Foto: Magnific
Trgovina djecom jedan je od težih oblika povrede ljudskih prava i uznemirujući problem koji je prisutan u svim zemljama svijeta. S obzirom na rasprostranjenost ove vrste kriminala, čije su žrtve u najranjivijoj grupi stanovništva, trgovina djecom čest je predmet javne diskusije, istraživanja, medijskog izvještavanja i aktivizma.
Ipak, činjenice o ovom problemu i svrsishodna rasprava nekad se na društvenim mrežama stavljaju u drugi plan, u korist spekulacija, optužbi bez dokaza i teorije zavjere. Tako se u septembru i oktobru 2026. godine opet dijelila nekoliko godina stara teorija zavjere o “prodaji” djece u Srbiji putem inostranih agencija za usvajanje. Iznošene su optužbe da centri za socijalni rad “otimaju” djecu od roditelja bez razloga i ugovaraju strana usvajanja za novac. U ovim narativima, navodna trgovina djecom nije greška u sistemu, već glavna svrha.
U jednoj objavi na Facebooku, podijeljenoj 21. 9. 2026. godine, navodi se sljedeće:
Trgovina decom i inostrana usvojenja nisu greška sistema, već njegov glavni projekat. Dok države trećeg sveta ukidaju inostrana usvojenja zbog dokazanog trafikinga, Srbija je taj mehanizam dovela do savršenstva. Centri za socijalni rad su namenski stvoreni kao mašinerija za birokratsku likvidaciju i zamenu identiteta.
U nizu objava direktno je optužena radnica Centra za socijalni rad u Beogradu da “otima” i “prodaje” djecu (1, 2), a dijelio se i video s pres-konferencije na kojoj je prošle godine govorila novinarka i antivakcinacijska aktivistica Nada Gladović. Ona je prikazala web stranicu američke agencije za usvajanje i tvrdila da se “srpska djeca” prodaju na tržištu “kao paštete” i da stranci u Srbiji mogu usvojiti dijete za 24 dana.
Ove ozbiljne optužbe rijetko prate konkretni argumenti na društvenim mrežama, iako se radi o navodima koji mogu ozbiljno produbiti nepovjerenje prema institucijama, socijalnim službama i organizacijama koje se bave zaštitom djece.
Uznemirujuća realnost
Trgovina djecom ozbiljan je zločin koji podrazumijeva eksploataciju djece s ciljem sticanja finansijske koristi (1, 2). Djeca su natjerana ili izmanipulisana da napuste svoje domove te bivaju transportovana na drugu lokaciju i iskorištena. Djeca žrtve trgovine ljudima mogu biti izložena seksualnoj eksploataciji, prisilnom radu, prisilnom braku, prisilnom činjenju krivičnih dijela ili ropstvu u domaćinstvu gdje se koriste za neplaćeno obavljanje kućnih poslova.
Riječ je o globalnom problemu, s tim da je u nekim regijama, poput subsaharske Afrike i karipskih ostrva, rizik posebno izražen. Djeca koja žive u ratnim zonama, društvima s visokim stepenom nejednakosti ili u siromaštvu susreću se s većim rizikom da postanu žrtva trgovine ljudima, a u ovoj vrsti kriminala učestvuju organizovane kriminalne grupe i etablirani preduzetnici, pa čak i članovi porodice djeteta (link).
Trgovci djecom koriste mnoge metode kako bi “regrutovali” žrtve. U nekim situacijama, porodice koje žive u ekstremnom siromaštvu dobrovoljno prodaju svoju djecu u moderno ropstvo. Globalno, u skoro 50% slučajeva trgovine djecom, članovi porodice, intimni partneri ili bliski prijatelji uključeni su u proces. Počinitelji također regrutuju žrtve psihičkom manipulacijom putem interneta ili uživo. Nasilne otmice, koje javnost najčešće povezuje s trgovinom djecom, dešavaju u manje od 10% slučajeva (1, 2, 3).
U proteklih nekoliko decenija u svijetu je zabilježeno više slučajeva u kojima su naizgled legitimne agencije za usvajanje učestvovale u trgovini djecom kroz praksu koja se na engleskom jeziku zove child laundering. Agencije bi djecu za usvajanje nalazile na nezakonite načine (ucjena ili prevara bioloških roditelja, otmica djece s ulice, sirotišta ili porodilišta) te bi im, u saradnji s institucijama kao što su sirotišta i lokalne vlasti, falsifikovali lične dokumente kako bi “legalizovali” proces prije nego što bi ih dali usvojiteljima (link).
U pokušaju da preveniraju ovakve eksploatacijske oblike međunarodnog usvojenja i trgovine djecom općenito, 1993. godine usvojena je Haška konvencija o pravima djeteta i saradnji u međunarodnom usvojenju, čiji je cilj da štiti prava djeteta i uspostavlja međunarodne standarde kada je riječ o usvojenju djece u druge države. Potpisalo ju je i ratifikovalo više od 100 zemalja svijeta.
Kako funkcioniše usvajanje u Srbiji?
Manipulativnim navodima o otimanju i prodavanju djece putem centara za socijalni rad u Srbiji bavilo se ranije i Raskrinkavanje (1, 2), kao i fact-checking portal iz Srbije Fake News Tragač.
Usvajanje djece u Srbiji regulisano je Porodičnim zakonom Republike Srbije. Dijete starije od tri mjeseca može biti usvojeno samo u specifičnim uslovima: ako mu biološki roditelji nisu živi, ako su identitet i boravište bioloških roditelja nepoznati, ako su roditelji u potpunosti lišeni roditeljskog prava ili poslovne sposobnosti, ili ako su biološki roditelji saglasni s usvajanjem. Ukoliko je dijete starije od deset godina, mora biti saglasno da se provede usvojenje.
Potpuno lišavanje roditeljskog prava može se desiti kada roditelj zloupotrebljava roditeljsko pravo (npr. fizičko ili seksualno zlostavljanje djeteta, radna eksploatacija djeteta, primoravanje na izvršenje krivičnih djela itd.) ili kada grubo zanemaruje dužnosti iz sadržine roditeljskog prava (npr. napuštanje djeteta ili odbijanje da se o njemu stara).
Zakon predviđa i mogućnost usvajanja iz inostranstva, ali samo u slučajevima kada se posvojitelj ne može pronaći u Srbiji, a smatra se da ne može ukoliko je dijete duže od godinu dana u Jedinstvenom ličnom registru usvojenja. Prema izjavi tadašnjeg savjetnika ministra za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja Dragana Vulevića iz 2018. godine, u praksi je najčešće riječ o djeci s poteškoćama u razvoju ili zdravstvenim smetnjama te romskoj djeci. Ukoliko su ispunjeni ovi uslovi, svako pojedinačno usvojenje iz inostranstva također mora odobriti nadležni ministar. Strani posvojitelji moraju ispunjavati iste kriterije kao i domaći, a prve tri godine od usvojenja moraju podnositi izvještaje o stanju djeteta u usvojiteljskoj porodici ministarstvu u Srbiji svakih šest mjeseci.
Usvojenje djeteta u Srbiji je besplatno, odnosno usvojitelji ne plaćaju ništa institucijama Srbije, iako posredničkoj agenciji plaćaju usluge putovanja, prikupljanja dokumentacije i sl.
Fakenews Tragač se bavio tvrdnjama o prodaji djece iz Srbije u analizi objavljenoj 25. 3. 2024. godine.
Istina je da postoji mogućnost usvajanja dece iz Srbije u inostranstvu, najčešće u zemljama koje odlikuje viši životni standard poput Sjedinjenih Američkih Država, Nemačke, Španije i Švedske. U pomenutim državama postoje agencije koje su akreditovane da posreduju u samom postupku usvajanja.
Radi jasnijeg konteksta najpre je neophodno istaći da je Republika Srbija potpisnica Haške konvencije, odnosno međunarodnog sporazuma koji ima cilj da obezbedi zaštitu interesa i dobrobit dece koja se usvajaju u inostranstvu. Zemlje potpisnice ove Konvencije prihvataju da je “za potpun i harmoničan razvoj ličnosti deteta neophodno da ono odrasta u porodičnoj sredini, u atmosferi sreće, ljubavi i razumevanja”. Države u kojima smo pronašli agencije za usvajanje dece iz Srbije takođe su potpisnice ove Konvencije.
U analizi se navodi da je agencija “Saint Mary International Adoption” bila predmet tvrdnji da se preko nje djeca prodaju “kao pašteta”. Ova agencija radi u Sjevernoj Karolini u Americi . Riječ je o kršćanskoj agenciji za usvajanje koja uglavnom posreduje u usvajanju djece s poteškoćama u razvoju. Kako se navodi na web stranici ove agencije, svega troje do sedmero djece godišnje bude usvojeno iz Srbije u SAD (uključujući i druge agencije) zbog strogog procesa usvajanja.
Takođe, tvrdnja da stranci mogu usvojiti dijete u Srbiji za 24 dana izvučena je iz konteksta. Prije nego što stranci koji žele posvojiti dijete posjete Srbiju, provode se mnogobrojne provjere i prikupljanje neophodne dokumentacije, što može trajati mjesecima ili čak godinama. Tek kada se svi ovi prethodni koraci izvrše, potencijalni posvojitelji dolaze u posjetu koja traje 24 dana kako bi upoznali dijete i kako bi socijalni radnici posmatrali njihove interakcije i procijenili kako se povezuju s djetetom. Čitav proces usvojenja, od početka do kraja, traje između godinu i po do tri godine, navodi se u analizi FNT-a. Između 2006. i 2023. godine u Srbiji je usvojeno više od 2.000 djece, a od tih posvojenja 278 (oko 14%) djece usvojili su strani državljani.
Dakle, način na koje je posvojenje zakonski regulisano u Srbiji ne bi se mogao opisati kao legalna “trgovina djecom” niti bi se moglo kazati da je trgovina djecom projekat sistema i da su centri za socijalni rad kreirani za tu svrhu.
S druge strane, ne može se tvrditi ni da trgovina djecom ne postoji u Srbiji. Ova i druge zemlje u našem regionu imaju loše ocijenjenu vladavinu prava i visok stepen korupcije, što otvara mogućnosti za postojanje nelegalnih radnji u oblasti posvojenja djece i trgovine djecom. Takve stvari nisu strane u našem regionu, što pokazuje i afera “nestale bebe”, kako se kolokvijalno nazivaju dugogodišnje sumnje i optužbe roditelja iz zemalja bivše Jugoslavije da je medicinsko osoblje u državnim porodilištima otimalo djecu za svrhe ilegalnog usvojenja nakon što bi im kazali da su bebe preminule (1, 2, 3).
Ipak, trenutno ne postoje nikakvi konkretni dokazi da u srbijanskim državnim institucijama djeluje neka organizovana kriminalna grupa koja se bavi ilegalnim usvojenjima kako bi pridobila novčanu korist, a zakonski okvir ne predviđa nikakvu zaradu države Srbije ili pojedinaca iz državnih institucija te vrlo strogo reguliše usvojenje, pogotovo kada je riječ o stranim usvojiteljima.
Stvarni slučajevi i teorije zavjere
S obzirom na to da je trgovina djecom vrlo rasprostranjen globalni problem, u javnosti nerijetko odjeknu uznemiravajući slučajevi iz regiona i svijeta. Naprimjer, 2025. godine u Brčkom, u Bosni i Hercegovini, razotkrivena je operacija trgovine djecom kada je u jednoj kući pronađeno 31 dijete odvojeno od bioloških porodica, od kojih su nekoliko bili državljani stranih zemalja. Prošle godine javnost je također saznala za trgovinu djecom u svrhe seksualne eksploatacije u Domu za nezbrinutu djecu u Tuzli, u kojem su učestvovali i pripadnici policije, profesor i bivši državni službenik.
Ipak, slučaj koji je možda i najviše uznemirio javnost u svijetu proteklih nekoliko godina vezan je za američkog milijardera i finansijera Jeffreyja Epsteina. On je 2019. godine pred američkim federalnim sudom optužen za trgovinu ljudima u svrhu seksualne eksploatacije. Epstein je počinio samoubistvo prije početka suđenja, ali njegova partnerka Ghislaine Maxwell kasnije je osuđena za isti zločin. Istraga u slučaju Epsteina, koji je imao profesionalne i lične veze s javnim ličnostima iz svijeta politike, finansija i filmske i muzičke industrije, proizvela je obimnu dokumentaciju, od koje je značajan dio dostupan javnosti prethodnih godina.
Proučavanje javne dokumentacije pokazalo je da je Epstein vodio lanac trgovine ljudima (značajan broj njegovih žrtava bile su maloljetne djevojčice) u SAD-u, ali i van granica. Njegovi saradnici ciljali su ranjive djevojke i djevojčice iz siromašnih ili nasilnih porodica kojima bi bila obećana finansijska sigurnost i koje bi Epstein potom zlostavljao. Njegovi saradnici također su regrutovali djevojke i djevojčice u drugim državama u Evropi, Aziji i Južnoj Americi putem modeling agencija. Bile bi namamljene obećanjima o karijeri u modelingu te odvedene na Epsteinova imanja, gdje su ih on i drugi seksualno eksploatisali (1, 2, 3, 4).
U obimnoj dokumentaciji koja je trenutno javna nije bilo moguće pronaći nikakve dokaze da je Epsteinova mreža koristila agenciju za usvajanje za svoje operacije trgovine ljudima, tako da je malo vjerovatno da su socijalne radnice u Srbiji “prodavale” nezbrinutu djecu za njegov “otok”.
Epsteinov slučaj je na društvenim mrežama s godinama inkorporiran u “zavjerološke” narative koji nemaju uporište u dokazima, primarno u narative QAnon teorije zavjere, koja je raširena u Americi, ali i u drugim dijelovima svijeta. Pobornici/e QAnona vjeruju da su političke elite, primarno pripadnici američke Demokratske stranke, članovi misteriozne kabale koje vlada svijetom iz sjene i otima djecu, drži ih u tajnim tunelima, zlostavlja u satanističkim ritualima kako bi iz njihove krvi izvukla supstancu adrenohrom, koja im navodno omogućava vječni život. Donald Trump je, prema ovom narativu, mesija koji vodi tajni rat protiv kabale i spašava djecu i svijet. Kako je Raskrinkavanje već pisalo u analizama koje možete čitati ovdje, ovdje i ovdje, ne postoje apsolutno nikakvi dokazi da se to stvarno dešava, a neki elementi, poput adrenohroma koji ljude čini besmrtnima, preuzeti su iz sci-fi filmova.
Ove teorije zavjere, zasnovane na spekulacijama, glasinama i filmovima, mogu služiti kao distrakcija od vrlo stvarnog problema trgovine djecom, koja se ne dešava samo na privatnim otocima nasilnih milijardera i njihovih bogatih prijatelja, već i svuda oko nas.
Prevencija trgovine djecom oslanja se, između ostalog, i na podizanje svijesti javnosti o ovom problemu i edukaciji ljudi o znakovima upozorenja koje mogu primijetiti u svojoj okolini.
Znakovi da je neko dijete potencijalno žrtva trgovine ljudima uključuju provođenje neobične količine vremena u obavljanju kućnih poslova, rijetko izlaženje van kuće i komunikacija s djecom iz drugih domaćinstava, odvojenost od bioloških roditelja, vidljive fizičke povrede, boravljenje na mjestima neprimjerenim za djecu (kao npr. bordeli ili fabrike), izostanci iz škole, nemogućnost ili odbijanje da podijeli lične podatke, nepoznavanje u kojem gradu ili državi se nalazi i slično.
S druge strane, neutemeljene tvrdnje o organizovanim mrežama koje navodno otimaju djecu ili ih prodaju putem institucija za usvajanje najčešće koriste strah i emocionalno osjetljive slučajeve kako bi širili nepovjerenje prema institucijama, socijalnim službama i organizacijama koje se bave zaštitom djece. Njihova opasnost ogleda se i u tome što mogu narušiti povjerenje u legitimne mehanizme usvajanja i zaštite djece. Stvaraju sumnju prema potencijalnim usvojiteljima, socijalnim radnicima i procedurama usvajanja, a porodice koje prolaze kroz te procese mogu izložiti stigmatizaciji. Istovremeno, senzacionalističke tvrdnje mogu skrenuti pažnju s konkretnih slučajeva trgovine ljudima i stvarnih propusta u sistemu zaštite djece, otežavajući njihovo prepoznavanje i prijavljivanje.
Shodno činjenicama, tvrdnje da svrha centara za socijalni rad u Srbiji nije zaštita djece, nego prodaja u saradnji s inostranim agencijama za usvajanje te prodaja djece za rituale i iskorištavanje na tajnim lokacijama elite, poput “Epsteinovog ostrva”, ocjenjujemo kao teoriju zavjere.
Tvrdnju da stranci mogu usvojiti dijete u Srbiji za 24 dana ocjenjujemo kao dezinformaciju.
(Raskrinkavanje.ba)