Foto: Maida Salkanovic/ DALL·E
Srbijanske vlasti objavile su 26. marta 2024. godine da je u mjestu Bor nestala dvogodišnja djevojčica. Mediji širom regije detaljno su pratili ovaj slučaj, objavljujući fotografiju i podatke djevojčice D.I. u nadi da će je locirati. Aktivirana je i srbijanska verzija sistema “Amber Alert” pod nazivom “Nađi me”, koja emituje upozorenja putem telefona, interneta, televizije i drugih masovnih medija kako bi pomogla u potrazi.
Nakon intenzivne osmodnevne potrage popraćene značajnom medijskom pažnjom, vlasti su 4. aprila obavijestile javnost da je djevojčica bila žrtva saobraćajne nesreće u kojoj su počinitelji njeno tijelo bacili na obližnju deponiju.
Sva dešavanja u slučaju bila su intenzivno popraćena, ali osim korisnih informacija, mediji su iznosili i detalje nebitne za istragu, pretvarajući situaciju u medijski spektakl i kršeći Kodeks novinara. Medijima se širila ogromna količina dezinformacija – u rasponu od netačnih tvrdnji da je djevojčica pronađena živa do lažnih izvještaja o podacima koji su navodno pronađeni na telefonu djevojčicine majke.
Tabloidi su pisali da je majka neposredno prije nestanka djevojčice na internetu pretraživala najbliži granični prelaz prema Rumuniji, kao i krivičnu odgovornost “za određena krivična djela”, što implicira njenu krivnju u nestanku djevojčice. Mediji su od početka ispitivali umiješanost roditelja u nestanak djevojčice, s posebnim naglaskom na majku. Propitivali su njenu mimiku i navodni nedostatak emocija, zašto je odvela djecu da se igraju u nenastanjenoj kući, pa čak je i otvoreno optuživali za umiješanost u navodnu prodaju djeteta.
Jovana Jeremić, voditeljica jutarnjeg programa na srbijanskoj televiziji Pink, javno je izjavila da su roditelji znali gdje se dijete nalazi. Jedna novinarka je na televiziji Informer komentarisala kako je majka na svojim profilima na društvenim mrežama imala samo nekoliko fotografija nestale djevojčice te da je uglavnom objavljivala fotografije sina. Intervjuisani “stručnjak” na Happy TV-u nagađao je da li je majka prekasno prijavila nestanak djeteta. Jeremić je majku opisala i kao “hladnokrvnu”. Mediji su manipulisali izjavom djevojčicinog pradjeda, selektivno objavljujući njegovu opasku da ne zna da li je djevojčicina majka dobra majka.
Tamara Skrozza, članica Saveta za štampu Srbije, u intervjuu za N1 medijski fokus na blaćenje majke pripisuje “patrijarhalnom društvu u kojem su poslednjih godina sve vrednosti devalvirale”.
“Hajka na majku nije ni sada prestala, krive je kako je mogla da ostavi dete da odluta na put. Majka je postavljena kao krivac od prvog dana”, naglasila je za N1 Skrozza.
Mizogini narativ ponekad se u izvještavanju medija ispreplitao s nacionalističkim, što je dovodilo do tvrdnji da su strani državljani umiješani u nestanak djevojčice. Naprimjer, opskurni medij iz Bosne i Hercegovine tvrdio je da je majka “prodala djevojčicu Bugarima”, a široko rasprostranjena tvrdnja sugerisala je da su djevojčicu u Austriju prodale dvije Rumunke. Potonju tvrdnju istražila je policija, a mediji su krivo protumačili i izjave austrijske policije, pogrešno izvijestivši da je djevojčica definitivno identifikovana na snimci nastaloj u Beču.
Kršenje medijske etike
Medijski stručnjaci/kinje slažu se da etički standardi često nedostaju regionalnom medijskom izvještavanju o tragedijama, što dokazuje njihovo izvještavanje o slučajevima femicida, kao i dvama masovnim ubistvima u Srbiji prethodne godine. Međutim, neki smatraju da u ovom slučaju etičke granice nisu samo pregažene već da su uništene.
Marko Nedeljković, profesor na Katedri za medije i komunikacije na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu, rekao je za SEE Check kako način izvještavanja koji je uočen u ovom slučaju ne iznenađuje jer odražava svakodnevnu medijsku praksu. Unatoč tome, izrazio je zabrinutost da se i pred najizazovnijim i najosjetljivijim tragedijama mediji nastavljaju ponašati na isti način.
“Pomerili su granice jer smo, primera radi, navikli na spekulacije, nagađanja i neosnovane konstrukcije kada su u pitanju sukobi nekih kriminalnih grupa i slično, ali sada vidimo da mediji ni najmanje ne prezaju čak ni od toga da majku i oca optuže za nestanak deteta iako nisu imali nijedan jedini dokaz za to. To je još jedan korak dalje u kršenju svih etičkih, profesionalnih pa i ljudskih načela, i to je ono što dodatno zabrinjava, jer se granice pomeraju iz godine u godinu”, rekao je.
Pogrešno je optužen i čovjek iz okoline Bora kada su mediji objavili njegovu fotografiju i ime, tvrdeći da je on jedan od osumnjičenih. Posljedice takvog neodgovornog izvještavanja u stvarnom životu mogle bi biti ogromne, posebno u vrijeme kada postoji intenzivan bijes javnosti oko slučaja.
No, posljedica po medije gotovo da i nema. Savet za štampu Srbije trenutno ima nekolicinu prijava protiv medija zbog izvještavanja o ovom slučaju. Ovo samoregulacijsko tijelo, međutim, nema ovlasti za provođenje kaznenih mjera. Medijske organizacije koje su članice Saveta, a koje krše Kodeks, dužne su odluke Saveta objaviti u svojim listovima. Ipak, kao što je vidljivo iz dosadašnjih slučajeva izvještavanja o tragedijama, njihove odluke često se ignorišu. Savet je pozvao medije na etično izvještavanje o ovom slučaju, čemu se pridružio i Mihailo Jovanović, tadašnji ministar informisanja i telekomunikacija Srbije.
“Važno je da se u ovim teškim trenucima vodi računa o dostojanstvu žrtve i njenih porodica te da se izbegavaju bilo kakve spekulacije ili neproverene informacije. Molimo medije da se suzdrže od senzacionalističkog pristupa koji može dodatno uznemiriti javnost i narušiti privatnost porodice žrtve. U ovakvim situacijama, od esencijalne važnosti je da javnost bude informisana sa preciznošću i saosećanjem”, rekao je Jovanović.
Međutim, prema riječima Nerme Šehović, autorice analize o ovom slučaju objavljene na portalu Raskrinkavanje iz BiH, mediji su prednost dali profitu, a ne profesionalnom i odgovornom pristupu izvještavanju.
“U lovu na klikove, portali su nastojali ‘izvući’ što više sadržaja vezanog za ovaj slučaj, što je rezultiralo objavljivanjem niza spekulacija, glasina i neprovjerenih informacija o nestanku i ubistvu dvogodišnje djevojčice. Na koncu, ovakvo medijsko izvještavanje doprinijelo je širenju konfuzije i dezinformacija, kao i dodatnom uznemiravanju javnosti”, rekla je Šehović za SEE Check.
S tim se slaže i Marija Vučić, autorica slične analize koju je sprovelo Raskrikavanje iz Srbije. Ona primjećuje da je medijsko izvještavanje u ovom slučaju odražavalo izvještavanje o drugim tragedijama – mediji koji inače poštuju etičke standarde izvještavali su korektno, dok oni koji to inače ne čine, nisu to uradili ni ovaj put.
“Ne bih rekla da se radi o ‘propustima’ u izveštavanju koji su se naprosto ‘desili’; reč je o vrlo promišljenoj i uobičajenoj uređivačkoj politici za koju su odgovorni urednici i novinari tabloida i čiji je cilj da se ‘navuku’ klikovi, prodaju novine i poveća gledanost. Što je veća publika, veća je i zarada, a ako nam je zarada ultimativni cilj, a ne etičnost, onda se nećemo mnogo opterećivati Kodeksom”, govori.
Neki od medija koji su najviše neprofesionalno izvještavali jesu prorežimski tabloidi. Marko Nedeljković kaže da medijsko pokrivanje ovog slučaja ilustruje da mediji rade sa zabrinjavajućom sviješću da je sve dopušteno dokle god su politički poslušni te da i oni koji donose odluke razmišljaju na isti način.
“Upravo najneprofesionalnije medije nagrađuju državne i lokalne vlasti raznim finansijskim davanjima iz budžeta, što je jasna poruka da je politička podobnost najbitniji kriterijum. I dok imamo takvu situaciju u kojoj su mediji postali politički instrument i dok velika većina medija ni građane, ni javni interes, ni novinarstvo ne tretira kao vrednosti za koje se treba boriti, ništa se neće promeniti”, zaključuje Nedeljković.
Analiza Raskrikavanja pokazala je da je 2023. šest prorežimskih novinskih kuća dobilo najmanje 1,3 miliona eura iz budžeta uprkos tome što je Raskrikavanje zabilježilo najmanje 1.154 slučaja manipulacije na njihovim naslovnim stranicama. Čini se da su mediji koji najupornije krše etiku, šire dezinformacije i neprofesionalno izvještavaju zapravo prorežimski mediji koji služe vladajućoj stranci i pomažu joj da se održi na vlasti. Građani i građanke Srbije snose štetu kako izdvojenih budžetskih sredstava, tako i psihičku štetu koju takvo izvještavanje nanosi.
Uloga publike
Medijska publika također je dio ove jednačine, jer se i dalje bavi senzacionalističkim člancima o tragedijama. Jovana Šesterikov, članica novinarske mreže “Novinarke protiv nasilja”, pokrenula je kampanju usmjerenu na korisnike i korisnice medija pozivajući ih da ne klikaju na problematične sadržaje. Kampanja pod nazivom “Ne klikći” sadržavala je snimke koji su pregledani više od 80.000 puta na njenom profilu te su ih razne organizacije dijelile na društvenim mrežama, a emitovali su ih i na televiziji.
“Poučena svojim iskustvom rada u online redakcijama i reakcijom medija na prošlogodišnja ubistva u Ribnikaru, Malom Orašju i Duboni, očekivala sam potpunu medijsku histeriju. Moram da naglasim da je tokom potrage za devojčicom izveštavanje medija prelazilo granice profesionalnog izveštavanja o slučaju, međutim, u danu kada smo saznali da je ona, nažalost, ubijena, i ono malo postojećih granica je srušeno. Pošto nemam uticaj na to šta mediji objavljuju, osmislila sam kampanju koja će da se obraća čitaocima i koja će jasno i kratko da im poruči kakvu štetu čine klikanjem i deljenjem takvog sadržaja”, rekla je Šesterikov za SEE Check.
Ona je napomenula da su u Srbiji, ali i u drugim zemljama, urednici i novinari online medija spremni zarad klika pogaziti sve etičke standarde, pravdajući svoje postupke time da javnost to zanima, a pri tome zanemarujući edukativnu ulogu medija.
“Deo toga ide od sumanutog pritiska da svaka objavljena vest bude čitana, deo je do brzine i kopiranja sadržaja sa konkurentskih platformi i, naravno, ima i neznanja. Jasno je da se od tih klikova isplaćuju plate, ali moraju da postoje jasne granice šta je prihvatljivo i dokle se ide sa ‘viralom’”, dodaje.
Šesterikov smatra da je značajan dio problema medijska nepismenost, ali i desenzitivisanost publike zbog velike količine uznemirujućih sadržaja dostupnih u medijima i na društvenim mrežama.
Nedeljković smatra da su mediji ovaj slučaj zloupotrijebili da bi izazvali strah, bijes i uznemirenost publike.
“Kada izazovete tako jake emocije, ljudi imaju potrebu da nešto urade. Prvo što će da urade jeste da kliknu da pročitaju tekst ili da pogledaju videoprilog da bi saznali od čega uopšte treba da strahuju, a to znači da saznaju što više detalja, jer je to, na neki način, ‘prvi zaštitni mehanizam’”, izjavio je Nedeljković.
Mediji su itekako svjesni efekta svojih sadržaja, tvrdi Nedeljković, jer svakodnevno prate analitičke podatke i mogu precizno identifikovati sadržaje koji izazivaju najveću pažnju, klikove i reakcije publike te stoga promovišu takve sadržaje. Prema Nedeljkovićevim riječima, istraživanja pokazuju da su naslovi koji izazivaju strah od 2000. godine porasli za čak 150 posto, oni koji izazivaju bijes za 104 posto, a oni koji izazivaju tugu za 54 posto.
“Još jedan bitan element jeste i činjenica da algoritmi takođe favorizuju sadržaje na koje publika burnije reaguje, a publika najburnije reaguje kada je uznemirena. Ti uznemirujući sadržaji po pravilu su lažne vesti”, rekao je Nedeljković za SEE Check, podsjetivši na istraživanje ProPublice iz 2022. koje je pokazalo da Google, kao najveći svjetski pretraživač, favorizuje upravo takve medije, usmjeravajući prihode od digitalnog oglašavanja dominantno ka online medijima koji šire lažne vesti.
U razgovoru za SEE Check, Nedeljković je istakao da mediji koji poštuju etičke standarde često imaju malobrojniju publiku. Međutim, istaknuo je da će u nadolazećim godinama prihodi od publike postajati sve važniji za poslovanje i održivost medija. Stoga bi se fokus za medijske organizacije trebao pomaknuti s privlačenja velike publike na sticanje povjerenja onih koji su spremni platiti za njihov sadržaj.
“Drugim rečima, za medije koji dugoročno razmišljaju, prioritet više nije i ne treba da bude što veća posećenost sajta, već pridobijanje poverenja publike koja će u budućnosti biti spremna da plati za praćenje tog medija jer će od toga prevashodno zavisiti uspeh profesionalnih medija u budućnosti”, objasnio je Nedeljković za SEE Check.
Nepovjerenje u službeni narativ
Proturječne i neprovjerene informacije u medijima zbunile su javnost, što je prouzrokovalo da mnogi ljudi ne vjeruju službenom narativu događaja i okrenu se alternativnim izvorima informacija. Ovo nije usamljen slučaj. Istraživanje koje je Nedeljković proveo prošle godine u saradnji s Centrom za profesionalizaciju medija i medijsku pismenost (CEPROM) pokazalo je da čak 46,3 posto građana i građanki u Srbiji ne vjeruje medijima.
“U takvim okolnostima ekstremnog nepoverenja u medije očekivano je da se građani sve više okreću društvenim mrežama jer veruju da tu mogu da saznaju nešto što mediji kriju od njih ili svesno manipulišu. Na društvenim mrežama je, naravno, situacija još problematičnija, ali ih građani u uslovima velikog nepoverenja u medije sve češće koriste, čak i kao primarni izvor informisanja”, objašnjava Nedeljković.
Društvene mreže vrve teorijama zavjere koje nude alternativne verzije događaja u razvoju slučaja nestale djevojčice.
“Sasvim sam siguran da je ovo jos jedna laz koju nikada necemo saznati i posle toga da nam se danima plasira prica kako je ‘majka’ male D. brisala poruke i pretrage na internetu dobijamo ovo rešenje ??? Ja ne vjerujem u to!”, stoji u viralnoj objavi na društvenoj mreži Threads.
Saša Borojević, poznati zagovornik teorija zavjere, ustvrdio je da je “krajnji cilj” ovog slučaja promovisanje čipovanja djece. Alarmantan pokazatelj normalizacije takvih teorija zavjere jeste činjenica da je Borojević kandidat vladajuće Srpske napredne stranke (SNS) za predstojeće beogradske izbore.
Medije trenutno za neprofesionalno izvještavanje nagrađuju država, publika i oglašivači, prvenstveno preko velikih online platformi. U takvom medijskom okruženju, medijska etika i obrazovna funkcija medija često se zanemaruju. Samoregulatorna tijela često se pokažu neučinkovitima zbog nedostatka krivičnih mjera i medijske odgovornosti, dok se neprofesionalno izvještavanje ponekad nagrađuje i sredstvima iz budžeta. Dok neki stručnjaci s kojima smo razgovarali iskazuju optimizam da će mediji na kraju dati prioritet gradnji povjerenja i lojalnosti publike, malo je vjerovatno da će ove tržišne promjene same po sebi biti dovoljne da se isprave brojni nedostaci koji postoje unutar sistema.
(SEE Check)