Foto: Adam Jones, Ph.D., Wikimedia Commons
Petog februara 2025. godine obilježena je 31. godišnjica masakra na sarajevskoj pijaci Markale u kojem je eksplozija minobacačke granate ubila 68 i ranila 140 ljudi. Kao i prethodnih godina, godišnjica je bila povod nekim medijima u Bosni i Hercegovini i regionu da objave članke u kojima se negira odgovornost Vojske Republike Srpske (VRS) za ovaj masakr i tvrdi da je insceniran.
Novinska agencija Srna je, tako, objavila dva članka na ovu temu – jedan 4, a drugi 5. februara.
"MARKALE JEDAN" - ZLOČIN KOJI JE, BEZ DOKAZA, PRIPISAN SRBIMA (Srna, 4. 2. 2025)
"MARKALE" - ŠKOLSKI PRIMJER OPERACIJE POD LAŽNOM ZASTAVOM (Srna, 5. 2. 2025)
U članku objavljenom 4. februara navodi se sljedeće:
Na sarajevskoj pijaci "Markale", 5. februara 1994. godine, usljed eksplozije, navodno, "jedne minobacačke granate", poginulo je 68 ljudi, a optuženi su Srbi da bi, kako se pokazalo, bilo izdejstvovano povlačenje teškog naoružanja oko Sarajeva.
Srpska strana je negirala krivicu, tvrdeći da je tragediju inscenirala vlada u Sarajevu pod kontrolom lidera SDA Alije Izetbegovića.
Tadašnji komandant Unprofora general Majkl Rouz izjavio je da se ne može utvrditi odakle je granata ispaljena.
(...)
Nikada nije sprovedena nezavisna istraga o tom napadu, kao ni poslije eksplozije gotovo na istom mjestu krajem avgusta 1995. godine, koja je poslužila kao pokriće za masovne napade avijacije NATO-a na Republiku Srpsku.
Nekadašnji specijalni izaslanik UN Jasuši Akaši izjavio je 2011. godine da je "nejasno ko je počinio masakr na pijaci Markale 1994. godine".
Članak od 5. februara sadrži gotovo identične tvrdnje, dopunjene izjavama profesora Dragana Koleva, koji tvrdi da je masakr na Markalama bio “operacija pod lažnom zastavom”, odnosno napad izveden na način da se odgovornost pripiše neprijateljskoj strani. Na isti način opisuje i genocid u Srebrenici i masakr u Račku. Tvrdi da je “inscenirani masakr” bio pripreman u Pentagonu i da su ga izvršile snage ARBiH i za njega okrivile VRS, kako bi međunarodna zajednica izvršila pritisak da VRS povuče teško naoružanje oko Sarajeva.
“Brojni su dokazi koji govore u prilog tome da je sve inscenirano, ali je drugoj strani teško da to priznaju jer na mitu o `Markalama` počiva ta njihova priča o odbrambenom ratu. Srebrenice je bila ista priča. Muslimani su sami napisali knjige o tome, ali određeni mitovi se moraju čuvati kako bi se narodi držali u zavadi i mržnji i bili pioni za određene geostrateške namjene", istakao je Kolev.
Tvrdnje iz ovih članaka prenijelo je još desetak portala u BiH i regionu. U članku objavljenom na portalu Nova srpska politička misao 5. februara 2025. godine navodi se da je nakon masakra “izvještaj koji je bio proslijeđen u sjedište UN-a nagovještavao da je tragedija bila inscenirana”.
Sudski utvrđene činjenice o Markalama
Negiranje zločina na Markalama ponavlja se u nekim medijima svake godine i Raskrinkavanje se već nekoliko puta bavilo ovo temom (1, 2, 3). Formulacija “Markale – zločin koji je pripisan Srbima bez dokaza” objavljivana je i ranije, uglavnom na Srni.
Nije tačno da je odgovornost za masakr na Markalama “pripisan” VRS-u bez dokaza. Za zločin na Markalama, počinjen 5. februara 1994. godine, na doživotne kazne zatvora pravosnažno je osuđeni bivši predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić i komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa (SRK) Stanislav Galić.
U članku portala Detektor o procesuiranju ratnih zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini, objavljenom u februaru 2023. godine, objašnjeno je da su ove presude donesene u Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju u Haagu na osnovu činjenica koje su utvrđene istragama.
Granata je, kako je utvrđeno presudama, ispaljena s položaja SRK-a u Mrkovićima. Vijeću Tribunala u Haagu su predočeni dokazi, naredbe SRK-a i vještačenja, prema kojima je Sedmi bataljon Prve romanijske pješadijske brigade SRK-a imao minobacače kalibra 120 mm u Mrkovićima, što je sjeverno-sjeveroistočno od Markala.
U pravosnažnoj haškoj presudi Galiću je konstatovano da je minobacačka granata od 120 mm koja je 5. februara 1994. ispaljena na pijacu Markale “van razumne sumnje namjerno ispaljena s teritorije pod kontrolom SRK-a”.
“Većina smatra da tvrdnja kako bi snage Armije BiH gađale, kao što bi to ovdje bio slučaj, vlastite civile nije samo nerazumna, nego i u suprotnosti s dokazanim pravno relevantnim činjenicama”, navodi se u istoj presudi Galiću, u kojoj za zločin na Markalama 1994. još stoji: “Taj incident predstavlja primjer granatiranja gdje su civili namjerno ciljani.”
Navodi se i da je u postupku protiv Galića saslušan 171 svjedok i uloženo 1.268 dokaza, od kojih je optužba uložila 603, odbrana 651 i Sudsko vijeće 14.
U analizi Raskrinkavanja objavljenoj 19. januara 2018. godine objašnjeno je na osnovu čega je 2003. Galiću izrečena (a 2006. godine i potvrđena) presuda u Haagu.
Sud je u utvrđivanju činjenica razmotrio nalaze “lokalnog istražnog tima koji je na dan eksplozije izišao na pijacu u 13:20 sati” i čija je “istraga trajala približno nedjelju dana”: sudsko vijeće je razmotrilo “zasebne izvještaje stručnih članova, između ostalih, balističara Mirze Sabljice, Hamdije Čavčića i Berka Zečevića”. Sud je potom uzeo u razmatranje i izvještaje “vojnih posmatrača UN-a i članova tima 4. Francuskog bataljona UN-a”, te nalaze još jednog tima UN-a koji je nastavio “ranije istrage (UN)”, te bio ograničen “na analizu kratera i tehničke aspekte eksplozije”.
Dakle, nije tačno da je ovaj zločin “pripisan” Vojsci Republike Srpske bez ikakvih dokaza i da nikada nije provedena nezavisna istraga. Na sudu je van svake sumnje dokazano da je granata na Markale ispaljena s položaja VRS-a i da se radilo o namjernom napadu na civile.
U članku Srne manipulativno su predstavljene izjave nekadašnjeg komandanta UNPROFOR-a Michaela Rosea i nekadašnjeg specijalnog izaslanika generalnog sekretara UN-a za Balkan Yasushija Akashija, uz tvrdnje da su obojica rekli da se ne može utvrditi odakle je ispaljena granata.
General Rose svjedočio je na suđenju Radovanu Karadžiću 2010. godine i tom prilikom izjavio da je njegov stav i 1994. godine i 2010. godine ostao nepromijenjen – vjerovao je da je granata ispaljena sa srpskih položaja. Kazao je da je prvi izvještaj francuskih snaga UNPROFOR-a ukazivao na to da je ispaljena s bosanskih položaja, ali da je drugi izvještaj eksperata iz UN-a upućivao na to da je vjerovatnije da je ispaljena s položaja VRS-a.
Akashi jeste 2011. godine kazao da je masakr na Markalama “nejasan slučaj” jer je granata ispaljena na pijacu mogla da dođe “s obje zaraćene strane”. Ipak, kako se navodi u članku Detektora iz 2012. godine, kasnije je za beogradske medije kazao da “njegova izjava ne može promijeniti činjenice utvrđene u Haškom tribunalu i neće uticati na procese koji se vode”.
Tvrdnje da su drugi masakri iz devedesetih (masakri na Markalama 1995. i u selu Račak na Kosovu 1999) i genocid u Srebrenici inscenirani ili neutemeljeno pripisani srpskim snagama također su potpuno neutemeljene. Činjenice o ovim zločinima, kao i odgovornost za njih, odavno se utvrđene i dokazane, o čemu je Raskrinkavanje također pisalo (1, 2, 3).
Shodno činjenicama, tvrdnje da je odgovornost za zločin na Markalama iz 1994. “pripisana” VRS-u bez dokaza i da nikada nije provedena nezavisna istraga o ovom masakru ocjenjujemo kao prenošenje lažnih vijesti.
Tvrdnju da je “izvještaj proslijeđen UN-u nagovještavao da je tragedija inscenirana”, objavljenu na portalu NSPM, ocjenjujemo kao manipulisanje činjenicama, s obzirom na to da su izostavljeni drugi izvještaji i sudske utvrđene činjenice koje su potvrdile da je za masakr odgovoran VRS.
Napomena:
Sljedeći izvori su nakon objave analize ispravili ocijenjene tvrdnje i dobili ocjenu “Ispravljeno”: Alo online 1 i 2 (10. 2. 2025.)
(Raskrinkavanje.ba)