Ilustracija/Raskrinkavanje.ba
Generalna skupština UN-a usvojila je 23. maja 2024. godine rezoluciju kojom je predviđeno da se 11. juli obilježava kao Međunarodni dan refleksije i sjećanja na genocid u Srebrenici 1995. godine.
U prostranoj sali Generalne skupštine Ujedinjenih naroda u New Yorku, među stotinama predstavnika i predstavnica zemalja svijeta, ogrnut državnom zastavom, tog dana sjedio je i predsjednik jedne, kako on voli reći, “male, prkosne i ponosne zemlje”. Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije, u svom je govoru zahvalio svim državama koje su glasale protiv usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici, koju je predstavio kao ispolitizovanu, a njeno usvajanje kao politički haos i zapadno licemjerje. Sa zastavom Srbije preko ramena, Vučić je u Skupštini UN-a branio “zemlju hrabrih” od, kako je to predstavio, malicioznih namjera da se stigmatizuje narod Srbije i Republike Srpske i da se unese nemir u region.
U sedmicama prije i nakon ove “sudbonosne sjednice” – kako su je opisivali zvaničnici/e iz regiona - u javnom prostoru kružile su brojne dezinformacije o Rezoluciji, kao i o samom zločinu u Srebrenici, koji je presudama međunarodnih i domaćih sudova okvalifikovan kao genocid. Uoči sjednice Generalne skupštine UN-a javni prostor u Srbiji i Republici Srpskoj bio je preplavljen zapaljivom retorikom, pozivima na “nacionalno okupljanje” i podršku secesiji RS. Građani i građanke BiH i regiona sedmicama su “zasipani/e” netačnim tvrdnjama da Rezolucija proglašava Srbe “genocidnim narodom” i da je njeno usvajanje “uvertira za ukidanje Republike Srpske” iako u ovom dokumentu nema riječi ni o čemu takvom.
Slične insinuacije mogle su se čuti i u govoru koji je Aleksandar Vučić održao u UN-u:
“Pomenućemo pitanje pravne odgovornosti zato što su insistirali da ovo nije ni protiv koje nacije, ni protiv kog naroda, a ovdje je upravo reč o tome. Zato što svi ljudi protiv kojih je bila podignuta optužnica u vezi sa Srebrenicom, bilo da je u pitanju zločin, genocid, masakr, kako god da ga zovete, oni su svi već osuđeni i osuđeni na zatvorske kazne. Svi oni. Koja je svrha ove rezolucije? Upravo pošto je doneta rezolucija u 2015. Jedina svrha, jedina namera je bila da se stavi moralna i politička krivica na jednu stranu, jedan narod. Na ljude Srbije i Republike Srpske kao dela Bosne i Hercegovine. To je bila jedina namera i, da budem iskren, kada je reč o legitimitetu, to je neuspelo. Kada je reč o vašoj velikoj pobedi, ili pobedi onih koji su glasali “za”... Ne bih imao šta drugo da dodam. Želim samo da kažem da ti ljudi koji se želeli da stigmatizuju srpski narod nisu uspeli i nikada neće uspeti. Želeli su da stave žig na naše čelo i nisu uspeli.”
Foto: Screenshot/ YouTube kanal “Aleksandar Vučić”
Rezolucija je usvojena s 84 glasa "za", 19 "protiv" i 68 "suzdržanih", i njeno usvajanje nije bilo nimalo problematično s proceduralnog stanovišta. No, nakon što je Rezolucija izglasana, iz Srbije su se mogle čuti netačne tvrdnje o tome da su prilikom njenog usvajanja “mijenjana pravila glasanja u UN-u” – dok se istovremeno o njoj govorilo kao o diplomatskoj pobjedi Srbije.
Na dan usvajanja Rezolucije Srbija i Republika Srpska bile su zatrpane porukama u kojima su se vladajuće politike obračunavale s nepostojećom kvalifikacijom o “genocidnom narodu”. Na RTRS-u je emitovan videospot u znak protesta protiv, kako je u opisu navedeno, “antisrpske rezolucije”. Video su na društvenim mrežama podijelili predsjednik RS Milorad Dodik, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i članica Predsjedništva BiH Željka Cvijanović.
Poruka "Mi nismo genocidan narod. Pamtimo. Ponosne Srbija i Srpska" simultano se pojavila i na stotinama plakata i transparenata istog dizajna koji su koordinisano postavljeni po Srbiji i RS. Danima je kružila i vrhom Kule Beograd, dok su se na fasadi četrdesetospratnice vijorili grbovi Srbije i RS. Nadvožnjaci u Beogradu prekriveni su porukom da "Srbi nisu genocidan narod", a jedan takav transparent postavljen je i u Srebrenici.
Foto: N1
Pod krinkom "odbrane naroda od kolektivne odgovornosti" za genocid, političke elite Srbije i Republike Srpske tako su, i bukvalno i metaforički, prekrile svoje javne prostore sintagmom "genocidan narod", koju niko osim njih nije upotrijebio i koja sa samom rezolucijom nije imala nikakve veze.
Tako je, s jedne strane, sudski presuđena krivica za genocid kolektivizirana, paradoksalno, upravo od onih koji su stavili u pogon do tada neviđene medijske i institucionalne mehanizme kako bi se predstavili kao branitelji naroda od kolektivne krivice. S druge strane, kreiranje utiska da se Rezolucijom nameće kolektivna krivica za zločine pojedinaca – ili, kako su to na sve strane isticale političke elite i njima bliski mediji, da se “srpski narod proglašava genocidnim – od početka je išlo ruku pod ruku s negiranjem da je u Srebrenici uopšte počinjen genocid.
Negatorski narativ pred međunarodnom publikom
Neposredno prije zasjedanja Generalne skupštine UN-a, 23. aprila 2024. Milorad Dodik boravio je u Sankt Peterburgu, gdje se održavao Međunarodni sigurnosni forum na kojem je govorio Vladimir Putin. Dodik se u Rusiji sastao s čelnikom Ruskog vijeća sigurnosti Nikolajem Patruševim i nakon sastanka poručio da Moskva smatra da Rezolucija o Srebrenici neće dovesti do pomirenja, da će destabilizovati odnose u BiH i da je Rusija neće podržati. U istoj je objavi ponovo zaprijetio “razdruživanjem” Republike Srpske i Federacije BiH, a nekoliko su dana kasnije iz Dodikovog SNSD-a krenule i priče o inicijativi da se Srebrenici promijeni ime. Ubrzo potom Dodik se u Sankt Peterburgu sastao s Putinom i zahvalio mu za glas Rusije protiv Rezolucije o Srebrenici.
Ruska Federacija je dugogodišnji saveznik političkog vrha Srbije i Republike Srpske kada je riječ o negiranju genocida u Srebrenici. Rusija je i 2015. godine u Vijeću sigurnosti UN-a uložila veto i blokirala usvajanje Rezolucije o Srebrenici, a među 19 zemalja koje su 23. maja 2024. glasale protiv usvajanja Rezolucije nalazi se i niz država koje s njom gaje prijateljske odnose ili su u njenoj sferi utjecaja, kao što su Bjelorusija, Kina, Sirija, Kuba i Mađarska.
"Lobiranje za rezoluciju Generalne skupštine još je jedan primer pokušaja Zapada da iskoristi osećanja bosanskih muslimana i da pokori Srbe u BiH. To pitanje, koje trenutno promoviše Zapad, predstavlja destruktivnu inicijativu koja može da izazove eksploziju na Balkanu”, kazao je u aprilu ove godine za Politiku stalni predstavnik Rusije u Ujedinjenim narodima Vasilij Nebenzja.
Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov za banjalučku Alternativnu televiziju 5. maja 2024. godine kazao je da je cilj Rezolucije da se "Srbi slome".
"Prije deset godina su pokušali da takvu rezoluciju donesu na Savjetu bezbjednosti UN-a. Mi smo uložili veto. Nemoguće je objasniti čime se na praktičnom planu rukovode Еvropljani dok guraju tu ideju, osim jednim razlogom: Srbi su previše svojeglavi. Srbi su previše samostalni u svom ponašanju, Srbi se ne pokoravaju zahtjevima da se pridruže sankcijama protiv Rusije, Srbi neće da priznaju nezavisnost Kosova, ne žele da Kosovo bude član međunarodnih organizacija. A za Zapad je to sada faktički ultimatum Beogradu. U Bosni i Hercegovini Milorada Dodika prikazuju kao glavnog negativca, koji navodno ruši Dejton, iako je on sa svojim timom jedini koji se u Bosni bori za dejtonske principe”, rekao je Lavrov.
Ovakvih izjava, ali i konkretnih poteza Rusije u međunarodnoj politici, bilo je mnogo u proteklim godinama, uz značajnu pažnju koju im u Srbiji i Republici Srpskoj pridaju političke elite i njima bliski mediji. Štaviše, teško je pronaći dezinformaciju ili manipulaciju o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici koja se mogla čuti u regiji, a da je nije izgovorio i neko od ruskih zvaničnika/ca – često pod krinkom nastojanja da se očuvaju mir i stabilnost u Bosni i Hercegovini (1, 2, 3, 4).
No, ovo savezništvo ostaje prilično izolovano na međunarodnoj sceni, naročito kada se radi o našem najbližem, regionalnom i evropskom okruženju. Pitanje je, zapravo, da li bi negatorski narativ o genocidu o Srebrenici imao ikakvu međunarodnu podršku i da li bi uopšte postojao van granica Zapadnog Balkana da mu Rusija već godinama "ne čuva leđa".
Od geopolitike i zavjera do brutalne srebreničke stvarnosti
U Republici Srpskoj godinama niču razne organizacije fokusirane upravo na negiranje genocida u Srebrenici i drugih zločina koje je počinila Vojska Republike Srpske, kao i veličanje ratnih zločinaca. Ovakve organizacije po pravilu podržavaju Rusiju i učestvuju i u širenju lažnih vijesti o ratu u Ukrajini te glorifikovanju Vladimira Putina (1, 2). Među najistaknutijim jeste Istočna alternativa iz Bratunca, čiji su članovi, između ostalog, prije tri godine pokrenuli inicijativu da se jedna ulica u Srebrenici imenuje po negatoru genocida Peteru Handkeu, a 2023. godine u centar Bratunca postavili billboard s rođendanskom čestitkom Ratku Mladiću. Predsjednik Upravnog odbora ove organizacije Vojin Pavlović ovako je za Raskrinkavanje komentarisao inicijativu za usvajanje Rezolucije:
“Mislim, kao predstavnik udruženja, nevladine organizacije, da je u ovom momentu, kada je svijet sasvim u haosu, kada vidimo rat između Izraela i Gaze, kada vidimo ogromna stradanja koja nas podsećaju na neku našu ne tako davnu prošlost, mislim da je ta rezolucija bez ikakve potrebe došla na dnevni red da se o tim stvarima raspravlja. Jer pominjati rezoluciju o stradanju u Srebrenici, o genocidu, nešto je što upravo zatvara priču o onome šta se dešava u Gazi, upravo pod palicom Sjedinjenih Američkih Država. I mislim da će ta rezolucija destabilizovati, ne samo Bosnu i Hercegovinu nego i širi deo Balkana i Evrope”, rekao je Pavlović u razgovoru za Raskrinkavanje.
Dezinformacije o Rezoluciji i genocidu u Srebrenici neumorno, zajedno s političarima/kama, plasiraju i brojni mediji bliski vlastima u Srbiji i Republici Srpskoj, ali i regionalne ispostave ruskih državnih medija Sputnik i RT. U ovim se izvorima inicijativa za usvajanje Rezolucije predstavlja kao zapadnjačka zavjera protiv srpskog naroda (1, 2, 3, 4, 5), a potcrtava se “prijateljstvo” koje Rusija pokazuje podržavajući negiranje genocida, sasvim u skladu s narativom koji promovišu Pavlović i njegova organizacija.
Tužilaštvo BiH ove je godine protiv Pavlovića podiglo dvije optužnice: jednu zbog veličanja osoba pravosnažno osuđenih za genocid i drugu za izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje i netrepeljivosti.
Foto: Vojin Pavlović /Faktor. ba
U optužnicama se navodi da je Pavlović "postavio transparent s likom i ispisanom porukom u kojoj se veliča i podržava osoba osuđena za ratne zločine", isticao transparente na kojima se javno odobrava i opravdava zločin genocida u Bratuncu i Srebrenici, uključujući i na dan ukopa žrtava u Potočarima 11. jula, te je genocid nastojao opravdati, navelo je Tužilaštvo BiH, i organizovanjem javnog skupa i govorom koji je na tom skupu održao.
Foto: Sadik Selimović/Radio Slobodna Evropa
Komentarišući tvrdnje iz optužnice, Pavlović u razgovoru za Raskrinkavanje bezmalo cinično objašnjava da na plakatima nije bio samo lik Ratka Mladića, koji je osuđen na kaznu doživotnog zatvora zbog genocida u Srebrenici i drugih ratnih zločina.
"Nije samo slika Ratka Mladića bila, bila je i slika predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika. Ako javnost nije znala, Ratko Mladić i Milorad Dodik su rođeni zajedno 12. marta, odnosno isti im je datum rođenja, samo godina nije. I na toj slici nije uopšte bila poruka provokativna, nije bila osmišljena da bilo koga uvrijedi. Ratko Mladić je prepoznatljiv u uniformi, u nekoj oficirskoj kapi, u onoj kapi u kojoj je bio Ratko Mladić, jedan stari čičica, djed, onakav kakav i jeste, s kačketom, gdje smo njima dvojici napisali: 'Srećan rođendan, živi i zdravi bili'. I ništa više. I to je okarakterisano da je to izazivanje straha, kaže Pavlović, banalizujući lik i djelo osuđenog ratnog zločinca.
Ovakve poruke plasiraju se naočigled povratnika/ca u Srebrenicu i okolna mjesta.
Četiri kilometra dalje, u Potočarima, glasnogovornica Memorijalnog centra Srebrenica Almasa Salihović napominje da je važno govoriti istinu o genocidu upravo zbog toga što postoje dva narativa: jedan koji je baziran na utvrđenim činjenicama da je u Srebrenici počinjen genocid i drugi koji to negira.
"Poražavajuće je znati da pet kilometara odavde, ili nekoliko stotina metara odavde, žive porodice koje svoju djecu uče da je ovo što se ovdje dogodilo čista laž, da su sve ove grobnice prazne, da su svi ti ljudi koji su ubijeni bili vojnici ili da smo, u suštini, mi sve izmislili, da ne postoji genocid. Neki od njih rekli bi da je to zločin, nešto što nije trebalo da se desi. Međutim, čak i oni koji kažu da je to zločin nikada nisu rekli da su Ratko Mladić ili Radovan Karadžić zločinci koji su naredili da se ti zločini počine. Oni će uvijek pronaći način da jednostavno negiraju", kaže Salihović.
A činjenice o genocidu u Srebrenici detaljno su i temeljito istražene i utvrđene u više sudskih procesa u Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju, Međunarodnom sudu pravde i Sudu Bosne i Hercegovine, kojima se zločin u Srebrenici kvalifikuje kao genocid.
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju ustanovio je, van razumne sumnje, da su ubistva u Srebrenici predstavljala čin genocida na osnovu dokaza da je VRS sistematično pogubila hiljade muškaraca i prisilno premjestila oko 25.000 ljudi s namjerom da dovede do potpunog nestanka bošnjačkog stanovništva s područja Srebrenice. Ova namjera se, prema mišljenju Suda, ogledala i u činjenici da je, pored masovnih ubistava i protjerivanja, došlo i do uništavanja bošnjačkih domova i centralne džamije.
|
Nakon što je Vojska Republike Srpske preuzela kontrolu nad Srebrenicom u julu 1995. godine, u okolini ovog malog grada na istoku Bosne i Hercegovine ubijeno je više od 8.000 osoba bošnjačke nacionalnosti, uglavnom muškaraca i dječaka. Ulazak VRS-a u Srebrenicu, nakon čega su uslijedila masovna pogubljenja, izveden je u sklopu operacije "Krivaja ‘95", po naređenju tadašnjeg predsjednika Republike Srpske i vrhovnog komandanta VRS-a Radovana Karadžića. Ova operacija bila je dio šireg plana za eliminaciju bošnjačkog stanovništva iz enklava Srebrenica i Žepa, izloženog u dokumentu "Direktiva 7" (link). Od 20 presuda Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju za zločine u Srebrenici, sedam uključuje presude za genocid.
|
Prema popisu stanovništva iz 2013. godine, u Srebrenici živi 7.248 osoba bošnjačke nacionalnosti koje čine 54% ukupnog stanovništva. Prema popisu iz 1991. godine, četiri godine prije genocida, u Srebrenici je živjelo 27.572 Bošnjaka/inje i činili/e su više od 75% stanovništva (link).
Polemike o UN-ovoj rezoluciji ove godine intenzivirale su negatorski narativ o genocidu u Srebrenici i on je u BiH i regionu prisutan već decenijama i velikim dijelom baziran na nizu dezinformacija i teorija zavjere o pojedinostima zločina počinjenog u okolini ovog grada u julu 1995. godine. Detaljan pregled ovih dezinformacija, izvora iz kojih se šire, kao i činjenica koje ih opovrgavaju, moguće je pročitati i u serijalu "Rasvjetljavanje" iz jula 2023. godine (1, 2, 3, 4).
Negiranje genocida nastoji se "potkrijepiti" netačnim tvrdnjama o broju žrtava, koji se kontinuirano nastoji umanjiti, ili se tvrdi da su bili vojnici poginuli u bitkama. Česte su i teorije zavjere o stranim obavještajnim službama i srebreničkim bošnjačkim porodicama koje su navodno inscenirale genocid s ciljem satanizacije Srba.
Životi preživjelih Bošnjaka/inja koji/e su se vratili/e u Srebrenicu i obližnja mjesta danas, gotovo 30 godina nakon genocida, dodatno su otežani optužbama da su "izmislili/e" da su im ubijeni najmiliji, koje nekada dolaze i od zvaničnika/ca. Ovakva retorika, negatorski narativi, slavljenje zločinaca i degutantne optužbe o "izmišljanju zločina" stvaraju atmosferu netrpeljivosti koja u određenim situacijama eskalira u nasilje prema povratnicima/ama, uz slabu ili nikakvu podršku istražnih i pravosudnih institucija bilo u sprečavanju govora mržnje ili samih napada.
U junu prošle godine, dok se vraćao kući oko 11 uveče, u Bratuncu je napadnut 20-godišnji Osman Mehanović. Tri osobe fizički su ga napale, uz nacionalističke uvrede, nanijevši mu teške tjelesne povrede. Optužnica je podignuta tek devet mjeseci nakon toga, i to protiv dvije umjesto tri osobe. Mehanović je tada pokrenuo disciplinsku prijavu protiv glavne tužiteljice.
"Odgovor na tu prijavu bio je pokrenuta istraga protiv mene. Kao da sam ja nanio tjelesne povrede jednom od lica, nisam siguran kome. Dva dana nakon toga, iz Policijske uprave Bratunac zovu me na prepoznavanje dva lica, gdje sam ih i prepoznao, i taj izvještaj poslat je u Tužilaštvo. Sada se čeka dalji proces, nisam siguran kako će dalje to teći", kazao je Mehanović za Raskrinkavanje.
Foto: Osman Mehanović /Raskrinkavanje.ba
Slična iskustva imaju povratnici/e iz mnogih opština u istočnoj Bosni. Bahrudin Gušo, povratnik iz Višegrada, napadnut je krajem januara ove godine u naselju Bikavac.
"Napadnut sam iz jednog razloga, samo zato što sam Bošnjak, musliman koji se vratio i koji stoji uspravno na svojoj zemlji, na svojoj đedovini, na svojoj babovini, i ne diram nikoga. Nisam nikad nikoga dirao ni povrijedio. Razlog tog napada znaju zlikovci koji su to počinili", navodi Gušo.
Foto: Bahrudin Gušo/Raskrinkavanje.ba
O teškoj atmosferi u kojoj žive bošnjački/e povratnici/e u istočnoj Bosni, gdje nerijetko bivaju tretirani/e kao građani/ke drugog reda, za Raskrinkavanje je govorio i bh. novinar, pisac i historičar Jusuf Trbić, povratnik iz Bijeljine. On kaže da Bošnjaci u Republici Srpskoj ne osjećaju da imaju prava na javni prostor.
"Vi ne možete ni zamisliti da Bošnjaci izađu na ulicu na neki, recimo, mirni protest. Čak i ako taj protest neko drugi organizuje. Ljudi se plaše. Nećete naći čovjeka da javno hoće da kritikuje politiku koja se ovdje vodi, a o toj politici znamo svi kakva je. Jednostavno, ovdje je potpuna jedna tišina kad su Bošnjaci u pitanju, i kod Bošnjaka su dženaze postale jedini kulturni događaj. Ti se ljudi sretnu ovdje i to je sve. Sve ostalo je praktično mimo nas i mi na to ne možemo da utječemo", kaže Trbić za Raskrinkavanje.
Trbićeve riječi bolno ilustruju i odnos prema memorijalizaciji ratnih zbivanja u Višegradu, gradu u kojem su u proteklom ratu izvršeni stravični zločini nad bošnjačkim stanovništvom. Vjerovatno najstrašniji među njima jeste spaljivanje 120 živih ljudi, među kojima je bilo i djece, u kućama Mehe Aljića i Adema Omeragića, zločin za koji su Milan i Sredoje Lukić osuđeni na 27 godina, odnosno doživotni zatvor. Jedini pomen žrtvama ovih zločina jeste spomen-ploča koju je postavilo Udruženje "Žene žrtve rata".
Kao jasan kontrast tome stoji 5,5 metara visok i 400 kilograma težak spomen-krst podignut na uzvišenju Grad u čast 37 ruskih boraca koji su poginuli boreći se u Vojsci Republike Srpske. U ovom se gradu, naime, od 2016. godine svakog 12. aprila obilježava Dan ruskih dobrovoljaca u čast tri dobrovoljca koja su poginula kod Višegrada, a kojima je na vojničkom groblju Megdan 2011. godine podignut spomenik.
Uprkos brojnim zločinima koji su počinjeni u Višegradu, pravosudni organi u BiH do danas nisu pokrenuli nijedan predmet u vezi s učešćem ruskih državljana u ratu u BiH. Ovogodišnjem obilježavanju Dana ruskih dobrovoljaca prisustvovalo je oko 200 ljudi, među kojima je bilo i djece, uz prisustvo medija, većinom iz Republike Srpske i Rusije. U ratu se u Bosni i Hercegovini na strani VRS-a borilo oko 700 ruskih dobrovoljaca, od kojih je 37 poginulo.
Foto: Obilježavanje Dana ruskih dobrovoljaca 12. aprila 2024. u Višegradu /Raskrinkavanje.ba
Negiranje genocida, uz sve dezinformacije i manipulacije, proteklih je godina postalo dio zvanične politike rukovodstva Republike Srpske i Srbije, uz podršku mnogobrojnih medija te akademika/inja iz regiona i šire. Nemali doprinos promociji negatorskog narativa, iako u regionu djeluju relativno kratak period, daju i ruski mediji Sputnik i RT.
Vojin Pavlović u razgovoru za Raskrinkavanje podijelio je svoje viđenje događaja u Srebrenici, u kojem za zločin okrivljuje neodređeni "Zapad" i smješta ga u okvire teorije zavjere o BiH kao "zapadnom eksperimentu za sukobe".
"Ono što se desilo u Srebrenici je apsolutno zločin. Ne samo u Srebrenici nego u cijeloj Bosni i Hercegovini, obostrani zločini, svi u naroda koji su činili jedni na druge. I upravo,saučesnik, najveći krivac za taj zločin, jeste Zapad na čelu s Velikom Britanijom, Sjedinjenim Američkim Državama, jer Srbi i muslimani, Bošnjaci i Srbi, zajedno s Hrvatima, mogu da žive u ovoj državi i mogu da žive, kao i u svim drugim državama Evrope, kada rade i kad odlaze, vidite da nikad nijedan sukob međuetnički ne bude. Šta ja Vama hoću da poručim: da je ovdje najveći problem u zapadnoj politici prema uopšte Balkanu, a najbolji eksperiment za sukobe je upravo Bosna i Hercegovina", kazao je Pavlović.
Radi se o narativu koji je odavno prisutan na ovim prostorima i koristi se za negiranje odgovornosti lokalnih aktera za agresiju, ratove i ratne zločine time što se krivica za zločine koje su počinile VRS ili JNA prebacuje na kolektivni Zapad, države poput SAD-a ili njihove obavještajne službe, koje su predstavljene kao "stvarni krivci" za izbijanje oružanih sukoba ranih devedesetih.
Vrlo sličan narativ gradi se i o sukobu u Ukrajini, koji Putin opisuje kao borbu Rusije protiv "nacizma" koji se u Ukrajini širi uz podršku Zapada ili kao odbranu Rusije od širenja NATO saveza (link). Štaviše, ruska podrška negiranju genocida u Srebrenici značajno se intenzivirala nakon početka ruske invazije na Ukrajinu. U julu prošle godine, Memorijalni centar Srebrenica objavio je istraživanje "Negiranje genocida u Srebrenici u ruskom medijskom prostoru" autorice Marine Maier, koje pokazuje da se negiranje srebreničkog genocida prije invazije na Ukrajinu uglavnom pojavljivalo u marginalnim ruskim medijima, ali se to promijenilo posebno nakon masakra u ukrajinskom gradu Buča. Narativ o zapadnim medijima koji "izmišljaju zločine", uspostavljen kao dio negiranja genocida u Srebrenici, tada je poslužio i mainstream izvorima, kako bi i zločine u Buči proglasili izmišljenim od zlonamjernog Zapada.
No, politički akteri iz Ruske Federacije i ranije su aktivno pomagali lokalnu izgradnju negatorskih narativa, koji su integralni dio antizapadne retorike lokalnih aktera. Kako se navodi u priči BIRN-a iz 2021. godine, ruska vlada je, kroz fondove i institute koje finansira, uložila značajne napore u promociju tvrdnji iz izvještaja Nezavisne komisije za istraživanje stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji u periodu od 1992. do 1995. godine. Komisiju, koja je proizvela izvještaj koji negira genocid u Srebrenici i ignoriše činjenice utvrđene u sudskim procesima, formirala je i finansirala Vlada RS kao jedan u nizu sličnih "projekata" posvećenih negiranju genocida i ratnih zločina.
Riječ je, dakle, o obostrano korisnom simbiotskom odnosu dvaju srodnih narativa i politika koje bi jedna bez druge teško pronašle podršku izvan svojih nacionalnih okvira. Bez Rusije, paradigma velikosrpskog nacionalizma – koja je zločine osmišljavala i opravdavala, a zatim i negirala – ne bi imala pokrovitelja ni u jednoj geopolitički iole značajnoj državi. S druge strane, bez uzvratne podrške, Rusija na evropskom kontinentu gotovo da ne bi imala nikakvu podršku za sopstveno flagrantno kršenje međunarodnog prava invazijom na Ukrajinu. Uprkos svim pričama o promociji mira i stabilnosti u regionu, Rusija tako svojim djelovanjem u Bosni i Hercegovini i na Zapadnom Balkanu doprinosi isključivo procesima koji otežavaju pomirenje i suočavanje s prošlošću, bez kojih ni politička sadašnjost ni budućnost ne mogu biti stabilne.
(Nerma Šehović, Tijana Cvjetićanin i Alena Beširević za Raskrinkavanje.ba)