Foto: Raskrinkavanje.ba
Fotografija žene sa zavojem na glavi u čijoj se pozadini vidi porušena zgrada obišla je svijet 24. februara. Povrijeđenu Olenu Kurilo fotografisao je Wolfgang Schwan nakon vazdušnih napada ruske vojske u gradu Čugijev prvog dana ruske invazije na Ukrajinu. Fotografiju snimljenu za agenciju Anadolija zatim su objavili brojni svjetski mediji izvještavajući o ruskom napadu na ovu državu.
Njena fotografija uskoro je počela kružiti Facebookom i Twitterom iz posve drugačijih razloga. U brojnim objavama se, naime, tvrdilo da je fotografija nastala 2018. godine, da prikazuje ženu povrijeđenu nakon eksplozije plinske boce te da je “zapadna propaganda” koristi kako bi stvorila lažnu sliku o ratu u Ukrajini.
Dezinformacije o ovoj fotografiji bile su među prvim lažnim vijestima o izvještajima zapadnih medija koji se tiču ruske invazije na Ukrajinu – prakse koju je ruska strana redovno koristila. Navedene tvrdnje nisu tačne, no zasigurno su kod nekih korisnika/ca društvenih mreža probudile bar zrno sumnje prema izvještajima zapadnih medija o ratu u Ukrajini. Neki su ih, pak, bez ikakve provjere prihvatili kao još jedan “dokaz” zapadne propagande o ratu u Ukrajini.
Nove tvrdnje i stari narativ o “lažima sa Zapada”
Ruski izvori na društvenim mrežama, kao i mediji, u proteklom su periodu u više navrata plasirali lažne vijesti koje bi pripisivali “zapadnim” ili ukrajinskim medijima s ciljem njihove diskreditacije. U tu svrhu često su kreirani lažni screenshoti koji bi trebalo da dokažu kako se “na Zapadu” koriste snimci iz filmova, odnosno fotografije koje nemaju veze s ratom u Ukrajini. Takve lažne vijesti su deset puta bile predmet analiza Raskrinkavanja u proteklih 11 mjeseci.
Motiv kreiranja ovakvih lažnih vijesti jeste propitivanje kredibiliteta ukrajinskih i stranih medija s ciljem da se prikažu kao neobjektivni, nepouzdani i skloni širenju propagande. Ovo posljedično vodi do zbunjivanja javnosti i gubljenja povjerenja u medije uslijed protivrječnih poruka i informacija u medijskim objavama. Na ovaj se način, ustvari, “otvara” put lakšem plasiranju propagandnih poruka ruske strane.
Najčešća meta ovih dezinformacija jesu poznati zapadni mediji. U objavama ocijenjenim na Raskrinkavanju navodno plasiranje lažnih vijesti pripisivano je najčešće CNN-u, BBC-u, Financial Timesu i italijanskoj televiziji TGCOM24, a nekada i “zapadnim medijima” uopšteno. No, kreatori ovakvih lažnih vijesti nisu zaobišli ni ukrajinske medije.
Suštinu ovog diskursa čini stari narativ prema kojem medijske kuće, uglavnom one iz Sjedinjenih Američkih Država i zemalja Zapadne Evrope koje imaju globalnu publiku, po nalogu “zapadnih vlada” i obavještajnih agencija šire lažne vijesti o dešavanjima u svijetu – uključujući i izvještaje o navodno nepostojećim ratnim zločinima. Cilj je Zapada, kako se tvrdi, negativno predstaviti “političke protivnike” i opravdati svoje navodne imperijalističke težnje.
U zavisnosti od potrebe, narativ o propagandnom izvještavanju zapadnih medija prilagođavan je i korišten gdje god je bilo potrebno “oblikovati” javno mnijenje u ratnim okolnostima – od Sirije do Jugoslavije. U slučaju Rusije, koja je njegov najveći promoter, ovaj narativ nesumnjivo prati i nastojanje zvanične Moskve da utiče na dešavanja i širi svoj uticaj na globalnom planu. On je, tako, i nevezano s ratom u Ukrajini, često bio oruđe koje je Rusija koristila s ciljem diskreditacije zapadnih medija, optužujući ih da žrtvuju istinu zbog zvaničnih interesa Sjedinjenih Američkih Država i NATO-a.
Jedan od primjera širenja ovog narativa jeste lažna vijest o CNN-u, koju su 2016. godine plasirali ruski izvori na društvenim mrežama. U ovim se objavama tvrdilo da je CNN lažirao reportaže o ratu u Siriji prikazujući istu djevojčicu kao žrtvu različitih napada Assadove vojske. No, sve tri fotografije koje su predstavljene kao dokaz ove netačne tvrdnje nastale su na istom mjestu u isto vrijeme i CNN ih nikada nije iskoristio kao ilustraciju tri različita događaja.
Na našem govornom području ovaj se narativ često nadovezivao na ratnu propagandu iz devedesetih godina kada su se iste tvrdnje koristile za negiranje ratnih zločina za koje se tvrdilo da su ih “izrežirali zapadni mediji”. U brojnim tekstovima proruski orijentisanih medija tako se može pročitati da danas gledamo “isti scenarij” (nepravedno okrivljavanje Rusije za napad na Ukrajinu) kakav je postojao “i u ratovima u bivšoj Jugoslaviji, gde su dežurni i jedini krivac bili isključivo Srbi”, kako je navedeno u tekstu prigodno naslovljenom Zapadna “propaganda ogledala”: Poraz Kijeva postao je neizbežan, objavljenom na portalu Pečat.
Bez obzira na to koliko bio neutemeljen, narativ o “lažima zapadnih medija” služi svrsi zbog koje je plasiran. Optužujući zapadne medije za širenje navodnih lažnih vijesti, ruski mediji, koji sebe predstavljaju kao promicatelje istine, postaju stvarni izvori lažnih vijesti. Dezinformacije koje su predmet ove analize pokazuju da su upravo ruski, a ne zapadni, mediji ti koji su u zadatku odbrane zvaničnih politika vlasti.
Navodi proruskih ili ruskih državnih medija za koje je više puta dokumentovano da objavljuju dezinformacije (kakvi su, recimo, Fakti ili Sputnik) o neprofesionalnosti ili manipulativnosti zapadnih medija posebno su ironični kada se pojavljuju u člancima koji su sami po sebi – lažne vijesti. Tako, recimo, portal Fakti upravo u članku u kojem netačno tvrdi da je Financial Times “prikazao sirijske izbjeglice kao ukrajinske” podsmješljivo konstatuje da se britanski i američki mediji “već decenijama bave ‘sportom’ izmišljanja lažnih vijesti”. Sputnik Srbija, pak, u tekstu naslovljenom “Kako su zapadne laži dovele svet na ivicu sukoba” lamentira nad (zapadnim) novinarstvom pitajući se da li je umrlo “u najnovijoj krizi između Rusije i Zapada ili još devedesetih na Balkanu”.
Stare ili, ipak, nove fotografije?
Fotografija povrijeđene žene s početka teksta samo je jedan primjer pokušaja diskreditacije zapadnih medija na društvenim mrežama uz pomoć tvrdnji da koriste fotografije koje nemaju veze s ratom u Ukrajini kako bi “oklevetali” rusku stranu. Ovo nije usamljen primjer.
Slična je tvrdnja da je CNN prikazao eksploziju iz Kijeva iz 2015. godine kao snimak aktuelnih dešavanja u Ukrajini. I u ovom su slučaju navodi da je fotografija stara netačni. Na meti ovakvih dezinformacija našao se i Financial Times, kako je već navedeno.
Iako je većina ovakvih lažnih vijesti plasirana na početku rata, praksa diskreditovanja zapadnih medija po ovom modelu bilježi se i u kasnijim mjesecima invazije.
Tako su screenshoti iz priloga BBC-a originalno emitovanog u martu postali viralni u oktobru kada im je dodatna netačna tvrdnja da je novinar ove kuće Jeremy Bowen lažirao ratno okruženje i preuveličao opasnost u kojoj se nalazio dok je izvještavao o ratnim dejstvima u Irpinu. Objava je samo na stranici Kompletno Rusko Naoružanje ostvarila više od 4.000 interakcija, a na svojoj zvaničnoj Facebook stranici objavila ju je i Ambasada Ruske Federacije u Bosni i Hercegovini.
Vijesti koje zapadni mediji ipak nikada nisu objavili
U navedenim slučajevima namjera kreatora lažnih vijesti jeste diskreditacija zapadnih medija tvrdnjama da prilikom izvještavanja o ratu u Ukrajini koriste stare fotografije. No, ovo je samo jedan obrazac “izmišljanja lažnih vijesti”. Prema drugom, koji se takođe često pojavljuje, pokušava se stvoriti utisak da su zapadni, ili ponekad ukrajinski, mediji objavili nešto što nisu. Screenshoti takvih dezinformativnih sadržaja često se opremaju logotipima zapadnih medijskih kuća kako bi sve izgledalo uvjerljivije, a po pravilu je riječ o skoro apsurdnim pričama čiji je zadatak da ilustruju navodni neprofesionalizam i propagandu zapadnih medija.
Jedan primjer takvih dezinformacija jeste tvrdnja da je CNN na Twitter profilima dvaput objavio da je isti novinar ubijen – prvo u Kabulu, a potom u Ukrajini. Tada su, jedan pored drugog, dijeljeni screenshot objave s Twitter profila CNN Ukraine u kojoj se tvrdi da je Bernie Gores ubijen u Ukrajini te screenshot s profila CNN Afghanistan gdje se navodi da je ubijen u Kabulu. Oba profila bila su lažna, kao što je i novinar Bernie Gores bio izmišljen – fotografija je zapravo prikazivala jutjubera Jordiea Jordana.
U sličnom je maniru italijanska televizija TGCOM24 na društvenim mrežama optužena da je izvještavajući o ratu u Ukrajini koristila fotografiju iz američkog filma “Deep Impact” iz 1998. godine. Televizija TGCOM24 nikada nije objavila takvu fotografiju izvještavajući o Ukrajini, baš kao što zapadni mediji nikada nisu prikazali snimke iz Bejruta iz 2020. godine kao snimke Ukrajine, kako su to tvrdili neki profili na društvenim mrežama.
Promoteri ovog narativa su za optužbe o širenju ukrajinske i NATO propagande iskoristili i video koji prikazuje bombardovanja Pariza, a napravio ga je francuski producent uz pomoć specijalnih efekata kako bi apelovao na zabranu letova iznad Ukrajine.
U nekim regionalnim medijima i izvorima na društvenim mrežama kreirane su i lažne vijesti o zapadnim medijima koje su rat u Ukrajini dovele u vezu sa situacijom na Balkanu. Tako se već prvog dana ruske invazije pojavila dezinformacija da je CNN u programu uživo prikazao kartu na kojoj je izbrisana granica između Kosova i Srbije. Na karti je zapravo bila isprekidana linija, no kreatorima ove lažne vijesti cilj nije bio istinito informisanje javnosti, već da prikažu da je navodno brisanje granice direktan rezultat ruske invazije na Ukrajinu.
Twitter trolovi kao “ukrajinski propagandisti”
Ubrzo nakon početka invazije društvene mreže u regionu preplavili su screenshoti tweeta koji je prikazivao glumca Dragana Bjelogrlića u sceni iz filma “Lepa sela, lepo gore” uz opis na engleskom jeziku koji je glasio: “Ruski okupacioni vojnici piju pivo nakon što su spalili selo. Evropska civilizacija nestaje u plamenu.”
U objavi su se našli i neki hashtagovi koji su se na Twitteru koristili za vijesti iz napadnute Ukrajine – #StopPutin #StopRussia #StandingWithUkraine i #PutinHitler”.
Slika je ubrzo objavljena na portalima Kurir i Srbin info te je naširoko dijeljena na Twitteru i Facebooku kao dokaz “ukrajinske propagande” koja navodno izmišlja ruske zločine u Ukrajini.
No, suprotno tvrdnjama da su ove objave plasirali mainstream mediji ili “ukrajinski propagandisti”, njen stvarni autor bio je korisnik iz Srbije. Radilo se o jednom od “internet-trolova” koji su u tim danima proizvodili ovakve sadržaje kako bi ismijali ili diskreditovali stvarne izvještaje o napadima na Ukrajinu.
Bjelogrlić nije bio jedini srpski glumac koji je na Twitteru prikazan kako “ratuje” u Ukrajini. Po istom šablonu, Nikola Kojo predstavljen je kao “heroj iz Ukrajine”, a Radoš Bajić kao “Duh Kijeva”, ukrajinski pilot za kojeg se tvrdilo da je oborio šest ruskih aviona. I njih su kreirali “trolovi” koji tvitaju na srpskom i na engleskom jeziku, a koji su ove objave plasirali kako bi zavarali druge korisnike/ce na internetu ili kao vid bizarne satire.
“Trolovanje” je brzo iskoristilo i rusko Ministarstvo vanjskih poslova koje je na svom Twitter nalogu prenijelo sliku s Bjelogrlićem, uz tvrdnju da se radi o vanrednim naporima “rusofobnih fabrika lažnih vijesti” čije “sirove” proizvode koriste mainstream mediji ne obazirući se na njihovu autentičnost.
Korisnici/e društvenih mreža, mediji i zvanične institucije – svi na zadatku
Izuzev nekoliko primjera, kao što je lažna vijest da je CNN prikazao kartu na kojoj je izbrisana granica između Kosova i Srbije te tweetova u kojim su glumci iz Srbije predstavljeni kao vojnici, sve navedene lažne vijesti kreirane su van našeg govornog područja i u najvećem broju slučajeva dijeljene i na drugim jezicima.
Većina njih potekla je od ruskih medija ili izvora na društvenim mrežama. Recimo, lažna vijest o naslovnici Financial Timesa objavljena je na Telegram kanalu Margarite Simonijan, urednice novinske agencije Rusija sevodnja i Televizije RT.
U širenju ovog propagandnog narativa svoj doprinos dale su i zvanične ruske institucije.
Ambasada Ruske Federacije u Bosni i Hercegovini objavila je fotografije Jeremyja Bowena, novinara BBC-a, uz eksplicitne tvrdnje u kojima se navodi da one predstavljaju dokaz “režiranja predstava” i primjer “zapadne propagande”.
Na naše govorno područje ove lažne vijesti uglavnom su stizale prvo na društvene mreže, da bi ih onda objavljivali i pojedini regionalni mediji. Na listi prenosioca, između ostalih, našli su se i Informer, Kurir, Sputnik, Alo online, Glas javnosti i Srbin info iz Srbije, Croativ iz Hrvatske i ATV iz BiH.
O fenomenu širenja lažnih vijesti koje se pripisuju zapadnim i ukrajinskim medijima pisao je i Deutsche Welle, koji je i sam bio meta ovakvih dezinformacija. Kada je riječ o ovoj praksi u kontekstu rusko-ukrajinskog rata, sagovornici DW-a ukazuju na moguće organizovano i koordinisano djelovanje.
Stručnjaci smatraju da tragovi koji vode do stvarnih autora lažnih video zapisa, slika ili tweetova nisu uvijek očiti, ali da vode u Rusiju. Josephine Lukito, profesorica na Školi za novinarstvo i medije na Sveučilištu Teksas u Austinu, naslućuje profesionalne strukture iza lažnih produkcija. Veliki dio proruskih dezinformacija može se pripisati Agenciji za internetska istraživanje (IRA), ruskoj tvornici trolova koja je aktivna od 2012. IRA je postala poznata po pokušaju da utječe na kampanju za predsjedničke izbore u SAD-u 2016. Od 2014. brojni lažni izvještaji koji se pripisuju IRA-i šire se i o Ukrajini.
Praksa “podmetanja” lažnih vijesti na opisan način donekle je nov fenomen koji je povezan s pojavom društvenih mreža i relativnom dostupnosti različitih alata koji omogućavaju kreiranje naizgled vjerodostojnih “dokaza” poput screenshota i drugih vrsta manipulacija. Iako korištena i ranije, čini se da je posebno popularizovana napadom Rusije na Ukrajinu, kada je ruska propaganda u njoj vidjela šansu za stvaranja prijemčivih, manje ili više uvjerljivih “dokaza” za stare tvrdnje o neprofesionalnim i neobjektivnim zapadnim medijima.
(Marija Manojlović, Raskrinkavanje.ba)