Foto: Centar za kulturu Tuzla/Facebook
U tuzlanskom ateljeu “Ismet Mujezinović” je 6. marta 2026, povodom Međunarodnog dana žena, otvorena izložba “Naša žena” Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine. Izložba je posvećena djelovanju i doprinosu žena u Bosni i Hercegovini u poslijeratnim periodima nakon 1945. i 1995. godine. Jedan detalj na izložbi privukao je neobično veliku pažnju javnosti: u dijelu koji sadrži pregled historijskih događaja spominje se Biljana Plavšić, bivša predsjednica Republike Srpske, koja je pravosnažno osuđena za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti.
Brojni članci o izložbi fokusirali su se na ovaj dio postavke. U značajnom broju takvih članaka iznesene su kritike na spominjanje Biljane Plavšić, ali i objašnjenja iz Historijskog muzeja BiH o kontekstu u kojem je spomenuta. Ipak, u nekim su kritičkim člancima iznesene i netačne tvrdnje o samoj izložbi ili o namjeri organizatora koji su odlučili da Plavšić bude spomenuta kao prva predsjednica Republike Srpske.
Na portalu Politički je tako 9. marta 2026. godine objavljen članak opremljen sljedećim naslovom:
Na izložbi za 8. mart u Tuzli veličali Biljanu Plavšić!
U članku se navodi da su se među eksponatima izložbe “Naša žena” našla i “djela Biljane Plavšić” te da su neke posjetiteljke bile šokirane njenim imenom na izložbi. Također se navodi da je organizator izložbe Grad Tuzla na čelu s gradonačelnikom. Navode iz ovog članka prenio je portal Izdvojeno.
Foto: Screenshot/Izdvojeno
U danima nakon otvaranja izložbe mediji su objavili desetine članaka na ovu temu. U nekim od ovih članaka tvrdi se da izložba poistovjećuje Biljanu Plavšić sa ženama koje su doprinijele društvu u BiH ili da je stavljena u istu ravan kao, naprimjer, Majke Srebrenice (1, 2, 3, 4, 5). Tako je u članku objavljenom 11. marta 2026. godine na portalu Vijesti preneseno obrazloženje izložbe iz Historijskog muzeja u kojem je objašnjeno da se izložba sastoji iz više cjelina, od kojih jedna sadrži faktografski prikaz događaja u poratnim periodima, a druga prikazuje dokumentarne priče i materijale o doprinosu žena razvoju društva. Ipak, u članku je ova linija zamagljena, uz impliciranje da je Plavšić spomenuta u dijelu s dokumentarnim pričama o doprinosu žena.
Na upit Vijesti.ba o spornim detaljima vezanim za osuđenu ratnu zločinku Plavšić, odgovorili su šturo, odnosno slanjem linka ranijeg saopćenja za javnost u kojem su naveli i kako je sama izložba koncipirana u tri cjeline.
"Riječ je o faktografskom prikazu čija je svrha pružiti širi društveni i historijski kontekst za razumijevanje društvenih promjena, a ne vrednovati ili promovirati pojedinačne ličnosti ili događaje", objasnili su iz Muzeja.
Zanimljivo je primijetiti kako se druga od tih cjelina odnosi na dokumentarne priče i materijale koji predstavljaju doprinos žena razvoju društva, "sa fokusom na konkretne biografije, inicijative i pozitivne primjere iz različitih zajednica".
Slijedom navedenog, postavlja se pitanje: Na koji način rad i djelo žene osuđene za ratne zločine, koja je krivicu priznala, a zatim i opovrgnula, doprinosi razvoju društva te mu predstavlja pozitivan primjer?
U nekim je člancima izložba kritikovana zbog navodne relativizacije ili normalizacije ratnih zločina (1, 2, 3). Tako je u članku magazina Stav objavljenom 11. marta 2026. problematizovano spominjanje Biljane Plavšić na izložbi “Naša žena” kroz prizmu njene odgovornosti za zločine počinjene u ratu od 1992. do 1995. godine i njenog povlačenja priznanja odgovornosti.
U Bosni i Hercegovini, nad kojom je izvršena agresija, a nad Bošnjacima genocid, masovni zločini i sistemski progoni, moraju postojati "crvene linije", o kojima često govorimo, a još češće ih prelazimo; mora postojati moralna odgovornost i politička zrelost.
Upravo zato svaki pokušaj relativizacije ili simboličke normalizacije aktera zločina izaziva duboko uznemirenje javnosti, ali i opravdano pitanje: gdje su granice koje jedno društvo više ne smije preći? Upravo takvo pitanje otvorila je izložba "Naša žena", otvorena povodom Međunarodnog dana žena u ateljeu Ismet Mujezinović u Tuzli, gdje su posjetioci među imenima žena koje su "oblikovale određene periode" zatekli i ime Biljane Plavšić, pravosnažno osuđene za zločine protiv čovječnosti pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju.
“Pitanje” je odgovoreno na nekoliko mjesta u članku, uglavnom putem zaključaka da izložba unosi konfuziju, relativizuje ili čak implicitno normalizuje ratne zločine.
Nakon izlaska iz zatvora, Plavšić je u više javnih istupa relativizirala vlastitu odgovornost i praktično povukla moralni smisao priznanja koje je prethodno dala u sudskom postupku. Time je dodatno potvrdila da njen politički i ideološki odnos prema zločinima nikada nije bio stvar autentičnog suočavanja s prošlošću, nego pragmatične pravne strategije. Upravo zato je pokušaj da se njeno ime predstavi kao dio "neutralnog historijskog timelinea" duboko problematičan.
Neutralnost u kontekstu zločina ne postoji. Neutralnost u takvim slučajevima uvijek postaje relativizacija, a relativizacija je prvi korak ka normalizaciji.
Posebno je problematičan simbolički okvir u kojem se to dogodilo. Izložba koja nosi naziv "Naša žena" i koja je najavljena kao hommage ženama koje su doprinosile društvu ne može istovremeno funkcionirati kao prostor za "neutralno historijsko bilježenje" ratnih zločinaca. Sama semantika naslova proizvodi vrijednosni okvir koji takvu vrstu uključivanja čini duboko neprihvatljivom. Jer čak i kada kustosi tvrde da nešto nije glorifikacija, sam čin simboličkog uvrštavanja u takav kontekst proizvodi implicitnu normalizaciju.
U kolumni za Radio Sarajevo objavljenoj 13. marta 2026. godine, novinar Dragan Bursać optužio je organizatore izložbe za “ideju da se zlo relativizira” i za namjeru da opravdaju ratne zločine.
U zemlji u kojoj još nisu pronađene sve kosti ubijenih, u zemlji u kojoj majke i dalje kopaju po masovnim grobnicama kao po najdubljim ranama vlastitog života, neko je odlučio da ratnu zločinku Biljanu Plavšić ubaci u tuzlansku izložbu pod naslovom "Naša žena".
(...)
Jer ovdje se ne radi o pukoj kustoskoj grešci. Ne radi se o nespretnom "timelineu". Ne radi se o akademskoj radoznalosti prema historiji. Radi se o jednoj duboko perverznoj ideji da se zlo relativizira i na koncu tretira kao društveni doprinos.
Da se krv opere kuratorskim rukavicama.
Da se ratni zločin pretvori u fusnotu nekakvog "ženskog aktivizma".
Osim ovih primjera, spominjanje Biljane Plavšić na izložbi u Tuzli iskorišteno je i za dnevnopolitička prepucavanja. Portal Izdvojeno je tako prenio članak magazina Stav objavljen 12. marta 2026. godine i opremio ga naslovom u kojem je “odgovornost” za izložbu bačena na koaliciju “Trojka” (Socijaldemokratska partija BiH, Naša stranka i Narod i pravda) koja je navodno “postavila” direktoricu Historijskog muzeja BiH.
Šta su činjenice?
Biljana Plavšić bila je među vodećim srpskim političarima u BiH prije, tokom i nakon rata od 1992. do 1995. godine, navodi se na stranici Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove. Osuđena je na 11 godina zatvora zbog svoje uloge u progonu nesrpskog stanovništva u 37 opština. U kampanji etničkog razdvajanja koju je podržavala ubijene su hiljade ljudi, a još više ih je protjerano u veoma brutalnim uslovima. Krivicu je priznala pred sudom 2002. godine. Ipak, 2009. godine, dok je još bila u zatvoru, rekla je u razgovoru s novinarom da je priznanje pred Haškim tribunalom dala kako bi druge tačke optužnice, uključujući genocid, bile odbačene i kako bi izbjegla dugo suđenje, o čemu su tad izvijestili mediji (1, 2). Danas živi “mirnim životom na periferiji Beograda”, izvijestio je N1 u decembru 2025. godine.
Suprotno navodima na nekim portalima, izložba “Naša žena”, prvobitno otvorena u Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine 31. oktobra 2025. godine, a potom u tuzlanskom ateljeu “Ismet Mujezinović” 8. marta 2026. godine, nije glorifikovala Biljanu Plavšić niti je relativizovala ili normalizovala zločine za koje je odgovorna ili zločine za koje joj se nije sudilo nakon priznanja krivice.
Kako je pojašnjeno iz Muzeja, izložba predstavlja rezultate projekta posvećenog ulozi žena u obnovi društva nakon 1945, odnosno nakon Drugog svjetskog rata, i nakon 1995. godine, odnosno nakon rata u BiH. Izložba dokumentuje načine na koje su žene, u poratnim periodima, aktivno doprinosile rekonstrukciji zajednica: radom u obrazovanju, zdravstvu, kulturi, socijalnoj zaštiti, aktivizmu i svakodnevnom životu.
Tvrdnje da izložba “veliča ratnu zločinku Biljanu Plavšić” iz Muzeja su u saopćenju okarakterisali kao netačne. Naveli su da u okviru izložbe ne postoji nikakav sadržaj koji afirmiše, opravdava ili glorifikuje osobe osuđene za ratne zločine.
Naprotiv, u historijskom prikazu koji je samo jedan dio izložbe jasno je navedeno da je Biljana Plavšić priznala krivicu za zločine protiv čovječnosti pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju (ICTY). Spominjanje pojedinih ličnosti u tom kontekstu predstavlja isključivo dokumentovanje historijskih činjenica i dio je šireg hronološkog pregleda društveno-političkih okolnosti u Bosni i Hercegovini u dva poslijeratna vremenska perioda.
Pojasnili su da je izložba koncipirana u tri cjeline. Prva cjelina, kako navode u saopćenju, predstavlja veliki hronološki zid na kojem su navedene ključne godine i događaji iz poslijeratnih perioda nakon 1945. i nakon 1995. godine, s ciljem pružanja šireg društvenog i historijskog konteksta.
Riječ je o faktografskom prikazu čija je svrha pružiti širi društveni i historijski kontekst za razumijevanje društvenih promjena, a ne vrednovati ili promovirati pojedinačne ličnosti ili događaje. Druga se odnosi na dokumentarne priče i materijale koji predstavljaju doprinos žena razvoju društva, sa fokusom na konkretne biografije, inicijative i pozitivne primjere iz različitih zajednica. Treća cjelina obuhvata radove savremenih umjetnica koji tematiziraju iskustva žena u poratnim društvima, u kontekstu perioda nakon 1945. i nakon 1995. godine.
Foto: Historijski muzej BiH
Izložba je rezultat višemjesečnih istraživanja, terenskog i arhivskog rada, koji je značajnije obogatio muzejski fundus novom građom, te predstavlja prvi muzeološki prikaz nasljeđa žena i valorizaciju procesa i uloge žena u dva poslijeratna perioda, naveli su iz Muzeja.
Historijski muzej Bosne i Hercegovine, kao javna i profesionalna institucija kulture, je obavezan da historiju predstavlja u njenom punom kontekstu, uz profesionalan i odgovoran odnos prema činjenicama. Pozivamo javnost da izložbu „Naša žena“ sagleda u njenom cjelovitom muzeološkom i historiografskom kontekstu i da se neposredno upozna s njenim sadržajem.
Dakle, nije tačno da su “djela Biljane Plavšić” predstavljena zajedno s djelima drugih žena koje su doprinosile ili doprinose društvu u BiH. Tvrdnje da je Plavšić na neki način izjednačena sa ženama kao što su Majke Srebrenice ili da su njeni zločini relativizovani ili normalizovani na izložbi nemaju uporište u činjenicama, kao ni tvrdnje da su organizatori postavili izložbu s “perverznom idejom” da pretvore ratne zločine u društveni doprinos.
Sagovornici iz Historijskog muzeja BiH su novinarima Detektora kazali da na izložbi čak nema ni fotografije koja prikazuje Plavšić – samo kratak tekst da je 1996. godine bila predsjednica Republike Srpske i da je 2002. godine priznala krivicu za ratne zločine. Spominjanje Plavšić u kontekstu izložbe isključivo je faktografsko, naveli su, dodavši da je izložba do sada predstavljena na tri lokacije. Aktivistica i predsjednica Fondacije CURE Jadranka Miličević, koja je sudjelovala u kreiranju izložbe, kazala je za Detektor da su izložbu pregledale Majke Srebrenice i žene pogođene ratnim nasiljem te da nisu vidjele ništa sporno.
Iz Muzeja su pojasnili i da Grad Tuzla i gradonačelnik nisu organizatori izložbe, kako je navedeno u nekim člancima. Izložbu realizuju Historijski muzej Bosne i Hercegovine i Fond generalnog sekretara Ujedinjenih nacija za izgradnju mira u Bosni i Hercegovini putem projekta “Women of Bosnia and Herzegovina – Connecting Past and Present”, u saradnji s Centrom za kulturu Tuzla.
Negiranje ratnih zločina, glorifikacija presuđenih zločina i relativizacija nasilja iz devedesetih izražen su problem u Bosni i Hercegovini. Narative koji minimiziraju zločine, iskrivljeno predstavljaju počinitelje ili otvoreno slave rezultate nasilja promiču političari, mediji, javne ličnosti i korisnici/e društvenih mreža. Raskrinkavanje se bavilo netačnim tvrdnjama koje grade takve narative u više navrata. Između ostalog, objavljivali smo analize o narativima koji se tiču genocida u Srebrenici ili masakara na Markalama, u kojima smo se bavili tvrdnjama koje grade negatorske narative o ovim zločinima i činjenicama koje ih objašnjavaju (1, 2, 3, 4). Problem s javnim negiranjem i glorifikovanjem ratnih zločina ozbiljna je prijetnja društvu, čemu svjedoči i kriminalizacija ovakvih obrazaca koju je 2021. nametnuo tadašnji visoki predstavnik Valentin Inzko. Ipak, ova je kriminalizacija u praksi dosad dala ograničene rezultate.
Shodno navedenom, prvu objavu tvrdnje da je izložba “Naša žena” veličala Biljanu Plavšić ocjenjujemo kao lažnu vijest. Istu ocjenu dajemo tvrdnji da su izložbu organizovali Grad Tuzla i gradonačelnik. Druge objave ove tvrdnje ocjenjujemo kao prenošenje lažnih vijesti. Tvrdnje da je izložba izjednačila Biljanu Plavšić sa ženama koje su doprinijele društvu u BiH i da je relativizovala ili normalizovala njene zločine ocjenjujemo kao manipulisanje činjenicama.
Napomena
Sljedeći su izvori nakon objave analize ispravili ocijenjene tvrdnje i dobili ocjenu “Ispravljeno”: Slobodna Bosna (25.3.2026.).
(Azra Delamnović Avdić i Nerma Šehović, Raskrinkavanje.ba)