Na portalu novinske agencije Republike Srpske Srna objavljen je 8.8.2026. godine članak o tekstu koji su navodno objavili autori “s Harvarda” i čije je osnovna poruka da treba poništiti sve zakone koje su nametali Visoki predstavnici međunarodne zajednice u BiH. Članak je opremljen sljedećim naslovom:
SVI NAMETNUTI ZAKONI NIŠTAVNI JER VISOKI PREDSTAVNIK NIJE NIKAD IMAO ZAKONODAVNA OVLAŠTENjA
U članku se navodi:
Visoki predstavnik u BiH nije nikad bio ovlašten da donosi zakone, ni prema Povelji UN, ni po Ustavu BiH niti prema ostalim pravni dokumentima koji priznaju pravo na samoopredjeljenje, stoga, su ništavni svi akti koje je nametao, pozivajući se na takozvana bonska ovlaštenja, navodi se u tekstu čiji su autori Džozef Šmic i Brajan Kenedi sa prestižnog američkog Univerziteta Harvard.
U radu objavljenom u naučnom časopisu "Harvardov žurnal prava i međunarodne politike", kao prvi primjer nelegitimnosti zakonodavnih ovlaštenja visokog predstavnika navodi se član jedan Povelje UN koji definiše pravo na samoopredjeljenje kao osnovno načelo demokratskog društva.
"Pravo naroda na samoopredjeljenje jedno je od vodećih načela za očuvanje međunarodnog mira i bezbjednosti. Osnovno načelo samoopredjeljenja u svakom društvu zasnovanom na vladavini prava jeste da zakone mogu donositi isključivo oni koji su za to ovlašteni", navodi se u Povelji UN koju su citirali autori.
Osim ovog, u članku se navodi da su autori teksta povezali dijelove Ustava BiH i SAD-a, tvrdeći da je u njih ugrađeno pravo supsidijarnosti, odnosno da sve što nije eksplicitno navedeno u Ustavu kao nadležnost države predstavlja nadležnost entiteta (ili saveznih država u SAD-u).
Uzimajući u obzir sve primjere iz ustava i pravnih dokumenata, autori su došli do zaključka da visoki predstavnik nije vrhovna vlast u BiH i da su ništavni svi zakoni koje je donio, pozivajući se na takozvana bonska ovlaštenja, budući da mu potpisnice Dejtonskog sporazuma nikada nisu prenijele zakonodavna ovlaštenja.
Tvrdnje iz članka Srne prenijelo je još 15-ak portala u BiH i regionu.
Autori sa Harvarda: Svi nametnuti zakoni ništavni, jer visoki predstavnik nije nikad imao zakonodavna ovlaštenja (8.8.2026, RTRS)
PRAVNICI SA HARVARDA: Nametnuti zakoni visokih predstavnika u BiH su ništavni (8.8.2026, Večernje novosti)
Harvard potvrdio: Visoki predstavnik nije vrhovna vlast u BiH, svi nametnuti zakoni ništavni (9.8.2026., IN4S)
Pogrešno predstavljanje teksta i autora
Tekst koji je predmet analiziranih članaka zove se “Bosna i Hercegovina: Šta je u interesu američkog naroda?” (eng. Bosnia and Herzegovina: What Is the American People’s Interest?). Objavljen je 3.8.2026. godine u “Per Curiam-u”, online dodatku časopisa Harvard Journal of Law & Public Policy, kojeg vode i uređuju studenti prava na Harvardu. Riječ je o časopisu koji objavljuje radove od interesa za konzervativnu i libertarijansku publiku. Per Curiam je dodatak u kojem se objavljuju kratki eseji autora iz polja prava o aktualnim temama koje se tiču ustavnog prava, pravne profesije i slično. Harvard Journal of Law & Public Policy je jedan od najpoznatijih pravnih žurnala u SAD-u.
Autori članka su Joseph E. Schmitz i Brian T. Kennedy. Suprotno opisima u članku Srne i prenošenjima, nisu profesori na Harvardu niti imaju formalne veze sa ovim univerzitetom. Schmitz je pravnik koji radi u kompaniji PACEM Solutions, a Kennedy je predsjednik kompanije American Strategy Group i član odbora i bivši predsjednik konzervativne organizacije Claremont Institute.
Iako nemaju veze sa univerzitetom Harvard, jedan od autora ima veze sa predsjednikom SNSD-a Miloradom Dodikom. Joseph E. Schmitz u januaru 2026. godine posjetio je Banjaluku u društvu Roda Blagojevicha, plaćenog lobiste Vlade RS-a u Americi. Ugostio ih je Dodik na božićnom ručku 6.1.2026. godine (link). Vlada Republike Srpske od 2015. godine lobira za svoje interese u SAD-u, a u tu svrhu samo 2025. godine iz budžeta ovog entiteta izdvojeno je 54.9 miliona maraka. Za usluge lobiranja angažovali su nekoliko američkih kompanija koje, prema tvrdnjama medija, primarno zagovaraju podršku secesiji Republike Srpske kod američkih vlasti (link).
Tekst koji su Schmitz i Kennedy objavili u harvardskom studentskom časopisu jasno promoviše narative i ciljeve vladajućeg SNSD-a u RS-u, kako u vezi sa visokim predstavnikom, tako i u vezi sa Bosnom i Hercegovinom općenito, a obraća se primarno donosiocima odluka u administraciji Donalda Trumpa. Milorad Dodik je u tekstu predstavljen kao “borac protiv globalističkih agendi Evropske unije i prethodnih američkih administracija” kojeg su globalisti kaznili politički montiranim sudskim procesom i zabranom političkog djelovanja, ali i kao ključni partner sadašnje američke administracije u ostvarenju ciljeva u BiH.
BiH je u tekstu opisana kao država formirana 1995. godine potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma, koji je napravio dva entiteta. Važna je američkom narodu, navodi se, jer je u pitanju američka sigurnost zbog potencijalnog terorizma i veza sa državama kao što je Iran. Srbi, Hrvati i Bošnjaci u BiH su opisani kao tri naroda koji nude tri mogućnosti strateških veza s Amerikom: Srbi kao narod koji je izabrao “pro-Trumpovskog” Milorada Dodika, Hrvati kao narod blizak NATO članici Hrvatskoj i Bošnjaci kao narod čiji će prosperitet biti sigurniji kroz ekonomske veze s Amerikom nego kroz “tutorstvo” Turske, Irana ili zaljevskih zemalja.
Ali tekst na kraju jasno poentira šta je navodno “američki interes” u Bosni i Hercegovini i zbog čega američka vlast treba zagovarati ukidanje bonskih ovlasti i poništenje zakona koje su donijeli bivši visoki predstavnici, i podržavati Dodika. Navodi se da Republika Srpska “posjeduje jedno od najbogatijih nalazišta kritičnih minerala u Evropi, resursa neophodnih za američku industrijsku i odbrambenu bazu”, te da ukoliko predsjednik Donald Trump “uzvrati podršku koju je više puta dobio od predsjednika Milorada Dodika”, SAD će u BiH “u stalnoj globalnoj konkurenciji za ključne strateške resurse imati novog centralnoevropskog prijatelja i partnera”.
Ovaj dio teksta o pristupu prirodnim resursima u zamjenu za podršku Miloradu Dodiku izostavljen je u Srninom članku i njegovim prenošenjima.
O visokom predstavniku i Ustavu Bosne i Hercegovine
Ured visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini (eng. Office of the High Representative, OHR) je ad hoc međunarodna institucija zadužena nadgledanje primjene civilnih aspekata Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, poznatijeg kao Dejtonskog mirovnog sporazuma. Osnovana je Aneksom 10 ovog sporazuma.
Dejtonski mirovni sporazum potpisan u decembru 1995. godine okončao je troipogodišnji rat u Bosni i Hercegovini i uspostavio novo ustavno uređenje ove države. Riječ je o međunarodnom mirovnom sporazumu, čije su potpisnice, osim entiteta, države Bosna i Hercegovina, Republika Hrvatska i tadašnja Socijalistička Republika Jugoslavija, uz svjedočenje Sjedinjenih Američkih Država, Evropske unije, Rusije, Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva i Njemačke. U tom smislu, nadležnost u sprovođenju mirovnog sporazuma imaju kako domaće institucije, tako i međunarodna zajednica. Za sprovedbu vojnih aspekata sporazuma bili su nadležni IFOR i SFOR, a sada EUFOR, dok je nadležnost za nadzor nad civilnim aspektima sporazuma u Aneksu 10 dodijeljena Uredu visokog predstavnika. U Aneksu 10 Dejtonskog mirovnog sporazuma eksplicitno se navodi da je visoki predstavnik na terenu “konačni autoritet za tumačenje ovog sporazuma o civilnom sprovođenju mirnog rešenja” (1, 2, 3).
Nakon zaključenja Dejtonskog mirovnog sporazuma, formirano je Vijeće za implementaciju mira (eng. Peace Implementation Council, PIC) koje se sastoji od 55 država i organizacija (uključujući i žtri države potpisnice i pet država svjedokinja) zaduženih za provedbu mirovnog sporazuma. Upravni odbor ovog vijeća imenuje visoke predstavnike.
Na konferenciji Vijeća za implementaciju mira u Bonnu u Njemačkoj 1997. godine, razrađujući Aneks 10 Dejtonskog sporazuma, Visokom predstavniku je omogućeno da smijeni bh. dužnosnike koji krše sporazum ili zakonski preuzete obaveze, kao i da, kada to smatra neophodnim, nametne zakonska rješenja ukoliko ih ne usvoje zakonodavna tijela (1, 2).
Na sastanku Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira 2008. godine definisan je “Program 5+2”, odnosno agenda sa pet ciljeva i dva uslova koje Bosna i Hercegovina treba ispuniti u smislu implementacije mira da bi se zatvorio OHR, a koje su prihvatili i organi BiH. Taj program još uvijek nije ispunjen.
Bosna i Hercegovina nije jedina država u kojoj je međunarodna zajednica nakon nekog sukoba imala svog predstavnika koji je bio zadužen za implementaciju mira i imao široke izvršne ovlasti. Slični modeli nadzora provedbe mira implementirali su se u Istočnom Timoru, na Kosovu, u Kambodži, Sierri Leone, kao i u Njemačkoj i Austriji nakon Drugog svjetskog rata (1, 2).
U tekstu o kojem je Srna objavila članak također se navodi da je princip subsidijarnosti ugrađen u Ustav BiH. Subsidijarnost je društveni i politički princip prema kojem se odluke trebaju donositi na najnižem mogućem nivou, odnosno tamo gdje imaju najviše uticaja. U tekstu je citiran dio Ustava u kojem se navodi da "sve vladine funkcije i ovlaštenja, koja ovim ustavom nisu izričito dodijeljena institucijama BiH, pripadaju entitetima". To je citat iz Člana 3 Aneksa 4 Dejtonskog mirovnog sporazuma, odnosno Ustava BiH. Ipak, izostavljeno je da u tom članu Ustava, samo nekoliko redova ispod, stoji da će Bosna i Hercegovina “preuzeti nadležnost za sve druge poslove o kojim se Entiteti slože; za poslove koje predviđaju Aneksi 5 do 8 Opšteg okvirnog sporazuma; i za poslove koji su nužni za očuvanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta, političke nezavisnosti i međunarodnog statusa Bosne i Hercegovine, u skladu sa podjelom nadležnosti među ustanovama Bosne i Hercegovine”, te da se u tu svrhu mogu formirati nove državne institucije.
Ovaj član Ustava BiH omogućio je formiranje Oružanih snaga BiH, Suda i Tužilaštva BiH, SIPA-e, VSTV-a i drugih institucija kojih “nema” u Ustavu. Zvaničnici/e iz vladajućih stranaka u Republici Srpskoj već izvjesno vrijeme ove naknadno formirane državne institucije nastoje predstaviti kao “neustavne”, iako su uglavnom nastale ili potpisivanjem sporazuma između entiteta ili u Parlamentarnoj skupštini BiH uz saglasnost zastupnika iz FBiH i RS-a (1, 2, 3, 4) .
Citat iz Povelje UN-a o samoopredjeljenju, koji su Srna i ovdašnji mediji stavili pod navodnike, ne postoji. U Povelji UN-a samoopredjeljenje spominje se dva puta, u Članu 1 i Članu 55, ali ne u formi opisanoj u analiziranim člancima.
Dakle, autori teksta kojeg je prihvatio i objavio harvardski studentski časopis elaborirali su svoje mišljenje da Visoki predstavnici u BiH nisu imali nadležnost da donose zakone, na osnovu Ustava BiH i “prava na samoopredjeljenje” iz Povelje UN-a. Ovo je u naslovu članka Srne i njegovim prenošenjima predstavljeno kao činjenica, a člancima i kao “potvrda Harvarda” ili zaključak “autora sa Harvarda”.
Shodno činjenicama, tvrdnju da su autori s univerziteta Harvard objavili tekst u kom se navodi da Visoki predstavnik u BiH nije nikad bio ovlašten da donosi zakone ocjenjujemo kao manipulisanje činjenicama. Tekst su pisali autori koji nisu s Harvarda i prihvaćen je za objavu u časopisu koji vode i uređuju studenti prava na tom univerzitetu. Istu ocjenu dajemo naslovima u kojima se tvrdi da su zakoni koje su nametnuli Visoki predstavnici “ništavni”. Riječ je o mišljenju i interpretaciji ustavnih odredbi.
(Raskrinkavanje.ba)