovine” predstavlja zamjenu teza, s obzirom na to da je riječ o državnoj imovini koja se nastoji prebaciti u vlasništvo entiteta.
Tvrdnja da se onemogućavanjem knjiženja državne imovine na Republiku Srpsku narušava teritorijalni odnos 51:49 je potpuno besmislena. Bosna i Hercegovina sastoji se od entiteta Federacija Bosne i Hercegovine (51% teritorije), Republike Srpske (49% teritorije) i Brčko Distrikta. Iako se teritorijalni omjer 51:49 ne navodi eksplicitno u Dejtonskom mirovnom sporazumu, preambula Ustava BiH (Aneks 4 Dejtonskog sporazuma) poziva se na Temeljna načela dogovorena u Ženevi 8.9.1995. i New Yorku 26.9.1995. U tzv. “Ženevskom sporazumu” sklopljenom 8. septembra 1995. godine, dogovoreno je, između ostalog, da BiH ima entitete FBiH i Republiku Srpsku, te da će omjer teritorije između dva entiteta biti 51:49. Riječ je o administrativnom uređenju države i nejasno je kako zabrana raspolaganja državnom imovinom ima ikakve veze sa teritorijom kojom upravlja Republika Srpska.
Ovo je za Radio Slobodna Evropa još 2020. godine pojasnio je stručnjak za državnu imovinu Muharem Cero:
Cero napominje da se petnaest godina čeka na zakon o upravljanju i korištenju državnom imovinom, te da, bez obzira na to je Bosna i Hercegovina ostala vlasnik svojih javnih dobara sa pravom reguliranja njihovog korištenja na datum 31. decembra 1991. godine, dok je 6. aprila 1992. dobila imovinu iz sukcesije bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ).
Istovremeno, on napominje da državna imovina ne zadire u promjenu teritorija.
„BiH ima isključivu nadležnost reguliranja tom imovinom, korištenja i raspolaganja ima titular vlasništva (BIH), dok entiteti imaju samo obavezu i pravo evidentiranja u vlasničkim knjigama. No, oni su poistovjetili pravo evidentranja sa pravom vlasništva“, kaže Cero.
Stručnjak za državnu imovinu Muharem Cero ističe i da promjena teritorija nema ništa sa državnom imovinom, jer prema Dejtonskom sporazumu 49 posto pripada i dalje Republici Srpskoj, dok 51 posto ostaje Federaciji BiH.
Javni servisi u BiH, uključujući RTRS, imaju osnovni zadatak po zakonu da “plasmanom raznovrsnih i vjerodostojnih informacija istinito informišu javnost o političkim, privrednim, socijalnim, zdravstvenim, kulturnim, obrazovnim, naučnim, religijskim, ekološkim, sportskim i drugim događajima, podstiču demokratske procese, obezbijede odgovarajuću zastupljenost nepristrasnih vijesti i programa o aktuelnim dešavanjima”. Emisije poput ove taj zadatak ne ispunjavaju, s obzirom na to da se u njoj iznose netačne tvrdnje i manipulativno iskrivljuju činjenice, sve sa ciljem “odbrane” nosioca javne funkcije i pokušaja da se to predstavi kao odbrana kolektivnog interesa entiteta i jedne zajednice.
Tvrdnju da je Christian Schmidt nelegitimni visoki predstavnik jer njegovo imenovanje nije potvrdilo Vijeće sigurnosti UN-a ocjenjujemo kao manipulisanje činjenicama. Istu ocjenu dajemo i tvrdnji da Ustavni sud BiH i Christian Schmidt mijenjaju teritorijalni omjer 51:49 između entiteta jer van snage stavljaju zakone koji predviđaju da se državna imovina knjiži kao vlasništvo Republike Srpske.
Ocjenu lažna vijest dajemo tvrdnji da su Dodik i Lukić optuženi za nepostojeće krivično djelo.
Sva prenošenja ove tvrdnje ocjenjujemo kao prenošenje lažnih vijesti.
Emisiji Drugi ugao: Suđenje predsjedniku Srpske dajemo i ocjenu pristrasno izvještavanje, s obzirom na to da svi sagovornici u emisiji zastupaju isti stav, da u emisiji nije ostavljen prostor da se čuje suprotno mišljenje, te da voditelj u cijelom njenom trajanju ni na koji način ne dovodi u pitanje iznesene manipulacije i netačne tvrdnje.
(Raskrinkavanje.ba)